Fatmir ALISPAHIĆ: Postoji li mogućnost da su u dejtonsku policiju infiltrirani teroristi iz beogradskog i zagrebačkog obavještajnog podzemlja, koji prave haos po krajevima sa bošnjačkom većinom, kako bi na silu izmislili tzv. islamski terorizam? Svima bi bilo najlakše da je zločin u Bugojnu počinio Haris Čaušević, ali nam je zastrašujuće kad vidimo masu nelogičnih konstrukcija, kao što je ona o rokeru, hašišaru, vehabiji i teroristi koji se s vrećom neaktiviranog eksploziva zatekao pored bombe koju je aktivirao iz neposredne blizine pa je taman fino uhapšen. Onaj ko može izmisliti Gornju Maoču, spreman je izmisliti štošta.

Prvog dana jula imao sam tribinu u Sanskom Mostu, a onda sam u razmaku od devet dana dvaput putovao za Hercegovinu, među bošnjačke povratnike, prvo u Stolac, 21. jula, pa u Trebinje, 30. jula. U oba mjesta otvarane su džamije, a uoči tih svečanosti priređene su tribine na kojima sam govorio o Bošnjacima i pamćenju. Kad se insan odmakne od medijskih i političkih ritmova, od onoga što se priča i piše po Sarajevu, onda vidi kako bošnjački vilajet nema veze sa likovima koji ga predstavljaju. Stolac, okupiran od ekstremnih Hrvata, i Trebinje, okupirano od ekstremnih Srba, u kojima Bošnjaci žive kao građani drugog reda, ostavljeni od svih i prepušteni sami sebi – najočitiji su primjer beskrupuloznosti bošnjačkih političara koje uistinu ne zanima narod u čije ime dobro žive. Zar je moguće nositi takvu količinu gramzivosti i nezahvalnosti, pa ne osjetiti potrebu da se bude uz narod makar u simboličnim gestama?! Jer, nije bošnjački narod ono što paradira po Sarajevu oko Vječne vatre, to je tek predstava od naroda, bošnjačka je stvarnost zapravo u Stocu i Trebinju, u Bijeljini i Prijedoru. Tu, na bošnjaštvu i muslimanskom identitetu, istrajava biće koje ne samo da nema nikave podrške da bude to što mu je babo bio, već je sve usmjereno da ga preinači u stvorenje koje će se stidjeti svoje vjere i skrivati svoj identitet. Sile apartheida koje šibaju uspravne bošnjačke povratnike fašizam su nulte kategorije, a bošnjački političari se najprije mogu suprotstaviti tom fašizmu, tako što će apelirati, koristiti mogućnost javnog govora, tako što će doći, obići, pružiti podršku. Nekoliko hiljada Bošnjaka računa se u političare, što u izvršnoj vlasti, što po parlamentima, a što po raznim skupštinskim tijelima i komisijama. Ali, od tih nekoliko hiljada lezihljebaroša i gulanfera nema ni jednog jedinog koji bi sjeo u auto i došao među povratnike, te iskoristio utjecaj koliki god da je, da se suprotstavi aprtheidu u kojemu se tlače pripadnici njegovog naroda. Kako je to moguće!?

Dejtonski fašizam
Koja je svrha nastojanja da vidimo nešto čega nema kad imamo politiku koja je u najboljem slučaju indolentna spram narodnih problema, ako već nije upregnuta u kočije satiranja Bošnjaka, a zašta je najbolji primjer Sadik Ahmetović, koji je na ime žrtava Srebrenice postao ministar sigurnosti koji sada proizvodi nove žrtve među Bošnjacima. Kojeg li paradoksa, da neko ko je u ime žrtava genocida postao ministar sada radi za iste one centre moći koji su proizveli te žrtve genocida! Prisjetimo se, i civili u Srebrenici su bili od Beograda i sa Pala optuživani kao tzv. džihad-ratnici, a to isto su od ministra Ahmetovića u drugom pakovanju doživjeli muslimani iz Gornje Maoče, na koje je je srebrenički ministar poveo vojsku od 650 specijalaca. Ovo navodimo kao ilustraciju te realnosti u kojoj ima bošnjačkih političara koji otvoreno proganjaju svoj narod za interese svojih političkih makroa i sponzora.
A kad neće politika da brine o narodu, hoće Islamska zajednica, jer više nema ko, pa bi i to posljednje i najstarije uporište institucionalne brige za Bošnjake trebalo slomiti, razdjeliti, zavaditi, kao što je to beogradski ražim uspio napraviti u Srbiji. Otišao je uoči ramazana reisul-l-ulema Mustafa ef. Cerić i obišao bošnjačke povratnike u Janju, čiji je usjeve uništilo nevrijeme, i uručio im simboličnu pomoć. Je li to posao reisu-l-uleme da se bavi poljoprivredom i usijevima, ili je njegov posao da sjedi u džamiji i da se moli Bogu? Poljoprivredom se treba baviti ministar poljoprivrede, ako takav postoji, a ne da ovako reisu-l-ulema narušava sekularnu državu, jer svoju ahmediju miješa sa hektarima? Ovako razmišljaju komunistički idioti iz SDP-a i SDP-ovskih medija. Na žalost, tako počinje razmišljati i veliki broj bošnjačkih intelektualaca, koji su žrtve medijskog ispiranja mozga, i tom problemu se u ovom času ne pridaje nikakva pažnja. Zabrinjavajuće je mnogo ljudi koji misle da reisu-l-ulema treba ostati zatvoren u džamiji, namjesto da u njegovim obilascima povratničkih džemata, recimo, vide višeslojnu pozitivu, od moralne a evo i materijalne pomoći povratnicima, pa do doprinosa borbi protiv fašizma, genocida i etničkog čišćenja. Šta uopće može biti lošeg u činjenici da neko ko ima medijsku pozornost svojim primjerom svjedoči brigu prema povratnicima?
Fašizma u dejtonskom sistemu ima na različitim adresama, jer je Dejtonski sporazum uvažio i u ustavno biće ugradio genocidne ideologije velikosrpskog i velikohrvatskog projekta, ali, najisturenija tačka živog fašizma su sudbine bošnjačkih povratnika, koji istrajavaju na svojoj rodnoj grudi, iako bivaju tlačeni različitim vidovima zastrašivanja i ponižavanja. Otud borba protiv fašizma u dejtonskoj Bosni puni smisao ostvaruje u borbi za ljudska prava bošnjačkih povratnika. Druga linija tog živog dejtonskog fašizma jeste nastavak zločina nad bošnjačkim iseljenicima, njih milion i 300.000, kojima je genocidna Centralna izborna komisija blokirala ustavno pravo da biraju i da budu birani. Insistiranje na aktivnoj registraciji, brisanje iz registracije preko 200.000 već registriranih, kako bismo dobili minornih 30-tak hiljada registriranih za izbore iz dijaspore - sve je to autentični doprinos dejtonskih institucija nastavku genocida nad Bošnjacima. Fašizam je u dejtonskoj Bosni državna ideologija, utoliko što je država upregnuta u velikosrpske i velikohrvatske planove o genocidnom zatiranju bošnjačkog naroda.
Sljedeći korak je sijanje straha čak i u krajevima sa bošnjačkom većinom, nalik na one torture koje su provodili rezervisti JNA potkraj 1991., kada su sasipali rafale po munarama i hroptali četničke pjesme po bošnjačkim mahalama. Bošnjake povratnike će, tako, zastrašivati četnički i ustaški ekstremisti, a Bošnjake koji još sanjaju da su svoji na svome, zastrašivat će dejtonska policija, koja sve ubjedljivije liči na cionističke militante koji maltretiraju goloruke i izgladnjele palestinske civile.

Uvodno slovo Hasana Eminovića Među publikom je bilo i trebinjskih Srba

Kako drukčije objasniti neviđenu drskost da se u koloni policijskih kombija, sa otvorenim vratima, kroz koja vire maskirani dejtonski specijalci, nalik na nindže-kornjače, naoružani do zuba, sa uperenim automatskim puškama, ulicama Sanskom Mosta do zgrade suda sprovodi osumnjičeni Palislamović (to je onaj što je osumnjičen da je asistirao osumnjičenom Čauševiću oko terorističkog čina u Bugojnu) - kad za to nema ama baš nikakvog razloga? Mogli su tog Palislamovića dovesti i u zaprežnim kolima, niko se ne bi ni osvrnuo. U koga su uperene te automatske puške po Sanskom Mostu, gradu koji je sličan teror trpio u ratnim godinama?! Znaju policijski komesari da nema realne potrebe da po Sanskom Mostu pokazuju policijsku silu, ali treba da znaju da i mi znamo da je isključivi cilj tog pokazivanja sile zastrašivanje bošnjačkog naroda. Na ovu anomaliju nije reagirao niko od bošnjačkih zvaničnika, što je još jedan dokaz da oni i postoje i ne postoje: postoje kad treba jamiti pare, i ne postoje kad treba štititi demokratske slobode i građanska prava naroda kojeg, bejagi, zastupaju.
Ovo turbo-folk treniranje policijskog i državnog nasilja bitno nas udaljava od mogućnosti da vjerujemo policiji, jer samu policiju približava kriminalnom i terorističkog miljeu, zbog čega imamo razloga sumnjati u policijske izviještaju o terorističkom činu u Bugojnu. Tim prije što je javnost saznala kako su dejtonski batinaši premlaćivali uhapšenog Čauševića kako bi od njega iznudili priznaje da je on postavio bombu u Bugojnu. Svima bi bilo najlakše da je zločin u Bugojnu počinio Haris Čaušević, ali nam je zastrašujuće kad vidimo masu nelogičnih konstrukcija, kao što je ona o rokeru, hašišaru, vehabiji i teroristi koji se s vrećom neaktiviranog eksploziva zatekao pored bombe koju je aktivirao iz neposredne blizine pa je taman fino uhapšen. Onaj ko može izmisliti Gornju Maoču, spreman je izmisliti štošta.
Otud se s pravom pitamo – a šta ako su dejtonsku policiju infiltrirani teroristi iz beogradskog i zagrebačkog obavještajnog podzemlja, koji prave haos po krajevima sa bošnjačkom većinom, kako bi na silu izmislili tzv. islamski terorizam? Dejtonskoj policiji je ozbiljno poljuljana vjerodostojnost i uzdrman kredibilitet nakon nasilja nad muslimanima u Gornjoj Maoči, tako da siledžijstvo kakvo je iskazano u Sanskom Mostu može dodatno policiju udaljiti od naroda, od istine, od poštenja. Odveć je znano da po Iraku i Afganistanu ne eksplodiraju nikakvi „bombaši-samoubice“ koji navodno ubijaju svoju muslimansku braću, već da te tempirane bombe poturaju oni kojima je stalo da unutar muslimana zapodjenu sukobe i da u globalno selo šalju sliku o istovjetnosti islama i terora. Takav se proizvod nastoji instalirati u Bosni i Hercegovini, i to ne može biti bošnjačka i muslimanska volja, već volja velikosrpskih i velikohrvatskih projekata, koji u getoiziranju i dijeljenju Bošnjaka vide svoj profit.

Parada nafake
Iza jacije sam krenuo iz Trebinja, preko Popovog polja, prema Stocu. Auto staro 20 godina, i ja star duplo toliko i još koju godinu više, grabimo kroz noć, bez ikakve dunjalučke zaštite. Oko mene pustoš. Bude i 10-20 kilometara, a da ne ugledam svjetla kuće. A šta i vrijede te kuće, kad u njima sjedi Radovan Karadžić?! Uzdati se je u Allahovu Zaštitu, da ću sa hajrom stići do Stoca, pa je poslije, opet, nekako lakše. Poslije ima kuća u kojima se živi Kur'an.
Dok se vozim kroz mrakove istočne Hercegovine sabirem slike iz Trebinja. Ne pamtim da sam i na jednom mome predavanju vidio toliko naglašeno dotjeranog svijeta. Gotovo da sam se postidio što ne ponesoh svečano odijelo. Dolaze muževi i hanume, i pod ruku ulaze u prelijepo dvoriše trebinjskog Medžlisa. Kakav crveni tepih Sarajeva i Holivuda! Ovo je parada gospodluka kakvoj nikada, u takvoj koncentraciji, nisam prisustvovao. Pa nema ni jednog para a da nije došao „ispod pegle“, kao da su se dotjerali za svadbu. Ulaze Bošnjaci i Bošnjakinje, selame se s drugima, puni osmijeha i nekog usporenog kraljevskog dostojanstva. Ima još desetak minuta do predavanja, a dvorište puno. A izvan dvorišta je oteti grad iz kojeg je protjerano preko 5000 Bošnjaka. Ovi povratnici, ova gospoda, svojim aristokratskim držanjem svjedoče da je Trebinje njihov grad, da je posrijedi historijska prevara koja će se ispraviti, samim tim što u konačnici pobjeđuje istina. Tako su Bošnjaci Stoca, korak po korak, oslobađali svoj grad. Tako su i ponosni Trebinjci, predvođeni imamom Heseinom ef. Hodžićem, doživjeli da hor „Sejfulah“ iz Konjica“ te noći otpjeva narodnu himnu Bosne i Hercegovine „Jedna si jedina...“ Dolazio im je reisu-l-ulema Cerić. Bio im je Isnam Taljić i govorio o Andaluziji i Srebrenici. Evo i ja svjedočim kako je zijaret Bošnjacima Trebinja svojevrstan kurs iz domoljublja i islamoljublja, jer se u Trebinju duša nadopuni za nove spoznaje i nove osjećaje. Ali, u Trebinju nije bio niko od samozvanih bošnjačkih lidera. Oni se plaše četnika, gluhe noći, Popovog polja, defekta na kolima - svega čega sam se plašio i ja, a čega se plaše i povratnici u Trebinje. Bošnjaci u budućnosti moraju biti jači od svojih strahova kako bi izborili pravo na život.
U Trebinju sam govorio kako se neki događaji odvijaju izvan naših dometa i potencijala, da se budućnost, kao i nafaka, ne može uvijek vagati fizičkim givihtima. Kad bi cijenili po bošnjačkoj politici, Bošnjaci bi odveć bili rasprodati. Svjedočanstva bošnjačkog života u istočnoj Hercegovini, u Podrinju, posebno u Stocu, Janji i Kozarcu, nemaju nikakve veze s politikom. To je snaga naroda. Otud se i policijski šišmiši moraju navikavati na nove Bošnjake, na one koji se ne plaše četnika, ustaša, policije i policijske države, na Bošnjake bez kompleksa i podaničkog mentaliteta, za koje su siledžijstvo u Gornjoj Maoči i parada policijskog kiča u Sanskom Mostu opravdan razlog da javno posumnjamo u vjerodostojnost izvještaja o terorizmu u Bugojnu, kao i da pred javnost postavimo otvoreno pitanje: da li dejtonska policija i u ideologiji i u praksi postaje instrument okupatorskih i genocidnih projekata Srbije i Hrvatske?
I nek' se zna: bošnjačko opredjeljenje za istinu, slobodu i demokratiju srazmjerno je veličini bošnjačke žrtve. Iznad ovog opredjeljenja ima samo Bog. (Kolumna je objavljena i u magazinu „Saff“, broj 273, 13. avgust 2010.)