Sulejman ALIČKOVIĆ: Slično Srbijancima, Bosanci i Hercegovci su oznake za regionalnu pripadnost i njih čine bosanski i hercegovački Bošnjaci (Muslimani), bosanski i hercegovački Srbi, bosanski i hercegovački Hrvati, bosanski i hercegovacki Jevreji, Romi i drugi narodi koji žive u Bosni i Hercegovini. Nisu, dakle, svi Bosanci Bošnjaci, već ima i drugih Bosanaca. Postoje i uža značenja naziva »Bosanci«, od kojih je najuže ono prema kojem su to samo Bošnjaci koji su rođeni i koji žive u Bosni. I obrnuto – nisu svi Bošnjaci Bosanci već postoje i srbijanski, slovenački, hrvatski, crnogorski, makedonski, turski, njemački, američki, švedski i drugi Bošnjaci. Najbrojniji su turski (oko pet miliona) pa onda bosanski i hercegovački Bošnjaci.

Ako u nekom kraljevstvu ima više naroda, pa se onaj
koji je najbrojniji ponaša skromno – kraljevstvo se učvrsti,
a ako se ponaša bahato – kraljevstvo se raspadne.
Meng Ce (372–289. p. n. e.)

Zašto se pojedinci odriču svog indentiteta?
Da li to u njima prevlada strah ili to urade zbog neke ovozemaljske slave, za običnog covjeka to postaje prosto zbunjujuće a i zapanjujuće. Ko se stidi samoga sebe i onoga šta je? Zašto se to sve dešava njima koji se uz pomoć svog naroda dočepaju većeg grada položaja i fotelja, a zaborave odakle to stigoše u taj grad? Koliko još genocida treba da se izvrši nad Bošnjacima da bi se pojedinci osvjestili? Kako to da su predstavnici Bošnjaka saučesnici u ostvarivanju veliko-srpske ideologije? Ova pitanja su za psihologe, filozofe, historičare i sve one koji žele da pomognu u rasvjetljivanju istine o Bošnjacima.
U mnogim mas-medijima u Srbiji (a i u nekim u Bosni i Hercegovini) vlada prava zbrka u korišćenju naziva «Bosanac» i «Bošnjak», «Musliman» i «musliman». Često su i najdobronamjerniji zbunjeni i u nedoumici koji izraz da upotrijebe, a da ne povrijede osjećanja date skupine.
Pitanje, međutim, nije tako složeno kao što to na prvi pogled izgleda ako se poslužimo analogijom. Primjera radi, svi građani Srbije su, u najširem smislu riječi, Srbijanci, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Srbijanci su, dakle, ne samo Srbi već i Albanci, Bošnjaci, Crnogorci, Mađari, Romi, Vlasi i pripadnici drugih naroda koji žive u Srbiji. Nisu dakle svi Srbijanci Srbi, već u Srbiji ima i drugih Srbijanaca. Istina, postoje i mnogo uža shvatanja naziva «Srbijanac», od kojih je najuže i najčešće ono prema kojem su to samo Srbi koji su rođeni i koji žive u Srbiji. I obratno – nisu svi Srbi istovremeno i Srbijanci, već postoje i hrvatski, bosanskohercegovački, makedonski, rumunski, francuski, američki i drugi Srbi. Svi oni jesu Srbi (ako se tako osjećaju i izjašnjavaju), ali nisu Srbijanci!
Kada su posrijedi regionalni nazivi za građane drugih država nastalih raspadom Jugoslavije, zbog nedostatka opšteprihvaćenih izraza, suočavamo se sa velikim teškoćama semantičke prirode, posebno kada su posrijedi građani Crne Gore i Hrvatske, a u nešto manjoj mjeri kada su posrijedi građani Makedonije i Slovenije; slična je situacija i sa građanima mnogih drugih zemalja svijeta.
Moglo bi se također postaviti i pitanje: «A ko su ustvari Srbi?» Normalan odgovor na početku XXI stoljeća trebalo bi da glasi: «Svi oni koji se osjećaju i izjašnjavaju kao Srbi!» Međutim, budući da se jedan broj građana Srbije, koji se intimno ne osjeća Srbima i koji kod kuće koristi neki od nesrpskih jezika (romski, vlaški i dr.), javno izjašnjava kao Srbi, postavlja se pitanje: «Imaju li oni na to pravo?» Odgovor je nedvojbeno potvrdan: »Imaju!« Jer, danas je slobodno nacionalno opredjeljivanje, isto kao i političko ili vjersko, jedno od osnovnih ljudskih prava. Civilizovan čovjek je dužan da to pravo poštuje. Stoga gornja definicija mora da se modifikuje i mogla bi da glasi: »Srbi su svi oni koji se tako izjašnjavaju!« To je, uostalom, definicija koju u praksi (sa simpatijama) prihvata velika većina Srba.
Istina, u najvećem broju slučajeva determinante nacionalnog opredjeljivanja i izjašnjavanja su historija, osjećanje pripadnosti određenoj kulturi i kulturnoj tradiciji čiji je jedan od ključnih korijena na prostorima doskorašnje Jugoslavije onaj vjerski (u temelju ključnih kulturoloških razlika između Srba i Hrvata su, historijski gledano, one konfesionalne prirode) i, najčešće, nacionalnost roditelja.
Srbijanci su jedna regionalna i objektivna, a Srbi nacionalna i subjektivna oznaka pripadnosti. Obje su složene, pri čemu su Srbijanci zbir različitih naroda, a Srbi jedna posebna mješavina raznih naroda: pretežno Slovena sa Avarima, starosjediocima Balkana, kasnijim osvajačima i raznim došljacima.
Slično Srbijancima, Bosanci i Hercegovci su oznake za regionalnu pripadnost i njih čine bosanski i hercegovački Bošnjaci (Muslimani), bosanski i hercegovački Srbi, bosanski i hercegovački Hrvati, bosanski i hercegovacki Jevreji, Romi i drugi narodi koji žive u Bosni i Hercegovini. Nisu, dakle, svi Bosanci Bošnjaci, već ima i drugih Bosanaca. Postoje i uža značenja naziva »Bosanci«, od kojih je najuže ono prema kojem su to samo Bošnjaci koji su rođeni i koji žive u Bosni. I obrnuto – nisu svi Bošnjaci Bosanci već postoje i srbijanski, slovenački, hrvatski, crnogorski, makedonski, turski, njemački, američki, švedski i drugi Bošnjaci. Najbrojniji su turski (oko pet miliona) pa onda bosanski i hercegovački Bošnjaci.
Po analogiji sa drugim narodima, Bošnjaci su svi oni koji se tako osjećaju i tako izjašnjavaju. Istina, ima i onih koji se ne osjećaju Bošnjacima, ali se tako izjašnjavaju i oni su vrlo malobrojni. Slično ostalim južnoslovenskim narodima, po svom biološkom porijeklu, i Bošnjaci su mješavina više plemena: Ilira, Kelta, Gota, Slavena, koja su egzistirala na teritoriji Balkana. Priča o Ilirima se u historijskim knjigama svodi na zagonetna “ilirska plemena” od prije 2500 godina koja su prethodila dolasku antičkih Rimljana. Ponegdje bi pročitali i da su Albanci tvrdili da su im Iliri bili preci i to bi bilo sve. Najedamput, genetika XXI stoljeća otvara vrata odgovorima. Sedamdeset četiri mlada Norvežanina su bili na medicinskom pregledu prije regrutovanja za vojsku. Uzet im je uzorak za DNK analizu i rezultati su uskoro objavljeni (“European Journal of Human Genetics”, broj 10, 2002 godina). Sa izuzetkom jednog slučaja, svi Norvežani potpadaju pod četiri osnovne haplogrupe: EU 18, EU 19, EU 07 i EU 14. Rezultati ne čude, jer su prve tri grupe najraširenije u centralnoj i zapadnoj Evropi.

Bosna-Sandžak i Bošnjaci

Interesantno je da je najprisutnija haplogrupa EU7 čije je porijeklo iz srednje i južne Evrope. Ili, kako se u istraživanju tvrdi:”…rezultati potvrđuju blisku vezu Norvežana sa Njemcima i drugim centralnoevropskim grupama; Česima i Hrvatima.”Ili, još preciznije: “Unaprijeđenje klimatskih uslova koji su pratili kraj zadnjeg ledenog doba prije 12.000 godina su otvorili Skandinavski poluotok kolonizaciji sa juga Evrope.”A za period prije kraja ledenog doba se nedvojbeno tvrdi:”… više od 80% gena Evropljana potiče od malih humanih grupa koji su našli utočište od leda u tri izdvojene oblasti – sjevernoj Španjolskoj, centralnoj Evropi i Ukrajini. Zbog svoje dugotrajne izolovanosti njihove genetičke komponentne su postale vrlo različite.”Nekada je historija južnoslavenskih zemalja počinjala dosadnim predavanjima o “seobama starih Slavena iz Poljske prema jugu Evrope, Balkanu…”. Vratimo li se znatno dalje u prošlost postajemo svjesni da je originalni migracijski tok bio upravo suprotan: središnji i sjeverni dio Evrope se naseljavao od Jadrana, prema Njemačkoj, Poljskoj i Skandinaviji.”Potvrdu ovoj tezi nalazimo u naučnom članku objavljenom u časopisu “Science” (Semino O i dr.:”The Genetic Legacy of Paleolithic Homo Sapiens in Extant Europeans”, Science, broj 290, 2000): “Kraj ledenog doba u centralnoj Evropi je karakterističan po ekspanziji sjeverno-balkanskih grupa, kod kojih je bila visoka frekvencija M 170 Y kromozoma (odnosno haplogrupe EU 07).Slika se kompletira. Tokom zadnjeg ledenog doba, odnosno paleolitika, otprije 25.000-40.000 godina, tri su evropska humana središta: (1) Iberijsko, u sjevernoj Španjolskoj sa Baskima kao najstarijim evropskim doseljenicima, zatim (2) Balkansko, južno od Save te (3) Ukrajinsko, oko Kaspijskog mora. Prva i treća kultura se može arheoloski vezati za “Aurignacijskog” čovjeka, a Balkanska kultura pripada “Gravecijskom” čovjeku (koju slobodno možemo nazvati pra-Ilirskom kulturom).Iz ova tri utočišta su se Evropljani raširili; njima su se, prije 9.000 godina, pridružili neolitski farmeri koji su došli sa Bliskog istoka i koji čine preostalih 20% evropskog genetskog pula. Skorašnja istraživanja na uzorcima balkanskih zemalja (“Prehistoric Gene Flow in Europe”, The American Society of Human Genetics”, May 2004) osvijetlili su frekvencije haplogrupa.

Najveći postotak prisutnosti pra-Ilirske kulture u Evropi pripada Bosancima!
Oko 42% uzorka populacije u današnjoj BiH se može direktno vezati za paletolitskog čovjeka koji je na Balkanu prisutan barem 25.000 godina! Eto, u parapamčad ode teza o većinskom Slavenskom porijeklu naroda Balkana. Drugi značajan utjecaj na bosansku populaciju je onaj sa istoka: Ukrajinsko-zakavkaski (40%). Sličan je omjer i kod drugih nacija: Slovenci imaju 38% ilirske krvi, 20% istočnoevropske, a 11% srednjeevropske. Hrvati sa 38% potiču od Ilira, a 31% iz istočno-evropskih krajeva. Vrlo visok postotak ilirskog porijekla je i kod Šveđana (40%) i već pomenutih Norvežana (40%). U ovom početnom stadiju razvoja antropološke genetike, rizično je vezati genetski materijal za određene kulture (barem onako kako ih definiše arheologija i historija). Međutim, poređenja se nameću sama od sebe. Tako se za Iberijsku grupu veže Aurignacijska kultura čiji su dobro znani primjeri genijalne pećinske umjetnosti u Francuskoj i Španjolskoj. Na drugoj strani, Gravecijskoj (Ilirskoj) kulturi pripadaju na primjer figurine Venere iz doba paleolita. Ovo je samo dokaz da su Bošnjaci starosjedioci Bosne i Hercegovine, koji su se vjekovima odupirali osvajačima i došljacima. Dosta je rašireno mišljenje među bošnjačkim intelektualcima da su Bošnjaci južnoslovenski narod sa relativno najviše slovenske krvi (zbog geografskog položaja Bosne i Hercegovine) što se može relativno lahko provjeriti analizom DNK. Poslije ove provjere DNK dosadašnja mišljenja intelektualaca padaju i svaka dalja tvrdnja o nekim slavenskim plemenima u Bosni je samo zabluda. Zna se, na primjer, da su Turci polovinom XIX stoljeća činili jedan i po odsto muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine, ali da je većina napustila Bosnu pred dolazak Austrije 1878. godine. U Bosni ima dosta potomaka muslimana – izbjeglica iz Mađarske, Hrvatske i Srbije.
Bošnjake posebnim narodom čine njihova kultura koja je mješavina ili, bolje rečeno, sinteza islamske, srednjovjekovne bosansko-hercegovačke i savremene evropske i svjetske kulture, i njihova svijest o vlastitom posebnom identitetu formiranom još u srednjem vijeku. Bosanci i Hercegovci imali su u srednjem vijeku svoju državu (za vrijeme kralja Tvrtka najjaču južnoslovensku državu), svoje kraljeve koje su najčešće sami birali (što znači da je srednjovjekovna Bosna, u suštini, bila republika), imali su svoju autentičnu Bosansku (djedičku, bogumilsku, patarensku, babunsku) crkvu čije učenje je bilo srednjovekovna varijanta savremene socijaldemokratije, svoje pismo koje se zvalo bosančica, svoju umjetnost itd.

Naziv Bošnjak nastao je modifikacijom arhaizma Bošnjanin, kako su sebe nazivali stanovnici Bosne do dolaska Turaka. Svoj naziv Bošnjani su dobili po nazivu središnje rijeke i po nazivu zemlje koju su nastanjivali, a koji potiču od staroilirske riječi »boš« za «so» kojom je zemlja obilovala. Mnogi srednjovjekovni dokumenti sadrže sintagmu »dobri Bošnjani«, pri čemu je ono »dobri«, u tadašnjem kontekstu, značilo »vjerodostojni svjedoci«. Stanovnici Bosne nazivali su sebe Bošnjanima bez obzira na vjersku pripadnost (katoličku, patarensku, pravoslavnu). Po dolasku Osmanlija, umjesto naziva »Bošnjanin« sve češće se koristi izraz »Bošnjak«, također za pripadnike svih konfesija: islamske, katoličke, pravoslavne i patarenske. Van Bosne i Hercegovine, međutim, Osmanlije su nazivale Bošnjacima sve one koji su živjeli u Bosni kojima je maternji jezik bio zajednički jezik bosanski,
Od sredine XIX stoljeća, međutim, zbog slabljenja turske prevlasti i brzog osamostaljivanja Srbije i Crne Gore i jačanja autonomije Hrvatske (unutar Austro-Ugarske), Bošnjaci–pravoslavci, koji sebe nazivaju »pravoslavni« i »rišćani«, sve češće se izjašnjavaju kao Srbi a naročito poslije donošenja Srbijanskog ustava 1835. god, u kojem doslovice stoji: «Svaki u vrijeme obnarodovanja ovog ustava u Serbskoj službi u Serbiji i izvan Serbije nalazeći se činovnik ili služitelj hristjanskog vjeroispovijedanja; svaki komu je deset godina prošlo od kako se u Serbiji nalazi, ili koji nepokretna dobra u njoj ima, smatra se Serbina….’’ Ustavi kneževine Serbije Beograd 1835. god. glava jedanaesta. Pored ovih administrativnih Srba bilo je i kupljenih. Vasa Pelagić je savjetovao učiteljima da čim stupe u školu nauče đake da na pitanje: ’Ko si ti, mali?’ odgovore: ’Ja sam Srbin.’ ‘A bilo bi dobro’ veli dalje Pelagić ’ako bi se našli dobri ljudi koji bi, tom prilikom dali djeci poneki krajcar, kako bi u njemu probudili želju da tako odgovaraju», (Obuse-nikova, Freidzon. Sedmi kongres slavista 1973 ::129).
Bošnjaci–katolici kao Hrvati. Čak se formiraju tajna udruženja »Srpska Odbrana» čija pravila su između ostalog u članu 17’’ Stalne i potajne čete ubijaće od muslimana samo Arnaute ili poturčene Srbe (Turke kako im Srbi dadoše ime) koji su se ispod turske vlasti odmetnuli u nameri da čine zla djela. Vojnike, žandare, kao i turske činovnike ne smiju napadati…… »još jedan od dokaza koliko je samo mržnje bilo prema Bošnjacima u Srbiji. Pored ovakvog viševjekovnog terora, Bošnjaci–muslimani, međutim, ostaju pri svom imenu, naizmjenično koristeći nazive »Bošnjak« i »Musliman«.Sve zavisi koliko im država u kojoj žive (Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevina Jugoslavija i FNR Jugoslavija) sve ove države su na svoj način djelovale da se ukine ime Bošnjak i njihov jezik bosanski.
U prvoj Jugoslaviji i u toku NOB-a, Bošnjaci (Muslimani) izjašnjavali su se kao Muslimani, ali im je to pravo 1945. godine bilo uskraćeno pa se bošnjački nacionalni korpus bio podijelio na četiri dijela: »neopredijeljene«, »Srbe«, »Hrvate«, »Crnogorce » i »Jugoslovene« i zato se ponekad dešavalo da u istoj porodici budu zastupljene sve četiri skupine. Popis stanovništva 1971. godine, kada je Bošnjacima (Muslimanima) dato pravo da se izjasne kao Muslimani, pokazao je, na opšte iznenađenje, da su treći narod po brojnosti u tadašnjoj Jugoslaviji. Nakon raspada Jugoslavije i međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine kao zasebne države (6. aprila 1992.) Bošnjaci (Muslimani) se vraćaju svom izvornom nazivu Bošnjaci, ali se ne odriču ni naziva Muslimani, pa ih zato nekad koriste zajedno kao Bošnjaci (Muslimani), a nekad skraćeno kao Bošnjaci, a znatno rjeđe kao Muslimani.
Često se postavlja pitanje: »Ima li smisla srbijanske Muslimane nazivati Bošnjacima?« Najkraći odgovor mogao bi da glasi: »Ima bar onoliko koliko ima smisla bosanske pravoslavce nazivati Srbima, a bosanske katolike – Hrvatima!« Kazati, na primjer, da u Srbiji žive muslimani i Goranci isto je što i kazati da u Hrvatskoj žive pravoslavci i Ličani! Goranci koji su jedno islamizirano južnoslovensko pleme koje govori jezikom sličnim zajedničkom jeziku Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba, van Srbije se izjašnjavaju kao Bošnjaci, a u Srbiji kao Goranci. Tačno je, međutim, da su srbijanski Bošnjaci, do velikog tursko-austrijskog rata 1683–1699. godine, bili pretežno nazivani pravim svojim imenom «Bošnjaci», ali su ih u tom ratu označavajući ih Turcima, u velikoj mjeri istrijebili. Današnji srbijanski Bošnjaci (Muslimani) ili Muslimani (Bošnjaci) su kako bosanskog, crnogorskog i albanskog porijekla (odnosi se na državotvornu pripadnost op. ur.).
Do najveće zabune dovodi korišćenje vjerske oznake »musliman« za pripadnike bošnjačkog naroda, jer u Srbiji, pored Bošnjaka (Muslimana), muslimani su i većina Albanaca, svi Turci i mnogi Romi. Ponekad se čak i neke strane diplomate muslimanske vjere, koje žive u Beogradu, osjećaju prozvanima kada se u nekim beogradskim mas-medijima umjesto naziva Bošnjak (Musliman) koristi vjerski termin musliman. Bez obzira šta iza ove prakse stajalo – neznanje, šovinizam ili nešto treće, ona je mnogo više kontraproduktivna nego što njeni zagovornici misle!
Današnji Bošnjaci (Muslimani), bez obzira gdje se nalazili i kakvim sve oblicima diskriminacije i pritisaka bili izloženi, imaju jasno izraženu samosvijest o svom identitetu, koja je tim izraženija što su diskriminacija i pritisci veći! Oni su svjesni svog pretežno ilirskog porijekla, svoje islamske tradicije, svoje evropocentrične, ali i kosmopolitske kulture, svog bošnjačkog identiteta i osjećaju se bliskim samo sa onima koji poštuju njihovu samosvijest, njihova univerzalno vrijedna dostignuća i koji im žele dobro bez obzira koliko, geografski, bili blizu ili daleko.

U najnovije vrijeme u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji je došla do izražaja jedna nova pojava. Na opštinskim izborima održanim u proljeće 2000. godine, kao i na parlamentarnim održanim u jesen iste godine, veliki broj kandidata Socijaldemokratske partije, koji su se u prethodnih deset godina izjašnjavali kao Bošnjaci, Hrvati, Jevreji i Srbi, nacionalno su se izjasnili kao Bosanac ili Bosanka. Isto ka što se pojavljuju Muslimani u Crnoj Gori koji se eto odriču bošnjaštva ali iz samo njima znanim (podvaljenim) interesima. Očigledno, nekadašnjim «Jugoslovenima» postalo je pretijesno uže nacionalno opredjeljivanje pa su «jugoslovenstvo» zamijenili »bosanstvom«, »muslimanstvom» koje doživljavaju kao integrirajući identitet.

Očito, kao što ima Bošnjaka koji su srpskog, tako ima i Srba koji su bošnjačkog porijekla. Kojih ima više mi ne znamo, ali znamo da je vrijeme da se oslobodimo tabu-tema, tabu-izraza i da konačno istini pogledamo u oči! A istina, ma koliko bolna bila, bolja je od svake laži ako želimo da se oslobodimo predrasuda, mržnje i ratova. I zadnji pokušaj države Srbije da manipuliše Bošnjacima u Sandžaku oko izbora Bošnjackog nacionalnog vijeća je samo još jedan dokaz da se država Srbija još nije odrekla svojih projekata iz XIX vijeka. Promjena zakona o izborima koje važe samo za Bošnjake je dovoljan dokaz da Srbija ne može još da prihvati Bošnjake kao sve ostale nacionalne manjine koje žive u njoj. Najžalosnije je za Bošnjake što u tom projektu učestvuju i predstavnici njihovog naroda, koji umjesto da brane interese Bošnjaka svojim arogantnim izjavama omogućavaju da se nad njima vrši i dalje politička tortura i osporavanje njihovog indentiteta i ljudskih prava.
I kako na početku citirah riječi Meng Cea onako kako se ponaša većinski narod prema manjinama takva sudbina čeka i njegovu državu.