Florence Hartmann sa rukovodstvom Kongresa Bo[njaka i Instituta Genocida u Americi i Kanadi

Promocija knjige “Mir i Kazna” Florence Hartmann u organizaciji Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike
30. maja ove godine je u organizaciji KBSA u knijžari Novella u St. Louis-u održana promocija knjige «Mir i Kazna” autora Florence Hartmann. Promociju je otvorio mr. Kemal Hamulić, član Upravnog odbora Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike. U uvodnom izlaganju Hamulić je predstavio dvoje promotora i panelista Sanju Seferović-Drnovšek sa Instituta za istraživanje genocida u SAD i profesora Emira Ramića sa Kanadskog Instituta za Genocid.

Gospođa Drnovšek je opisala svoje lično iskustvo rada i boravka u Beogradu za vrijeme režima Slobodana Miloševića i kako je ona doživjela čitanje knjige gospođe Hartmann. Sanja Drnovšek je objašnjavala kakav su dojam mahinacije iza zatvorenih vrata koje gđa. Hartmann opisuje u svojoj knjizi ostavile na nju, i kako se njen pogled na čitavu situaciju oko agresije na Bosnu i Hercegovinu iskristalizirao.

Profesor Ramić je govorio u kontekstu pravnih posljedica tajnih i javnih dogovora između Međunarodnog Tribunala u Hagu, stranih političara i pojedinih krvnika sa Balkana. Njegova naučna i sa mnoštvom činjenica potkrijepljena analiza je sažeto opisala ne samo knjigu Hartmann, nego i kako je sadržaj knjige “Mir i Kazna” uticao na zbivanja na javnoj pozornici. Ramićevo izlaganje možete pročitati u nastavku.
Hartmann je nakon toga opisala svoje lično iskustvo kao neposredan svjedok srpske agresije na BiH kao i genocida koji se već početkom rata odigrao u pojedinim dijelovima BiH. Na bosanskom jeziku, gđa Hartmann je govorila o svom radu u Beogradu i pisanju o Slobodanu Miloševiću, o čestim putovanjima u istočnu Bosnu, koja je u to vrijeme bila pod srpskom okupacijom, o problemima na koje je nailazila u svom radu kao novinar u BiH, kao i o pritiscima kojima je bila izložena od strane srpskog vojnog vrha ali i stranih obavještajaca, kojima je u interesu bilo da se zataška istina o BiH. Hartmann je zatim pričala o svom radu pri Haškom tribunalu i posljedicama njezinog istraživanja i objelodanjivanja istine. Za kraj prezentacije je Hartmann pristala da odgovori na par pitanja i napiše posvete za one koji su ovom prilikom kupili knjigu “Mir i Kazna”, a to je bila skoro sve i jedna prisutna osoba u publici.

Hamulić je za kraj sumirao izlaganja panelista kao i Hartmann pozivajući sve pro-bosanski orijentirane osobe da iskoriste knjigu “Mir i Kazna” kao polaznu tačku za budući rad, jer (po riječima Florence Hartmann) 'istina pripada svima' i činjenice navedene u njezinoj knjizi moraju da se iskoriste da dobro nadmaši zlo. /mr. Kemal Hamulić/

Promotor Sanja Seferović-Drnovšek: “Pobacaj pravde” Prikaz knjige Florence Hartman “ Zlocin i mir”, St. Luis, knjizara Novela, 05/31/10 u organizaciji Kongresa Bosnjaka Sjeverne Amerike Florence Hartman je bila novinar- dopisnik sa Balkana, iz Beograda, za francuski dnevni list “ La Monde” od 1987-1993 godine, prije nego sto je postala izvjestac Internacionalnog tribunala osnovanog za bivsu Jugoslaviju. Kao svijedok totalitarnog rezima Slobodana Milosevica, gdje je i kada je posijano sjeme i gdje je rodjena genocidna politika ,a koja se sprovodila protiv Bosnjaka tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995 godine, napisala je knjigu “ Milosevic dijagonala Laufeta”. Knjiga me je vratila u vrijeme kad sam zivjela i radila u Beogradu i takodje bila svijedok vremena “ prije zemljotresa”, kako sam opisala svoja osjecanja neposredno prije odlaska za Sjedinjene Americke Drzave. Nakon citanja teksta “ Mir i kazna”, imala sam osjecaj pobacaja povjerenja i pravde. Termin “Pobacaj pravde” , koristila je Hartmanka govoreci o odluci Odjeljenja za zalbe iz 2006 godine, sudskog tijela Ujedinjenih nacija. Umjesto da isprave gresku trojice suduja ( Richard May, Patrick Robinson, i Gon Kwan) Internecionalnog tribunala osnovanog za bivsu Jugoslaviju, iz 2003 godine, koji su se tajno dogovorili sa Beogradom da se ne objave dokumenta koja direktno ustanovljavaju sistem ratne komande vlasti sa centrom u Beogradu i naredbodavnog odnosa sa njihovim partnerima u zlocinu u Bosni i Hercegovini, sudije Odijeljenja za zalbe su potvrdile odluku predhodnog suda. Tajnom odlukom zabranjeno je i koriscenje ovih dokumentata na drugom sudskom postupku koji je paralelno tekao ispred drugog suda, Internacionalnog suda pravde za dokazivanje genocida- Bosna v. Srbija, i time sprijecilo utvrdjivanje krivice i samim tim finansijske odgovornosti Srbije prema zrtvama genocida i rata. Pet sudija Odjeljenja za zalbu, na celu sa Italijanom Faustom Pocar su imali nove dokaze da je odluka iz 2003 godine “ pogresna sa stanovista prava” , koji ukazuju da beogradski rezim nije imao namjeru da zastiti sopstvene nacionalne interese i drzavnu sigurnost kad je na tajnom sastanku sa tim argumentom pridobio sudije, nego da je namjera bila opstrukcija vlasti i istine. I pored svega toga, sudije su potvrdile predhodnu odluku i svijesno postali saradnici u manipulacijama rezima u Srbiji. Informacije koje potvrdjuju direktno ucesce Srbije u ratu u Bosni i Hercegovini i u genocidu u Srebrenici, ostale su nedostupne javnosti sve do danas, i iskljucene su kao dokazi prilikom donosenja sudskih odluka o agresorskoj ulozi Srbije u ratu i genocidu. Ti dokumenti su: zapisnici sa sastanaka Vrhovnog Savjeta odbrane u Beogradu o osnivanju dva posebna odijeljenja zaduzena za rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, metodi finansiranja rata i stampanje novca u te svrhe, ucesce specijalnih jedinica iz Srbije koje su slate u Bosnu i Hercegovinu , svjedocenja svjedoka kojim se ilustruje hijerarhija u vojnim naredbama a ciji je vrh u Beogradu, i genocidna kampanja. Osnivanje Internacionalnog tribunala za bivsu Jugoslaviju je bilo od izuzetnog znacaja za uspostavljanje mira i dovodjenje ratnih zlocinaca pred sud pravde, ali je od samog pocetka imao anomalije. Arbour Luise, kanadski sudija, optuzila je Slobodana Milosevica za ratni zlocin pocinjen na Kosovu i nije ukljucila njegovu zlocinacku ulogu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Carla Ponte je bila veliki entuzijasta u namjeri da prosiri tuzbu protiv Milosevica i ukljuci njegov zlocin u Hrvatskoj i Bosni, ali je od pocetka morala da se sucava sa opstrukcijama. Ovu ociglednu nepravdu uocio je Cherif Bassioni, poznati professor Internacionalnog prava na De Paul univerzitetu u Cikagu, koji je osnovao Komisiju za istrazivanje dokaza genocida u Bosni i Hercegovini. Njegova komisija je zatvorena 1994, upravo kad je bio blizu da potvrdi direktno ucesce rezima Slobodana Milosevica u ratnim zlocinima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Trebalo je da i ja budem ukljucena u rad njegove Komisije, i sjecam se da sam bila neprijatno iznenadjena kad je obustavljen rad profesora Bassionia. Bilo je i mnogih drugih prepreka u radu sudstva, pise u knjizi Florence Hartman, izvjestac Tuzilastva Internacionalnog tribunala za bivsu Jugoslaviju, neke od njih su veliki broj sudskih slucajeva, nedostatak novca za rad sudstva, varljive politicke situacije u svijetu. Jedan od njih je, i rad Grahama Blewitta, pomocnika sudije Goldstona, koji nije zelio da Bosanski ratni slucaj, “ komlikuje” i istrazuje dokaze za medjunarodni sukob, kao agresiju Srbije, Crne Gore i Hrvatske na medjunarodno priznatu drzavu Bosnu i Hercegovinu, vec je sukob lokalizovao i okarakterisao kao gradjanski rat. Milosevic je umro prije nego sto je donesena sudska odluka. Odlukom Internacionalnog suda pravde iz 2007. Srbija je oslobodjena optuzbe za ucesce u srebrenickom genocidu, sto znaci da je i Slobodan Milosevic oslobodjen krivice, covjek koji je kreirao najsmrtonosniji rezim u Evropi poslije fasistickog rezima u Njemackoj. “Preko 200, 000 civila Bosnjaka muslimana je sistematski ubijano, vise od 20, 000 nestalih lica , predpostavlja se umrlih, i 2, 000, 000 izbjeglica. To je, po kazivanju asistenta sekretara Sjedinjenih Americkih Drzava, Richarda Holbrooka, ‘ najveci promasaj Zapada od 1930 godine.’”(dr. Smail Cekic, direktor Insituta za istrazivanje genocida, Sarajevo) Sudstvo Ujedinjenih nacija nije osudilo Slobodana Milosevica , sto je jos jedan oblik kompromisa, zbog vaznosti sklapanja i sprovodjenja Dajtonskog sporazuma, mirovnog sporazuma sa ratnim zlocincem. Jedan od poslijednjih primjera nepravde od strane sudskih organa Ujedinjenih nacija je i krivicni postupak pokrenut protiv Florence Hartman od strane Internacionlanog tribunala osnovanog za bivsu Jugoslaviju za koji je ona radila. Optuzena je za ilegalne aktivnosti jer je rekla da je potpisan tajni document izmedju sudija ovog suda i beogradskog rezima. “ Kako moze sudaska odluka biti tajna”, kazala mi je Florence Hartman. “ To je moja odbrana” . O toj odluci pisali su i govorili mnogi drugi , prije nego sto se oglasila Hartmanka. Iz Beograda, na sudu kao svijedok u korist istine i Florence Hartman, govorila je Nadezda Kondic, potvrdivsi da je ova odluka bila javna tajna. Zasto? Zasto je na Bosnu srucena tolika nepravda? Ima i puno pozitivnih primjera rada medjunarodnog sudstva, konstatuje Hartmanka, dovodjenje pred sud pravde mnogih ratnih zlocinaca, dokazan je genocid u Srebrenici pocinjen od strane bosanskih Srba, a Srbija je ukorena, sto na zlocin genocida nije preventivno djelovala. Od uzrocnika i izvrsioca genocida i agresije, Srbiji je sudskom odlukom dodijeljena preventivna uloga. Florance Hartman je u knjizi dala mnoga obrazlozenja ovakvih pojava i funkcionisanja medjunarodnih sudova. Sudije nisu nezavisne od politika drazava iz kojih dolaze , a prije svega zbog uloge velikih sila. Sudije iz Engleske, Italije, Koreje, Dzamajke, Kanade, Australije ......? Uloga velikih sila ! Iza svega , i pored svih objasnjenja , ostalo je veliko Zasto? “Zbog tog ‘Zasto’ radila sam kao novinar i izvjestac sa suda”, rekla mi je Florence Hartman.“ ‘Zasto’ me rukovodilo da saznam kako rezim jedne zemlje funkiconise, kako sudski mehanizmi rade, mehanizmi utvrdjivanja istine i pravde.” Bila sam pesimizmom obhrvana posle svih ovih kolicina nagomilane nepravde srucene na Bosnu i Hercegovinu, a onda sam shvatila da je ispred mene posteni, profesionalni, neumorni, i hrabri rad Florence Hartman, koji mi je povratio snagu i optimizam da zajedno sa njom , Bosnjacima i postenim ljudima-aktivistima, istrajem u nasoj misiji i misiji Bosansko-americkog insituta za genocid i edukaciju , da trazimo istinu i pravdu. “ Istina pripada vama i niko vam je ne moze uzeti”, rekla nam je Hartmanka na kraju prezentacije o njenoj knjizi “ Mir i kazna.” Ako se ne istraje u upornom, pazljivom, sistematskom istrazivanju i iznosenju istine i trazenju prava, kao sto je Hartmanka zakljucila u njenoj knjizi, sjeme buduceg zlocina u Bosni ili negdje drugo ce ponovi iznici. Svijet ce imati nesigurnu buducnost.

Promotor Emir Ramić:

Rad Florence Hartmann je rezultirao prvim optužbama za genocid i zločine protiv čovječnosti, te privođenje jedinog predsjednika neke države rukama pravde

Kao stalni dopisnik pariškog Le Mondea s područja bivše Jugoslavije, Florence Hartmann je od kraja 1989. pratila sva ratna zbivanja na ovim prostorima. U novembru 1992., u Ovčari pored Vukovara locirala je prvu veliku masovnu grobnicu u Europi nakon Drugog svjetskog rata. U proljeće 1994. protjerana je iz Beograda od strane Miloševićeva režima zbog svojih tekstova i istrage o umiješanosti srbijanskog vođe u rat u Bosni i Hercegovini. U ljeto 1997. nagrađena je za hrabrost i stručnost od strane La Fondation de France. U oktobru 2000. uključila se u rad Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije i Ruande kao glasnogovornica Glavne tužiteljice Carle del Ponte.

Na taj je način aktivno sudjelovala u donošenju svih važnijih odluka, te prisustvovala svim bitnijim sastancima s najviše rangiranim europskim, američkim dužnosnicima, te službenicima UN-a. Njezin dolazak u Ured Carle del Ponte dogodio se svega nekoliko dana nakon pada režima Slobodana Miloševića. Od samog početka počela je vršiti istražne radnje i pregovore koji su rezultirali prvim optužbama za genocid i zločine protiv čovječnosti, te privođenjem jedinog predsjednika neke države rukama pravde.

U maju 2006., pozvana je od strane Haškog tribunala da svjedoči u suđenju trojici visoko-rangiranih srpskih generala – Veselinu Šljivančaninu, Mili Mrkšiću i Miroslavu Radiću.

Florence Hartmann autorica je knjige o Slobodanu Miloševiću “Milošević – dijagonala luđaka”, objavljenoj 1999., svega godinu dana prije pada njegova režima, a koja se i danas drži najozbiljnijom, te najdubljom analizom Miloševićeve vladavine i njegove krvave kampanje etničkog čišćenja na ovim prostorima. Nikada nije bila pod utjecajem i u službi ijedne politike, osobe ili nekakvih interesa. Njezina prva knjiga "Milošević - dijagonala luđaka" iz 1999. predstavlja zasigurno jedan od najboljih i najkompletnijih prikaza ratnih događanja na Balkanu. U knjizi ona navodi precizno uzročno-posljedične veze srbijanskih agresija i zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina i zločina genocida i prozivajući glavne krivce. Kao glasnogovornica Medjunarodnog krivičnog tribunal za područije bivče Jugoslavije znala je što može reći javnosti i nikada nije lagala. Svoju ulogu tada odradila je prvenstveno u službi međunarodne pravde, novinara i istine, ne u službi neke osobe ili politike.

Tekstovi Florence Hartman vrijedan su historijski izvor jer je širila pravu istinu o stvarnim uzrocima rata, o suštini agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima Prenosila je ono što je vidjela i čula, ali i iz nekoliko izvora provjerila. Njezino pisanje u Le Mondu 90-ih odavalo je stvarno stanje na terenu i nije bilo pod utjecajem francuske politike niti matične redakcije, jer je rat kao ratna izvjestiteljica i izvrsna poznavateljica bosanskohercegovačke historije, prošla zajedno s žrtvama. Florence Hartman nije novinarka koje ide za senzacijama, koja objavljuje "glasine" i nepotvrđene informacije, ona svoj posao obavlja iznad svega profesionalno i pošteno samo s jednim i isključivim ciljem, a to je objaviti istinu zbog onih koji je zaslužuju, a to su žrtve agresije i genocida u Bosni i Hercegovini.

Ona je veliki ljubitelj i istinski prijatelj Bosne i Hercegovine koju je zavoljela prije rata. Njezina priča i sjećanja iz opkoljenog Sarajeva malo koga ostavljaju ravnodušnim. Na poseban način suosjeća sa žrtvama, surađuje s njihovim udruženjima i nastoji im pomoći. Žrtve su u središtu njezinog javnog djelovanja i glavna motivacija za rad. Posebno Srebrenica gdje često s velikim poštovanjem odlazi.

Njena borba za istinu i pravdu ogleda se u velikoj hrabrosti jer se ne boji prozvati nikoga za koga smatra da ne radi u interesu međunarodne pravde i prava žrtava ma tko to bio. Hartmann se zalaže za individualizaciju krivnje i kažnjavanje ratnih zločinaca.

Međunarodno pravosuđe pripada svima nama jer je stvoreno da bude u službi Čovječanstva.

Mir i kazna iznosi na vidjelo surove metode koje su velike sile spremne upotrijebiti da bi postigle svoje ciljeve na međunarodnoj pozornici. To je priča o dvoličnom držanju demokratskih sila u odnosu na Međunarodni krivični tribunal za područije bivše Jugoslavij kao prvi konkretan čin, nakon Nurnberga, da se potisne zločin agresije i genocida. Florence Hartmann otvara zabranjena vrata Međunarodnog krivičnog tribunala za podrušije bivše Jugoslavije u Hagu i zapadnih ministarstava te uranja u najmračnije zakulisne radnje međunarodne politike i pravosuđa dok se u pozadini slike otkrivaju istine o procesu Miloševiću.

Knjiga “Mir i kazna”, ima veliki značaj za međunarodnu istinu i pravdu iz nekoliko razloga:

1. Knjiga je vjerodostojnost autora. Florence Hartmann ne piše na pamet. Ona skuplja informacije, provjerava ih i onda objavljuje. Njezini motivi nikada nisu promicanje vlastitiog imena, medijska pozornost, publicitet, zarada, a kamo li nekava osobna osveta. Njezin motiv je istina i pravda za žrtve i pošteno, pravično i neovisno međunarodno sudstvo.

2. Florence Hartman bila je u najviše slučajeva sama svjedok onoga o čemu je pisala, a zasigurno je bila jedan od najboljih poznavatelja ratnih događanja na Balkanu. Tako je brzo mogla shvatiti o čemu se radi.

3. Florence Hartman pokrenula je vrlo važna pitanja poput pritisaka velikih sila na međunarodno sudstvo ne štedeći niti svoju vlastitu domovinu. Za razliku od mnogih koji danas iznose "svoje istine" gospođa Hartmann govori direktno s imenima i prezimenima, državama, funkcijama. Javnosti imenuje i one koji su radili u Međunarodnom krivičnom tribunal za područije bivše Jugoslavije, bilo kao tužitelji ili suci kojima nije bio primarni interes pravo žrtava i provođenje međunarodnog prava, već interesi pojedinih velikih sila. Također je bez zadrške prozivala one koji nisu surađivali s Međunarodnim krivičnim tribunalom za područije bivše Jugoslavije bilo da se radilo o nedostavljanju dokaznog materijala ili o neuhićenju ratnih zločinaca.

Nitko do sada argumentirano nije opovrgnuo niti jedan navod iz njezine knjige. Sve što je poslije slijedilo pa i Haška optužnica samo su dokaz da je pisala istinu, ali onu koju nije trebala, onu koja smeta svijetskim močnicima i silama.

Postavlja se vrlo važno pitanje: Zašto svi mogu govoriti o zaštiti dokumenata Vrhovnog savjeta odbrane, objavljivati njihove dijelove, optuživati Del Ponte da se nagodila s Beogradom, a verzija koju iznosi Florence Hartmann koja kritizira suce je krivično djelo? Ona nije optužena za klevetu nego da je otkrila povjerljive podatke u vezi tih odluka.

Danas svi vole nuditi svoje priče o nekakvim zavjerama u Međunarodnom tribunal za područije bivše Jugoslavije. Rasprava o međunarodnom sudstvu svela se na "divnog" tužitelja Nice-a i groznu tužiteljicu Del Ponte. Nema jedne otvorene i argumentirane javne rasprave o ključnim pitanjima koje je Florence Hartmann pokrenula jer "istinu o Međunarodnom krivičnom tribunal za područije bivše Jugoslavije nije mogla sačuvati za sebe".

Autorica ne nudi novinarsko istraživanje, nego kao izravan svjedok otvara zatvorena vrata. Navodi i obavijesti nisu prikupljani od osoba prisutnih razgovorima, nego ih je autorica neposredno čula i zabilježila. U svojstvu glasnogovornice i savjetnice za Balkan tužitelja Međunarodnog krivičnog tribunala za područije bivše Jugoslavije od oktobra 2000. do oktobra 2006., Florence Hartmann nalazila se u srcu događaja o kojima govori u ovom djelu. Kao osoba koja je bila na sastancima na kojima su se donosiie strateške odluke Suda, sudjelujući u unutarnjim raspravama Tužiteljstva o strategijama krivičnog progona, uključena u pripremanje susreta i prisutna razgovorima između tužiteljice Carle del Ponte i najviših političkih dužnosnika, svjedok njihovih telefonskih razmjena gledišta, prateći tužiteljicu na svim njezinim putevima, ona nam je danas vodič kroz svijet koji je do sada bio zatvoren za javnost.
Informacije su prikupljene na temelju ličnih bilješki, provjerenih i upotpunjenih zapisnicima sa sjednica i drugim internim izvještajima kojima je imala pristup.

«Međunarodno pravosuđe pripada svima nama jer je stvoreno da bude u službi Čovječanstva. Otkriti njegovo skriveno lice čini se neophodnim čime ta otkrića omogućuju bolje razumijevanje, pa onda i bolje ovladavanje ulozima koji se ocrtavaju bez našeg znanja. Najosjetljiviji problem međunarodnog prava bio je i ostao taj što se odvija unutar međunarodnih odnosa vođenih suparničkim logikama koje je teško ujediniti: jedna, idealistička, daje prednost potrazi za pravdom, a druga, pragmatična, daje prednost traženju mira. Ni nemoćna ni svemoćna, međmarodna pravda nije prestala napredovati ni na čijoj zemlji ne znajući odakle će doći sljedeći pucanj ni s koje su joj strane linije saveznici. Zato treba zaći iza kulisa Međunarodnog krivičnog tribunala za područije bivše Jugoslavije sići u utrobu zvijeri da se vidi kakav je otrov pokušava paralizirati i uništiti».(Izvod iz «Mir i kazna»)

Knjiga «Mir i kazna» je posebno korisna Bošnjacima da shvate sa čim su se bošnjački predstavnici susretali kada su u pitanju međunarodni interesi, posebno interesi u odnosu na rad Međunarodnog krivičnog tribunala za područije bivše Jugoslavije. Bošnjaci nažalost misle da se sve u životu podrazumjeva. Kad pročitate knjigu, koja se odnosi samo na period kada je Florence Hartmann kao glasnogovornica Međunarodnog krivičnog tribunala za područije bivše Jugoslavije radila, jasno je šta je sve trebalo uraditi da pred ovim sudom ne bude optuženo bosanskohercegovačko državno rukovodstvo. Gospođa Hartmann zajedno sa bošnjačkim predstavnicima u Međunarodnom krivičnom tribunalu za područije bivše Jugoslavije se borila istinom o agresiji na Bosnu i Hercegovinu i zločinom genocida nad Bošnjacima. Rezultat te borbe je da nije optužen Alija Izetbegović, Ejub Ganić, Stjepan Kljujić, Haris Silajdžić, Selim Bešlagić, Sead Avdić i mnogi drugi. Umjesto tužbi prema državnicima Bosne i Hercegovine od Međunarodnog krivičnog tribunala za područije bivše Jugoslavije dobiveni su certifikati po pravilima Rimskog sporazuma, da niko od navedenih i još desetine i stotine drugih bosanskohercegovačkih političkih i vojnih lidera nisu krivično odgovorni. Jedina pravna nada za Ejuba Ganića je odluka Međunarodnog krivičnog tribunala za područije bivše Jugoslavije u kojoj stoji da Ganić, Kljujić, Pušina, i drugi nisu odgovorni za “Dobrovoljačku » i da uopšte zločina tu i nije bilo. Danas nažalost u Bosni i Hercegovini je totalna dezorijentacija u pogledu svega, posebno u pogledu stvari koje se tiću rada Međunarodnog krivičnog tribunala za područije bivše Jugoslavije i Međunarodnog suda pravde, zločina agresije prema Bosni i Hercegovini i genocida nad Bošnjacima.
Knjiga «Mir i kazna» efektno razbija bošnjačke iluzije da se sve podrazumjeva i da je istina o agresiji i genocidu “očigledna stvar i lahko dokaziva » pred međunarodnim sudskim institucijama. Na Međunarodnom krivičnom tribunali za područije bivše Jugoslavije i u svim drugim međunarodnim organizacijama, Bošnjaci i njihovi predstavnici su se morali prvo braniti istinom o agresiji i genocidu da nebi sami bili optuženi. Međunarodni tribunal je dokazao genocid i sve druge oblike zločina protiv čovječnosti i ratnog zločina u Bosni i Hercegovini. Na njemu je optuženo i osuđeno političko i vojno rukovodstvo Srba i Hrvata. Knjiga Mir i kazna je potvrda bošnjačkog uspjeha u traganju za istinom i pravdom, koje se uvjek osporavaju od strane potonule međunarodne zajednice i mnogih bosanskohercegovačkih političkih faktora .
Florence Hartmann je progovorila o nepravdi prema bošnjačkoh žrtvi. Nije to uradio ni Dzefri Najs ni Carla del Ponte, to je uradila Florenc Hartmann. Međunarodni krivični tribunal još radi, a gospođa Hartmann nije progovorila o nepravdi nakon 15-20 godina, nego je kriknula sada, kada je sve još aktuelno i kada možemo ispraviti krivdu.
Gospođo Florence Hartmann hvala vam u ime bosnjackih žrtava I u ime svih istinskih prijatelja istine i pravde u svijetu.