Elifa KRIJEŠTORAC: Ali kako je za realizovanje takvih ciljeva komunistima za početak potrebna ona ista strada, koju sada imperijalisti koriste preko Crne Gore, Grčke i Italije, komunisti su se odlučili napraviti sporedni put preko Srbije. Otuda i pokušaj rehabilitaciju Srbije koja je osuđena za genocid, kako bi srpski fašisti ponovo zauzeli ulogu titovih komunista koji su se navodno morali boriti kako bi sačuvali socijalizam od najezde Islama. Ovo bi moglo zazvučati kao kontra produktivno, ali je jasno da se Srbija još nije odrekla svog velikosrpskog sna. Tako bi prisvojila Republiku Srpsku, možda i Kosovo, a sa polovinom Srba koji žive u Crnoj Gori lako bi osigurala izlazak na more.

U ono vrijeme 1995., dok su hiljade muslimana Srebrenice proživljavali najkrvaviji zločin od strane srpskih fašista, dotle je u Londonu evropska politička elita na čelu sa John Majerom uz šampanjac slavila trogodišnji jubilej, povodom potpisivanja temeljnog ugovora o ujedinjenju Evrope, poznatog kao „Mastridski ugovor“ a koji je 1992. godine potpisan u holandskom gradu Mastridu.

Ko je tada mogao pomisliti da je na taj dan zapravo postavljen kamen temeljac globalnom fašizmu, a koji će za samo koju godinu kasnije svoju legitimnost proslaviti potpisivanjem „lisabonskog sporazuma“ ...
S druge strane i u isto vrijeme, obezglavljena boljševistička elita, koja je raspadom Sovjetskog Saveza izgubila i centar moći, preko ruševina Berlinskog zida, mirno se ušetala kroz otvorena evropska vrata, kako bi se konsprativno i iz UTERGROUND-a, ponovo reformisala. No loša reputacija koju su komunisti stekli tokom Staljinove diktature, kao i policijska diktatura bivšeg režima istočne Njemačke, ostavili su pečat u svijesti zapadnjačkog naroda, a samim tim i širok otpor svemu što miriše na komunizam. Pritisnuti s jedne strane od Vatikana koji budno prati svaku vrstu lijevog pokreta u Evropi i Americi, a s druge strane od moćnika globalnog fašizma, sve se činilo da će duh komunizma ostatak vremena do sudnjeg dana dočekati u tamnici historije. Dakle, ade gulazi, ade lažna revolucija i tobožnje bratstvo i jedinstvo, ade zidovi, bunkeri i hermetičke granice.
Međutim, učestvovanjem njemačkih oružanih snaga u bombardovanju na Srbiju, kada je došlo do izmjene njemačkog ustava, u okviru koga je poslije Nirnberškog procesa utemeljen zakon o zabrani bilo kakve vojne akcija sa njemačke teritorije, premaskirani u navodne pacifiste komunisti su se odmah ostrvili na tu činjenicu, proklamujući taj akt kao rušenje ustava i državni puč.
To je bila i glavna okosnica političkog uspona ljevice koja je nemalo zatim uspijevla osnovati političku partiju.
Kasnija agresija NATO – snaga na Irak i Avganistan, došla je kao preporod socijalističkoj ljevici, koja će kasnije objediniti komunizam i boljševizam. Tako je stvorena lijeva partija poznata kao „DIE LINKE“. Cilj ovog neo-komunističkog pokreta nije usmjeren ka borbi za ljudska prava i slobode, već prvenstveno oko podjele kolača kojeg su fašisti htjeli sami progutati. Zbog toga združena zapadna i istočna ljevica sada navodno brani islamske zemlje, kako bi se nametnula kao zaštitnik od globalnog imperijalizma, i kako bi kasnije sama svrgnula Islam a nametnula komunizam. Uz to neo-komunisti računaju i na monopol nad islamskom naftom i drugim blagodatima, što bi zapadne imperialiste natjeralo na podjelu i kooperaciju ili na stanje hladnog rata, kao u vrijeme Sovjetskog Saveza.
Ali kako je za realizovanje takvih ciljeva komunistima za početak potrebna ona ista strada, koju sada imperijalisti koriste preko Crne Gore, Grčke i Italije, komunisti su se odlučili napraviti sporedni put preko Srbije. Otuda i pokušaj rehabilitaciju Srbije koja je osuđena za genocid, kako bi srpski fašisti ponovo zauzeli ulogu titovih komunista koji su se navodno morali boriti kako bi sačuvali socijalizam od najezde Islama. Ovo bi moglo zazvučati kao kontra produktivno, ali je jasno da se Srbija još nije odrekla svog velikosrbskog sna. Tako bi prisvojila Republiku Srpsku, možda i Kosovo, a sa polovinom Srba koji žive u Crnoj Gori lako bi osigurala izlazak na more. Zbog financijske krize koja potresa Grčku, nije isključeno da će i Grčka morati da se otarasi imperijalističkih partnera koji su je opljačkali i koji joj žele instalirati evropske komisare u parlament. Time bi Srbija dobila još jednog saveznika, a komunisti političku moć.

Opšte je poznato da je komunizam ateistička ideologija, koja u Islamu gleda velikog neprijatelja, jer Islam nije moguće reformirati do te mjere da bi ga kasnije nadvladao agnostcizam i ateizam, kao što se to desilo katoličanstvu. Zbog toga nije ni čudo što Vatikan i pravoslavna crkva blagonaklono i bez otpora gledaju na ovu pojavu, jer doživljeno iskustvo je i učiteljica koja podučava, da se komunizam ipak može lakše ukloniti nego Islam.

Zbog toga i ne čudi što je Srebrenica danas politički poligon kojeg podjednako koriste i fašisti i komunisti. Fašisti pokušavaju izravnati zločin, zbog straha od islamskog uticaja na Bosnu, i zbog pridobijanja Srbije kako ne bi dugo koketirala sa neo-komunizmom, dok neo-komunisti žele genocid nad muslimanima prikazati kao imprijalističku izmišljotinu, kojom se htjela kazniti Srbija zbog toga što je navodno jedino ona željela sačuvati socijalizam, tj. bivšu Jugoslaviju. I mada čitava Evropa zna istinu, ta propaganda je bila potrebna i za pridobijanje simpatija preostalih komunističkih struktura sa prostora bivšeg Sovjetskog Saveza, koje bi trebale da se priključe novoosnovanom komunističkom frontu.

Nedavno sam se pismom obratila vođi lijeve Partije gosp. Ramelovu, predočavajući mu činjenice da Ustavom bivše Jugoslavije nijedna republika nije imala pravo zloupotrijebiti JNA za napad bilo koje federativne republike. U slučaju proglašenja nezavisnosti jedne od tih republika, vrhovna komanda JNA je imala zakonsko pravo da sa legitimnim vođstvom pregovara oko podjele vojnih snaga i imovine.
U protivnom JNA je mogla izvršiti vojni puč i staviti Ustav izvan zakona kako bi održala Jugoslaviju . Međutim, to se nije dogodilo. Umjesto toga, JNA se ilegalno stavila na stranu Srbije čiji cilj je bila „velika Srbija“ a ne očuvanje cjelovite Jugoslavije. Dakle, ovdje nije bilo etničkog sukoba već je Srbija izvršila agresiju na nezavisne i međunarodno priznate države Hrvatsku, Sloveniju i kasnije Bosnu i Hecegovinu. Pa i ako pojedini političari partije „Die Linke“ papagajski ponavljaju da Srbija nije bila agresor, već da je vojni napad JNA bio izazvan provokacijom Hrvatske, Slovenije i Bosne, onda ostaje pitanje kako se to isto nije dogodilo u slučaju Makedonije, Crne Gore, pa i same Srbije?

Iz ovih činjenica nije teško zaljučiti da su, kako kšćanstvo i imperialisti, tako i komunisti, Islamu i muslimanima nametnuli rat, pa se nameće pitanje: hoće li muslimani imati snage da se odupru pred tom najezdom? Po svim pravilima, sredstava ima i to ne bi bio neki problem, ali ostaje nejasno kako ujediniti muslimane ako se zna da su poslije kolonijalnih sila pojedini diktatori iz redova
muslimana na surov način potlačili sopstveni narod, što je prouzrokovalo da se stekne utisak kako kolonijalni režimi i nisu bili tako okrutni.
To što većina islamskog svijeta danas nije dostigla ni 10% onog dostignuća kojeg su postigle zapadne zemlje, ne može se pripisati siromaštvu muslimsna, već je to posljedica potlačenosti muslimana od strane feudalnih režima i diktatora iz svojih redova, a koji su se do dan danas održali uz pomoć zapadnih imperijalista.

Iran je bio jedina država čiji narod se između diktature i slobode odlučio za slobodu.
Zbog toga je danšnji Iran jedna od najnaprednijih islamskih zemalja i glavni faktor u stabilizaciji Bliskog istoka, koja se može pohvaliti modernim tehničkim i naučnim dostignućima. I zahvaljujući baš toj revuliciji Iran danas ima 300 elitnih univerziteta sa 4 miliona studenata, dok je u vrijeme diktatature Šaha taj broj studenata bio samo 250.000. Broj nepismenih Iranaca tada se mjerio sa 50% dok je neki od stranih jezika znala samo elita. Danas je pismenost među omladinom Irana dostigla procenat od 100% a uz to većina od mladih uz perzijski govori jedan ili dva strana jezika. Od 4 miliona studentskih mjesta 60% zauzimaju žene i što je još čudnije u 50% slučajeva one studiraju inžinjerske nauke. Te žene su i najveća potpora Islamu, o čemu recimo jedna Njemačka može samo sanjati. I naravno sva ta dostignuća predstavljaju trn u oku zapadnih osvajača, jer su takva dostignuća garant ekonomskog, kulturnog, pa i vojno odbrambenog i drugog napretka. A i samog Islama.
Tako je to u Iranu, dočim u drugim diktatorskim režimima, kao uostalom i ovaj naš u Bosni, diktatori nisu ni željeli da imaju svoju elitu, a ni svoju Armiju. A što bi? Nihovu vladavinu čuvaju imperijalisti i njihove tajne službe. A to garantira i vječnu vladavinu, jer neće imati obrazovanih političkih konkurenata, a ni vojske koja bi u krajnjem slučaju izvršila puč i svrgnula diktatatore s vlasti. Spomenuh Bosnu, jer mi nikako nije jasno da se čitava jedna generacija mladih ljudi 18 godina drži u hapsu. Bez ikakve mogućnosti obrazovanja i bez izlaska u svijet, tako poniženima i uvrijeđenima, toj mladosti ništa drugo ne preostaje osim da rezignira ili da ekspolodira. Obadvije opcije bi dobro-došle njihovim dušmanima, i to je najvjerovatnije i dio političke kalkulacije, jer se rezignacijom sopstvenog života gubi i vjera, dok bi u slučaju eksplozivne agresivnosti kojoj je posljedica beznađe, bili svedeni na nivo običnih terorista, što bi dobro došlo kao legitimacija za potpunim uništenjem države Bosne i Hercegovine.

Da nije bilo jednog Sadama Huseina u Iraku i Talibana u Avganistanu, Amerika nikada ne bi mogla umarširati u Irak i Avganistan.
Ali kako je irački narod američke vojnike na početku agresije doživljavao kao oslobodioce od Sadamove diktature, dogodilo se ono što smo vidjeli. Ta naivnost omogućila je genocid u kome je od strane američke vojske ubijeno 1,5 miliona iračkih civila od kojih 70.000 djece, a u Avganistanu oko 300.000. I ne samo što takva tragedija još uvijek traje, već se ona polako širi ka drugim islamskim državama. A nije ni isključivo da će Izrael končno dobiti svoju priliku da poslije klanja Palestine fosfornim bombama, nuklearnim naoružanjem napadne Iran. Razlog tome napadu, ako ga uopšte bude, mogu biti samo ovi gore nabrojani proces iranskog napretka, koje Izrael i njegovi mentori žele spriječiti. Koliko naklonosti prema ovoj agresivnoj imperijalističkoj politici gaji katolička crkva, najbolje se može shvatiti iz slijedećeg priloga.

Naime, španska vojvotkinja od Medine Sidonije Luisa Izabela Alvarez de Toledo, u svom posljednjem intervjuu, kojeg je neposredno pred njenu srmt 1995. dala za magazin „Verde Islam“ rekla je sljedeće:

- Taj rat u Iraku, bio je za mene najbolnija spoznaja u mome životu, jer se današnjim muslimanima počela događati sudbina Španskih mulimana.

Luisa Isabela Alvarez de Toledo 1932-2008. je trideset godina svoga života posvetila studiranju originalnih dokumenata iz vremena španskih muslimana, koja su ostala sačuvana
u privatnoj biblioteci njenih roditelja ,a koja se generacijama nasljedjivala s koljena na koljeno.
U tim , tri desetljeća dugim studijama, Lusa Izabela je saznala da , ne samo da je falcifikovana istorija španskih muslimana, nego i čitave Evrope . Saznavši iz tih dokumenata da je ona zapravo poslednji potomak starih maura - muslimana Luiza Isabela Alvarez de Toledo, je kasnije predala kompletnu kopiju orginalnih dokumenata generalnom skretaru „Islamske Komisije" brahimu Cabrera i zamolila ga da kao vlasnik izdavačke kuće te studije objavi, jer ona i pored velike ponuđene sume novca nije mogla naći ni jednog izdavača u Evropi.
U tome ja gledam jedan pozitivan pomak ka osvješćenju muslimana, ali šta će mo sa našim diktatorima koji još uvijek služe troglavoj aždahi?