Zijad BURGIĆ: Danas je Kongres definiran kao “organizacija Bošnjaka nastanjenih u Sjevernoj Americi”, ali već za koju godinu to će biti organizacija koju će (de jure) činit građani SAD-a i Kanade. To će biti organizacija građana sa, očekivati je, veoma razvijenim osjećajem patriotizma za “svojim “ državonim zajednicama. Nadam se da će tu biti dosta mjesta u njihovim srcima i za patriotizam njihovog bošnjačkog porijekla. Naša je dužnost da im to obezbijedimo i da ih tome naučimo.

Uoči održavanja Skupštine KBSA u St.Louisu (Missouri), krajem ovog mjeseca, htio bih da uputim na razmišljanje o jednom veoma važnom društvenom fenomenu, o čemu, na žalost, nisam našao puno traga u kongresnim dokumentima. Riječ je, dakle, o pojmu – patriotizam (lat. patria, - domovina). Patriotizam se, po nekim shvatanjima, odražava kao izraz “nacionalnog ponosa”. Pritom se kroz isticanje etničkih, kulturnih, vjerskih, historijskih i drugih karakteristika nastoji obezbijediti što povoljnija slika vlastite nacije. Ovako, rekao bih, usko, tumačenje patriotizma je veoma tankom linijom podjeljeno od spajanja sa idejom nacionalizma.

Iako je nacionalizam bio najjači oblik kolektivnog identiteta u relativno novijoj povjesti evropskih naroda - te, shodno tome, težio ka formiranju homogenih nacionalnih država - poznato je kako su ti projekti završili. Nema, naravno, potrebe da obrazlažem krvava historijska iskustva nacionalsocijalizma u Njemačkoj i fašizma u Italiji, što je ideju nacionalne države dovelo do apsurda, a narode gdje su takve ideje sprovođene – skoro do uništenja.

Jasno je, dakle, da u političkoj zbilji današnjeg svijeta nema nacionalno homogenog stanovništva, a da se samo preko očuvanja civilnih i građanskih prava mješovitom stanovništvu, mogu graditi stabilne državne zajednice. Patologija nacionalnog identiteta otvorila je potrebu za utemeljenjem “postnacionalnog identiteta”, kako kaže Habermas, podrazumjevajući u tom kontekstu sve ono što se odnosi na ustavnu državu.

Mišljenja sam da će opšte vrijednosti ustavnih država i građanske demokratije biti za našu djecu ona inspiracija i ona snaga koja će sa najviše respekta, pijeteta i snage braniti iskreni interes Bošnjaka i Bosanaca. Želio bih, dakle, da naši potomci u ovom dijelu svijeta njeguju, da citiram reisu-l-ulemu dr. Mustafu ef. Cerića: “državnu naciju Bosanaca i kulturnu naciju Bošnjaka. To dvoje ne isključuje jedno drugo već jedno drugo nadopunjuje u sliku naše ukupne nacionalne i državotvorne svijesti”.

Shvatanje patriotizma kao osjećaja ponosa prema dostignućima i kulturi svoje domovine, nastojanje da se očuva njen karakter i identitet, odnosno identifikacija s ostalim pripadnicima zajednice koja tvori domovinu je ono značenje patriotizma koje bih želio da dokumenti KBSA imaju u svom sadržaju. ”Patriotizam je” – kako to sasvim lijepo kaže Hamdo Čamo - “ljubav kojom se označava poseban, nadvišen odnos vrijednosti prema zemlji, tradiciji, kulturološkim, historijskim vrijednostima i doprinosa, svemu tome, snagom i slogom vlastitog naroda.”

Sve ovo što je rečeno ima za cilj da potakne članove KBSA da na predstojećem zasjedanju Skupštine, eventualnom ugradnjom termina “patriotizam” u dokumente Kongresa, omogući širenje baze Kongresne piramide. Danas članstvo Kongresa, uglavnom, čini prva generacija Bošnjaka u Kanadi i SAD-u. Nacionalna pripadnost je neupitna kada je moja generacija u pitanju, ali šta u budućnosti? Da li će naše “nacionalne vrijednosti” biti dovoljan motivirajući faktor za ozbiljniju aktivnost Kongresa?

Danas je Kongres definiran kao “organizacija Bošnjaka nastanjenih u Sjevernoj Americi”, ali već za koju godinu to će biti organizacija koju će (de jure) činit građani SAD-a i Kanade. To će biti organizacija građana sa, očekivati je, veoma razvijenim osjećajem patriotizma za “svojim “ državonim zajednicama. Nadam se da će tu biti dosta mjesta u njihovim srcima i za patriotizam njihovog bošnjačkog porijekla. Naša je dužnost da im to obezbijedimo i da ih tome naučimo. Mišljenja sam da će opšte vrijednosti ustavnih država i građanske demokratije biti za našu djecu ona inspiracija i ona snaga koja će sa najviše respekta, pijeteta i snage braniti iskreni interes Bošnjaka i Bosanaca. Želio bih, dakle, da naši potomci u ovom dijelu svijeta njeguju, da citiram reisu-l-ulemu dr. Mustafu ef. Cerića: “državnu naciju Bosanaca i kulturnu naciju Bošnjaka. To dvoje ne isključuje jedno drugo već jedno drugo nadopunjuje u sliku naše ukupne nacionalne i državotvorne svijesti”.