Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
DOMOVINA TE ZOVE!
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Estrada

American music festivals u posjeti Bosni i Hercegovini III dio:
OD GRADA VEZIRA DO SEVDAH ČARŠIJE
Autor: Samir Hadzalić
Objavljeno: 21. May 2010. 01:05:41
Samir HADŽALIĆ: Kobnog 14. augusta 1992. više od 200 Prijedorčana je odvedeno na planinu Vlašić na lokaciju Korićanskih stijena. Naređeno im je da stanu na rub provalije, a potom im je pucano u leđa. No to nije bilo dovoljno zloćincima koji su nastavili sa bacanjem bombi i dodatnim pucanjem kako bi bili sigurni da niko neće preživjeti. Ipak na svu sreću nekoliko hrabrih ljudi se uspjelo spasiti, i zahvaljujući njima otkriven je ovaj genocidni zločin.
Zaustavljamo se na trenutak. Gledamo dole u bezdan, logično se nameće pitanje kako je uopće moguce preživjeti pad ili skok dole u taj ovozemaljski pakao?
Napuštamo Travnik, čuveni gradić vezira. U jedinstveni travnički mikrokosmos, utkana je duga povijest bosanskohercegovačke državnosti, i težnje za samostalnošću od mračnog srednjeg pa sve do prošlog vijeka.

Bosanskim vrletima preko Vlašića polahko se vozimo prema teritoriji Bosne i Hercegovine na kojoj odavno nema njenih zastava. I kada smo se već pomalo opustili i počeli uživati u krajoliku kakvog samo možete pronaći tu na obroncima Vlašića, stižemo u blizinu lokaliteta Korićanske stijene. Slijedimo putokaz i pronalazimo taj još uvijek sa namjerom, nejasno obiljezeni lokalitet. Iznova kao bumerang vraćaju se slike iz minulog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu. U danima najvećih progona nesrpskog stanovništva sa prostora današnje RS, tačnije sa područja prijedorske općine, lokalitet Korićanskih stijena, pored zloglasnih koncentracijskih logora, postao je sinonim za masovno ubojstvo nedužnih civila, Bosnjaka, sa područja prijedorske općine.

Kobnog 14. augusta 1992. više od 200 Prijedorčana je odvedeno na planinu Vlašić na lokaciju Korićanskih stijena. Naređeno im je da stanu na rub provalije, a potom im



Bezdan Korićanskih stijena

Samir i Philip na trgu ispred banjalučke robne kuće “Boska”



Gradska džamija Prijedor

Unutrašnjost Gradske džamije u Prijedoru

Philip Simmons na munari Gradske džamije Prijedor

S lijeva: Simmons, Levinson i Hadžalic, Sarajevo, lokacija “Bembaša” Oktobar 2009.
je pucano u leđa. No to nije bilo dovoljno zloćincima koji su nastavili sa bacanjem bombi i dodatnim pucanjem kako bi bili sigurni da niko neće preživjeti. Ipak na svu sreću nekoliko hrabrih ljudi se uspjelo spasiti, i zahvaljujući njima otkriven je ovaj genocidni zločin.

Zaustavljamo se na trenutak. Gledamo dole u bezdan, logično se nameće pitanje kako je uopće moguce preživjeti pad ili skok dole u taj ovozemaljski pakao? Ponovo se susrećemo sa činjenicom da se većina stvari ipak ne događa našom voljom a u ovome slučaju, na sreću, ne voljom zločinaca. Odjednom taj lijepi i goropadni, a u isto vrijeme prokleti Vlašić pokazuje svoje ružno lice. Kako su veličanstveno proklete te njegove Korićanske stijene, koje će u našem vremenu kao i generacijama nakon nas svjedočiti o jednom krvavom dobu bosanskohercregovačke historije (1992-1995).

Grobna tišina Korićanskih stijena opominje “gromoglasno”. Da li ćemo u vremenu koje je pred nama pasti pod utjecaj kolektivnog zaborava (?), koji je trenutacni modni trend (!), ili ćemo pak, znati na pravi način govoriti o žrtvama genocida i zločincima, kako nam se ne bi desilo da doživimo iznova neke nove Korićanske stijene…? Da li ćemo prihvatiti dnevno političke igre i nastaviti gurati historijske fakte pod krvavi bosanski cilim? Ili ćemo konačno shvatiti da genocid, urbicid i elitocid, nisu samo misaoni pojmovi. Možemo li shvatiti da bi se s tim trebali baviti oni koji su bili svjedoci tih dešavanja, a hvala Bogu ima ih još uvijek. Dajmo sansu njima i mladim obrazovanim ljudima, potomcima nestalih, ubijenih i raseljenih. Počnimo razmišljati o tome kako da ih animiramo umjesto da činimo zločin, ponovnim ubijanjem ubijenih, odnosno davanjem prilike oportunistima.

Preko Skender Vakufa, odnosno tzv. “Kneževa” kako ga prozvaše oni koji nam širom BiH prirediše bezdan Korćanskih stijena, spustamo se prema šeher Banja Luci u kojoj su nastale najljpe sevdalinke. Šeher Banja Luka nas dočekuje u mirno nedjeljno poslijepodne. Vozimo se uz plahoviti zeleni Vrbas koji je stoljećima bio omamljujuća inspiracija za nastanak najljepših banjalučkih sevdalinki, bogatih slikovitim tekstovima i specifičnim harmonijama, koje mogu do kraja opisati svu tu čarobnu ljepotu nekadašnje Banjaluke. Nakon kahve i šetnje banjalučkim ulicama uputismo se da odmjerimo kolika je Prijedoru čaršija.

Ulazimo u usnuli grad, ili kako bi naše komšije na njihovom jeziku figurativno rekli “zaklani grad”. Prijedor spava a s njim čini mi se i njegova tuga. Na tren šutim da je sve tako normalno, svakidašnje. U tihoj novembarskoj večeri kao što je ova, lahko bi bilo sevdisati, opustiti se i ništa ne razmišljati. Vratiti se na tren u sretnija i naivno bezbrižna vremena. Vratiti u mislima sva ta draga lica kojih više nema. Na tren zaboraviti ratni horor. Ali…”Nevidljiva željezna zavjesa” stoji tu još od 90-tih godina prošlog stoljeća i dijeli grad na “nas i “njih”. Na naše i njihove restorane, na naša nekada omiljena mjesta za izlaske. Poznavajući dobro mentalitet grada o kojem pišem znam da još uvijek postoje ljudi koji su kadri barem djelomično ukloniti “Nevidljivu željeznu zavjesu”. Na žalost malo ih je, ali ohrabruje činjenica da postoje.

Ohrabreni pozitivnom energijom planirali smo dio našeg entuzijazma prenijeti i ovdje u Prijedor. Tako smo planirali niz susreta sa ljudima iz kulturnog miljea. Na žalost prvo razočarenje je došlo pri posjeti pozorištu gdje smo se trebali sastati sa jednim od vodećih ljudi. Čovjek se nije pojavio niti nakon telefonskog poziva gdje smo ga posjetili na naš dogovor davno prije samog dolaska. Izostaviti ćemo imena koja u cijeloj priči nisu bitna, iako smo slična razocarenja doživljavali i na drugim stranama. Naravno to nas nije niti malo obeshrabrilo, dapače, dalo nam je još više podstreka za budući rad.

U Prijedoru, bez imalo patetike, postoji sjajan primjer prave neprofitne organizaije koju smo Phil i ja sasvim slučajno pronašli. Radi se o humanitarnoj organizaciji Udruženje prijedorčanki “Izvor”. Boravili smo u njihovim prostorijama i u kratkom razgovoru upoznali se sa njihovim aktivnostima, željama i idejama. Konstatirali smo sličan problem nezainteresovanosti za podršku ovakvim i sličnim organizacijama od strane vlasti ali od samih građana. Želimo im puno uspjeha u radu sa željama za neku našu buduću suradnju.

Našu šetnju gradom na Sani, nastavljamo u starom dijelu grada, kojim dominira još nepotpuno obnovljena Gradska džamija. Ova džamija, uostalom kao i sve džamije na području prijedorske općine, obnovljena je isključivo sredstvima Prijedorčana iz iseljeništva a najvećim dijelom iz SAD. Na taj način su Prijedorčani na djelu pokazali da nisu zaboravili svoj grad, za razliku od samozvanih bošnjačkih lidera i pojedinih vjerskih dužnosnika. Džamija u Starom gradu ima osoben značaj jer je to ujedno i najstarija džamija u gradu na Sani. Nastala je nastankom samog grada i spada u red najstarijih džamija na području Bosanske Krajine. Spaljena je a potom porušena do temelja kao i Stari grad, a kamen od kojeg je sagrađena odvezen je na do danas nepoznatu lokaciju.

U haremu Gradske džamije, srdačno, dočekuje nas Sadik Sade Suhonjić.Veliki entuzijasta, zaljubljenik u svoj grad i jedan od malobrojnih koji se među prvima vratio u Stari grad nakon rata. Zajedno sa Sadikom obilazimo unutrašnjost ove prelijepe građevine koja će uskoro zablistati pravim sjajem.

Nakon obilaska Gradske džamije kod našeg domaćina Sade uz kahvu razgovaramo o budućim aktivnostima vezanim za prikupljanje sredstava koja će se iskoristiti za završne radove.

Šetnju Prijedorom nastavljamo kroz prohladnu novembarsku noć. Mirišu pečeni kesteni. Zastajemo kraj usamljenog uličnog svirača. Za nekoliko novčića u koferu harmonike svira nam “Kad ja pođoh na Bembašu”. Ova melodija je bila između ostalog inspiracija za suradnju a potom i prijateljstvo trojice ljudi različitog porijekla ali sličnih stavova u pogledu muzičke umjetnosti.

Phil Simmons, Ilya Levinson i Samir Hadžalić su na djelu dokazali da se može surađivati na internacionalnom planu a da se u isto vrijeme očuva svoja nacionalna osobenost. Otvaranjem prema drugima i različitima od nas, ne znači automatski negaciju svoje tradicije, vjere i kulture. Naprotiv. Takva suradnja samo produbljuje prijateljstva i otvara malo veći prozor u svijet. Upravo na primjeru naše dugogodišnje i uspješne suradnje, bosanskohercegovačka zajednica u SAD, bi konačno morala izaći iz “kutije” u kojoj se godinama nalazi i koja je ograničava da pogleda malo veću sliku. Vrijeme je da oslobodimo svoj potencijal i okrenemo se pravim vrijednostima. Pokušajmo se osloboditi tog kolektivnog nesvjesnog i u isto vrijeme negativnog stanja u kojem se već dugo nalazimo umjesto da uporno upiremo prstom u “dežurne krivce” koje smo, na žalost, sami proizveli.

Do sljedećeg kazivanja sabur, svako dobro i ostanite s nama.



Ostali prilozi:
» AKO ME POZOVETE, ETO ME ZA DAN BOŠNJAKA KOSOVA
Vinetu Ganić | 01. September 2014 20:27
» OD SRCA SRCU
Eset Muračević | 02. July 2014 21:55
» VOGOŠĆANSKI DANI
Eset Muračević | 14. June 2014 12:00
» I HUMORISTI SE MOGU BAVITI OZBILJNIM POSLOM
Eset Muračević | 04. May 2014 14:14
» JESAM ROKER ALI NE MRZIM NARODNU MUZIKU
Eset Muračević | 25. April 2014 20:11
» TOMAŠICA JE NAŠA OPOMENA
Bato Šišić | 10. April 2014 18:38
» BIH ĆE NADŽIVJETI SVE SVOJE GROBARE
AA | 04. January 2014 14:33
» SAMI YUSUF NASTUPA U ISTANBULU
AA | 16. December 2013 02:09
Ostali prilozi istog autora:
» JUBILEJ VRIJEDAN PAŽNJE
27. January 2011 10:14
» PRIJEDORSKI OSVAJAČ PLAVOG NEBA
01. December 2010 20:41
» UNIVERZALNE VRIJEDNOSTI SEVDAHA
09. October 2010 13:23
» ŠTO LI MI SE TRAVNIK ZAMAGLIO?
26. February 2010 02:46
» MOĆ MUZIKE
06. October 2008 18:10