Epohalno otkriće ili samo još jedna dobra reklama za dokumentarac? U ponedjeljak je svijet brujao o tome da je skupina kineskih i turskih evangeličkih istraživača na više od 4000 metara na Araratu, visokom 5137 metara, otkrila ostatke Noine arke te da je radioaktivnim ugljikom potvrđeno da je uzorak drva star 4800 godina. Danas su u Hong Kongu predstavljene i tri fotografije s ekspedicije.

– Ne mogu biti sto posto uvjeren da je baš to Noina arka, ali sam 99,9 posto siguran – rekao je Yeung Wing-cheung, hongkonški dokumentarni filmaš i član skupine od 15 istraživača iz Hong Konga i Turske pod imenom Noah’s Ark Ministries International koji si pripisuju to otkriće. Na dvjema je fotografijama samo prostor obložen gredama. Jedan je nekako i pregrađen. Na trećoj ondje pozira neimenovani azijski istraživač. Za apologete biblijske doslovnosti potvrda ovoga otkrića upućivala bi na to da bi se i mnogo toga drugoga iz starozavjetne predaje moglo doslovno tumačiti.

Judeokršćanska tradicija govori o općem potopu, a islamska, koja ga također spominje, ne govori tako. Iz tih se izvora dokučuje da je Noina arka bio drveni kovčeg dug 157, širok 50 i visok 30 metara te da je bio podijeljen u tri palube.

Vijest iz paketa senzacije s Ararata, da su lokalne turske vlasti iz Dogubayazida preporučile vlastima u Ankari da se lokalitet zaštiti pri UNESCO-u, može izazvati samo smiješak sućuti, jer u oduševljenju lokalne vlasti ne poznaju proceduru. UNESCO-ov Odbor svjetske baštine čine predstavnici 21 zemlje koji se na Općoj skupštini UNESCO-a biraju na četiri godine. Da bi se dospjelo na popis među 689 lokaliteta kulturne, 176 lokaliteta prirodne i 25 lokaliteta svjetske baštine mješovitoga karaktera iz 148 zemalja potrebno je izraditi toliko stručnih elaborata i preskočiti toliko formalnih prepreka da to jednostavno nije moguće ostvariti ni u sljedećih deset godina uz najveće napore. Italija ima najbolje razrađenu infrastrukturu i samo je zato s 44 lokaliteta na popisu najbogatija baštinom koja je priznata kao baština čovječanstva.

Od kraja XIX. stoljeća prirodoslovci polemiziraju s tumačima doslovnoga o tome bi li, da je to bio jedini spas od općeg potopa, onamo uopće stali za razmnožavanje sposobni primjerci svih vrsta koje bi se podavile u 40-dnevnom povodnju, ako je to bila globalna katastrofa. Istraživači ne otkrivaju lokalitet nalaza ni njegove dimenzije, iako se na fotografijama građa doima prilično uščuvanom. Redatelj i glasnogovornik ekspedicije autor je već jednog dokumentarca o Araratu i Noinoj arki iz 2005. godine.

Istraživači tvrde kako je sigurno da nisu otkrili ostatak ljudskoga naselja.
– Ljudi ne nastavaju područja na visinama iznad 3500 metara – naglašava Yeung.
Najpoznatiji mogući lokalitet, zasad nedovoljno istražen, naziva se araratska anomalija. “Previše pravilan” oblik zamijetio je u ledu na visini od 4700 metara 1949. američki pilot izviđač, a više puta topografski je izmjeren iz satelita. Araratska anomalija još nije ekspedicijski istraživana.