Mehmed Meša DELIĆ: Islamska religija na Balkanu je dakle rezultat društvenih prilika područja na kome se pojavila, nikla i razvila se u semitskom medijumu, za razliku od hršćanstva, koje se razvilo među arijevcima, na osnovi dominirajuće helenističko-rimske kulture. Slični opšti uzroci društvenog razvoja koji su uslovili pojavu hršćanstva, uslovil su i pojavu Islama. Islam – arapski glagol pokoravati se božijoj volji; iz toga je izveden particip musliman, tj. onaj koji je pokoran božijoj volji, preko koga je došlo u naš jezik kao musliman – pristalica Islama.

Još prije invazije turskih feudalaca u jugoistočnu Evropu bile su završene velike seobe naroda, pa su ta područja bila naseljena pretcima današnjih stanovnika. Pored južnoslovenskih plemena i naroda, tu su još bila grčka, albanska, vlaška, mađarska, njemačka i latinska plemena i narodi.
Vizantija, kao ostatak istočnih dijelova Rimskog Carstva, bila je već ograničena na manji dio jugoistočnog Balkana. Bugarske kneževine bile su nejake. Dušanova carevina raspala se poslije njegove smrti na manje feudalne kneževine. Bosna je bila razdirana unutarnjim sukobima feudalaca i izložena pritisku Mađarske. Albanska plemena nisu bila ujedinjena. Hrvatski i slovenački feudalci su već ranije poklekli pred pritiskom mađarskih, austrijskih i mletačkih. Mletačka Republika i mađarska kraljevina predstavljale su najjače države na tom području.
Slovenci su se pojavili na Balkanu poslije propasti Zapadnog Rimskog Carstva. Koristeći sve slabiju otpornost njegovog istočnog dijela, Slaveni su uspjeli da u periodu od nekoliko stoljeća, mijenjajući saveznike prema prilikama, konačno zaposjednu teritorije u podunavskom bazenu i na Balkanskom poluostrvu. Slabije zajednice Sloveni su ili uništili ili su ih asimimilirali.
Sloveni su u osvojenim predjelima naišli na oblike razvijenije zemljoradnje, koja je pružala mogućnost relativno dobrog života. Novi doseljenici su raspolagali sa brojnom radnom snagom koja je bila dovoljna da obradi zaposjednutu zemlju. Radi toga su feudalni oblici proizvodnje, koji su se počeli razvijati na područjima koja su Sloveni osvajali, uticali na njih da brzo počnu zamjenjivati tradicionalni sistem rodovskih zajednica feudalnim sistemom. Slijedi razvoj niza državica i država. Međusobni sukobi krupnih i sitnih feudalaca, ofanzivni i defanzivni savezi, kako između slovenskih feudalaca, tako i između njih i feudalaca drugih etničkih zajednica, bili su osnovni vid odnosa u kojima se odvijao život naših predaka toga doba.
Prvobitni nazivi stanovnika toga vremena formirali su se po nazivu rodova i plemena ili po ranijim nazivima teritorija koje su naselili. Ni postojanje feudalnih državnih zajednica nije bilo bez uticaja na etničko oblikovanje. Ukoliko su takve zajednice duže postojale, utoliko se svijest njihovih stanovnika o zajedničkoj sudbini i interesima sve više izražavala u nazivu države.
Iz prvog perioda naseljavanja Slovena na Balkan poznate su, prema Dimitrijevoj legendi, samo zajednice koje su se nalazile u današnjoj sjevernoj Grčkoj: Dragovići, Velegeziti, Brsjaci, Sagudati, Rinhini, Strumljani i Smoljani. Pored ovih bilo je i drugih zajednica koje su postojale u početku, nastajale u toku razvoja ili gubile svoj osobni značaj.

Naziv Srbin, Hrvat, Bosanac, Dubrovčanin, Dukljanin, Makedonac, Slovenac, Crnogorac itd., pojavljivali su se u raznim fazama razvitka doseljene slovenske grupe plemena.
Ime Srbin pominje se prvi put u nazivu grada Gordoservona u Maloj Aziji, za koga se zna od 680/681. godine. (Vjerovatno se radilo o naselju Srba doseljenih sa Balkanskog poluostrva). Na osnovu toga se može pretpostavljati da su Srbi živjeli na Balkanu barem nekoliko decenija ranije. Kao etnička grupa koja živi na Balkanskom poluostrvu, Srbi se pominju u vezi sa ustankom Ljudevita Posavskog 822. godine. Ime se održavalo u okvirima pojedinih nezavisnih država, kao i za vrijeme vladavine Turske, da bi ponovnim stvaranjem nezavisne države u XIV vijeku dobilo svoju modernu fizonomiju.

Svi poznati izvori i naučna literatura jednoglasni su u konsatacijama da je u našim krajevima izvršena masovna islamizacija atohtonog stanovništva bez prisile. Nikakve masovne migracije turskog etničkog elementa u područja Bosne i Hercegovine, Sandžaka i Crne Gore, nisu zabilježene. Mali broj Turaka funkcionera uprave, specijalnih zanatlija i pripadnika vojnih garnizona, nije mogao namnožavanjem stvoriti tursku etničku zajednicu na Balkanu. Teritorija koju su (do agresije na BiH) naseljavali Muslimani od Cazinske krajine do Sandžaka, na primjer, ličili na šahovsku tablu na kojoj su izmješana polja srpskog, hrvatskog, cenogorskog i muslimanskog stanovništva. Da je na tom području islamizacija vršena silom, islamizirana teritorija bila bi vjerovatno kompaktnija.

Ime Hrvat pominje se kao naziv za više mjesta srednje Evrope. Kao naziv za stanovnike današnje Hrvatske, pominje se 880. godine. Svoje moderno značenje naziv je dobio za vrijeme hrvatskog preporoda u XIV vijeku.
Iako su mnogobožački Sloveni na novoosvojenom području potisnuli i savladali zatečene hršćanje, to je bio samo vojnički uspjeh jedne inferiornije ideologije i organizacije društva. Hršćanstvo se dotle već učvrstilo u velikom dijelu bivšeg Rimskog Carstva. Pošto se ono stabiliziralo u civilizovanijim sredinama susjedstva, ono je moralo da obuhvati i južne Slovene, čim su dotadašnji oblici života zamijenjeni organizovanom feudalnom državom.
Turski feudalci su zatekli u Bosni relativno zaostalu materijalnu civilizaciju. Jedini objekti za upotrebu koji su duže nadživjeli bosansku državu, bile su rimske saobraćajnice i tvrđave feudalaca podizane za vrijeme bosanske nezavisnosti. Zbog geografskog položaja, kasnijeg hršćaniziranja, i unutarnjih vjersko-političkih sukoba, u Bosni nisu mnogo podizani ni objekti za religiozne kultove trajnijeg karaktera, kao što je to slučaj sa ostalim našim krajevima. Hristijaniziranjem ovih krajeva naši preci su se uvrstili u okolni svijet, u njegovu kulturu, u ono što se kasnije zvalo – za razliku od kulture koju je donio Islam – zapadnim civilizacijama. Početak novog etnogenog procesa koji je pod vlašću turskih feudalaca zahvatio jedan dio slovenskog stanovništva u našim krajevima, obično se obilježava islamizacijom. U periodu vlasti turske države u nekim krajevima znatan dio domaćeg stanovništva prihvatilo je islamsku vjeru. Za bogomilstvo su, u momentu uništenja bosanske države, postojala četiri moguća izlaza: reorganizovati se i obnoviti aktivnost; prići zapadnoj ortodoksnoj crkvi; prići istočnoj ortodoksnoj crkvi; islamizirati se. Bogomili su „prijazni, skromni i ćutljivi; ne govore prazne riječi, ne smiju se raskalašeno, ne zabavljaju se prostačkim šalama, nastoje da ne upadaju u oči i čine sve da se spoljašnjim držanjem ne bi razlikovali od pravih hršćana. Svojim skromnim životom i prijaznim ophođenjem s ljudima upadno su se razlikovali od prosječnog sveštenika“. Bogomili „uče svoje pristalice da se ne pokoravaju vlastima; oni vrijeđaju bogataše, mrze vladare, podruguju se stariješinama, smatraju da su mrski Bogu svi oni koji rade za cara; oni preporučuju slugama da ne rade za svoga gospodara“. Bogomili niti su prilazili istočnoj ili zapadnoj ortodoksnoj crkvi, a zašto već je poznato. Veliki broj bogomila prihvata Islam i tako nađoše spas i opstanak na svom i u svom, a to jest ostaše bogomili i bosnomili.
Da je islamizacija izvršena, to nije sporno za nauku. Činjenica da se islamizirano stanovništvo i u prošlosti i sadašnjosti služilo i služi isključivo jezikom autohtonog stanovništva, govori da je njegovo porijeklo autohtono. Nikakav do sada poznati školski aparat ne bi mogao naučiti stranom jeziku stotine hiljada primitivnih stočara, ratara, zanatlija, i trgovaca, raštrkanih po bespućima i kasabama, često bez višegodišnjeg dodira sa ma kakvom civilizacijom. Pogotovu to nije mogao učiniti tadašnji školski sistem, sa svojom organizacijom i sredstvima. Austrijski popis stanovništva u Bosni i Hercegovini iz 1910. godine našao je 2.289 ljudi koji znaju turski, a 448 koji znaju arapski jezik.
Državni jezik je bio turski, pa su se kontakti sa neturskim stanovništvom obavljali preko tumača, (turskog i bosanskog jezika) ukoliko se nije radilo o funcionerima koji su potekli iz sredine kojom su upravljali.
„Pravoga turskoga jezika se manje čuje u Bosni nego u Srbiji: jerbo ga u Srbiji čaršilie smatraju kao nekakav izobraženi jezik, i zato svaki varošanin govori turski. I danas u srpskohrvatskom književnom jeziku ima 4.000 turskih riječi“. (M. Mažuranić – Ibidem).
Islamska religija na Balkanu je dakle rezultat društvenih prilika područja na kome se pojavila, nikla i razvila se u semitskom medijumu, za razliku od hršćanstva, koje se razvilo među arijevcima, na osnovi dominirajuće helenističko-rimske kulture. Slični opšti uzroci društvenog razvoja koji su uslovili pojavu hršćanstva, uslovil su i pojavu Islama. Islam – arapski glagol pokoravati se božijoj volji; iz toga je izveden particip musliman, tj. onaj koji je pokoran božijoj volji, preko koga je došlo u naš jezik kao musliman – pristalica Islama. Islamska religija pojavila se sedam stoljeća poslije hršćanstva, na mnogobožačkom području Arabijskog poluostrva. Turci su od Arapa primili islamsku religiju i počeli podržavati njihovu kulturu i običaje da bi puno toga donijeli i na balkansko poluostrvo.
Doseljeni Turci, kao vlastodršci, osobito ako su stanovali u kompaktnim naseljima, nisu imali razloga da uče jezik domorodaca. Takav je slučaj sa Turcima u Makedoniji i na Kosmetu. Ako je riječ o razlozima za učenje jezika, sve i kad bi to bilo izvodljivo u masovnim razmjerama, onda je bilo normalnije da su domaći ljudi, radi potrebe služenja civilizacijom koju su Turci donijeli, trgovine i privilegije koje je donosilo tursko obilježje u to vrijeme, učili turski jezik. U svom radu „Razmatranja o porijeklu Muslimana u Bosni i Hercegovini“ –Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu 1953. godine, Špiro Kulišić ukazuje na arhaične oblike govora koji su se sačuvali u sporazumjevanju muslimana u Bosni i Hercegovini, kao što su ikavština u zapadnoj Bosni i zapadnoj Hercegovini, tragovi ikavštine u srednjoj i istočnoj Bosni i šćakavština u srednjoj Bosni, koji se ne bi mogli akomodirati u seljačkom elementu da nije autohtonog porijekla. I prezimena porodica govore o njihovom autohtonom porijeklu. Prezimena su najprije dobivale porodice čiji su živi članovi imali već značaj u društvu.
Srbi, Hrvati i Crnogorci imaju ista prezimena kao i Muslimani sa kojima žive izmješani. To znači da je porijeklo tih porodica isto ili slično. Veliki broj prezimena muslimanskih porodica odražava pojmove iz srpskohrvatskog jezika. (Milavić, Ljutić). Za njih kažu da su to: „Muslimani srpskohrvatskog jezika!.
Česta su prezimena koja odražavaju zanimanja osnivača porodica (Kovačić, Kovačević). I ova prezimena govore o slovenskom porijeklu porodica. Turci su u naše krajeve donijeli neke dotada nepoznate zanate sa istoka, naravno i sa njihovim istočnjačkim nazivima. Osim toga, kao glavni potrošači zanatskih usluga (vojni garnizoni, viši funkcioneri), Turci su mogli uticati i na turciziranje naziva pojedinih domaći zanata, po kojima su se onda stvarala prezimena. Na ovakve zaključke navode i prezimena hršćanskih porodica za koje se zna da nikada nisu bili islamizirane (Mutapović, Mutapdžić, Kujundžić).
Pošto je u cijelom islamiziranom svijetu, pa i kod nas, uveden običaj da se imena djece određuju na jeziku donosioca Islama (Arapa ili Turaka), to je teško, na osnovu prezimena koja su izvedena iz imena pretka, suditi o porijeklu porodice (Smajlović, Smailagić, Smailbegović). No, sudeći po njihovom srpskohrvatskom jezičnom obliku, nema razloga za sumnju o njihovom slovenskom porijeklu.
Dakle, svi poznati izvori i naučna literatura jednoglasni su u konsatacijama da je u našim krajevima izvršena masovna islamizacija atohtonog stanovništva bez prisile. Nikakve masovne migracije turskog etničkog elementa u područja Bosne i Hercegovine, Sandžaka i Crne Gore, nisu zabilježene. Mali broj Turaka funkcionera uprave, specijalnih zanatlija i pripadnika vojnih garnizona, nije mogao namnožavanjem stvoriti tursku etničku zajednicu na Balkanu. Teritorija koju su (do agresije na BiH) naseljavali Muslimani od Cazinske krajine do Sandžaka, na primjer, ličili na šahovsku tablu na kojoj su izmješana polja srpskog, hrvatskog, cenogorskog i muslimanskog stanovništva. Da je na tom području islamizacija vršena silom, islamizirana teritorija bila bi vjerovatno kompaktnija.
Nedim Filipović: („Postankarska obzorja“) daje sljedeću računicu o odnosu muslimanskog i nemuslimanskog stanovništva na Balkanu XVI vijeka: „Po aproksimativnim podacima koje imamo na osnovu popisa izvršenih u godinama 1520. do 1535. na Balkanu, koji je u ovo doba pod osmanskom vlašću, odnos muslimanskog i nemuslimanskog stanovništva iznosio je u to doba 194 958 muslimanskih kuća prema 832 707 hršćanskih kuća i 4 134 jevrejske kuće, a to znači da je tadanjeg nemuslimanskog stanovništva na Balkanu bilo 4,29 puta više nego muslimanskog stanovništva. A to ukazuje da se broj muslimansko-turskog stanovništva u ovo doba kretao negdje oko jedne četvrtine nemuslimanskog stanovništva na Balkanu, odnosno nešto ispod jedne petine od ukupnog stanovništva Balkana. Pri tom treba imati u vidu da je prije toga došlo, povodom osmanskih osvajanja u Panonskoj Niziji, do odliva priličnog broja muslimanskog stanovništva na tu stranu“. Na kraju vladavine Turske u Bosni i Hercegovini je bilo preko 80% islamiziranih porodica koje su živjele od neposredne proizvodnje. Od toga pola u zemljoradnji. „Kad je reč o Turcima u Srbiji u XIX veku valja odmah pomenuti da je među njima bilo vrlo malo pravih Turaka, ili, kako su ih onda zvali, Turkuša“. „Znatno veći deo bili su Srbi Muhamedove vere iz Bosne i Hercegovine, Stare Srbije i Srbije“. (Tihomir R. Đorđević: „Turci u Srbiji za vreme prve vlade kneza Miloša“, Nova Evropa, broj 15, 1923. godine).

Društveni pokreti Hršćanstva i Islama zapljusnuli su jugoistočnu Evropu u različitim periodima njenog društvenog razvoja. Oba su bili ideologije feudalizma. Šireći se dejstvom istih zakona, oni su postigli srazmjerne uspjehe. Ni ovdje, kao ni na ma kom drugom području svijeta, ove religije nisu mogle značajno jedna drugoj pomjeriti geografsku kartu uticaja.
Vaso Pelagić veliki internacionalnistički revolucionar XIX vijeka, najviše približio osjećanju vremena u kome se širio Islam u našim krajevima sljedećim rečenicama: „Gospoda se isturčila radi gospodastva, a sirotinja za to, da se oprosti spahija ili nekog gonjenja. I stotine hiljada naroda volelo je olakšicu tereta i materijalno blagostanje i ličnu slobodu i sigurnost no vjeru svoju, te prevrnu jednu i primi drugu“. „Uz to i bogomili su se listom isturčili, jer su ih zbog njihove vjere slobodoumne gonili i pravoslavci i katolici“. (Solovjev: Ibidem).
Pošto svaki element naše balkanske narodne zajednice smatra svoju vjeru najboljom, svoju historiju najljepšom, svoj provincijalni jezik najčišćim, pa i svoj dijalekat najprikladnijim, to ga ljubomorno čuva i nastoji šta više nametnuti ostaloj zajednici. Zato kod nas postoje ovolike trzavice, za to se kod nas dovodi često u pitanju nacionalno, pa i državno jedinstvo. U ovo današnje vrijeme ima i onih kojima smeta da turski ministri navrate na Balkan da li zbog straha ili stida?