Edit AGOVIĆ: Laži kojima bombarduju sebe i svoju djecu, a zbog kojih onda ‘samo malo’, što bi rekao Pavle, ‘granatiraju Sarajevo’, odnosno, što bi rekao Ratko, ‘Velušiće, gdje ima malo srpskog življa’, dovoljan su razlog za osnivanje Mauzoleja bošnjačkih vladara, jer samo tako možemo zaustaviti retardiranu, ali, nažalost, u svojoj pogubnosti, vrlo učinkovitu agresiju duhovnjaka ala-Pavle, naučnika ala-Loma i heroja ala-Batko, koji svojim međusobnim nadopunjavanjem nanose veliku štetu Bogu, historiji, državi Bosni i Bošnjacima, jer prosječan Zapadnjak je nasjeo na njihove laži i Bosnu doživljava kao ukraden prostor za neku novonastalu naciju – Muslimane - koji su, usto, i strani element u Evropi.

U svom romanu ‘666’ spomenuo sam davanje vrijednosti kiču, što vodi u kičizaciju sistema vrijednosti i vrlo negativno se odražava na sveukupni razvoj, ili bolje reći, intelektualnu i moralnu evoluciju čovječanstva. Primjera negativnih procesa oko nas je sijaset, a ono što je specifično za prostor jugoistočne Evrope, jeste duboko nataložena laž, koja je toliko degradirala zdrav razum i logiku, da se gotovo nemogućim čini izbistrivanje tog umuljanog izvora kvazi-vrijednosti, iz kojeg energiju crpe kvazičari svih profila, od vjerskih službenika, preko naučnih radnika, do degenerisanih džukela rata, a rezultat svega su sveci poput patrijarha Pavla, istraživači poput akademika Aleksandra Lome, i heroji poput Veselina Vlahovića Batka. Znam da vam izgleda da sam se udaljio od teme, ali vjerujte, nisam…

Patrijarh Pavle
Spomenuti pretendent, što bi rekao Ćiro Blažević, na titulu sveca, govorio je razne ‘poruke mira’, kao, naprimjer: “Srbi samo malo granatiraju Sarajevo…”
U skladu s ovom njegovom izjavom malo podsjećanje na Sarajevo, 29. maja 1992., i razgovor Ratka Mladića s pukovnikom Mirkom Vukašinovićem: “Mladić: Velušiće, tuci Velušiće!; Vukašinović: Velešiće?; Mladić: Velešiće tuci, i Pofaliće tuci! Tamo nema srpskog življa mnogo! Tuci oko one Humske gore i Đure Đakovića! Jel' ti jasno?!; Vukašinović: Razumem.; Mladić: Idi na artiljerijsko osmatranje. Da ne mogu da spavaju! Da im razvučemo pamet njihovu!!! Predsjedništvo mi još jedan plotun opali…”
Evo još nekoliko isječaka Pavlovih izjava: “Veze koje ujedinjuju Karadžića i njegov narod, njegova privrženost odbrani Srba, dokazi su da je put koji je on odabrao najbolji!... Crkva je tokom cele svoje istorije, uključujući i XX vek, morala da ostavi po strani svoje primarne dužnosti, kako bi se aktivno uključila u borbu za ujedinjenje srpstva, u kojoj je sveštenik morao da bude i učitelj, i sudija, i da uzme pušku da brani sebe i svoju porodicu.”
Vjerovatno svako zdravorazuman ostane zabezeknut i samim spominjanjem mogućnosti da dotični umobolnik bude proglašen svecem, no, u obzir treba uzeti činjenicu, sudski verifikovanu, da ga svecem proglašava genocidan narod, dakle: Svetac po mjeri naroda!

Akademik Aleksandar Loma
Dobitnik niza priznanja za svoj ‘vrhunski naučni rad’, akademik SANU-a, profesor beogradskog univerziteta… itd, itd… Aleksandar Loma, govoreći o južnoafričkoj rijeci Oranje, oštroumno je zapazio, logički se zapitao, a onda brilijantno odgovorio, a evo šta i kako, sve po redu:
Prvo, oštroumno zapažanje: “Iz detinjstva se sećam, kako su u mom rodnom selu imali običaj za vodu kad poteče mutna da kažu da je kao oranje.”
Pa logička akademska zapitanost: “Takvo značenje bi dobro pristajalo velikoj ravničarskoj reci kakva je Oranje - ali da li je moguće da su naši preci nekad stigli čak do Afrike?!”
I, naposljetku, eureka, brilijantno rješenje enigme: “Da pogledam, rekoh sebi, ima li u tom delu sveta još koje srpsko ime, pa ako ima, tu može biti nečega. I evo: usred Afrike država Čad. Kada čovek potamni u licu, kod mene se kaže počadio. Prodirući sa severa, preko Sahare, u dubinu crne Afrike, naši preci su se tu prvi put sreli s ljudima čađava lica, crncima, pa su i zemlju nazvali po tome… Toj srpskoj vladavini u Africi kraj je učinilo širenje islama. Zadnje naše uporište bio je jug kontinenta, a granica je jedno vreme išla baš rekom Oranje. Na to se odnosi poznata pretnja Kraljevića Marka u narodnoj pesmi: More, Turci, ne gaz’te Oranja!”

Opet, podsjećanja radi, Ratko Mladić je nakon okupacije Srebrenice, izjavio: "Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikoga praznika srpskoga, poklanjamo srpskome narodu ovaj grad. I napokon došao je trenutak da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru." Ovdje ću, radi ilustracije bez namjere da lustriram njegovu blagopočivšu svetost, ponoviti i riječi ‘svetog Pavla’: “Srbi samo malo granatiraju Sarajevo… Veze koje ujedinjuju Karadžića i njegov narod… njegova privrženost odbrani Srba, dokazi su da je put koji je on odabrao najbolji!... Crkva je tokom cele svoje istorije, uključujući i XX vek, morala da ostavi po strani svoje primarne dužnosti, kako bi se aktivno uključila u borbu za ujedinjenje srpstva, u kojoj je sveštenik morao da bude i učitelj, i sudija, i da uzme pušku da brani sebe i svoju porodicu.”

O Lomi i rijeci Oranje pisao sam u prvom dijelu svoje kolumne pod naslovom ‘Genetika, spas istine’, ali, za one koji je nisu pročitali evo malog pojašnjenja: Holandska kraljevska dinastija punim nazivom zove se Prins(es) van Oranje-Nassau, odnosno Princ/eza od Oranja-Nassaua… Inače Oranje, ili izvorno francuski Orange, označava narandžastu boju, koja je i nacionalna boja holandske nacije, a što se imena rijeke Oranje u Južnoafričkoj Republici tiče, bitno je napomenuti da je pisana historija Južne Afrike počela 6. aprila 1652. godine, kada je Holanđanin, Jan van Riebeeck, u ime korporacije ‘Verenigde Ost-Indische Compagnie’, ustanovio pomorsku bazu na Rtu dobre nade, nakon čega su Holanđani u velikom broju kolonizirali taj dio afričkog kontinenta. Buri, kako sada zovu potomke prvih holandskih doseljenika, i danas u velikom broju žive u Južnoafričkoj Republici, a neposredno nakon njezine nezavisnosti 31. maja 1910. naziv te države bio je Južnoafrička Unija koju su sačinjavale republike: ‘Kaapkolonie’, ‘Natal’, ‘Oranje Vrijstaat’ i ‘Transvaal.’

Monstrum Veselin Vlahović, zvani Batko
Nikšićki kepec, koji je početkom ’90-ih. došao u Sarajevo, svoje komplekse liječio je sadističkim mučenjem i ubijanjem nevinih ljudi, većinom žena i djece. Na saslušanju u španskoj policiji priznao je zločine i dodao: “Tačno je, ubijao sam, mučio i silovao! U sarajevskom naselju Grbavica ubio sam više od 100 muslimana i njihova tijela sam spalio. Mnoge sam muslimane mučio, ubijao sam i žene i djecu. Nimalo se ne kajem.”
Opet, podsjećanja radi, Ratko Mladić je nakon okupacije Srebrenice, izjavio: "Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikoga praznika srpskoga, poklanjamo srpskome narodu ovaj grad. I napokon došao je trenutak da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru."
Ovdje ću, radi ilustracije bez namjere da lustriram njegovu blagopočivšu svetost, ponoviti i riječi ‘svetog Pavla’: “Srbi samo malo granatiraju Sarajevo… Veze koje ujedinjuju Karadžića i njegov narod… njegova privrženost odbrani Srba, dokazi su da je put koji je on odabrao najbolji!... Crkva je tokom cele svoje istorije, uključujući i XX vek, morala da ostavi po strani svoje primarne dužnosti, kako bi se aktivno uključila u borbu za ujedinjenje srpstva, u kojoj je sveštenik morao da bude i učitelj, i sudija, i da uzme pušku da brani sebe i svoju porodicu.”
Retrogradna duhovna i ideološka podloga motivisale su Batka, čije prezime – Vlahović - govori o njegovu porijeklu, da bez kajanja ubija ‘muslimane’, jer oni su Turci, a Turci su, po tvrdnji Aleksandra Lome, ‘Marka Kraljevića potjerali preko Oranja u Južnoafričkoj republici’. Smiješno ili ne, no takva historiografija je jednoj neprosvijećenoj rulji dovoljan motiv da krene u zlo, jer Pavle, Loma i njima slične budaletine svoje su stado filovale i filuju nesuvislim tezama tipa da su Srbi, (No nejasno koji? Možda crnački serbi, odnosno robovi iz Afrike?) mnogo, naročito Srpkinje, propatili ‘pod Turcima’, i posebno flagratnom lažju, da je Bosna srpska zemlja koju su Turci okupirali, što je u konačnici rezultiralo Batkovom neutoljivom žeđi za ‘turskom krvlju’, osvetom i oslobađanjem Sarajeva od Sarajlija. O istinskoj etničkoj pripadnosti bosanskih i hrvatskih pravoslavaca, a na osnovu i genetskih istraživanja, dalo bi se diskutovati, ali zadržimo se na Srbiji, odnosno njezinoj definiciji u najprestižnijoj svjetskoj enciklopediji ‘Brittanici.’ Iskopiran pasus iz Britanice: “The English-speaking races alone write this word with a v instead of a b, Servia for Serbia; a practice resented by the Serbs, as suggesting the derivation of their name from the Latin Servus. ‘ a slave.’ &c.’ (Encyclopedia Brittanica)”, ili po naški: “Servia odnosno Serbia, to jest Srbija, svoje ime može zahvaliti latinskoj riječi Servus, koja znači sluga, pa se ta zemlja dakle zove Slugija.”

Vraćanje na temu
Laži kojima bombarduju sebe i svoju djecu, a zbog kojih onda ‘samo malo’, što bi rekao Pavle, ‘granatiraju Sarajevo’, odnosno, što bi rekao Ratko, ‘Velušiće, gdje ima malo srpskog življa’, dovoljan su razlog za osnivanje Mauzoleja bošnjačkih vladara, jer samo tako možemo zaustaviti retardiranu, ali, nažalost, u svojoj pogubnosti vrlo učinkovitu agresiju duhovnjaka ala-Pavle, naučnika ala-Loma i heroja ala-Batko, koji, svojim međusobnim nadopunjavanjem nanose veliku štetu Bogu, historiji, državi Bosni i Bošnjacima, jer prosječan Zapadnjak je nasjeo na njihove laži i Bosnu doživljava kao ukraden prostor za neku novonastalu naciju – Muslimane - koji su, usto, i strani element u Evropi. Siguran sam, da nekim slučajem u Bosni ima autohtonih – ne nedavno konvertiranih - budista, oni bi se izjašnjavali kao Kinezi, jer uništenje naše nacije kombinacija je svođenja na konfesije - kroz demagošku propagandu, i kontinuiranih genocida - putem niza agresija, pa će Mauzolej bošnjačkih vladara biti Historijski muzej države, edukativni centar i lična karta Bosne i Hercegovine.