Mehmed Meša DELIĆ: Glavni ili osnovni cilj (ne)prijatelja Bosne i Hercegovine i njenih građana je: uništiti, izbrisati njene granice i sve ono što je u sehari Bosne i Hercegovine, a onda tu istu seharu natrpati ruhom svoga naroda, a onda odpočeti proces asimilacije i ukidanja svakog oblika pamćenja Muslimana – Bošnjaka, uništenjem njihovih knjiga, biblioteka, nacionalnog obrazovanja, kulturnih i vjerskih posebnosti, dakle kompletnog muslimansko- bošnjačkog duhovnog, materijalnog i kadrovskog dobra.

Bosna i Hercegovina i njeni građani ne mogu pobijediti svoje (ne)prijatelje sve dok ne saznaju i ne nauče neke stvari o njima. Jer, dok je Bosne i Hercegovine biti će i (ne)prijatelja.Tako putem ovog znanja mogu saznati načine i prikaze kojima im oni dolaze. Prije svega, postavlja se pitanje: da li je Bosna i Hercegovina i njeni građani ubjeđeni da li su im (ne)prijatelji istinski (ne)prijatelj ili samo misle? Ako odgovore da su im oni istinski (ne)prijatelji, obavezni su da se pripreme i da budu spremni za odbijanje njihovih spletki. (Ne)prijatelji o kojima govorimo su prokleti, to su on isti (ne)prijatelji iz svih prošlih stoljeća i ratova koji su imali cilj uništiti državu Bosnu i Hercegovinu i jedan narod u njoj do nestanka. Kako, i može li država i narod uopšte nestati? Je li to zamislivo tek kako hipotetičko pitanje ili sasvim realna mogućnost kao dio nečijeg plana i programa. Kakve su sve mehanizme ideološko političke, duhovne i vojne imali i krenuli na jedan narod, koji je životno isprepletan stotinama godina sa komšijama, susjedima, sudržavljanima i da oni kidišu na njih. Takav plan planiran je stoljećima da nestanu Muslimani – Bošnjaci kao što su trebali nestati Jevreji u Drugom svjetskom ratu. Stradanje muslimansko-bošnjačkog naroda koje je najdrastičnije izraženo u ovom posljednjem genocidu desetom po redu to potvrđuje. Rane su još uvijek svježe i za mnoge neće nikada zacijeliti. Planeri i izvođači najstrašnijih zločina na bosansko-hercegovačkim prostorima imali su svoje pomagače koji su djelovali pasivno ili aktivno, svjesno ili nesvjesno, namjerno ili slučajno idući (ne)prijateljima na ruku.
Glavni ili osnovni cilj (ne)prijatelja Bosne i Hercegovine i njenih građana je: uništiti, izbrisati njene granice i sve ono što je u sehari Bosne i Hercegovine, a onda tu istu seharu natrpati ruhom svoga naroda, a onda odpočeti proces asimilacije i ukidanja svakog oblika pamćenja Muslimana – Bošnjaka, uništenjem njihovih knjiga, biblioteka, nacionalnog obrazovanja, kulturnih i vjerskih posebnosti, dakle kompletnog muslimansko- bošnjačkog duhovnog, materijalnog i kadrovskog dobra. A onda bi se pristupilo pisanju nekih novih knjiga, izmišljanje neke nove historije, korištenje nekog novog jezika, običaja pa i vjere. Kao i uvijek u svojoj historiji, Muslimani – Bošnjaci će i u buduće biti na različite načine, tjerani na kolektivni zaborav. Više nego ikada ranije Muslimani – Bošnjaci su svjesni da jagnje ne može opstati zatvoreno s vukom. Pa neka (ne)prijatelji to jednom shvate i zapamte da je Bosna i Hercegovina je prije njih i iza njih bila i ostaje domovina i onih koji je gledaju i smatraju svojom majkom. A zahvaljujući prije svega „tvrdoj vjeri bosanskoj“ smišljeni program (ne)prijatelja do konačnog uništenja Muslimana – Bošnjaka nisu se uspjeli do kraja reallizirati. Cijena kojom su to platili i još plaćaju Bosna i Hercegovina i Muslimani – Bošnjaci je ogromna. Ali svako vrijeme ima svoje breme. Bosna i Hercegovina i Muslimani – Bošnjaci su ogromni oni simboliziraju ono prošlo i ovo sadašnje vrijeme. Bosana i Hercegovina i Muslimani – Bošnjaci su otkrili da je tajna slobode isključivo u hrabrosti srca. Tako su se Muslimani – Bošnjaci pobrinuli za iskazivanje najveće potrebe civilizirane ljudske zajednice poslije Francuske revolucije za slobodu, nacionalnu jednakost i multietnički život i kulturu.

Bosna i Hercegovina sa svojih 51 129 kvadratnih kilometara spada među manje evropske zemlje. Mala država ali ima velike (ne)prijatelje. Ima duge granice, a još dužu vlastitu historiju. Okružena sa sjevera, zapada i jugozapada Hrvatskom s kojom ima 931 km dugu granicu od toga duž rijeke Save 425 km i na Jadranskom moru u dužini od 12 km, s istoka Srbijom 357 km od čega 273 km duž rijeke Drine i s jugoistoka Crnom Gorom 249 km granice od kojih 53 km duž rijeka Tare, Pive i Ćehotine.
Granica na Drini nije samo granica između Bosne i Hercegovine i Srbije, ta ista granica bila je stoljećima granica između Istoka i Zapada odnosno katoličanstva i pravoslavlja. „Granici na Drini“ zasniva se na činjenici da se nakon smrti Cara Teodozija 395. godine dotad jedinstveno Rimsko Carstvo definitivno podijelilo na istočni i zapadni dio.

Dušmani Bosne žele ukrasti njene ljepote!

Granice Bosne i Hercegovine mijenjale su se kroz historiju, da bi 26. januara 1699. godine, mirom u Sremskim Karlovcima njene sjeverne, zapadne i jugozapadne granice, tj. granice prema Hrvatskoj, uz neznatne razlike došle na svoje savremene pozicije. Istočne i jugoistočne granice tj. granice prema Srbiji i Crnoj Gori definitivno su fiksirane u današnjim okvirima Berlinskim kongresom, 13. jula 1878. godine. „Granica na Drini“ od 1878. godine zauzimanjem Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske uistinu postala granica između Austro-Ugarske i Kraljevine Srbije.
U prvoj fazi Prvog svjetskog rata od septembra do novembra 1914. godine odvijala se bitka na Drini. Srpska, a onda i YU mitologija kao umanjivanje ofanzivne moći austro-ugarske vojske, kako se Austro-Ugarska toliko bojala da bi srpska vojska mogla krenuti na Budimpeštu. Danas znamo, (ne svi) da se bitka završila srpskim porazom i bježanjem prema Valjevu i Ubu, na prostor istočno od Kolubare. (Kolubarskom bitkom austro-ugarska je vojska izbačena iz Srbije).
„Marš na Drinu“ koji je pobjednički izvela srpska vojska u završnoj fazi operacije postao je simbol te pobjede. A nakon toga poznata istoimena pjesma desetljećima je uspaljivala srpski nacionalni duh. Srpski duh je opstao, a i „granica na Drini“ je opstala. Ideja „o granici na Drini“ vremenom se uvlači i u znastveni diskus. Tako se u historiji Bosne i Hercegovine, inače u velikom dijelu vrlo skrupulozno pisanoj knjizi izdatoj u Sarajevu 1942. godine tvrdi da „Drina prema tome nije spojnica za njezina obostrana oblasna područja već ima pretežno značaj zapreka“. Dakle, granicu na Drini povukla je priroda, a onda i historija. I Bog i vrijeme su odredili granicu između Bosne i Hercegovine i Srbije. Zato bi komšinica Srbija napokon trebala shvatiti da to nikad nije bila samo međa već vjekovna granica (međa se i preorati može) što eto vjekovima i pokušavaju. Tu granicu mogu i moraju i u budućim vjekovima da čuvaju samo pravi i iskreni Bosanci koji trebaju i moraju (ne)prijateljima reći: Marš sa Drine! -ako je pokušaju pomjerati.
Granica prema Crnoj Gori ima opet svoju historiju. Novopazarski Sandžak, koji je 70-tih godina 19. vijeka pod Osmanskim Carstvom izdvojen je iz sastava Bosanskog vilajeta u posebnu administrativnu jedinicu, da bi u toku Prvog svjetskog rata, u trećem osvajačkom pohodu Srbije, bio podijeljen između Srbije i Crne Gore. Prva zvanična razgraničenja između Crne Gore i Bosne i Hercegovine datiraju iz perioda Petra II koji se dva puta, na Grahovu 1838. i 1842. U Dubrovniku , sastao sa Ali-pašom Rizvanbegovićem, nakon čega je između „nezavisne oblasti Crne Gore i hercegovačkih pašaluka“ potpisan sporazum kojim je utvrđena sljedeća granica: od Dragalja (Krivosije) do Grahova-klancem Duge, sjeverno od Nikšića-planinom Lukavicom, Stitovom i Maganikom, do iznad Manastira Morače – kaže dr. Čedomir Pejović, historičar, i nastavlja.
Poslije pobjede na Grahovu 13. maja 1858. dolazi do Konferencije ambasadora velikih sila u Carigradu na kojoj je utvrđena nova, proširena teritorija Crne Gore u koju ulazi Grahovo, Rudine, dio Drobnjaka, nikšićke Župe i dio Vasojevića.
Tada se postavljaju graničnici u vidu kupe a na nepristupačnom terenu granica se obilježava bijelim krstom. Ta granica, utvrđena Carigradskom konferencijom, kasnije je samo verifikovana na Berlinskom kongresu kada je Crna Gora stekla međunarodno – pravno priznanje. Kroz svoju historiju, koju često krste kao slavnu, Crnogorci su manje-više zaokružili svoju teritoriju, ali nikada nisu prestajali bacati oko na Hercegovinu. To je bilo posebno izraženo u prošloj srpsko-crnogorskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu.
Gore naznačene granice države ostale su uglavnom nepromiojenjene u okviru Austro –Ugarske Monarhije, Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije da bi dogovorom Cvetković – Maček 1939. godine Srbija i Hrvatska odlučile da je podijele. Ipak je u „Titovu Jugoslaviju“ Bosna i Hercegovina ušla cjelovita i kao takva priznata uključujući područje Sutorine, Igala i Prevlake, koje joj je pripadalo prema ugovoru između Dubrovačke Republike i Osmanskog Carstva otkad i područje Neuma. Područje Sutorine, Igala i Prevlake, oko koga se tako temeljito spore, predao je „bratskim“ nam komšijama jedan tada vodeći beha političar (Đuro Pucar – Stari) brzo poslije Drugog svjetskog rata,, a da nikome zbog toga nije položio račun. Zanimljivo je, također, da danas niko ne pominje kako je to nekoliko vijekova bilo beha tlo.
Posmatran u cijelini, trougani (srčasti) oblik teritorije Bosne i hercegovine je prilično racionalan sa stanovništva izgradnje privredne infrastrukture i povezivanja privrednih subjekata i gradova, pa načelno i sa stanovništa odbrane zemlje od vanjskog agresora. Smještaj u „trbuhu“ Hrvatske, sa dvije trećine granica prema njoj čini ovu zemlju ekonomski nezaobilaznom u analizi razdvojnih mogućnosti te zemlje, pa i u analizi aspiracija (apetita) prema njoj sa čisto lokacionog stanovništa (ne upuštajući se u detaljnije u resurse). Dovoljno je, naime, znati da je za komunikaciju između hrvatske žitnice Slavonije i hrvatske turističke Meke (južna Dalmacija s draguljem Dubrovnikom) obilaznim putem potrebno savladati oko 1300 km, a prečicom (kroz BiH) svega 50% te dužine, s najmanje tolikim smanjenjem transportnih troškova. Aspiracije i apetiti, dakle, nisu ili jesu apstraktno motivisane?
I drugi (ne)prijatelji su isto tako bili žedni i gladni na Bosnu i Hercegovinu. Da je ovo tačno, nije potrebna velika mudrost. Dovoljno je sabrati sve godine kada se ratovalo u Bosni i Hercegovini i godine mira u njoj u toku njene hiljadu godina duge historije od 95%, a broj ratnih godina veći od 5%.
Da li ovih 5% godina rata mogu uopšte da se uzmu kao pokazatelj etničke netolerancije, ili onih 95% mirnih godina treba da budu dokaz tolerancije njenih ljudi? (Ne)prijatelji ne odustaju od svoje teze da je i ovaj posljednji rat bio „građanski“ rat, što nije tačno jer je bila agresija na Bosnu i Hercegovinu i njene građane. U Bosnu i Hercegovinu su uvijek uvozili rat, a izvozili mir.
U Bosni i Hercegovini događali su se ratovi samo tada kad je ona ekonomski i vojno bila slabija od svojih (ne)prijatelja. Nije li ta okolnost šansa za agresiju? Dabome da jeste, za one političke ideje koje u tuđoj nesreći (pljački, ubistvima, i izgonima) vidješe izvor svog blagostanja.
Kao što su 1939. godine izvršili podjelu Bosne i Hercegovine na banovine (srpske i hrvatske), na osnovu dogovora Cvetković – Maček (kao da Muslimana – Bošnjaka nema, a mi nismo narod bez korijena), tako isto su pripremali i radili tokom 1991. – 1992. Milošević i Tuđman. Egzekutori Bosne i Hercegovine bili su svjesni da će Muslimani – Bošnjaci u bilo kom obliku pokušaja podjele njihove jedine domovine žestoko suprostaviti (da Bosna i Hercegovina neće šapatom pasti kao 1939. godine), ali nisu mogli pretpostaviti da će se Bosna i Hercegovina braniti i podizati žrtvama i ljubavlju Muslimana – Bošnjaka, te da će se probuditi i proključati tako silna energija junačkih predaka (da će projektante zla zaboljeti glava) dokazujući vitalnost i hiljadugodišnji duh nepokorene Bosne i Hercegovine i Muslimana – Bošnjaka.
Rezultat iz 1939. su katastrofalni i haos Drugog svjetskog rata 1941. – 1945. kada je stradalo blizu 150 000 Muslimana – Bošnjaka što je činilo 8,3% muslimansko-bošnjačke populacije, a pokušaj podjele 1992. godine rezultiralo je strašan rat i genocid koji je odnio preko 200 000 nevinih muslimansko-bošnjačkih žrtava.
Ne prestaju (ne)prijateljske, spletke, a ni aspiracije na Bosnu i Hercegovinu, tako je bilo stoljećima, tako je bilo i u svim ratovima vođeni u Bosni i Hercegovini. Tako će biti danas, sutra. Biti će pokušaja u avlije Bosne i Hercegovine „prošnjirati“ vuka u jagnjećoj koži. Musliman – Bošnjak nikad nije bio čovjej vuk, ali, sigurno će znati prepoznati potencijalnog (ne)prijatelja i suprotstaviti mu se na pravi način. Bosna i Hercegovina i njeni građani mogu pobijediti svoje (ne)prijatelje onda kada se međusobno povežu kao građevina čiji su elementi jedni s drugima čvrsto spojeni i da toj građevini nikada više neće naškoditi (ne)prijateljske spletke...