Fahrudin KLDANIČANIN: Genocid koji se dogodio u Srebrenici koji su izvršile jedinice pod komandom Radovana Karadžića i Ratka Mladića predstavlja crnu stranicu ljudske historije. Srebrenica je postala simbol povrataka genocida u srcu moderne Evrope. Tragično savršenstvo u tome postignuto je padom Srebrenice. Tu je jula 1995. izgubljeno ne samo područje koje je UN proglasio sigurnim, već je to bio i kraj političkog djelovanja koje se čini duboko nesretnim i neodgovornim.

U Srbijanskom parlamentu u ovom trenutku se vodi oštra rasprava u vezi sa usvajanjem Skupštinske deklaracije o Srebrenici. Neprimjeren opozicioni ton, politikansko i međusobno optuživanja opozicije i pozicije, stavlja do znanja u kakvoj se političkoj atmosferi diskutuje o prijedlogu deklaracije o Srebrenici. Haotično stanje srbijanske opozicije i dijela protokolarne pozicije koja se žustro zalaže za usvajanje ove deklaracije je više nego žalosno. Ponovno oživljavanje nacionalističke retorike i priče da genocida nije bilo; da se Srebrenica nije dogodila; da je to izmišljena priča; da je to laž; cijeli dan odjekuje iz parlamenta. Oni koju su do prije neku godinu harali Sandžakom, „gradili i radili“, za koje se moralo i lijepo vrijeme poručiti, koji su predstavljali političke ikone pred koji su bošnjački političari ničice padali, sada osporavaju Srebrenicu. Pomiješana su mi osjećanja bijesa, gnjeva i jada prema tim ljudima, a još više prema bošnjačkim političkim prvacima, koji su do prije nekoliko, ruku po ruku mahali Bošnjacima u Sandžaku, iskreno se suosjećali sa našim jadnim stanjem, pa su nam i predavanja o Evropi, na državnom univerzitetu u Novom Pazaru, držali trutovi, čiji stranački funkcioneri u Enciklopediji srpske istorije za Srebrenicu kažu da je to bilo „mesto gde je od 1991 do 1994. godine bilo primetno veliko pomeranje stanovništva“. Ipak potrebno je sjetiti se u par rečenica, šta se zapravo dogodilo u Srebrenici, da li je to bio zločin, genocid, pomjeranje stanovništva, šta?

To je vrhunac tragičnih događaja u Bosni i Hercegovini najveća tragedije poslije Drugog svjetskog rata, počinjeni genocid u Srebrenici, u julu 1995. godine, naočigled cjelokupne svjetske javnosti. Genocid koji se dogodio u Srebrenici koji su izvršile jedinice pod komandom Radovana Karadžića i Ratka Mladića predstavlja crnu stranicu ljudske historije. Srebrenica je postala simbol povrataka genocida u srcu moderne Evrope. Tragično savršenstvo u tome postignuto je padom Srebrenice. Tu je jula 1995. izgubljeno ne samo područje koje je UN proglasio sigurnim, već je to bio i kraj političkog djelovanja koje se čini duboko nesretnim i neodgovornim. Ratko Mladić, je pred kamerama izjavio da je Srebrenica osvojena i da je predaje na poklon srpskom narodu. Bilans događaja u Srebrenici je bio tragičan. Za nekoliko dana

Zločinac Mladić je pred kamerama izjavio da je Srebrenica osvojena i da je predaje na poklon srpskom narodu

planskim i sistematski razrađenom akcijom ubijeno je preko 8.000 Bošnjaka, većinom muškaraca svih uzrasta. Tijela nevino ubijenih i poklanih Bošnjaka zatrpavana su u pripremeljenim masovnim grobnicama, neka su često premještana za jednog lokaliteta na drugi, treći, četvrti… kako bi se sakrio trag ubijenih, pokalnih ljudi, odnosno prekrio zločin. Kredibilitet proklamovanih demokratskih i moralnih vrijednosti svijeta prema događajima u Srebrenici bio je doveden u pitanje. U izvještaju UN koji je objavljen 17. novembra 1999. godine, se navodi sljedeće: “Ujedinjene nacije serijom grešaka, lošom procjenom i nesposobnošću da sagledaju dimenzije zla s kojom su bili suočeni, propustile su da obave svoj dio posla u spasavanju stanovništva Srebrenice”. Vijeće sigurnosti UN krivo je za veliki dio propusta u mirovnom procesu zbog svog načina donošenja rezolucija bez resursa i za potkopavanje UN-ovog vlastitog ugleda, čime je također doprinio da ljudi koji su u to vrijeme vjerovali i nadali se, izgubli su ne samo nadu, već i živote. Ratko Mladić je izvršio masakar nad muškarcima iz Srebrenice, ali su zemlje u UN-ovom Vijeću sigurnosti to omogućile dajući im nadu u sigurnost koje nije bilo. Odgovornost za sve događaje leži prije svega na Washingtonu, Londonu, Parizu, Moskvi i Pekingu. Bez njihovog odobrenja ne može se donijeti ni jedna odluka u Vijeću sigurnosti.

Genocid podrazumjeva međunarodni zločin namjernog potpunog ili djelimičnog uništavanja nacionalnih, etničkih, rasnih i religioznih grupa. Spada u najtežu vrstu zločina protiv čovječanstva. Srbijanski parlament osuđuje zločin koji se dogodio u Srebrenici, politički pokušava da izbegne pravo imenovanje događaja u Srebrenici, a to je genocid. Danas u parlamentu niko od predlagača deklaracije ne pominje presudu generalu Radoslavu Krstiću, a u presudi između ostalog stoji “….žalbeno vijeće s potpunim uvjerenjem izjavljuje da pravda odgovarajućom formulacijom osuđuje ogromnu i trajno nanesenu štetu i da pokolj u Srebrenici naziva svojim pravim imenom: gencid…” Ako je već srbijansko društvo spremno da pogleda stvarnost u oči, da se suoči sa prošlošću i osudi genocid u Srebrenici, onda je najpametnije bilo današnjim predlagačima uputiti Rezoluciju o Srebrenici Evropskog parlamenta i istu usvojiti. Za mene lično, za svakog Bošnjaka u Srbiji, za svaku politiku, usvajanje Deklaracije bez riječi genocid je neprihvatljivo i maliciozno.
Završiću riječima uvažene historičarke Latnike Perović koja kaže: “Metodi korišćenja u Srebrenici nadišli su sve ono što se dešavalo na teritoriji bivše Jugoslavije. To se neće i ne sme zaboraviti. Za Srbe je to hipoteka koja se kao ogromni teret ostavlja i budućim generacijama.”