Latić u interview govori o Aliji Izetbegoviću, generaciji Mladih muslimana, izdajama, sufizmu, razlazu sa SDA, odnosu s bratom Džemaludinom, BIH filmu, jugonostalgiji Bošnjaka, vrijeđanju islama u Bosni, Ivi Andriću, Nedžadu Ibrišimoviću, Enesu Kariću, Ivanu Lovrenoviću…

Nedžad Latić rođen je u Pridvorcima 1959. godine. Živi i radi u Sarajevu od 1973. godine. Do sada je objavio: „Večernja kravata”, 1997, proza; „Rat u Srednjoj Bosni”, 1998., publicistika; „Boja povijesti” (Izetbegovićeve godine 1983. do 2003.), 2003., publicistika; „Dženneta”, 2004., proza; „Zlatni bejt”, 2006., proza. Po priči „Večernja kravata” snimljen je dugometražni igrani film „Tunel”. Nekad jedan od prvih SDA-ovaca, a danas predsjednik Narodne bošnjačke stranke, radi kao direktor izdavačke kuće Bosančica print i bavi se publicistikom. Tekstove objavljuje u sedmičniku Global i dnevnom listu Avaz, a trenutačno je jedan od najaktivnijih polemičara o turbulentnim društveno-političkim događanjima u BiH.

Moje ideje i stavovi su «malo ukoso»
Prošle godine gostovali ste u Zagrebačkoj džamiji na predstavljanju knjige „Tarihi“ rah. hafiza Kjamila Silajdžića. No, čini se da je tamošnju publiku više zanimala turbulentna društveno-politička situacija u Bosni, posebice odnos medija prema islamu i međubošnjački odnosi u Bosni, nego Vaš govor o rahmetli hafizu Silajdžiću. Na Vaš vrlo izravni, „nediplomatični“ govor mogle su se čuti reakcije poput „Sačuvaj, Bože!“. Vaš ukupni intelektualni angažman, čini se, gdje god da gostujete, izaziva počesto disonantne tonove: od onih puni divljenja i hvale do osporavateljskih. Recite, što to kao publicist i političar govorite i pišete da tako često izazivate polemične reakcije?
Latić: Moje ideje i stavovi su «malo ukoso», u smislu da ih ne iznosim na stereotipan način. Nastupam pred publikom otvoreno, temperamentno, čak i nedisciplinirano, u najmanju ruku neobično, i stoga dojmovi o meni osobno mogu biti tako oprečni. Ne govorim diplomatsko intelektualnim diskursom. Volim, zaista volim svoju publiku, a većinom su to ljudi džematlije i vjernici. Cijenim svakog posjetitelja svoje tribine i promocije, samim tim što pokazuje interes za kulturu i vjeru, što su, opet, moje najčešće teme. Ali, nije mi primarno stalo do mišljenja publike o meni, jer mene, ako Bog da, vjernik ne može mrziti. Takva je moja percepcija moga okruženja. Vjerujem u imansku inteligenciju furkan, te takvu konekciju među srcima vjernika. Kako je lijepa dova da nam Svevišnji objedini srca navinuvši ih na elif, kao bobe tespiha na konac! Hoću reći da mi je veoma stalo do reakcija na moje ideje i stavove. Haman da govorim i pišem tako se na njih mora reagirati, pozitivno ili negatvno, nema neutralnosti! U publicističkim tekstovima i kolumnama, stil mi je takav da sav tekst zvoni. Tako da tekst mora privući pažnju čitatelja. Tužno bih se osjećao kad bih saznao da mi se ne čitaju tekstovi. Samoća je velika tuga. U pisanim medijima vrlo često i sam reagiram polemično. Ne libim se voditi polemiku ni sa kim. Najčešće se branim od ljevičara, i to su, po pravilu, ateisti koji imaju dijametralno suprotna stajališta od mojih. Ali i reagiram na objede, uvrede, blasfemiju prema islamskim stavovima i muslimanima. Odatle toliko polemičnih reakcija na moje pisanje.

Ko sankcionira zločin i genocid nad mojim narodom?
Nakon mnoštva polemika koje ste pokretali ili im bili sudionikom u posljednje vrijeme, jeste li posumnjali u njihovu svrhu ili smisao? Je li Vam to nanosi štetu kao piscu i građaninu? Koliko su se uopće Bošnjaci spremni suočiti sa stvarnošću, a koliko, kako bi rekli neki dobronamjerniji, s Vašim nacionalnim i vjerskim idealizmom? Oni, međutim, koji su Vam neskloni nazvat će Vaše djelovanje radikalizmom, nacionalizmom, fundamentalizmom…
Latić: Prvo, nikad nisam imao ambiciju baviti se pisanjem. Mene je sudbina uvukla u sve to, bez moje volje. Mislim na 1983. godinu, kad sam, kao najveseliji mladić u Sarajevu, saznao da mi je brat uhapšen. Od tada mi je nestalo osmijeha s lica, pa možda i idealizma uopće, ne samo vjerskog i nacionalnog idealizma. Skoro permanentno ratujem, sa radikalno groznom životnom stvarnošću i okruženjem, te branim fundamentalna prava na svoj način promišljanja te stvarnosti (fundamentalist), odnosno branim i borim se za kolektivna prava naroda kojem pripadam (nacionalizam)! Koliko sve to nanosi štetu meni kao piscu i građaninu?! Vjerujem da sam pretrpio ogromnu materijalnu štetu u smislu komfora života. Jer da sam karijerist, s obzirom da sam pripadao najužem jezgru formiranja političke stranke koja je srušila komuniste i zavladala pune dvije decenije, sigurno bih bio bogat, kao i mnogi drugi, ili postao nekakav funkcioner. Ili da sam Jevrejin, po tome kako cijenim da Jevreji cijene sebe i svoje ljude, a da sam se ovoliko žrtvovao za svoj narod, bio bih obilato nagrađen i veoma priznat u društvu. Ovako, bez demagogije, ja sam fukara kao i moj narod. Kako živi tri trećine moga naroda? Ko im priznaje žrtvu kroz povijest? Ko sankcionira zločin i genocid nad njima? Koliko je doneseno rezolucija u UN-u u osudi zločina nad Bošnjacima po raznim osnovama? Ko im priznaje toleranciju i plemenitost koju su pokazali prema drugima u agresiji na BiH? Ko im priznaje zasluge da su spasili Titov pokret, i to baš muslimani sela Gornjevrbaške doline i sela Neretvice? Ko uopće priznaje pravo građanstva njihovim političkim nacionalnim idejama, pokretima i strankama? Ko im priznaje pravo na povijest, a kamo li pravo na budućnost? Ko im priznaje i prepoznaje kulturno-povijesne tradicije u kojima nikad nisu vezali zastavu sa zločincima i fašistima, a nemaju niti jednog književnog djela u kojem se vrijeđa druga religija i svetinje drugih, poput Njegoša, Mažuranića, Andrića, pa, u novije vrijeme, Aralice i Ćosića?! Šta ja, onda, osobno mogu očekivati kao pisac, ako su moju sabraću pjesnike i pisce hapsili, protjerivali i ubijali tokom cijelog prošlog stoljeća, kao što to danas čini sa bošnjačkim piscima i knjigama sarajevska književna cosa nostra?! Razumiju li to Bošnjaci? Veoma, veoma malo. Ali, isto tako vidim da svakim danom dobivam nove fanove koji me čitaju i podržavaju.

SDA, pod rukovodstvom Sulejmana Tihića, postala je kvazinacionalna stranka, koja manipulira političkim naslijeđem Alije Izetbegovića
Bili ste dugogodišnji suradnik rahmetli Alije Izetbegovića i član Stranke demokratske akcije. Što se dogodilo da ste odlučili osnovati novu stranku i napustiti SDA? Možete li nam usporediti SDA danas i SDA u vrijeme Alije Izetbegovića?
Latić: Pošto govorim za Journal, koristit ću terminologiju koju upražnjavam sa prijateljima. U pitanju je bio šehadet, očitovanje i posvjedočenje! Kao vjernik ne mogu samo izgovoriti frazu očitovanja pripadnosti islamu u kojoj priznajem Allaha, dž.š., za jedinog Boga, i Muhammeda, a.s., za poslanika. Moram se skoro svakodnevno očitovati i izjasniti da pripadam ideji islama. Dakle, moja procjena je bila da je SDA, pod rukovodstvom Sulejmana Tihića, postala kvazinacionalna stranka, koja manipulira političkim naslijeđem Alije Izetbegovića, kao i nacionalnim i vjerskim simbolima koje bošnjačka vjernička populacija prepoznaje kao garanciju identiteta i slobode. Tihić je bio iznuđeno rješenje od strane nedobronamjernih krugova međunarodne zajednice koji su htjeli preko takvog poltronskog rukovodstva politički kontrolirati Bošnjake. Upravo stoga što sam imao imidž, prvenstveno zbog prezimena, čovjeka bliskog predsjedniku Izetbegoviću, preuzeo sam drugu stranku, koja je već bila formirana. Nisam Tihićevom rukovodstvu dozvolio manipuliranje prvenstveno mojim prezimenom, ali i imenom, Zatim, veoma sam ponosan da sam reaktivirao rad Narodne bošnjačke stranke, u vrijeme kad je kidnapirana tzv. Alžirska grupa i poslata u Guantanamo, a bosanski vojnici poslati u Irak. Jedini sam reagirao i protestirao obučen u narančastu pidžamu, s lancima i Kur'anom u rukama usred Sarajeva. Na koncu sam izišao kao pobjednik, i možda jedini bošnjački političar koji je imao takve stavove. Možda je još samo poneki intelektualac dijelio moje stavove i kritizirao takav postupak bosanskih i američkih vlasti. Eto moga fundamentalizma i radikalizma čiju ispravnost stavova potvrđuje svjetsko javno mijenje kao i svi pozitivni pravni sustavi o ljudskim pravima. U tome je razlika između mene i Tihića, odnosno moje stranke i SDA!

Volio sam Beatlese stoga što ih komunisti nisu voljeli
Autor ste knjige „Boja povijesti“ (Izetbegovićeve godine 1983. - 2003.). Možete li, s vremenske distance, ukratko ocijeniti politički i vojni doprinos rahmetli Alije Izetbegovića u stvaranju suvremene BiH, osobito njegovo mjesto u integralnoj bošnjačkoj povijesti? Zamjerate li mu štogod i što mislite o tezama onih koji radikalno osporavaju njegov lik i djelo?
Latić: Imao sam poseban odnos prema tom čovjeku. Iako sam se u knjizi trudio izbjeći jeftinu patetiku i apologetiku te svjedočio o nekim događajima bitnim za njegovu političku ideju, pisao sam o njemu sa vrlo jakim emocijama. Zapravo to i nije knjiga o njemu, već o mojim godinama koje je obilježio Izetbegović. To je knjiga o nama, jednoj studentskoj generaciji obilježenoj kroz skupljanje u Tabačkom mesdžidu. Mi smo bili jedna od mladica sarajevskog duha koja se ispoljavala kroz mlade pjesnike, rock bendove poput „Bijelog dugmeta” ili „Nadrealista”. S tom razlikom da su oni bili pod kontrolom UDB-e, kako to ovih dana javno otkriva jedan pripadnik Državne sigurnosti. Ta operacija kontrole omladine imala je kodno ime «Miljacka». A operacija DB-a nadzora Tabačkog mesdžida imala je kodno ime u «Trebević». Mi smo bili grupa koja je djelovala kao kakav bend. Hasan Čengić me uistinu podsjećao na Johna Lennona; nosio je bradu, bio je mršav, nosat. Bio je karizmatičan i lider grupe kao i Lennon. U smislu načina ispoljavanja svojih idelala i htijenja, ništa se nismo razlikovali od svoje generacije u Sarajevu. Volio sam, naravno, i Beatlese stoga što ih komunisti nisu voljeli. A kritizirali smo rock kao ideologiju koja zagovara upražnjavanje poroka droge, seksa i alkohola. Ali, najviše smo voljeli svoju sevdalinku i ilahije. Pišem o tome u „Boji povijesti”, da nisam volio Safeta Isovića jer je pjevao preglasno za moj ukus.

No, volio sam pjesmu «Ruse kose curo imaš». Sjećate se da je melodiju te pjesme preuzela i grupa „Bonnie M” u pjesmi „Rasputin”, koja je bila svjetski hit koncem sedamdesetih. Baš za tu pjesmu, za koju vjerujem da je ispjevao jedan mladi Bošnjak poput mene, otimali su se svi; Turci, Srbi, Makedonci, Škoti, pa čak i Malajci. Na svim jezicima spomenutih naroda postoji verzija te pjesme. E, onda je UDB-a optužila Džemu kako je nacionalist jer je na časovima književnosti tvrdio da je sevdalinka najbolja pjesma na svijetu. Pošto je Džemo prepjevao ilahiju «Amberom ti cvali puti», koristili smo je u mevludskom programu, povodom 1400 godina islama. Bio je to, u stvari, koncert našeg benda. Nikad toliko ljudi nije bilo na mevludu u Carevoj džamiji. Sjećam se, iznad mihraba smo ispleli veliki vijenac bijelih ruža sa imenom Allah! E, onda su Hasan i Džemo uhapšeni. Džemi je isljednik rekao kako će i dalje biti pjesnik, ali da neće pisati pjesme kakve mu Hasan poruči, već kako mu oni kažu! Evo, ove godine je trinaest stoljeća od dolaska islama u Evropu. Da li imate ikoga, osim nas dvojice, da je podsjetio na tu činjenicu? Ali, mi nismo više mladi, nismo zanesenjaci, i nismo, nažalost, odgojili generaciju sličnu sebi. Neosporno je da je Alija bio čovjek posebnih ljudskih kvaliteta i vrlina, te da je bio izuzetno obrazovan, čak obrazovaniji od mnogih svjetskih političara s kojima se susretao u svojoj karijeri, te da je njegov doprinos kao predsjednika Predsjedništva BiH, te Vrhovnog komandanta Armije BiH, u odbrani i izgradnji BiH, ogroman. Ali, njegova je ideja u samrtnom hropcu i bit će je veoma teško regenerirati i oživjeti. Zato nisam eksplicite u „Boji povijesti” ustvrdio da se Alija priklonio nama, mi smo mu bili udarna snaga, generacija iz Tabačkog mesdžida, da formira stranku i osvoji vlast. Možda će Džemo, na koncu on je i pozvaniji, u svojim memoarima „Šetnje sa Alijom”, ustvrditi da nas je Alija ostavio na cjedilu izabravši Tihića za svog nasljednika. Zapravo, izdali su nas stari Mladi muslimani!

U Sarajevu će se, ako Bog da, na stogodišnjicu Prvog svjetskog rata, organizirati veliki summit
Nedžade, hoće li opet biti rata i hoće li se Bosna, na koncu, ipak podijeliti?
Latić: U Sarajevu će se, ako Bog da, na stogodišnjicu Prvog svjetskog rata, dakle 2014. godine, organizirati veliki summit, ili tako nešto. Teferič, rekli bi Bošnjaci, evropskih lidera radi proslave i obznanjivanja novog perioda i epohe mira na Balkanu u narednih stotinu godina. To Vam tvrdi predsjednik Narodne bošnjačke stranke! Nažalost, ne vjerujem da će to doživjeti SDA, kao uspomena na njenog prvog lidera, jer ju je zahvatila gangrena korupcije od koje se neće izliječiti.

Pod duhovnim imenom (neki bi rekli pseudonimom) Nedžmudin Nesuh objavili ste knjigu „Zlatni bejt“ – iz životopisa hadži hafiza Halida Hadžimulića. Osim što u njoj upućujete čitatelje na neke zanimljive detalje iz života toga poznatoga bosanskog mesnevihana i alima, spominjete i brojne nesretne sudbine bosanskih muslimana u prošlosti. No, Vaša knjiga naišla je na otpor jednog dijela tzv. čaršijske kritike. Da li zato što ste dotakli neka zabranjena mjesta ili zato što ste nešto krivo interpretirali?
Latić: «Zlatni bejt» je djelo moje rane ushićenosti sufizmom. Nakon godina depresije, razočarenja u ideale raspirivane u ratnom patriotizmu, odnosno u ljude, posebno političke prvake, a zatim i smrću Alije Izetbegovića, mene je Milostivi Allah počastio da posjetim ostarjelog i jedinog mesnevihana (predavača Mesnevije, Dželaludina Rumija Mevlane), hadži hafiza Halida Hadžimulića. Od tada, pa do danas, hvala Allahu, ushićeno slušam i iščitavam taj i takav diskurs islama. Već bih danas pisao drugi „Zlatni bejt”, ne da bih nešto mijenjao u prva dva izdanja, već zbog drugih i viših spoznaja, kako o samom glavnom junaku, tako i njegovom nauku. Ne znam za neki ozbiljan otpor mojoj knjizi u čaršiji. Ali, u Sarajevu ima dosta šejhova, a malo derviša. Nažalost, postoje rivaliteti i ljubomora među derviškim soframa, a uz to se baš ne bi reklo da svi derviši imaju sklonost i kulturu čitanja, te njihov otpor nije utemeljen. U svakom slučaju to je jedini autentični životopis jednog bošnjačkog duhovnog prvaka do sada. U najmanju ruku iz te knjige čitalac može vidjeti i spoznati jedan prilično autentičan, topao i unikatan svijet oko derviške sofre. I to je veoma potrebno u vremenu kad su u opticaju razne predrasude, napadi, pa i novi spektakularni sufijski trendovi koji se ne temelje na tradiciji bosanskih derviških usula.

Na prsima takvih ljudi griju se bosanske planine
Jednom čuh da su turbeta velikih bosanskih alima, šejhova i mumina duhovni čuvari Bosne. Kada pišemo o takvim osobama, možemo li uopće do kraja pojmiti njihovu veličinu ili smo tek osuđeni na viđenje njihova života iz svog rakursa? Koliko ljudi poput hafiza Hadžimulića znače za Bosnu?
Latić: Mislim da je J. L. Borhes, u jednoj svojoj priči, mistike i duhovnjake opisao kao tajne nosače svemira. Bosanska povijest je puna takvih ljudi, i stoga je bosanska duhovnost so njene opstojnosti i ljepote, (su)života i ljubavi među ljudima. Na prsima takvih ljudi griju se bosanske planine. To je moja imaginarna, ali i sasvim iskustvena i intimna vizija Bosne. Osobno nikad nisam upoznao čovjeka sličnog hafizu Hadžimuliću u smislu kompletnosti njegovog obrazovanja. On poznaje, služi se i govori šest jezika, poznaje Kur'an napamet, ali i klasične islamske znanosti poput tefsira, hadisa i fikha, ali i njegove opće kulture i obrazovanja. Čini to čitanjem, prevođenjem i uopće bavljenjem velikim piscima i misliocima islamskog istoka poput hazreti Mevlane, hafiza Širazija, ali i Tolstoja. On je, po meni, oličenje bosanskog alima na način da spaja duhovnost i znanost, u smislu da je mesnevihan, kao i hafiz i hatib. Uz sve to, doživljavam ga kao čovjeka koji je velikim odricanjem i besprijekorno moralnim stavovima održao dostojanstvo vjerskog prvaka, koji nosi ahmediju, ne podliježući nikakvim trendovima, ni pritiscima. Samo kod njega, barem što se mene tiče, u njegovom halvatiću možete se nadnijeti nad čisti izvor islama u Sarajevu.

Vjerujem da će se mladi Bošnjaci podučavati stavovima i idealima generacije Saliha i Alije
U „Zlatnom bejtu“ osjeća se jasan otpor i neskriveno gađenje prema nekadašnjoj komunističkoj vlasti. Također, autor ste romana “Krv bijelog horoza” u kojem su opisane ključne dionice životnoga puta rah. Saliha Behmena, jednog od osuđenih članova organizacije Mladi muslimani, ali i čitava tragedija obitelji Behmen. Što mislite o ponovo oživljenoj i sve izrazitijoj nostalgiji nekih Bošnjaka prema bivšoj Jugoslaviji i Titu? Eto, nedavno je jedan takav, tobože benigan fikcionalni lik, čiji svjetonazorni profil uprizoruje Mustafa Nadarević u kvazihumorističnoj seriji „Lud, zbunjen, normalan“,klanjao dženazu krmetu?
Latić: Dakle, napisao sam tri knjige, žanrovski različite, ali u biti iste jer su to biografije trojice mojih učitelja - Alije Izetbegovića, Saliha Behmena i h.h. Halida Hadžimulića. Biografiju Saliha Behmena sam ispisao u formi ljubavnog romana. Salih je islamski heroj i veliki patnik za svoje ideale. Vjerujem da će se mladi Bošnjaci podučavati stavovima i idealima generacije Saliha i Alije. Nemaju Bošnjaci jugonostalgiju, imaju samo neokomunisti koji nikad nisu voljeli Bosnu koliko Moskvu. Oni, posebno intelektualci i novinari, svete se strankama i političarima koji su srušili komunizam i Jugoslaviju. Nešto, zbog bosanske multietičnosti, za neokomuniste u Bosni ima od njihovih spaljenih iluzija o Jugoslaviji. I oni se bore da to reinkarniraju u bosansko tkivo prepakirano u reafirmaciju multikulturalnosti i multietičnosti. Tako su se rehabilitirali pred zapadnim političkim elitama, a zapravo su neokomunisti. Njihova inteligencija koja zagovara militantni ateizam je ozbiljna smetnja političkoj toleranciji i koegzistenciji ideja. Među prvima sam reagirao na blasfemiju iz spomenute serije. Scenarista tvrdi da je ateista i time prestaje sva njegova odgovornost. On ne smatra da je ikoga uvrijedio. Tako se oni ponašaju; ono što ne poznaju i u što ne vjeruju, za njih ni ne postoji. Ne znaju, niti imaju kulturu da poštuju nešto sveto za pojedince i narode. Za njih ništa nije sveto! U sarajevskim medijima, posebno u formi karikatura, komedija ili rap pjesama, sve vrvi od blasfemije i objede religijskih simbola i svetinja.

Junaci iz našeg grada
Što mislite o novijem bosanskom filmu i mladim bosanskim umjetnicima koji su postigli slavu i u Europi? Možete li nam komentirati zadnji film Jasmile Žbanić „Na putu”, koji je zbog izbora provokativne teme izazvao zanimanje čitave regije?
Latić: Još nisam gledao Žbanićkin film, stoga ne mogu dati komentar. No, dopustite mi da o BiH kinematografiji kažem sljedeće: Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu proslavila je dvadeset godina postojanja. U dvadeset godina redateljice i redatelji osvojili su preko 250 stranih i domaćih nagrada i priznanja za filmove i predstave. Zaista impozantno, i osim onih najhrabrijih koji su svoje živote dali za ovu zemlju, nema esnafa i struke da se po značaju može porediti sa ovom plejadom filmskih i pozorišnih radnika, profesora i njihovih studenata. Njihovi kolege pisci, na primjer, mogli bi se postidjeti filmadžija. Sama činjenica da možete birati među filmovima i da teško određujete koji je bolji ili draži publici veliko je kulturno bogatstvo koje su nam podarili. Tako da su sami redatelji, možda, veći likovi i junaci od njihovih glavnih junaka iz filmova. Scene podizanja ruku Danisa Tanovića i Jasmile Žbanić, kao i njihovi usklici i poruke koje su izgovorili prilikom primanja nagrada, fascinantnije su od bilo koje scene iz njihovih filmova. Tako se može reći da su, pored njih dvoje, redatelji Pjer Žalica i Aida Begić junaci iz našeg grada. A meni najomiljeniji lik, sa kojim sam imao čast samo jedanput časkati uz kahvu, pravi autentikum naše generacije, je Srđan Vuletić. Njega bih izvodio po ljudskim osobinama, kao što bih izdvojio lik Alme, iz filma „Snijeg”, kao jedan od najuspješnijih likova koji se pojavio, bolje reći ostvario, u bosansko-herecegovačkoj umjetnosti, nakon možda sedam ili osam decenija. Lik Bošnjakinje nikad nije tako čisto i lijepo predstavljen na platnu.

Dodamo li ovim mlađim junacima i junakinjama još dva gospodina; Harisa Pašovića i Ademira Kenovića, dobili smo pravi savršeni krug. Nedostatak ovoj plejadi bosanskih redatelja je odsustvo filmskih kritičara. Čini mi se da „Kameni spavač”, Maka Mehmedalije Dizdara ne bi bio tako lijep bez eseja Kasima Prohića. Stoga je prava šteta da nemamo eseje i kritiku ovih filmova. E, ovi pozitivni junaci našeg doba iz filmskog svijeta, ne bi se mogli takvima izvoditi ako ne bismo spomenuli i negativne junake. Dovoljno je prikazati samo jednog. Ako biram ja, onda je to Dino Mustafić. Režirao je par filmova, profesor je na ASU-u i direktor je MESS-a. On je zakašnjeli izdanak socrealističkog trenda kakav je bio u vrijeme Derviša Sušića, poznatog po udbaškom pamletu „Parergonu” iz koje je serija „Tale”. Stoga sam u jednom tekstu „Naši Parergo(v)naši” prozvao Mustafića kao nasljednika militatntnog ateizma sušičevskog profila. On mi je odgovorio u intervjuu za Avazovu Sedmicu, kako ja smatram pozorište šejtanskom umjetnošću. Tipično je za zagovornike miltitantnog ateizma da lažu u oči, kako u novinama tako i na filmskom platnu. Ja ne znam da je tako nešto netko u ovom gradu izjavio. Jer ne postoji šejtanska umjetnost, ali postoje redatelji koji kroz umjetnost poturaju i iskazuju šejtanske ideje, pune animoziteta i blasfemije prema religiji.

Nema sličnija dva politička profila na Balkanu od pokojnog Vlade Gotovca i rah. Alije Izetbegovića
Kakav je Vaš odnos s pjesnikom, znanstvenikom i prevoditeljem, Vašim bratom Džemaludinom? Dijelite li s njime politička i životna uvjerenja i koliko su se vaše sudbine ispreplitale? Primjerice, što osjećate kada Vaš brat odmjerava argumente u polemici s pjesnikom Željkom Ivankovićem?
Latić: Dugo smo obojica izbjegavali odgovarati na ovakva pitanja. U posljednje vrijeme sve češće se moramo izjašnjavati jedan o drugome. Između nas bilo je čak i nekih nesporazuma političke naravi. To govori da se ne lažemo, da smo u najmanju ruku različiti ljudi. Ja sam njegov učenik, ali nisam baš njegov istomišljenik. Džemo je ambiciozniji od mene, te iza sebe ima mnogo ozbiljnije naučne i spisateljske reference. Njega će zbog toga povijest tretirati i definirati kao velikog alima i pjesnika. On je već ušao u školske lektire. Sa mnom će sve biti jednostavnije i lakše. Lakše će me se definirati, lakše će moja djela čitati, pa i lakše me zaboraviti. Vrlo rijetko jedan drugog javno podržavamo kada su polemike u pitanju; on vodi svoje, a ja svoje. U biti, imamo identične stavove i poglede, ali nam je stil drugačiji. Malo stoga što je svaki izgradio svoj stil, a više stoga što smo različite naravi.

Poznato je da ste prijatelj hrvatskog naroda i da ste Vi i brat i dandanas rado viđeni u Hrvatskoj, osobito u krugovima hrvatskih proljećara. Kako to da, s jedne strane, imate toliko prijatelja u Hrvatskoj, a da Vas, s druge, Hrvati u Bosni, uostalom kao i brata, često optužuju za radikaliziranje bošnjačkoga korpusa i medijsko huškanje protiv Hrvata?
Latić: Rođen sam među Hrvatima i dobro poznajem njihove kulturne i vjerske običaje. Imam vrlo pozitivnu reakciju na slike hrvatskih narodnih nošnji. Moje selo je primalo na konak grupe katolika koji su, u vrijeme Gospojine, hodočastili svoja sveta mjesta. Sjećam se malih križića na rukama i njihovih bosih nogu dok bi, kad su žita zrela, hodili do Svetog Ive kod Jajca. To su za mene autentične slike Bosne i Hercegovine koje je mogao naslikati jedan Van Gogh! Pa, ko je izdao Jajce? Ko je razbio tu sliku? Mislim da je prvotni sastav HDZ-a i SDA u svojim redovima imao dovoljno probosanske supstance. Kako se HDZ haveoizirala, tako se i radikalizirala hrvatska politka u BiH! Na čelo te stranke je doveden KOS-ov agent, pa zatim i zločinac Mate Boban. Isti kao i Fikret Abdić. Gjde je tu moja odgovornost? U pravu ste, postoji jedna solidarnost između Maspokovaca i Mladih muslimana, jer smo bili komunističke žrtve. Ali, mi smo se okuražili da dignemo glavu na iskustvu hrvatskih proljećara. Mene osobno vrbovao je Nikola Muslim, taj divni i plemeniti advokat i hrvatski domoljub. I? Šta je bilo sa tom inteligencijom u takmičenju sa Tuđmanovim nacionalizmom? Nas su, zapravo, prvi izdali i izručili u naručje Tuđmanu poražena elita Maspokovaca, od pokojnog Mike Tripala do Dražena Budiše! Nema sličnija dva politička profila na Balkanu od pokojnog Vlade Gotovca i rah. Alije Izetbegovića. Imao sam čast biti sa obojicom. Kako netko ko se oduševljava idejama i personom Gotovca i Izetbegovića, može djelovati na huškanju protiv Hrvata? Osim posjeta kardinala Rodea BiH, nisam nikad kritizirao katoličku crkvu. Provjerite ko je ovaj kardinal. A nedavno sam napisao tekst u kojem tvrdim da je oprost pape Ivana Pavla svom atentatoru Ağci jedan od tri-četiri najveća događaja u prošlom stoljeću!

Ivan Lovrenović je moje najveće razočarenje uopće u Sarajevu
Nedavno ste reagirali vrlo oštro u vezi nagrade za esej koja nosi ime Ive Andrića. „Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu“, lucidna knjiga ponajvećega modernoga bosanskohercegovačkog književnog povjesničara, rah. Muhsina Rizvića, prije 20-tak godina matematski precizno rasvijetlila nam je što se krije iza Andrićeva pogleda na Bosnu i Bošnjake. Sjećam se, kada sam je čitao, da sam bio fasciniran akribičnošću i preciznošću te nesentimentalnošću Rizvićevih nalaza koji raskrinkavaju pozadinske motive našega nobelovca. Kako je moguće da se nakon mitskih razaranja Bosne i stradanja osobito bošnjačkoga naroda, tisuće pobijenih i silovanih, danas prešućuju andrićevske falsifikacije? Kako je moguće da mnogi viđeniji Bošnjaci šute o recentnim lažima i potvorama genijalnog Rizvića, da je tobože bio etnički uskogudan i nacionalistički paranoičan?
Latić: Da, na nagrađeni esej Ivana Lovrenovića «Paradoks šutnje Ive Andrića» reagirao sam tekstom «Ikona mržnje u hramu dobrih Bošnjana» u kojem sam ocijenio da Lovrenović prelazi preko bošnjakog mišljenja o djelu Ive Andrića, kakvo je i djelo rahmetli Muhsina Rizvića, kao gavran preko rujine. Veoma sam ponosan na taj svoj tekst koji je naišao, bez samohvalisanja, na prave ovacije među bošnjačkom elitom. Nažalost, osim dr. Esada Durakovića, koji se branio od Lovrenovićevih vrlo nipodaštavajućih kvalifikacija jednog njegovog teksta o Andriću, nitko se više nije uključivao u ovu polemiku. Ivan Lovrenović je moje najveće razočarenje uopće u Sarajevu. Poznajem ga već skoro trideset godina. Vjerovao sam da je on jedan intelektualni stup bosanstva. Međutim, on je pred mojim očima razbio one vangoghovske slike mog i njegovog zavičaja iz srednje Bosne. Postao je guru jednoj intelektualnoj grupaciji okupljenoj oko magazina Dani, koje je pretvorio u razbojničku jazbinu. Njegov stav prema Andriću i promoviranje njegovih ideja otkriva Lovrenovićevu ambiciju da ostavi Bošnjake bez njihove duhovne povijesne matrice!

Radite na knjizi o Lavu Nikolajeviču Tolstoju. Dokle ste došli u dokazivanju Tolstojeva muslimanskog identiteta? Mislite li da ćete moći njome išta dokazati navodno civiliziranim narodima nove europske uljudbe u kojoj ne dopuštaju minarete, u kojoj se zabranjuje odijevanja žena po šerijatu i zadire u ljudsku intimu, u kojoj se o Božjem poslaniku, Miljeniku Muhammedu, s.a.v.s., objavljuju mrziteljski pamfleti?
Latić: Po nagovoru hafiza Hadžimulića prošle godine sam putovao u Jasnu Poljnu i zijaretio mezar Lava Tolstoja. Pošto je ovo godina stogodišnjice Tolstojeve smrti, imao sam ideju da napišem knjigu o nama muslimanima nepoznatom Tolstoju. Nakon povratka iz Jasne Poljane posjetio sam svoje rodno selo Pridvorce. Pridružio mi se Džemo i noćili smo u planini. Uz vatru, pod vedrim nebom, sami u noći, razmijenjivali smo ideje. Pričao sam mu o Tolstoju. Nakon toga on je u emanet preuzeo da napiše tu knjigu. Mislim da je Džemo sve iščitao što smo mu iskupili Šaban Gadžo i ja, tako da vjerujem da će knjiga biti napisana i objavljena uskoro.

Zbog Lovrenovića i Jergović odlažem čitanje knjige «Govor divljih ptica»
Što mislite o romanu „Vječnik” Nedžada Ibrišimovića, a što o „Pjesmama divljih ptica“, romanu Enesa Karića? Što je, po Vama, vrhunac novije bosansko-bošnjačke proze?
Latić: Postoja dva pisca čija me je djela strah čitati. To su Nedžad Ibrišimović i Šejh Muhjidin Al Arebi. Tako Ibrišimovićev „Vječnik” i Arebijev „Kešaf”, jedan tom preveden na bosanski jezik, stoje skupa na rafi. Bio sam jedan od recenzenata jednom izdanju Ibrišimovićevog romana „Braća i veziri”. Nakon čitanja rekao sam mu da bih se lakše popeo na Jekovac, to je visoka litica iznad Benbaše, nego još jedanput pročitao taj roman. Tako Ibrišimović, po meni, piše romane teške za čitanje. Možda sam još samo tako teško čitao Joyceovog „Uliksa”. E sad, da bih pročitao „Vječnika”, trebam uložiti umni napor ravan onom fizičkom koji bi mi bio potreban da bih se popeo na planinu Ararat. Uspio sam se donekle, i osjetio sam da mi trebaju visinske pripreme da bih se uspeo do vrha. Ako bi se okrenuo i dao osvrt na dosadašnje iskustvo čitanja “Vječnika”, prepast ću se i strmoglaviti kao pisac. Ništa slično ja ne bih znao niti mogao napisati. Zato, ne mogu o “Vječniku” govoriti nikako drugačije nego kao čitalac, koji se pokušao uspeti na vrhove “Vječnika” i, još uvijek nisam uspio. Tako isto odgađam čitati Arebijeva djela, jer se bojim da mi se pamet ne shoronda u okeanske dubine njegove misli. A kad ih iščitam, sumnjam da ću imati hrabrosti ikada napisati i objaviti svoj komentar ove dvojice spisateljskih gromada.

Također, iz više razloga, odlažem čitanje knjige «Govor divljih ptica», dr. Enesa Karića. Po onome što sam pročitao u prikazima romana, koje su istaknuli Ivan Lovrenović i Miljenko Jergović kao književnu vrijednost, u meni izaziva osnovanu sumnju da nešto ozbiljno ne valja u tom romanu. Radi se o njihovoj pohvali Karićeve kritike ulemanskog mišljenja, tamo u nekom stoljeću kad se pojavio kukukurz te se ulema razišla u poimanju sa šeriatskog aspekta, o tome da li je džaiz (dozvoljeno) sijati i uzgajati tu žitaricu. Mislim da je bosanska ulema bila zaista veoma obrazovana, pa sigurno čak obrazovanija od suvremene sarajevske uleme, od velikana Ajvaz dede do Muhamed efendije Pašića, te da nikako ne stoji tako nipodaštavajući prikaz stare bosanske uleme u Karićevom romanu. Imali smo ulemu koja je uvijek, do sada, stajala rame uz rame sa svjetskom inteligencijom i islamskom ulemom! Taj problem upotrebe naučne književne građe, baš kada je u pitanju kukuruz, netačno upotrebljava Ivo Andrić, što je dobro uočio Sejid Korkut u jednom svom kraćem osvrtu. E, to Lovrenović u svojim hvalospjevima o Andriću prešućuje, a ističe kod Karića. Stoga, pošto zaista imamo oskudnu književnu ponudu, posebno u moderno vrijeme, te i ono što imamo haman bi bolje bilo da nemamo, bojim se da moje kritizerstvo ne preraste u nihilizam. Barem za sada odgađam čitati Karića. Po meni najbolji bošnjački pisac, i to je moj uzor, je Hamdija Kreševljaković. Nije prozaist već historiograf. Ali, njegov stil pisanja i ljepota teksta, te upotreba historijske građe je nenadmašan u bošnjačkoj literaturi. Njegov biografski tekst o Gazi Husrev-begu je ljepši od svake prozaističke forme napisane do sada. Kamo pusta sreća da se nikad nije napisao roman o Gazi Husrev- begu!