Muhamed ĆEMAN: Nakon čitanja ovako stručno odabranog štiva, prosječnom Evropljaninu i nije ostavljeno puno prostora a da ne pomisli da žena muslimanka nije stigmatizovana i obespravljena prvenstveno od strane njenog muža, pa onda i od strane čitave muslimanske zajednice kojoj pripada. No, ovo je donekle i tačno. Naime, muslimanka jeste stigmatizovana i obespravljena, i to kako vrijeme prolazi sve u većoj mjeri, ali ne samo od strane gore navedenih faktora koji, istina je, uslijed stavljanja tradicije i običaja ispred propisa islama nerijetko znaju da počine djela koja su za svaku osudu - već i od onih koji joj zbog njenog hidžaba ili nikaba uskraćuju pravo na školovanje, liječenje, korištenje javnog transporta,...

Ako je vjerovati kontraverznom luksemburškom sedmičnjaku – „Lëtzebuerg Privat“, 82% luksemburške populacije se protivi zamisli da se jednog dana pod luksemburškim nebom, pored crkvenih tornjeva nađe i jedna skromna džamijska munara. Nažalost, takvi rezultati ankete ne čude više nikoga, a ponajmanje nas muslimane - već samo pokazuju i dokazuju da je jednom malehnom Luksemburgu, kada je prisutnost islamofobije u pitanju, teško da se na makro planu razlikuje i izdvoji od svojih država susjeda.

Svjedoci smo da se u tim zemljama islam sve češće predstavlja kao socijalni problem broj jedan, i to nerijetko samo da bi se skrenula pažnja sa nekih mnogo važnijih društvenih problema, te se konstantno radi, a prije svega putem medija, na instrumentalizaciji i zloupotrebljavanju islamskih propisa.
U ovom tekstu ću se ograničiti na samo dva konkretna primjera.

Žena muslimanka – prva meta islamofobije
Tokom moje nedavne posjete novootvorenoj knjižari u centru grada Luksemburga, privukao mi je pažnju jedan izlog u knjižari koji je po svoj prilici u potpunosti bio posvećen „jadnoj“, „nazadnoj“ i nadasve „unesrećenoj“ ženi muslimanki. Dok sam uz naivno i tragikomično čuđenje iskoristio priliku da napravim par fotografija tog izloga kako bih ga podijelio sa vama, moj prijatelj s kojim sam bio u društvu se upustio u ironičnu diskusiju sa prisutnim radnikom knjižare, kome je i samom bilo neprijatno zbog sadržine takvog štanda, jer sve je bilo i previše providno. Neki od naslova ponude tog štanda su sljedeći: „Fetva“ (priča o kršćanki koja se udaje za muslimana u Egiptu, kasnije ga napušta te navodno zbog toga biva osuđena na smrt); „Sultana“ (priča o saudijskoj princezi, koja ne prihvata ulogu roba u seksističkom muslimanskom društvu, već se pobunjuje...); „Ja sam Nudžud, imam 10 godina, razvedena“ (priča govori o 10-ogodišnjoj curici u Jemenu koja je primorana na udaju...); „Živa zapaljena“; „Zatvorenica u Teheranu“; „Čipka i čador“; „Žrtvovanje s 20 godina“;...

Ovako se u Evropi čitaocima "serviraju" izlozi knjižara

Nakon čitanja ovako stručno odabranog štiva, prosječnom Evropljaninu i nije ostavljeno puno prostora a da ne pomisli da žena muslimanka nije stigmatizovana i obespravljena prvenstveno od strane njenog muža, pa onda i od strane čitave muslimanske zajednice kojoj pripada. No, ovo je donekle i tačno. Naime, muslimanka jeste stigmatizovana i obespravljena, i to kako vrijeme prolazi sve u većoj mjeri, ali ne samo od strane gore navedenih faktora koji, istina je, uslijed stavljanja tradicije i običaja ispred propisa islama nerijetko znaju da počine djela koja su za svaku osudu - već i od onih koji joj zbog njenog hidžaba ili nikaba uskraćuju pravo na školovanje, liječenje, korištenje javnog transporta,... Isti ti kojima smeta njena osobenost i pravo na njen identitet, ne nalaze za shodno ni da je upitaju za njeno mišljenje, već obično u ime muslimanki govori svako osim njih samih. Valjda drugi bolje znaju šta te žene misle i osjećaju. A kao šlag na tortu dolazi njihova već otrcana tvrdnja da su hidžabi na glavama naših sestara nešto što one ne žele, već su posljedica prisile od strane njihovih muževa, braće ili očeva. Zanimljivo je i to što nekim bivšim kolonijalnim silama, poput Francuske naprimjer, nisu smetali nikabi i hidžabi tokom njihove kolonizacije muslimanskih država, pa čak ni nakon okončanja iste - kada je muslimanka u zapadnoj Evropi bile sinonim za kućnu čistačicu. Međutim, danas je već druga stvar i danas hidžab predstavlja problem upravo zbog činjenice da ga sve češće viđamo na evropskim univerzitetima, među intelektualnom elitom i emancipovanim (u pravom smislu riječi) muslimankama, te među velikim brojem žena koje ne vuku korijene iz muslimanskih sredina a koje su prihvatile islam i njegove uzvišene propise kao svoj način života. I tu se onda teško pomiriti sa takvim fenomenom, jer se, primjetno je, ne uklapa u njihove izgrađene stereotipe prema ženi muslimanki.
Na ove njihove predrasude, islamofobičnost i dijabolizaciju odnosa muslimana kao muža naspram svoje žene muslimanke, odgovaram hadisom u kojem Muhammed s.a.v.s. kaže:
"Prema ženama su velikodušni i pažljivi samo plemeniti ljudi, a žene ponizuju i zlostavljaju samo oni koji su loši i niske naravi." (Bilježi Ibn Asakir), te drugim hadisom: „Najbolji među muslimanima su oni koji najbolje postupaju prema ženama.“ (bilježi Hakim)

Nemuslimani u muslimanskoj sredini
Tokom pauze Građanskog foruma na kojem se razmatrao prijedlog nacionalnog plana za integraciju, upustih se u razgovor sa osobom koja se nalazi na čelu jednog od servisa jedne nevladine organizacije, koja se između ostalog bavi i pitanjem integracije stranaca u Luksemburgu. Kako je tih dana bila aktuelna priča o zabrani izgradnje munara u Švicarskoj – tema se nametnula sama po sebi. I tako kroz priču, pomenuta osoba mi pomenu da je skoro učestvovala na sličnom skupu u Strazburu, gdje je prisutnim muslimanskim predstavnicima postavljeno pitanje – „kako to da se toliko bune zbog zabrane izgradnje munara u Švicarskoj, dok se kršćanima u arapsko-muslimanskom svijetu, a prije svega na Arapskom poluotoku, strogo zabranjuje izgradnja crkvi?“ Navodno niko od muslimanskih predstavnika nije bio u mogućnosti da

Slika katedrale i munare iz luksemburških novina

ponudi odgovor. Ne ulazeći u to koliko je ovakav vid argumentacije stran demokratskim načelima u koje se pola svijeta kune, uz svu dvoličnost koja prati primjenu istih - pristadoh na takav vid debate. Pretpostavih da naši predstavnici nisu bili obaviješteni da se, naprimjer, u jednoj Siriji, nalazi više crkava nego li džamija u cijelog Evropskoj uniji. Sirija je prema popisu iz 2001. godine imala 17 040 000 stanovnika, od kojih kršćani čine nepunih 10%. Kad uzmemo u obzir da je broj muslimana u Evropi u nekoliko miliona veći nego li je broj kršćana u Siriji, te i to da Sirija i nije najbolji primjer primjene demokratije, onda je ovaj podatak i više nego frapantan. Po pitanju Arapskog poluotoka moram naglasiti da iako se radi o dijelu zemljine kugle za koji se vežu posebni islamski propisi zbog same njegove svetosti, ipak postoje crkve, što i nije slučaj s jednim Vatikanom, naprimjer, gdje koliko je meni poznato, nema ni jedna džamija, niti neko od muslimana traži izgradnju džamije na tom prostoru, što je i normalno, jer shvatamo ulogu i svetost Vatikana za kršćanski svijet i to duboko poštujemo.

Ejuhel muslimun – A gdje su muslimani?
Kako bi ostali objektivni, moramo se zapitati koliko smo mi muslimani doprijenili da dođemo u ovako neugodnu situaciju, gdje gotovo da ne prođe ni jedna sedmica da se ne pokrene neka inicijativa ili prijedlog zakona koja dodatno uskraćuje našu vjersku i građansku slobodu? Odgovor je -jako mnogo. Krivi smo, pa čak i glavni krivci u ovoj priči, jer počesto zauzimamo prvo mjesto, ali u pogrešnim disciplinama, od kojih su najpoznatije:
Kriminal – Četvrti na Zapadu koje su nastanjene muslimanima su nažalost i najopasniji dijelovi grada zbog sveprisutnih kriminalnih radnji: od prostitucije, preprodaje droge pa do krađe automobila i sitnog džeparenja. Mnogi od nas bi se iznenadili kada bi vidjeli koliki je procenat muslimana u zapadno-evropskim zatvorima, koji su se tu našli uslijed bavljenja nezakonskim radnjama.
Neobrazovanost - Iako je edukativni nivo muslimana na Zapadu znatno bolji nego li je to slučaj u muslimanskim zemljama, ipak je i više nego nedovoljan da nam omogući da se afirmišemo i uzmemo aktivno i ravnopravno učešće u društvenim tokovima i odlukama.
Kompleks manje vrijednosti – Ko se spasi prva dva gornja ćorsokaka, obično upadne u ovaj treći, koji poput ogromne provalije na putu koja se ukaže nakon jakog zemljotresa (izbjeglištva i migracije), proguta svakog pojedinca iz naših redova koji pati od krize identiteta i kompleksa manje vrijednosti. Ovo je nažalost karakteristika koja je ponajviše prisutna kod Bošnjaka, koji su kroz generacije bili prinuđeni da budu donji, da konstantno kriju svoj vjerski pa i nacionalni identitet, te su taj osjećaj inferiornosti ponijeli sa sobom na Zapad – valjda umjesto kofera. Žalosno je da je ta osobina prisutna kod nas – potomaka Ishaka, čije sposobnosti će kad-tad morati doći do izražaja.
Gornje pojave uveliko doprinose negativnoj percepciji muslimana na Zapadu. Mi možemo reći da su one često posljedica socijalne isključenosti, ali ipak to nije uvijek slučaj. Zato pozivam muslimane na Zapadu da kad već ne mogu promijeniti mišljenje sredine koja ih okružuje, onda barem promijene sebe same tako što će se integrisati u sredinama u kojima žive, uz to podrazumijevajući potrebu i obavezu da konstantno budu korisni članovi društva, ne stideći se pritom svojih identiteta, a prije svega onog vjerskog za koji ćemo jedino biti pitani na Sudnjem danu.

"Allah neće promijeniti stanje jednog naroda, sve dok oni ne počnu mjenjati sami sebe!" (el-Ra'ad, 11.)