Fahrudin KLADNIČANIN: Danas na 17 godina od otmice u Štrpcima detalji otmice nisu poznati, tijela otetih nisu pronađena, a državna vlast ne čini ništa da se stanje promijeni. Izvršitelji i naredbodavci ovog monstruoznog zločina, počinjenog na Bošnjacima u Sandžaku još nisu kažnjeni. Otmice u Sjeverinu, Štrpcima, Bukovici, i zločini počinjeni nad Bošnjacima u BiH, iz ove perspektive gledano, najavili su Srebrenicu. Država Srbija ne želi da učini nikakav pomak po pitanju događaja u Sandžaku. Do danas je za ovaj zločin optužen i osuđen samo Nebojša Ranisavljević, dok se ostali počinioci i naredbodavci još uvijek nalaze na slobodi. Viši sud u Bijelom Polju je 9. septembra 2002. godine osudio Ranisavljevića na 15 godina zatvora, a Vrhovni sud Crne Gore je 2004. godine ovu presudu potvrdio. Ipak, je Haški tribunal osudio Milana Lukića na doživotnu robiju zbog svirepih ubistava počinjenih na području Višegrada. Izričući presudu, sudsko vijeće je njegov zločin okarakterisalo kao „bezobzirno nepoštovanje ljudskog života i rijetko zabilježen primjer nečovječnosti“. Milan Lukić ostaće upamćen po tome što je spaljivao žive žene, djecu i starce.

Sve smo preduzeli što je u mogućnosti i kod nas i tamo preko Drine... Mi moramo naći naše građane. Ovo što radi policija, ona nije moćna s druge strane. Ja sam razgovarao i sa Karadžićem, i sa Mladićem, i sa Koljevićem i Krajišnikom. Obećali su... Rekao sam ‘ako su mrtvi, dajte nam naše građane’. Nikakvih viših interesa nema. I neće biti zataškano... Nije isključeno da se još neko u Beogradu uključio u otmicu...Istina, ovo dosad je bilo sporo i presporo, ali nije bilo nijednog kontakta preko Drine, da o tome nismo govorili… - rekao je predsjednik Slobodan Milošević, poridicama otetih!
Devedesetih godina sprovođen je otvoren teror, vršeno neviđeno nasilje, primjenjivana brutalna sila i diskriminacija nad Bošnjacima u Sandžaku. Ova politika tadašnjeg režima imala je precizan cilj, a to je sprovesti akcije zaplašivanja u formi otmica, ubistava i na taj način primorati Bošnjake na iseljavanje. Bila je teška bošnjačka muka tih godina. Život u prividnom miru, strah od novog jutra, činili su sastavni dio života Bošnjaka u pograničnim djelovima Sandžaka sa Bosnom i Hercegovinom. Ali, Sandžak nije mogao da ostane netaknut. U godinama ludila, velikosrpske i nacionalne politike, poslije dvije otmice i masovnog protjerivanja Bošnjaka iz oba dijela Sandžaka, paravojna formacija “Osvetnici” je sprovela najbrutalniju masovnu otmicu nad Bošnjacima izvršenu 27. februara 1993. godine, na djelu pruge Beograd-Bar, u selu Štrpci, nedaleko od Priboja, iz brzog voza «Lovćen» br. 671 kidnapovala i u nepoznatom pravcu odvela 19 putnika ^[1]
(18 Bošnjaka i 1 Hrvata) ^[2] .
Prema izveštaju Fonda za humanitarno pravo, tog dana je vozom putovala naoružana grupa s četničkim obilježjima, voz je nasilno zaustavljen u Štrpcima, sačekala ga je još jedna grupa naoružanih vojnika i oteti ljudi su odvedeni u nepoznatom pravcu. Prema jednoj verziji, oni su pobijeni na Višegradskoj brani, a prema iskazu optuženog Nebojše Ranisavljevića, odvedeni su u neku zabačenu i napuštenu školu i zločin je tamo izvršen ^[3]. Prema podacima međunarodnih organizacija za ljudska prava, Lukić, Jovan Planojević i izvjesni Momir, ubili su 22 civila muslimanske nacionalnosti 18. juna 1992. godine na mostu u Višegradu. Mučili su ih na najsuroviji način. Muškarce su vezivali za automobile, koje su potom vozili ulicama. Nekoliko djece bacili su sa mosta, a zatim pucali u njih. ^[4]

Poslije otmice u Štrpcima advokat porodica otetih Velija Murić podnio je krivične prijave Tužilaštvu u Srbiji i Crnoj Gori protiv 14 visokih državnih funkcionera, i to: Živote Panića, bivšeg načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije, Milana Panića, bivšeg premijera Jugoslavije i v.d. ministra odbrane, Dobrice Ćosića, bivšeg predsjednika SRJ, Slobodana Miloševića, bivšeg predsjednika Srbije, Marka Negovanovića, bivšeg ministra odbrane Srbije, Dragoljuba Ojdanića, nekadašnjeg komandanta Užičkog korpusa, Jovice Stanišića, bivšeg načelnika Državne bezbednosti Srbije, Branislava Kuzmanovića, bivšeg pomoćnika ministra odbrane Srbije, Dušana Lončara, bivšeg zamjenika komandanta Užičkog korpusa, Luke Dragičevića, bivšeg komandanta Višegradske brigade, Damjana Mitrašinovića, bivšeg komandanta Goraždanske brigade, Boška Petrića, bivšeg načelnika SUP-a Užice, Đorđa Kerića, bivšeg komandanta milicije užičkog regiona, i Josipa Ujčića, bivšeg šefa odjeljenja za saobraćajne poslove ŽTP Beograd.
Otmica u Štrpcima planirana je uz znanje navedenih lica koji su raspolagali strogo povjerljivim informacijama o otmici, a nisu preuzeli niti jednu radnju u okviru svojih ovlašćenja da spriječe otmicu civila, državljana SRJ koju su izveli pripadnici Vojske Republike Srpske, u to vrijeme pod komandom oficira Vojske Jugoslavije. ^[5] Da je otmica u Štrpcima bila isplanirana od strane visokih funkcionera države, ukazuju dokazi koji potkrepljuju njihovu krivicu i odgovornost u ovom strašnom zločinu nad Bošnjacima. ^[6] Nakon otmice Bošnjaka u Štrpcima, rodbina otetih se obratila Slobodanu Miloševiću, koji je tada obećao da će «prevrnuti nebo i zemlju» i rasvjetliti sudbinu njihovih bližnjih. ^[7] U toku razgovora sa rodbinom predsjednk Srbije je kategorički odbio mogućnost da su Muslimani oteti radi eventualne razmjene za zarobljenike koje drži vlada BH. Verziju po kojoj je otmica „muslimanska ujdurma“ predsjednik Srbije je okvalifikovao kao netačnu i plasiranu „s druge strane Drine^[8] Zajednički imenitelj otmica Štrpcima je sem Milana Lukića i neefikasnost savezne policije i republičkih organa da sprovedu istragu i saopšte relevantne podatke vezane za kidnapovanja. Tadašnji režim je formirao komisiju čiji zadatak je bio da se istraži cio slučaj otmice u Štrpcima, ali dometi njihovog rada nisu bili vrijedni pažnje.

Stanica Štrpci Balkanski kasapin sa porodicama otetih!

Zoran Lilić tadašnji predsjednik Jugoslavije je septembra 1994. godine izjavio "Politici": "Svima je brzo postalo jasno da je izvršilac bio nekakav Lukić... Istraga je sprovedena, ali niko, i slovima niko, nije hteo da dođe do jedinog materijalnog dokaza. Na kraju su rekli iz RS da će njihovo pravosuđe to završiti i da je to delo, uostalom, izvršeno na njihovoj teritoriji... Kada je izručeni predat, odmah je pušten, čak i nagrađen od rukovodstva Republike Srpske. Tim činom je postalo jasno ko bi mogao da bude idejni tvorac otmice putnika i da je Lukić bio puki izvršilac". Svima je jasno dasu arhitekte zločina i stvaraoci genocidne tvorevine Republike Srpske odgovorne za ovaj zločin, tim prije što se isti dogodio na njenoj teritoriji. Ime Milana Lukića izvršioca ovog monstruoznog zločina bilo je od maja 1992. godine pominjano u svim iskazima svjedoka vezanim za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Podatke su prikupili organi vlasti i humanitarne organizacije. Bilans žrtava za koje se sumnja da je Lukić sa svojim ljudima odgovoran jeste sljedeći: 70 žrtava u Bikavcu (predgrađe Višegrada), 60 u spaljenoj kući (spaljeni civili muslimanske nacionalnosti, jedan svjedok preživio), više od 30 u Višegradskoj banji, 17 kod Hidrocentrale "Višegrad".
Danas na 17 godina od otmice u Štrpcima detalji otmice nisu poznati, tijela otetih nisu pronađena, a državna vlast ne čini ništa da se stanje promijeni. Izvršitelji i naredbodavci ovog monstruoznog zločina, počinjenog na Bošnjacima u Sandžaku još nisu kažnjeni. Otmice u Sjeverinu, Štrpcima, Bukovici, i zločini počinjeni nad Bošnjacima u BiH, iz ove perspektive gledano, najavili su Srebrenicu. Država Srbija ne želi da učini nikakav pomak po pitanju događaja u Sandžaku. Do danas je za ovaj zločin optužen i osuđen samo Nebojša Ranisavljević, dok se ostali počinioci i naredbodavci još uvijek nalaze na slobodi. Viši sud u Bijelom Polju je 9. septembra 2002. godine osudio Ranisavljevića na 15 godina zatvora, a Vrhovni sud Crne Gore je 2004. godine ovu presudu potvrdio. Ipak, je Haški tribunal osudio Milana Lukića na doživotnu robiju zbog svirepih ubistava počinjenih na području Višegrada. Izričući presudu, sudsko vijeće je njegov zločin okarakterisalo kao „bezobzirno nepoštovanje ljudskog života i rijetko zabilježen primjer nečovječnosti“. Milan Lukić ostaće upamćen po tome što je spaljivao žive žene, djecu i starce.
U bližoj prošlosti na ovim prostorima počinjena su mnogo nedozvoljiva djela u ime „posebnih“ interesa naroda. Dešavanja u prošlosti za nas koji imamo obavezu da pričamo i suočavamo se sa njima ne smiju biti neutralni događaji. Pišući ovu kolumnu i pretražujući svoju arhivu o Štrpcima pronađoh jedan flajer i završiću porukom koja je napisana na njemu. „Ne zaboravimo otmicu u Štrpcima, jer zaborav zločina je zločin! “

Fussnote:
^1] Alomerović Adem, Bakija Fehim, Babičić Ismet, Hasović Rifat, Samir Rastoder, Kapetanović Esad, Ličina Iljaz, Nihad Šahman, Dečević Senad, Zupčević Halil,Ćorić Rasim, Nijazija Kajević, Memović Fikret, Nanić Muhedin, Softić Šećo,Topuzović Džafer, Preljević Safet, Zeković Fevzija, Toma Buzov.
^2] Sandžak porobljena zemlja ,Crnovršanin Harun, Erich-Deutschland 2003, strana 706
^3] Vreme, br 593, 16. maj 2002. godine.
^4] NIN broj 2381, 16.avgust 1996. Godine
^5] BiH Dani, br 261, 14. jun 2002. godine
^6] Posljedice koje mogu proizaći nakon ovakvih akcija.- Objaveljno u Vreme, br 593, 16. maj 2002. godine.
^7] Sandžak porobljena zemlja ,Crnovršanin Harun, Erich-Deutschland 2003, strana 706
^8] Fond za humanitarno pravo