Dr. Safvet HALILOVIĆ: Dakle, ono što je posljednji Božiji vjesnik donio ljudskom rodu ni u kom slučaju ne može biti "zlo i nehumano"; naprotiv, ono što je poteklo sa vrela hazreti Muhammedovog, to je, bez imalo dvojbe, dobro, korisno i, prije svega, čovječno, jer izgrađuje čovjeka i pomaže mu da sačuva ono po čemu se on izdvaja od drugih stvorenja a to je - čovječnost. Potreba za temeljitim upoznavanjem Poslanikove ličnosti i misije dolazi do izražaja naročito danas kada ljudi gube ljudskost i, kao posljedica takvog stanja, cijeli ljudski rod zapada u sve teže krize. Svi smo svjedoci da čovječanstvo u globalu proživljava razne krize, u svim segmentima ljudske egzistencije, koje bivaju sve dublje i pogubnije.

Američki pisac Majkl Hart (Michel Hart), u svojoj čuvenoj studiji o stotinu najvećih velikana u ljudskoj povijesti, na prvo mjesto stavio hazreti Muhammeda, alejhisselam. On je to obrazložio na sljedeći način: Muhammed, alejhisselam, je uspio na obje razine: i ovosvjetskoj i onosvjetskoj, tj. uspostavio je balans i ravnotežu između materijalnih i duhovnih aspekata ljudskog bića. Drugim riječima, Muhammed, alejhisselam, je svojom poslaničkom misijom pokazao kako da čovjek uistinu bude čovjekom, jer ono što je on dostavio ljudima, dakle svi islamski propisi i odredbe, imaju jedan zajednički cilj, a to je istinsko očovječenje čovjeka

Već duže vremena, u nekim svjetskim medijima mogu se čuti optužbe na račun muslimana da je njihova vjera nehumana, jer se, navodno, proširila nasilnim putem. Nažalost, takve optužbe ne dolaze samo od novinara koji slijede određene medijske lobije i centre, već i od najvećih vjerskih autoriteta, poput pape Benedikta XVI, koji se u famoznom predavanju, održanom u septembru 2006. u Regensburgu (Njemačka), pozvao na jedan srednjovjekovni dijalog između bizantijskog cara Manuela II i perzijskog mudraca. U tom dijalogu car je optužio poslanika Muhammeda, alejhisselam, da je ono što je donio ljudima "zlo i nehumano" jer je, navodno, naredio da se njegova vjera širi mačem.
O tome da li je ono što je posljednji Božiji poslanik Muhammed, alejhisselam, donio ljudima "zlo i nehumano" – suvišno je govoriti, jer i površan pogled u povijest ljudskog roda (naravno, pod uvjetom da je oslobođen predrasuda) dovoljan je da bi se uvjerilo da su muslimani, koji su bili inspirirani prvim kur'anskim imperativom IKRE!, dali ogroman doprinos razvoju različitih naučnih disciplina poput medicine, matematike, astronomije, geografije i drugih nauka koje su omogućile napredak i razvoj ljudske civilizacije.

Razvoj nauke u okrilju islama
Nepristrasni zapadnjački naučnici to iznose u svojim studijama o islamu. Tako, naprimjer, urednik čuvene Oksfordske historije islama profesor Džon Espozito (John Esposito) donosi veoma interesantne sadržaje o doprinosu muslimana razvoju ljudske civilizacije, naročito u poglavljima: Nauka, medicina i tehnologija (str. 153. – 201.) i Umjetnost i arhitektura (str. 203. – 247.).
Također, prof. dr. Hans Kohler (Kochler), u svojoj izvrsnoj knjizi The Fall and Rise of the Islamic State, u kontekstu govora o historiji islamsko-kršćanskih odnosa u Evropi, piše:
"Historijska je činjenica da je oblikovanost evropskog duhovnog života u srednjem vijeku, uglavnom, rezultat cvatuće islamske civilizacije u Španiji, od 8. do 13. stoljeća – historija svjetske civilizacije bila je historija islama. U poređenju s tadašnjom evropskom kršćanskom civilizacijom, islamska je civilizacija bila mnogo razvijenija i prosvjećenija. Kontakt sa islamskim svijetom, u jednom odlučujućem vremenskom periodu u trajanju od, otprilike, dvjesto godina, omogućio je Evropi da razvije svoje sposobnosti u svim oblastima nauke, posebno u filozofiji, medicini, astronomiji, hemiji i matematici." ^[1]

Muhammed, alejhisselam, svojom poslaničkom misijom je pokazao kako da čovjek uistinu bude čovjekom jer ono što je on dostavio ljudima, dakle svi islamski propisi i odredbe, imaju jedan zajednički cilj, a to je istinsko očovječenje čovjeka. Stoga, povodom evociranja sjećanja na rođenje najvećeg sina ljudskog roda, s ushićenjem kažemo: Zašto ne bismo voljeli hazreti Muhammeda?

Isti autor ističe da su prvi profesori medicine na novoosnovanim evropskim univerzitetima u 12. stoljeću bili, redom, raniji studenti arapskih učenjaka, a Ibn Sinino djelo Al-Qanun fit-tibb (Canon medicinae) bilo je, na svim važnijim evropskim medicinskim fakultetima, izučavano duže od šest stoljeća. Velika biblioteka u Toledu u Španiji - koju su osnovali muslimani i gdje je 1130. godine osnovana prevodilačka škola - privukla je veliki broj studenata i naučnika iz cijele Evrope.
Inače, kao odgovor na spomenuto Papino predavanje napisano je više tekstova u kojima su autori kritizirali takve istupe. Veoma temeljit i zapažen tekst svojevremeno napisao je Boris Dežulović, u svojoj kolumni u hrvatskom nacionalnom tjedniku "Globus", koji je naslovio: "Šta nam je katolički 'džihad' donio osim zla?"
U tom tekstu Dežulović navodi da su muslimani zaslužni za brojne izume i naučna dostignuća, bez kojih život savremnog čovjeka ne bi bio moguć. U to spadaju: matematika, decimalni sistem, nepoznanica X, revolucionarna nula, trigonometrija, algebra, geografija, filozofija, prvo izračunavanje opsega Zemlje, otkriće heliocentričnog sistema, prva karta svijeta, prvi opservatorij, otkrića na polju astronomije, kompas, papir, riža, šećer, narandža, limun, breskva, presa za ulje, sistem navodnjavanja, moderna poljoprivreda, pamuk, tekstilna industrija, moda, odjeća, gitara, kafa, farmakologija, sapun, parfem, poznati Qanon Ibn Sine, alhemija, izum destiliranja, alkohol, camera obscura, prvi koncept univerziteta u svijetu, svila i kadifa.

Zabrana ubijanja slabih i onih koji ne učestvuju u borbi
S druge strane, na kulturnom planu, Muhammed, alejhisselam, je inicirao, bez bilo kakve prisile, jedan od najvećih preobražaja u povijesti ljudskoga roda.
Događaji u vezi sa oslobađanjem Mekke posebno i upečatljivo govore o istinskoj naravi hazreti Muhammeda, a.s., naravi do koje mržnja, čak ni prema najžeščim protivnicima, nije nalazila puta. Poslanik je te protivnike pustio i ukazao im milost nakon sukoba koji je između njega i njih trajao više od dvadeset godina. Za vrijeme tih sukoba nije bilo načina i metoda koji nisu isprobali za uništenje Poslanika, njegovih ashaba i njegove misije. I kad ih je potpuno porazio i osvojio prijestolnicu njihova idolopoklonstva, sve što je učinio bilo je puštanje zarobljenih na slobodu i molba Allahu, dš. š., da im oprosti! Takav primjer je teško naći u povijesti, to može učiniti samo časni Poslanik koji svojom misijom ne želi ni vlast ni nadmoć, već ga je Svevišnji Stvoritelj poslao da bude upućivač i osvajač ljudskih srca i umova. Zato je on u Mekku i ušao skrušen, Allahu zahvalan, a ne obijestan, kako to čine veliki osvajači. ^[2]

U Poslanikovim, a.s., preporukama muslimanskoj vojsci, pred polazak na Mu'tu, osjeća se samilost koja karakterizira islamsku borbu. Poslanik zabranjuje ubijanje onog ko se ne bori: Ne ubijajte djecu niti žene, a ni oronule starce niti monahe u samostanima! Ne dirajte palme! Ne sijecite drvo! Ne rušite zgrade!
Tih savjeta su se pridržavali Poslanikovi ashabi, i muslimani vijekovima poslije njih. Historija bilježi da su muslimanski vojni pohodi, u poređenju s drugima, bili s najmanje žrtava i najmanje štete. Muslimani su u ratu bili dobroćudniji i milostiviji od drugih u miru. Historija je te postupke muslimana zabilježila kao svijetle primjere, dok je drugima bilježila, a i danas bilježi, najgore oblike surovosti i mračnjaštva. Dovoljno je prisjetiti se divljaštva koje su krstaši počinili prilikom okupacije Jerusalema i to usporediti s humanošću i dostojanstvom koje je slavni Salahuddin el-Ejjubi ispoljio prema Evropljanima kada je taj grad povratio pod svoju kontrolu. Također, ne treba zaboraviti zločine koje je inkvizicija počinila protiv muslimana i jevreja u Španiji kada je vlast na Iberijskom poluostrvu pripala kršćanima. A vijekovima prije toga, u muslimanskoj Španiji egzistiralo je multikulturno i multireligijsko društvo.
Zabrana ubijanja slabih i onih koji ne učestvuju u borbi, kao što su monasi, žene, djeca i starci, te onih koji su primorani na borbu kao seljaci i najamnici, bez dvojbe, predstavlja nešto čime se islam izdvaja u historiji ratovanja. Ni prije ni poslije islama, sve do danas, nije poznato nešto slično tom jedinstvenom propisu punom milosti i humanosti. Bilo je uobičajeno, i kod svih naroda priznato pravilo, da ratovi zaraćenoj strani dopuštaju ubijanje svih kategorija stanovništva na protivničkoj strani, bez izuzetka. I u naše doba, kada su formalno proklamirana ljudska prava i kada međunarodne organizacije pomažu ugrožene narode, ljudska svijest još nije dostigla taj stepen plemenitosti da nametne zabranu ubijanja tih kategorija stanovništva. U Prvom i Drugom svjetskom ratu rušeni su cijeli gradovi i sela nad glavama njihovih stanovnika. ^[3]

Primjeri tolerancije muslimanskih vlasti prema kršćanima
U agresiji na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine, Sarajevo i mnogi drugi bosanskohercegovački gradovi držani su u opsadi nekoliko godina, uz stalno granatiranje i ubijanje civila. U toj agresiji ubijeni su deseci hiljada nedužne djece, žena i staraca. Istovremeno, u opkoljenom Sarajevu i drugim gradovima koji su bili "pod muslimanskom kontrolom" - živjele su, i opstale, nemuslimanske zajednice.
Islamski propisi nalažu muslimanima da prema nemuslimanima postupaju na prirodan i lijep način. Izuzev prava i obaveza koji se tiču obredoslovlja ('ibadat), nemuslimani su jednaki i ravnopravni s muslimanima u svim drugim područjima koja se odnose na društveni život i prava građana.
Vezano za to, uputno je podsjetiti se na pisanje jednog uglednog evropskog pisca, kršćanina, koji se ne može optužiti za pristrasnost. Riječ je o T. W. Arnoldu, koji u svojoj knjizi The preaching of Islam, govoreći o naglom širenju islama i velikom broju prelazaka na islam, kaže:
"Da sila nije bila odlučujući faktor u tim preobraćenjima, može se zaključiti po prijateljskim odnosima koji su postojali između kršćana i Arapa-muslimana. Sam Muhammed je pregovarao s nekoliko kršćanskih plemena obećavajući im svoju zaštitu i garantirajući im slobodno vršenje njihovih vjerskih obreda i njihovom svećenstvu nesmetana uživanja prava i vlasti. Iz tih primjera o toleranciji prema kršćanima Arapima poslije pobjede muslimana u prvom stoljeću po Hidžri koje su nastavile sljedeće generacije, možemo zaključiti sa sigurnošću da su ona kršćanska plemena koja su prihvatila islam, učinila to po svom vlastitom izboru i dobrovoljno." ^[4]

Isti autor, na drugom mjestu u tom djelu, piše: "Kad je muslimanska armija osvojila dolinu Jordana i ulogorila se na Fihli, kršćanski stanovnici tih krajeva poručili su Arapima: 'O muslimani, mi više volimo vas nego Bizantince, iako su oni naše vjere. Vi se bolje držite vjere s nama i milostiviji ste prema nama i uzdržavate se od činjenja nepravde nama, a vaša vlast nad nama bolja je nego njihova, zato što su oni pljačkali nas, naša dobra i naše domove.' ^[5]

Ovo je samo kap u moru primjera koji svjedoče da je misija hazreti Muhammedova, prije svega, misija pravičnosti i čovjekoljublja.
Dakle, ono što je posljednji Božiji vjesnik donio ljudskom rodu ni u kom slučaju ne može biti "zlo i nehumano"; naprotiv, ono što je poteklo sa vrela hazreti Muhammedovog, to je, bez imalo dvojbe, dobro, korisno i, prije svega, čovječno, jer izgrađuje čovjeka i pomaže mu da sačuva ono po čemu se on izdvaja od drugih stvorenja a to je - čovječnost.
Potreba za temeljitim upoznavanjem Poslanikove ličnosti i misije dolazi do izražaja naročito danas kada ljudi gube ljudskost i, kao posljedica takvog stanja, cijeli ljudski rod zapada u sve teže krize. Svi smo svjedoci da čovječanstvo u globalu proživljava razne krize, u svim segmentima ljudske egzistencije, koje bivaju sve dublje i pogubnije.
Zato, umjesto sumnjičenja posljednjeg Božijeg vjerovjesnika i blaćenja njegove časne misije, bilo bi veoma dobro i korisno upoznati se s njegovim životnim putem i ličnošću, jer bi se na taj način pomoglo čovjeku da bude čovjek i sačuva svoju čovječnost. A to pitanje je, bez imalo dvojbe, od izuzetne važnosti u svakom vremenu.
Vjerovatno je to bio razlog zbog kojeg je američki pisac Majkl Hart (Michel Hart), u svojoj čuvenoj studiji o stotinu najvećih velikana u ljudskoj povijesti, na prvo mjesto stavio hazreti Muhammeda, alejhisselam. On je to obrazložio na sljedeći način: Muhammed, alejhisselam, je uspio na obje razine: i ovosvjetskoj i onosvjetskoj, tj. uspostavio je ravnotežu između materijalnih i duhovnih aspekata ljudskog bića. Drugim riječima, Muhammed, alejhisselam, svojom poslaničkom misijom je pokazao kako da čovjek uistinu bude čovjekom jer ono što je on dostavio ljudima, dakle svi islamski propisi i odredbe, imaju jedan zajednički cilj, a to je istinsko očovječenje čovjeka.
Stoga, povodom evociranja sjećanja na rođenje najvećeg sina ljudskog roda, s ushićenjem kažemo: Zašto ne bismo voljeli hazreti Muhammeda? (Izvor: Novi horizonti, br. 127, mart 2010.)

FussNote:
^1] Sažetak ove vrijedne Kochlerove knjige preveo je na bosanski jezik Senad Kusur, a objavljen je u časopisu Novi muallim, br. 40, str. 82-88.
^2] Mustafa Siba'i, Poslanikov životni put, str. 71.
^3] Ibid., str. 79
^4] T. W. Arnold, The preaching of Islam, str. 47-48. Navedeno prema: prof. Mohammad Qutb, Dileme oko islama, Internacional Islamic Federation of Student Organizations, Kuvajt, 1992., str. 160.
^5] Ibid., str. 161.