Dr. hfz. Safvet HALILOVIĆ: Pomoći čovjeku da bude čovjek i sačuva svoju čovječnost pitanje je od izuzetne važnosti u svakom vremenu a ova knjiga je svojevrstan priručnik o tome kako da čovjek bude i ostane čovjek, tj. biće kojem su ukazane najveće počasti ili, kazano riječima Islamoglua: čovjek je ešreful-mahlukat (najčasnije stvorenje). Radi njega je sve stvoreno a on je stvoren radi ostvarenja velikog zadatka i časne misije a to je spoznaja Allaha, Stvoritelja svih svjetova i robovanje samo Njemu.

Kada me je, početkom prošlog ljeta, moj prijatelj Mujo Aganović (inače, pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine i stopostotni ratni vojni invalid) zamolio da, kao recenzent, pregledam bosanski prijevod knjige Država u srcu istaknutog turskog pisca Mustafe Islamoglua, pomislio sam da je to samo jedna, u nizu novih knjiga, koje se posljednjih godina prevode na bosanski jezik. Međutim, kada sam počeo čitati navednu knjigu moje mišljenje se ubrzo promijenilo.

Knjiga Država u srcu, uistinu, nije obična knjiga... To je knjiga koja je, prije svega, pisana iz srca i za srce... Napisana je takvim stilom da se, jednostavno, čita u jednom dahu. Njenih trideset izdanja koje je, za trinaest godina, doživjela u Turskoj dovoljno govore.

Tematika koja se razrađuje u knjizi izuzetno je važna. Nakon propasti institucije hilafeta muslimani u svijetu izgubili su mjesto koje su stoljećima imali na svjetskoj pozornici. Nepostojanje države koja bi istinski zastupala interese muslimana rezultiralo je time da problemi muslimanskog svijeta postaju sve brojniji i složeniji.

S druge strane, isključivanje islama iz toka globalnih dešavanja doprinijelo je svijetom upravljaju rušilačke ideologije koje su uzrokovale ratove, krvoprolića i eksploataciju ogromnog broja ljudi a, kao vrhunac svega toga, evidentna je strašna otuđenost čovjeka savremenog doba. Nije potrebno dugo razmišljanje da bi se zaključilo da je život današnjeg čovjeka, uistinu, degradiran i ispunjen strahom i razočarenjima raznih vrsta i oblika.

Razmatrajući navedenu problematiku autor ove knjige pojašnjava da temeljna pitanja postojanja, kao što su: Ko sam ja?, Odakle sam došao?, Kuda idem?.., nisu pitanja na koja može odgovoriti ljudski razum. To je zbog činjenice što su odgovori na ta pitanja izvan sfere racionalnog. Prema tome, odgovor na takva, suštinska pitanja u vezi s čovjekom i njegovim životom i postojanjem, može dati samo Božija Objava (Wahy).

Glavni izvor islama, Kur'an časni, u brojnim tekstovima govori o čovjeku (ar. insan). Čovjek je, zapravo, središnja tema Kur'ana jer sve što je objavljeno u Kur'anu objavljeno je čovjeku i, na izvjestan način, tiče se čovjeka.
Čovjek, bez obzira iz kojeg ugla i sa kakvih polazišta ga posmatrali, predstavlja najsloženiju kategoriju postojanja u pojavnom svijetu. On je više od onoga što sve nauke zajedno mogu o njemu reći. Zato je, i pored ekspanzije nauke i tehnologije u svim područjima, čovjek i dalje ostao velika nepoznanica. Nauka koja je okrenula leđa vjeri, koja izvire iz nepogrješive Božije Riječi i Objave nije u stanju definisati čovjeka. Zato, da bi se shvatilo šta je čovjek i šta je uloga njegovog postojanja u svijetu, potrebno je uzeti u obzir ono što o njemu kazuje Objava.

Knjiga koja je u Turskoj za 12 godina doživjela, vjerovali ili ne, 30 izdanja

U knjizi autor iznosi interesantne osvrte na mišljenja nekih savremenih filozofa, koji nisu uvažavali ono što je Objava kazala o čovjeku. U tom pogledu on piše:
„Ideologije i svjetonazori koji u svojoj osnovi nemaju Objavu tražili su odgovore na pitanje postojanja. Ukoliko razmotrimo neke od njihovih odgovora na pitanje: 'Ko je čovjek?', a koje su neki od njih dali direktno ili indirektno, vidjeli bi da njihove definicije čovjeka liče na slijepčev opis slona. Decartes na to pitanje daje sljedeći odgovor: Čovjek je živo biće koje razmišlja. On, ustvari, za čovjeka, koji je savršeno i kompleksno stvoren, kaže: Čovjek je glava! Andre Gide kaže: Čovjek je životinja koja osjeća. Dakle, i Andre je jedan od onih koji ‘dio’ smatraju ‘cjelinom’. Tokom cijeloga života on je zastupao nemoral pod imenom sloboda, jer je zanemario čovjekovu kompleksnost i mnogobrojne dimenzije koje posjeduje. Otac svih rasista, Emile Durkheim, smatrao je da čovjek predstavlja socijalnu životinju. Nasuprot njega, A. Camus je zastupao politeizam individue i individualizma, po kojem je čovjek biće koje se ne pokorava. Iako ova tri imena, na prvi pogled, imaju različit pristup čovjeku, ipak su saglasni u jednoj stvari: velikom interesovanju za samoubistvom. Ovi bolesni umovi Zapada nisu se ustručavali da narednim generacijama prenesu virus svoga umovanja i istine koje su, navodno, otkrili. Na pitanje postojanja čovjeka Marx je našao sljedeći odgovor: Čovjek je životinja koja koristi alatke.“

Nema sumnje da svjetonazori koji kao osnovu uzimaju ovakva i slična promišljanja nisu u stanju da čovjeku siguraju mir, uravnoteženost i sreću, niti mu mogu dati odgovor na suštinska pitanja u vezi s postojanjem. Zbog toga su krize koje su zadesile čovjeka savremenog doba veoma brojne i, kako prolazi vrijeme, one postaju sve složenije i teže. Sve te krize, zapravo, proističu iz glavne krize a to je kriza čovjeka, odnosno kriza čovječnosti.

Pomoći čovjeku da bude čovjek i sačuva svoju čovječnost pitanje je od izuzetne važnosti u svakom vremenu a ova knjiga je svojevrstan priručnik o tome kako da čovjek bude i ostane čovjek, tj. biće kojem su ukazane najveće počasti ili, kazano riječima Islamoglua: čovjek je ešreful-mahlukat (najčasnije stvorenje). Radi njega je sve stvoreno a on je stvoren radi ostvarenja velikog zadatka i časne misije a to je spoznaja Allaha, Stvoritelja svih svjetova i robovanje samo Njemu. Ljudski život nije, dakle, puko prebivanje već misija (emanet) koju treba ispuniti. Na osnovu rezultata postignutih na planu ispunjenja te časne misije čovjek će zadobiti svoj status u Svjetu vječnosti. Takvo razumijevanje daje puni smisao ljudskom životu jer upućuje čovjeka ka tome da svoj život provede u činjenju onoga što je plemenito, korisno i čovječno.

Autor se bavi analizom unutarnjeg stanja današnjih muslimana i pravi dobru komparaciju između njih i prvih generacija (selef-i salih). On iznosi otvorenu kritiku sadašnjeg stanja muslimana, ali se ne zadržava samo na kritici već nudi konkretna rješenja i daje odgovore na brojna pitanja i dileme. Država srca ili, bolje reći, država mira i ljubavi, čime on aludira na državu islama, neće biti uspostavljena dok pripadnici islama ne izvrše svoju unutarnju transformaciju i oslobode svoja srca od raznih vrsta robovanja, poput robovanja svome egu i strastima ili, pak, određenom klanu ili grupi. Srce je centar univerzuma koji se zove čovjek i njega treba očistiti i pripremiti da prihvati Allaha, Koji je sve stvorio i Kojem će se sve vratiti. Jedan savremeni islamski pregalac iz Misira je, prije više decenija, rekao: „Eqimuu dewletel-islami fi qulubikum tequm 'ala erdikum“, što bi značilo: „Uspostavite državu islama u svojim srcima, ona će se formirati i na vašoj zemlji!“

Imajući u vidu navedene činjenice smatram veoma korisnim objavljivanje prijevoda ove knjige na bosanskom jeziku. Ona će dobro doći svima onima koji se bave pitanjima kur'anske antropologije, otuđenosti savremenog čovjeka i metodike duhovnog odgoja.
Molim Svevišnjeg Stvoritelja da autora nagradi Svojom nagradom, a istovremeno upućujem srdačne čestitke mladom bračnom paru Abdulazizu i Hulyi Rizvić koji su preveli ovu korisnu knjigu sa turskog na bosanski jezik, sačiniviši veoma lijep i pitak prijevod. Mišljenja smo da bi bilo veoma korisno kada bi se i druga djela ovog vrijednog autora prevela na bosanski jezik.