Hamdo ČAMO: Na kraju i besmisleni hladni rat najednom ‘ohladi’, ali poraste temperatura u izdavanju novca za naoružavanje. Neprijateljstvo, ako ostane bez neprijatelja i nije to što jeste, pa je potrebno, ako ga nema, neprijatelja što prije izmisliti. Jednom je to bio alkohol, drugi puta komunizam, treći puta nacizam ili fašizam. Nakon nekoliko godina ‘praznog hoda’, nakon završetka hladnog rata, kirurškom preciznošću pronađen je neprijatelj, stari znanac sa Starog kontinenta i ovoga puta u liku Islama.

“Ko se mača hvata, od mača i strada.”Ova izreka, zapravo opomena, govori samo, da čovjek zaslužuje sudbinu kakvu sam odabere ili koju su drugi zbog njega imali, a odgovara latinskoj izreci – “Potentes autem potenter tormenta patientur.”

Čovjek je veoma rano shvatio, da sve oko njega, radi na principu spojenih posuda. Nekada davno, odnosio se sa respektom prema prirodi, prijatelju i neprijatelju, prema drugima u zajednici, prema sebi. Poremećaj tih odnosa dovodi do velikih promjena, ali i posljedica koje i sam mora da snosi. Dugo vremena su se razvijale stare kulture koje sa prvim sukobima poput Inka ili Maja nestadoše sa lica zemlje. Dugo vremena se svijet sa respektom odnosio prema atomskom oružju, a prva greška dovela je društvo do Černobila koji tisućama godina neće smjeti biti naseljen. Da li nas šta povijest uči ili nam se ona samo ponavlja?!

Ko se mača hvata od mača i strada
I, bi tako. Mnogi ratovi završavaše tako, da se ideje zbog kojih su vođeni, nikada ne podigoše na noge. Mnoga kraljevstva i carstva nestajaše, a kraljevi i sami carevi gubiše glave. Jedna od najpoznatijih smrti bijaše i ona, samog cara Fridriha I “Barbarose”, koji se stavi na čelo jedne od sedam krstaških vojni, da bude prvi među prvima, a sudbina mu zapravo namijeni, da se udavi upravo prilikom prelaska rijeke Salep, u Maloj Aziji. I, to ostade u povijesnom sjećanju.
Želja Pape Inocenca Trećega bijaše da razbije Vizantijsko carstvo, pa pozva mnogu evropsku gospodu svog vremena, gdje vlastite interese nađe i tog vremena svugdje prisutna Mletačka Republika, te uz pomoć svoje logistike, na putu prema Konstantinopolju, raznolika soldateska opljačka i spali usput nekoliko gradova, kao i sam grad Zadar. Ideja o spajanju grčke i rimske Crkve nikada nije uspjela, a katolički plemići na svom putu opustošiše prijestolnicu grčkih hrišćana tako, da se Vizant nikada više od tog nedjela, nije uspio oporaviti.
Sličnu ‘školu skupo platiše’ Turci 1683. godine, nakon one druge (tromjesečne), opsade Beča.
Osim materijalnog, čest slučaj bijaše još i sam interes religije i ova dva razloga se sa pravom mogu navesti, kao najčešći razlozi ratovanja u prošlosti. “Ratovi kraljeva bijahu gotovi, ratovi nacija bijahu počeli.” (R. R. Palmer).
Ratove novijih datuma karakteriše čista vojna sila i moć vlasti, dominacija, ali i kompleksni, pa i mnogi neriješeni kolonijalni računi kultura koji danas žele da se respektuju i sebe da zaštite, a ni jučer niti danas, ne poštivajući kulture drugih. Posebno kulture starosjedilaca kontinenata Afrike, Amerike. Za razliku od prijašnjih ratovanja u kojima su stradavali direktni učesnici (primjer Prvog svjteskog rata), u ratovima novijih datuma, prilikom izravnog sukoba zaraćenih strana, strada na žalost ,većinom civilno stanovništvo, (primjer Drugog svjetskog rata i rata u Vijetnamu).
Amerika je poduzimala u nekoliko navrata ratove novijih datuma iz kojih se morala ‘na vrat - na nos’ povlačiti, bez obzira na tehničku nadmoć, k tome još i kao gubitnik. Jedan od ‘nikad nepreboljenih ratova’ jeste i krvavi rat u Vijetnamu. Kasnije to bijaše i onaj u Somaliji, Iraku, pa će izgleda biti i u Avganistanu, gdje je prije američkih GIs zube polomila i Crvena Armija.

Mapa svijeta: Sukob civilizacija

Na kraju i besmisleni hladni rat najednom ‘ohladi’, ali poraste temperatura u izdavanju novca za naoružavanje. Neprijateljstvo, ako ostane bez neprijatelja i nije to što jeste, pa je potrebno, ako ga nema, neprijatelja što prije izmisliti. Jednom je to bio alkohol, drugi puta komunizam, treći puta nacizam ili fašizam. Nakon nekoliko godina ‘praznog hoda’, nakon završetka hladnog rata, kirurškom preciznošću pronađen je neprijatelj, stari znanac sa Starog kontinenta i ovoga puta u liku Islama. Niko sa sigurnošću ne može potvrditi da iza svega ne stoji i ‘glavna pogonska valuta’, nafta i energetski izvori u bližoj, ali i daljoj budućnosti. Hrane i vode je sve manje, a i sami ratovi se vode zbog toga. Počela je borba za goli opstanak.

Sukob civilizacija
«Sukob civilizacija», (Clash of civilizations), koji još 1993. godine tako fino opisa g. Samuel P. Huntington, a počev od 11. septembra 2001. godine, mnogi već uveliko osjećaju i u njemu nema vidljivih i strogo određenih granica ali, da bi se one odredile, ‘političkom voljom’ se stvara jedna takva atmosfera u kojoj se stereotipno polarizuju strane, “na dobre i loše, crne i bijele”, ne ostavljajući namjerno prostora za bilo kakvo izbjegavanje, već postavljanje čistih i jasnih ultimativnih mjerila, « ili sa nama ili protiv nas », stvaranje straha, averzije prema tuđim kulturama, otvorenoj rasnoj, kulturnoj, vjerskoj netrpeljivosti i diskriminaciji. Prvo se ‘puca’, a onda se priča. Ovakvi koraci samo prethode jačim socijalnim i drugime nemirima, nezadovoljstvima i kompleksnijim društvenim kretanjima, krizi identiteta, pa čak i ideološkim i drugim oblicima sukoba, gdje konkretan uzrok može da bude najobičniji (sportski ili neki drugi) događaj, koji je samo ogledalo određenog vremena.
Pred mnoge suvremene kulture, posebno pred ‘rastrgane’ zemlje, postavljaju se mnogi međusobni kompleksni zahtjevi, da same razvijaju što dublje razumijevanje temeljnih religijskih i filozofskih postavki i vrijednosti drugih kultura. Na razumu, razumijevanju, respektu i poštivanju, kao i toleranciji, temelje se osnovne postavke vlastitog opstanka, opstanka ljudske vrste na planeti Zemlji. Prepreka na Zemlji zapravo nema, one jesu i nastaju uvijek u glavama drugih.