Harun HODŽIĆ: Prihvatim izazov i nabijemo obojica rukavice, oko nas se formira krug, kao pravi ring i počne odmjeravanje snage. Svako malo meni Esina ljevica poklopi oči, ali s obzirom da se čuvao da me jako ne udari ja tome nisam pridavao važnost, dok ga jednom nisam potkačio malo jače. Poslije toga sijevnula su dva udarca: jedan mi je poklopio oči, drugi bradu, za treći nije bilo vremena - već sam bio na podu u pravom "nokautu". Poslije tog iskustva više rukavice nisu išle na moje ruke.

5. dio: PRIPREME I OBUKA: Poslije ovih akcija uslijedilo je i novo planiranje i pregrupisavanje unutar Regionalnog štaba na čijem čelu je bio Mustafa Hajrulahović - Talijan. Od manjih grupa PL-a formirana je Diverzantska brigada na čijem čelu je bio Azem - ZENGA, koji je i inicirao prve ozbiljnije obuke. Mi u “Fatihu” smo sačuvali status posebne jedinice u okviru ove brigade, tako smo sačuvali i našu osobenost kao izrazito muslimanska formacija. Krenuli su i prvi izvještaji prema islamskim i drugim zemljama, i uz informacije da se vodi odsudna bitka za život Bošnjaka i za državu BiH. Izvještavalo se i o formiranju vojnih formacija. S pravom mogu reći da je “Fatih” - prva formacija koja je zaživjela u okviru Armije R BiH.

U našu bazu u bivšoj komandi Druge vojne oblasti na Bistriku počeli su dolaziti i za mene do tada nepoznati ljudi. Jedno veče rekli su mi da nam dolazi Bakir. Bila je čast upoznati sina našeg Vođe i Komandanta.

Kada je Bakir stigao sa Munibom i Esom, vidjeli smo da se radi o plemenitom čovjeku, čovjeku punom energije i želje da se odupremo mrskom agresoru. U sastavu naše jedinice imali smo nekoliko vrsnih učača Kura’na i ilahija pa smo to veče napravili ugođaj za dušu. Tu su bili Alili, Nihad, Menso, Uka, koji su svojim glasom popravili raspoloženje ako se o njemu može uopće govoriti u jednoj takvoj ratnoj situaciji.
U razgovoru sa Bakirom vidjeli smo da naša jedinica ima perspektivu, pa smo počeli malo odvažnije sa svojim prijedlozima, šta i kako dalje. U jednom trenutku meni se obrati Bakir. Pitao me koliko imam godina. Promucao sam stideći se prvi put reći da imam 22 godine; plašeći se da slučajno ne pomisli "ma ovo su neki balavci, nemamo sa njima šta tražiti". No Bakirova reakcija je bila više nego pozitivna na našu mladost u “Fatihu”. A kada je riječ o toj mladosti, zaista smo imali problema da odbijamo sve zainteresirane koji su dolazili da se priključe. Bilo je tu čak, tako reći i djece, sa po četrnaest godina. Jedan od takvih mladića kojeg u ovom kontekstu svakako treba pomenuti je i šehid Mirso Ramić (1976), a pored njega tu su bili, Hame, Zijo, Amir, Alija, šehid Suad Kojić i mnogi drugi.

6. priča: MOJ PRVI NOKAUT: Dok je trajala obuka unutar naše jedinice, imali smo i bokserske rukavice i onako bi po malo odmjeravali snage, i sticali kondiciju. Tako smo jedno veče, nas nekoliko dobro se zagrijali. Primijetio sam da mogu parirati skoro svima i pomalo i nadjačati po kojeg, sve dok u Bazu sa jednog od sastanaka nije se pojavio i Eso koji je bio i komandir naše jedinice. Onda je počelo nagovaranje - hajde sa Esom probaj. Do tada Esu dobro nisam ni poznavao ni njegove fizičke sposobnosti. Prihvatim izazov i nabijemo obojica rukavice, oko nas se formira krug, kao pravi ring i počne odmjeravanje snage. Svako malo meni Esina ljevica poklopi oči, ali s obzirom da se čuvao da me jako ne udari ja tome nisam pridavao važnost, dok ga jednom nisam potkačio malo jače. Poslije toga sijevnula su dva udarca: jedan mi je poklopio oči, drugi bradu, za treći nije bilo vremena već sam bio na podu u pravom "nokautu". Poslije tog iskustva više rukavice nisu išle na moje ruke.

Nakon toga su nam iz Regonalnog štaba počeli dolaziti i pojedini instruktori za vojnu obuku. Tako sam upoznao Radžu Dževada i Amira Čorbu, mlade i perspektivne oficire bivše vojske. Svakim danom jedinica se širila i prostorije koje smo imali postale su tijesne i za naše potrebe nedovoljne, pa smo počeli tražiti koja bi nam to lokacija u gradu bila najpovoljnija za smještaj. Tako smo došli do Ženske medrese u Dobrovoljačkoj ulici.

Kako se jedinica popunjavala bilo je sve više svršenika Gazi Husrev begove medrese u našim redovima. Pored moje malenkosti tu su bila i četiri hafiza Kur’ana časnog: Alili, Eso, Ćutahija i Čajlaković, pa onada svršenik Al-Azhara Cana, Zuhdo, Nihad, Uka, Borovina, Čakar, Šetkić, Bećar, Heljić, Munib, ako sam koga zaboravio nek halali.

Ove djelimične podatke navodim samo iz razoga kao odgovor onima koji su željni prozivati Islamsku zajednicu i da im ukažem da je ovo samo jedan mali udio koliko je doprinijela naša institucija u jačanju Armije BiH kao i u odbrani i oslobađanju naše zemlje.