Edit AGOVIĆ: Nešto kasnije, 1997. godine, zajedno sa skupinom vodećih srpskih intelektualaca, među kojima i 14 akademika SANU-a, potpisao je deklaraciju kojom se tražilo obustavljanje optužnice Haškog tribunala protiv deklariranog zločinca Radovana Karadžića. Haški tribunal je u navedenom dokumentu optužen za pristrasnost i isti okvalifikovan kao: "instrument čija je osnovna funkcija proganjanje Srba", dok su pritisci na Karadžića, po mišljenju potpisnika: "upereni protiv čitavog srpskog naroda!" O Karadžićevim nedjelima uime srpstva, kazali su, citat: "Veze koje ujedinjuju Karadžića i njegov narod… njegova privrženost odbrani Srba, dokazi su da je put koji je on odabrao najbolji!"

Opasna tragika, samo naizgled komičnih i bezazlenih teza akademika Aleksandra Lome koje sam citirao u prvom dijelu ove kolumne možda se najbolje može ilustrirati osvrtom na jedan aktualni događaj, to jest na smrt jedne duhovno i intelektualno minorne osobe, koja nam je ovdje bitna samo radi povlačenja logičkih analogija, pa iz higijenskih razloga neću navoditi njegovo ime.

"Srbi samo malo granatiraju Sarajevo", riječi su kojima je taj moralni patuljak okarakterisao 4 godine opsade grada, na koji je ispaljeno preko 2 miliona projektila iz više od 600 teških cijevi, prilikom čega je ubijeno preko 12.000 civila od čega više od 1.600 djece. Dakle, dnevno je u prosjeku ubijano ‘samo nešto malo više' od 8 civila, od čega ‘samo nešto malo više' od jednoga djeteta. Kada je u aprilu 1995. godine, Međunarodni sud, za između ostalih i zločine u Sarajevu, pokrenuo tužbu protiv Radovana Karadžica, dotični se demonstrativno stavio u zaštitu toga zločinca, obrazlažući to geslom:

"Bolje je umreti, nego naše duše ogrešiti!"
Nešto kasnije, 1997. godine, zajedno sa skupinom vodećih srpskih intelektualaca, među kojima i 14 akademika SANU-a, potpisao je deklaraciju kojom se tražilo obustavljanje optužnice Haškog tribunala protiv deklariranog zločinca Radovana Karadžića. Haški tribunal je u navedenom dokumentu optužen za pristrasnost i isti okvalifikovan kao: "instrument čija je osnovna funkcija proganjanje Srba", dok su pritisci na Karadžića, po mišljenju potpisnika: "upereni protiv čitavog srpskog naroda!" O Karadžićevim nedjelima uime srpstva, kazali su, citat:
"Veze koje ujedinjuju Karadžića i njegov narod… njegova privrženost odbrani Srba, dokazi su da je put koji je on odabrao najbolji!"
Deklaracija je upućena Savjetu bezbjednosti UN, svim ambasadama u Ženevi i vodećim svjetskim medijima. U intervjuu listu ‘Danas’, 5-7. januara 2001. godine dotični je rekao, citat:

"Crkva je tokom cele svoje istorije, uključujući i XX vek, morala da ostavi po strani svoje primarne dužnosti, kako bi se aktivno uključila u borbu za ujedinjenje srpstva, u kojoj je sveštenik morao da bude i učitelj, i sudija, i da uzme pušku da brani sebe i svoju porodicu."

"Srbi samo malo granatiraju Sarajevo", riječi su kojima je taj moralni patuljak okarakterisao 4 godine opsade grada, na koji je ispaljeno preko 2 miliona projektila iz više od 600 teških cijevi, prilikom čega je ubijeno preko 12.000 civila od čega više od 1.600 djece. Dakle, dnevno je u prosjeku ubijano ‘samo nešto malo više' od 8 civila, od čega ‘samo nešto malo više' od jednoga djeteta.

Inače, riječ je o (duhovnom!?) vođi naroda, koji je u vrijeme dok ga je on vodio počinio stravične zločine i genocid, što na najbolji način ilustruje kolektivno stanje duha kao rezultat njegove ‘nebeske’ misije. Nije krio svoje oduševljenje Francoisom Mitterandom, naročito nakon što je ovaj 28. 06. 1992. godine spriječio vazdušne napade NATO-a, kojima je trebalo biti deblokirano Sarajevo. Inače, Mitterand je najviše ostao upamćen po staklenoj piramidi ispred muzeja Louvre u Parizu, karakterističnoj po simboličkih 666 prozora, pa, eto:

“Ko ima um neka izračuna broj zvijeri: jer je broj čovjekov i broj njezin 666” (Biblija; Otk. 13, 18)

I pored svega navedenog neki bi dotičnog da proglase svecem, što je u prvom redu teška blasfemija, ali i dokaz nedostatka izbora koji ih i tjera na improvizaciju istovjetnu onoj kojoj su pribjegli u jednom zoološkom vrtu u Palestini gdje su se, pošto nisu imali zebru, dosjetili magarca ofarbati u crno-bijelo. Magarac je ličio na zebru, ali se i dalje oglašavao magareći, pa će i spomenuti, u istoj mjeri, biti svetac.

I Aleksandar Loma, poput dotičnog, na prvi pogled izaziva podsmijeh i sažaljenje, jer se na osnovu gluposti koje izvaljuje, a koje sam citirao u prošlom dijelu ove kolumne, dolazi do zaključka da ‘i nije baš čitav’, no, dubljom analizom dolazimo do spoznaje da on u svemu tome nije totalni gubitnik, jer 'da nije tol’ka budala ne bi postao članom Srpske akademije nauka - SANU'. S druge strane, u tehničkom smislu, ako laž posmatramo kao svjesno izgovorenu neistinu, Loma nije lažov, jer očigledno je da je on stvarno ubijeđen da su Srbi nadenuli ime državi Čad, da se rijeka Oranje u Južnoafričkoj Republici spominje u pjesmi s Markom Kraljevićem, Turcima i gaženjem oranja... itd. Dakle, njegove teze nisu zlonamjerne, niti svjesno izvrtanje istine, već se radi o nesvjesnim postupcima, dakle kliničkoj slici, a zamislite duhovni i mentalni lom u Lomi kada se susretne s činjenicama tipa…:

The English-speaking races alone write this word with a v instead of a b, Servia for Serbia; a practice resented by the Serbs, as suggesting the derivation of their name from the Latin Servus. " a slave." &c. (Encyclopedia Brittanica 1911.)

U navedenom odlomku kaže se da je Srbija u slobodnom prijevodu sa latinskog Robija, odnosno Slugija. Lom u Lomi, siguran sam, ništa manji neće biti ni kada sazna da su hrvatske pravoslavce u svim austrijskim zvaničnim dokumentima nazivali njihovim pravim nacionalnim imenom - Vlasima, što potvrđuje dokument - Statuta Valachorum - kojim se regulišu prava i obaveze te etničke skupine, a kojoj je, uzgred da kažem, pripadao i gore spomenuti 'svetac' s retorikom zločinca. Međutim, Loma nije ‘jedna slamka među vihorove. Tu je i doktor Jovan Deretić koji tvrdi:

“Kada su Rimljani prvi put prešli Jadransko more i krenuli u osvajačke pohode, a bilo je to u drugom veku pre Hrista, naišli su na Ilire, a kasnije i na Tračane, narode koji su naseljavali te oblasti. Iliri su zapravo bili Veneti, Vindi - srpski narod što je Herodot i zapisao, a Rimljani su im dali novi naziv prema vladaru koji se zvao Ilirija, ili Ilija, i koji je gospodario područjima današnje Hercegovine i dela Crne Gore. Pokoravajući i ostale manje okolne narode, Rimljani su shvatili da ti narodi imaju sve odlike Ilira i da je reč o velikoj skupini istog naroda sa različitim imenima koja živi od Alpa do Crnog mora. Na pomen srpskog imena nailazilo se često, a primera radi, ostalo je zabeleženo da je na ostrvu Rabu postojao grad koji je u vreme rimskih osvajanja imao ime Sarba.”

Mala šaljiva opaska
Dakle, za očekivati je, da Deretić i Loma, slijedeći svoju logiku čitanja toponima, uskoro dođu do otkrića da je “Terza guerra 'Servile' da Spartaco”, odnosno “Treći, Spartakov ustanak robova”, ustvari “Najprvi srpski ustanak!”

Deretić dalje kaže:

“Herodot je zapisao da su Tračani (čitaj Srbi) jedan od najbrojnijih naroda na svetu i stavlja ih prema brojnosti odmah posle Indusa…”, dodajući: “Inače, sam naziv Tračani potiče od grčke reči Račani, ali pošto Grci nisu mogli da izgovaraju to tvrdo "r", onda su uvek svim rečima koje njime počinju dodavali svoju "thetu" (T) i tako je postalo ime Tračani. Latini su taj naziv prihvatili od Grka.”

Ovu Deretićevu glupost mislim da nije potrebno komentarisati, a u sljedećem, trećem nastavku ove kolumne, između ostalog, osvrnut ću se i na genetiku koja kao egzaktna nauka jasno opovrgava mitopatske teze ‘vodećih’ srpskih historičara, posebno kada se radi o njihovim tvrdnjama vezanim za Bosnu i Bošnjake, s čime u vezi možete pogledati i:
Bosnjaci.net I
Bosnjaci.net II