Još jedan kvalifikacioni ciklus je iza nas, na svjetsko prvenstvo nažalost nismo otišli a bili smo blizu kao nikad do sada. Ipak, protekli kvalifkacioni ciklus bez obzira na naš neodlazak na svjetsko prvenstvo ostat će upamćen kao najljepši koji je ikada igrala naša reprezentacija.

Ostvarili smo historijski uspjeh, plasirali smo se u baraž po prvi put u historiji, nadali smo se da ćemo napaviti još jedan korak i otputovati u Južnu Afriku. Kažem, nadali smo se a nadu nam niko nije mogao uskratiti iako smo znali da će biti teško protiv jedne od najboljih reprezentacija svijeta, mi smo ipak vjerovali u naše zmajeve, u Ćiru, u reprezentaciju i to je velika pobjeda.

Danas žalimo, žalit ćemo i sutra, žal će ostati još dugo ali će u historiji ostati zapisano da je malena Bosna i Hercegovina iza sebe ostavila Tursku koja ima 80 miliona stanovnika i solidnu Belgiju te se plasirala u baraž.

Za godinu dana Ćiro je postao Tito

20. avgusta 2008. godine, Miroslav Blažević debitovao je na klupi BiH porazom od Bugarske (1-.2), u to vrijeme reprezentacija nije bila ovo što je danas.

Nakon silnih afera i nemilih stvari u i oko reprezentacije, veliki dio građana ove zemlje baš i nije mnogo mario za rezultate nacionalnog tima. Međutim, htio to neko priznati ili ne, Miroslav Ćiro Blažević za godinu dana je napravio ono što je malo ko uradio za našu državu. Išao je korak po korak, padale su Estonija i Armenija, malo je nedostajalo za pobjedu u Turskoj.

Edin Džeko na početku proteklih kvalifikacija još uvijek je krčio put ka zvijezdama a danas je jedan od najboljih svjetskih napadača. Ibišević, Salihović, Misimović, Ibričić, Pjanić... za godinu dana prerasli su u klasne igrače i tražena roba na nogometnom tržištu a opet zahvaljujući treneru svih trenera i više od toga, Miroslavu Ćiri Blaževiću.

Nakon Genka, nacija poludila za Ćirinim Zmajevima

Do 28. marta ove godine, reprezentacija je još uvijek bila sporedna stvar za pojedine bh građane koji su brinuli samo kako preživjeti od danas do sutra. Tog 28. marta BiH je ostvarila najznačajniju pobjedu u okončanom kvalifkacionom ciklusu, iako bez pola tima savladali smo Belgiju u Genku sa 4-2 i kvalifikacije okrenuli u svoju korist.





Nakon tog meča ništa više nije bilo isto, reprezentacije je bila ponovo in, bh igrači su naprosto harali u Evropi. I najveći pesimisti polako su shvatali da Ćiro sprema nešto veliko a to se potvrdilo i četiri dana poslije kada je Belgija ponovo slomljena na Bilinom Polju, ovaj put sa 2-1.





Bosna i Hercegovina uključila se u borbu za svjetsko prvenstvo, nekoliko mjeseci kasnije pala je i Armenija, neriješeno smo odigrali sa Turskom a vrhunac je došao 10. oktobra u Talinu kada je reprezentacija Bosne i Hercegovine golovima Džeke i Ibiševića savladala Estoniju i plasirala se u baraž za svjetsko prvenstvo.



Miroslav Ćiro Blažević napravio je ono što niti jednom prijašnjem treneru na klupi Bosne i Hercegovine nije uspjelo. Nacija je disala za uspjeh, iako dušmani i oni koji ne žele dobro reprezentaciji danas kažu kako Ćiro ipak nije ujedinio BiH i da njegova misija u BiH nije uspjela, mi ćemo ih demantovati i htjeli oni to priznati ili ne, zbog Ćire Blaževića, reprezentaciju Bosne i Hercegovine danas u svijetu gledaju sa velikom dozom respekta i poštovanja.

Mi smo pobjednici bez obzira na sve, pobjednici jer su se i bake, nene, djeca od od 3 godine brinula da li će na gol Hasagić ili Begović, da li će igrati Misimović, hoćemo li se plasirati na svjetsko prvenstvo? To je bila naša glavna briga proteklih nekoliko mjeseci, eh kada je pored svih tih problema, neimaštine, teškog života, nezaposlenosti, političkih sukoba...plasman na svjetsko prvenstvo bio naša glavna briga onda Vam gospodine Miroslave Blaževiću skidam kapu i kažem Hvala Vam za sve!

Utakmica sa Portugalom za nas je bila i više od utakmice jer da smo se plasirali na svjetsko prvenstvo u zemlji nakon toga ne bi sve bilo isto, mečevi baraža za nas su bili nešto veliko.

Portugal nismo uspjeli proći, ipak su bili prejaki za nas, a teško je i bilo očekivati više pored onoga što je popratilo ovaj meč. Dobro poznata izjava Blattera da SP ne bi bilo SP bez Ronalda.

Atkinskon u Lisabonu i Rosseti u Zenici nisu nam pomogli a nisu nam morali ni odmagati jer mi odlično znamo da je Portugal kvalitetniji od naše reprezentacije ali ni Blatter, Atkinson i Rosseti nisu nam mogli oduzeti našu nadu, snove da ćemo igrati na svjetskom prvenstvu i što je najvažnije ponos, bosansko-hercegovački ponos koji je jači od svega.

Zmajevi i selektore Blaževiću, Hvala Vam za dane radosti i slave! Hvala Vam što su se brojni Bosanci i Hercegovci bar na trenutak osjećali najponosnijim narodom na svijetu, Hvala Vam za sve!

I umalo da zaboravim, selektore vama vjerujemo svi, iako smo znali da će biti teško, vjerovali smo u vaše izjave da ćemo Portugalce slomiti na Bilinom Polju i da ćemo na svjetsko prvenstvo. Ali bez obzira na sve mi vam i dalje vjerujemo a ne tako davno ste obećali Umrijet ću na klupi Bosne i Hercegovine......I dalje vam vjerujemo....