Mehmed Meša DELIĆ: To ritualno muško jedinstvo za život i smrt nije samo prisegnuto u crkvi s popom i ostalim što uz crkvu ide, nego je zapečaćeno svetom zakletvom, kojom muškarci „umoče svoje noževe (kame) u posudu u kojoj su izmješane kapi njihove krvi“. Te krvave noževe (kame) prenošene su sa koljena na koljeno, sa bojišta do bojišta da bi iskrvavila tijela onih koji nisu bili pripadnici njihovih pradjedova. Dokaz prijateljstva je potvrđen u trenutku opasnosti i progona, a to su one prilike razbojništva, pljački, bjekstva i uopće kada valja izbjeći dugu ruku zakona.

Srbi su velemajstori u krivotvorenju historijskih činjenica, izmišljanju i stvaranju mitova. Oni su među rijetkim narodima koji već preko šest stoljeća slave izgubljene bitke na rijeci Marici, Kosovu Polju, vajaju i legende i stvaranju mitova od njihovih sudionika. Srpski historičar Vladimir Ćorović uspoređuje srednjovjekovnu bosansku državu sa srednjovjekovnom srpskom državom i zaključenje kako bosanska kao i srpska nije imala jedne Marice, Kosova polja. Red je da vidimo šta nam to, između ostalog Ćorovići i ostali podvaljuju.
Doslovno prevođenje mita u akciju dovode društvo u golemu opasnost. Stvaraoci mitova, a tome su primjer brojni srpski pisci, političari, novinari, pjevači... postali su manje-više (ratnim) potpaljivačima. Mitske tradicije u više balkanskih naroda vrlo su bliske i na mnogim se mjestima poklapaju jedna s drugom. Značajna je njihova jednakost u junačkim pjesmama. Neki su mitovi središnjeg značenja za srpsko doživljavanje svijeta. To se osobito odnosi na mitove o vuku, pohvalni mit o hajduku (razbojniku), Marku Kraljeviću turskom slugi i Kosovu.
Mit o vuku je raširen među brojnim euro-azijskim narodima. Taj stari mnogobožački mit o vuku, ostavio je osobito duboke tragove u Srba – u doba kršćanstva bio je isprepleten s kultom oko Sv. Save, sina Nemanje, utemeljitelja srpske nacionalne crkve. Na Kosovu Polju vladalo je vjerovanje da je Sv. Sava skupio vukove oko sebe 14. januara i podijelio im plijen za sljedeću godinu. (I to je razlog da 14. januar slave). To unapređenje kršćanskog junaka u vučijeg pastira, možda je postalo od molbi upućenih Sv. Savi da ih zaštiti od vukova. Ali, sve više i više razvijalo se pojednačivanje pastira i njegovog stada sa starim srpskim bogom-životinjom.
Mitovi o hajduku vode nas u prostore označene dvosmislenošću i izmješanošću vrijednosnih kategorija. Sam koncept „hajduka“ eklatantno sadrži dvostruko značenje. Riječ je arapskog porijekla, od glagola haydut, u značenju „skrenuti ili otić s pravog puta“. Na turskom jednostavno znači razbojnik, „drumski razbojnik“. Ali – kod Srba je taj koncept dobio na poštovanju, korišten je za one koji su se borili protiv osmanske državne vlasti.
Hajduk je u srpskim i crnogorskim shvatanjima borac za slobodu, onaj koji se borio s Austrijancima, potom s Mlecima, ali najčešće na svoju ruku protiv Turaka, vladara Balkana nekoliko stoljeća, gotovo sedam puta duže nego što je postojala Jugoslavija.
U hajduk-mitu je odmah na početku uspostavljena ona fatalna sveza između nacionalnog herojstva i primitivnog razbojništva i pljačkanja. Hajdučkim životom pripada – kao u temeljnom srposko-crnogorskom shvatanju herojstva – čojstva, tj. obožavanja agresivnih muških vrijednosti i pod kojim se razumjeva zakletvom stvoreno bratstvo među muškarcima.

Mitomanija

To ritualno muško jedinstvo za život i smrt nije samo prisegnuto u crkvi s popom i ostalim što uz crkvu ide, nego je zapečaćeno svetom zakletvom, kojom muškarci „umoče svoje noževe (kame) u posudu u kojoj su izmješane kapi njihove krvi“. Te krvave noževe (kame) prenošene su sa koljena na koljeno, sa bojišta do bojišta da bi iskrvavila tijela onih koji nisu bili pripadnici njihovih pradjedova. Dokaz prijateljstva je potvrđen u trenutku opasnosti i progona, a to su one prilike razbojništva, pljački, bjekstva i uopće kada valja izbjeći dugu ruku zakona. Rijetko se desi u hajdučkim pričama, gotovo nikada, da prijatelj, teži višem etničkom činu u časnoj borbi.
Onaj treći krug mitova koji okupira i obrazovanog i neobrazovanog u Srbiji u ovo vrijeme, mit je o Marku Kraljeviću, historijskoj ličnosti, rođenu 1335. godine, kao srpski (kršćanski) princ. Bio je on i nakon srpskog pada pod tursko gospodstvo na Kosovu Polju 1389. godine vazal velikom sultanu. Taj, historijski gledano, neznatan feudalac, postao je u narodnoj predaji super heroj nepobjedive snage. Snaga mu je poput Herkulesove, a nerijetko se govori da je doživio i 300 godina! Njemu je posvećen romantičarski junački spjev, rad koji je isprovocirao braću Grimm da se živo zainteresiraju za njega. „Prije svega, srpski Marko se ne drži nikakva zakona niti opomene. On je strahovito napuhan muškom snagom. Buzdovan ne izlazi iz njegove ruke. Drugom rukom zamahuje sabljom.“ Goethe je bio vrlo okupiran tim srpskim hvalospjevima, koji su kao jedini osjećaj, imali isključivu tu neljudsku perspektivu.
Kao i hajduci, Marko je dvosmislen junak. Njegova golema djela su zapravo svodiva samo na krvožedno divljaštvo, kojim on namjerno, svjestan svoje strahovite tjelesne snage, dodaje omalovažavanje i podsmjeh. Čak i zemljoradnja, mirni seljački posao, postaje razlogom za cinično ubojstvo iz koristoljublja. Majka moli Marka da barem jedanput zaore plugom i posije pšenicu, te da je prehrani na pošten način. Marko je otišao i zaorao, ali ne na polja, nego na sultanske puteve. Kada su janičari trebali proći kolima natovarenim zlatom i pokušavali ga omesti u kvarenju puta – on ih je ubio i vratio se kući s tri vreće pune zlata.
Markova pretjerana snaga i zločinstva bi bez sumnje nagovarala da se shvate kao kršćanska nemoć pod osmanskim režimom, a ne kao moć, jer to je hvalospjev turskom slugi.
Bitka na Marici je bila pobjeda Srba, tako tvrde historičari Srbi, a zna se, u bici kod Černomera na rijeci Marici koju je u septembru 1371. godine vodila srpska vojska protiv turske. Srbi su doživjeli teški poraz, poslije kojega se više nikada nisu oporavili. Srpsku vojsku predvodio je kralj Vukašin, a pomogao mu je njegov brat Uglješa, dok je tursku vojsku predvodio sultan Murat I. U odlučnoj bici, koja se odigrala 26. Septembra 1371. Godine, poginuli su kralj Vukašin i njegov brat Uglješa, a glavnina vojske poubijana i nestala u talasima rijeke Marice. Ostatak razbijene srpske vojske razbježao se na sve strane. Kralja Vukašina naslijedio je njegov brat Stefan Uroš ali je nedugo poslije stupanja na prijesto umro. Tako je krajem 1371. godine sa historijske scene, nestalo dinastije Nemanjića i srpske države kao balkanske vojne sile. Njena državna teritorija podijeljena je na dvije despotovane oblasti Šumadije u kojoj je vladao despot knez Lazar Stefanović Hrabljenović i oblast Kosova u kojoj je vladao despot knez Vuk Branković. Ovo je bio početak kraja srpske države.


Kosovski mit, najposlije, stari je srpski nacionalni mit. Ako su u predhodnoj bici Srbi tražili Turke, sada su Turci potražili Srbe. Očekujući ponovnu katastrofu, Srbi su u pomoć pozvali Bosance, Bugare, Vlahe i druge. Odlučujuća bitka odigrala se na Kosovu Polju 15. juna 1389. godine. Srpsku vojsku predvodili su knez Lazar i Vuk Branković, a tursku opet sultan Murat I. Srpski dezerter i turski doušnik Miloš Kobilić (godine 1756. po Pavlu Čulincu nazvan Obilić zbog nezgodnog prezimena za jednog junaka), pod prijetnjom smrti, na prevaru je ušao u šator sultana Murata I i teško ga ranio ubodom noža u stomak. Svi su se srpski saveznici već bili povukli iz bitke, a srpska vojska je bila hametice poražena. U metežu i rasulu srpske vojske, Turci su zarobili skoro sve njihove stariješine koje su preživjele bitku, a među njima i samog kneza Lazara. Stražari su zarobljenog kneza doveli u šator pred umirućeg sultana. Njegova naredba je glasila da se knez smakne. I dok je kazna nad knezom izvršavana, dušu je ispustio i sultan. Od tada su srpske despotovine postale vazali Turske Carevine sa obavezom plaćanja godišnjeg danka. Ali, stvar time nije završena. Poraženi Srbi obavezali su princezu Oliveru dati za suprugu Bajazitu i da će, kao turski vazali, sudjelovati u svim bitkama koje Turci sa svojim neprijateljima budu vodili. Srbi su revnosno ispunili sve svoje obaveze.
Uprkos povjesnim činjenicama, narodno je vjerovanje u tim prostorima preokrenulo gubitak Srba u pobjedu, pa je kao takvu, i danas proslavljaju. Dakako, povjesno je Kosovska bitka značila propast Srbije i omogućila pad cijelog srednjovjekovnog Balkana.
Ovdje ne neosporno najbitniji aspekt uspostavljanja paralelizma Lazarove smrti s Krstovim žrtvovanjem. Srpska smrt pripada nebeskom planu. Istodobno, ona označava produžavanja vjerovanja u nadu, u kršćanskom mitu, da se može očekivati ponovno rođenje. To je upravo ono što mnogi današnji (mali i veliki Srbi) nacionalni ideolozi podvlače u svojim kvazihistorijskim esejima, u svojim pjevanjima i svojim prepjevavanjem.
A kao nebeska uputa, 28. juna 1989. godine okupilo se više od milion nebeskog naroda - Srba u glavni kosovski grad Prištinu, da bi proslavili 600.godišnjicu kosovske bitke. Svečanost se održavala u provinciji gdje su više od 90% stanovništva – Albanci. Šest stotina godina nakon Kosovske bitke, novi srpski vožd poslije Lazara i Karađorđa, Slobodan Milošević, pozvao je je na kosovopoljskom Gazimestanu (turski - Mjesto pobjede ili pobjednika) oko milion prisutnih nebeskog naroda - Srba da „obileže sjajni jubilej srpskog oružja“. To je samo Srbima slično. Milošević je tom prilikom izrekao prijetnju prema kojoj „Srbe niko ne sme da bije“. A Srbi su mogli da tuku koga su „hteli“, jer, za Boga, oni su nebeski narod. U tome su mu veliku pomoć pružili i neke „civilizovane“ države, jer bez toga nikada u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, pa opet na Kosovu ne bi mogli zulum učiniti.
Nakon nastupa vožda Miloševića počinju da stižu strašne vijesti s hrvatskih, bosansko-hercegovačkih i kosovskih bojišta u kojima su svjedočenja silovanja, mrcvarenja tijela, otkinutih glava, udova, noseva, ušiju i genetalija. Krvožedna bjesnoća što izbija iz aktivističke dubine nije ništa drugo nego uništavanje onog zadnjeg ostatka ljudskosti u zločincu koji podvrgava torturi mrtva tjelasa.
O takvim tipovima“heroja“ i „herojskih“ poduhvata, mnogi Srbi su pjevali i još pjevaju u svojim pjesmama, političari spominju u svojim govorima, pisci u svojim djelima Uz vijesti nastajale su i pjesme iz najsurovije stvarnosti što su svakodnevno dolazile iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova!
Mnogi „heroji“ nebeskog naroda su „pokojni“, a mnogi „čame“ po zatvorima, a neki dolaze na mjesta zločina vođeni za krvave ruke da možda ne zalutaju...
Oni su bili i ostaju „heroji“ Balkana i nebeskog naroda, jer njihovu historiju gus(l)ari su pisali!