Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Historija Bosnjaka

Mi se sjećamo zato što si zaslužio: Šestogodišnjica od preseljenja na Ahiret rahmetli Predsjednika Alije Izetbegovića (8. august 1925. - 19. oktobar 2003.)
ČUDO HEROJSKOG BOSANSKOG OTPORA
Objavljeno: 18. October 2009. 20:10:57
I u trenucima kada se činilo da je jedina izvjesnost podjela BiH Izetbegović nije prihvatao savjete da odustane od borbe za suverenu, nezavisnu i cjelovitu BiH

O složenosti, dramatičnim promjenama i tragici stoljeća koje je za nama Alija Izetbegović svjedoci vlastitim životom. Disident u vrijeme komunističkog totalitarizma i dugogodišnji politički zatočenik, na razmeđi epoha, nakon rušenja Berlinskog zida, stao je na čelo bošnjačko-muslimanskog preporoditeljskog pokreta. Ulazeći u prakticnu politiku na čelu Stranke demokratske akcije, kao svojevrsni moto nacionalne emancipacije i afirmacije Bošnjaka izgovorio je rijeci: “Velikim Bogom se kunemo robovi biti nećemo”.

Put nezavisnosti

U takvim okolnostima, uz svu konfuziju i ravnodušnost međunarodne zajednice, Izetbegović je poveo BiH putem nezavisnosti.
Demokratska volja građana izražena na referendumu 1. marta 1992. godine, bila je osnova međunarodnog priznanja BiH, ali i izgovor velikosrpskom Beogradu i secesionistickom SDS-u da krene u agresiju na našu zemlju.
Odluka o stvaranju Armije RBiH kapitalni je historijski korak koji pravi Alija Izetbegović. Prvi put u višestoljetnoj povijesti bosanski vojnici pod vlastitom zastavom brane svoju slobodu.

Novoosnovana bosanska Armija, koja je mimo svih očekivanja pod njegovim vođstvom postala vojni faktor na terenu, te njegovo uporno ostajanje i vraćanje u opkoljeno Sarajevo, bile su moralna lekcija svijetu preko koje se nije moglo preći. Jedinstven primjer u historiji ratovanja jeste činjenica da je na bazi spomenutih pozicija Izetbegović četverogodišnju krvavu blokadu prijestolnice okončao diplomatskim putem. Njegova ratna uloga i hrabrost inspirisali su čuvenog francuskog filozofa Levija, koji je sjajno komplimentirao Izetbegoviću u svom već poznatom eseju.
I u trenucima kada se činilo da je jedina izvjesnost podjela BiH Izetbegović nije prihvatao savjete da odustane od borbe za suverenu, nezavisnu i cjelovitu BiH, što je kapitalizirano Dejtonskim sporazumom. Mada se to vrlo rijetko spominje, taj je ugovor istovremeno i politički pečat na historijski realitet da je bošnjački politicki faktor definitivno izgrađen i kao takav neizbježan u Evropi.
U posljednjih deset godina, presudnih za njenu cjelokupnu povijest, potvrđena je ideja Bosne i Hercegovine, ali i BiH kao državno-pravna činjenica na karti Evrope i svijeta. Najveće zasluge za to pripadaju Izetbegoviću.
On u više od 50 godina svog intelektualno-političkog djelovanja nije izgradio samo državnički autoritet.

Historijski pobjednik

Uoči početka 2000. godine Izetbegović ima zadovoljstvo da se osjeća i pobjednikom nad dvojicom političara - Miloševićem i Tuđmanom - koji su personificirali ideju podjele BiH.
Čovjek za kojeg su mnogi mislili da je u startu veliki gubitnik zajedno sa svojim bošnjačkim narodom i državom BH, ponajprije se snagom svojih ideja, osobnog poštenja, principa i političkog morala s razlogom našao na mjestu historijskog pobjednika, što i njemu i narodu na čijem je čelu donosi međunarodni respekt i poštovanje čak i onda kada se s njime ponekad ne slažu visoki predstavnici medunarodnih institucija.

Tako je nacionalni sedmičnik “Ljiljan” zapisao kada je Alija Izetbegović proglašen za Ličnost stoljeća u BiH u izboru Dnevnog avaza


MLADOST I PRVA ROBIJA
Moje djetinjstvo čini mi se jako dalekim. Kao da gledam neke planine za vedrog dana - vidim jasno obrise, ali ne i detalje. Život nije kratak. Meni se oduljio.
Rodio sam se u Bosanskom Šamcu, prije 75 godina, u kući iz koje se vide dvije najveće bosanske rijeke, Bosna i Sava. Kada mi je bilo dvije godine preselili smo se u Sarajevo. Tu sam se i školovao. Nekidan sam prošao pored zgrade gimnazije u kojoj sam proveo osam godina dječaštva i prve mladosti. Bila je to Prva muška realna gimnazija, inače poznata škola - mi koji smo je završili sa osjećanjem ponosa govorili smo o njoj. Ovdje sam i diplomirao na Pravnom fakultetu. Prije toga studirao sam agronomiju, a onda sam, nakon treće godine, prešao na pravo.
Pripadao sam porodici koja je bila brojna. Otac je sa mojom majkom imao petero djece - tri kćerke i dva sina. Ja sam stariji sin, ali nisam najstarije dijete u porodici, imao sam dvije starije sestre. Imao sam i dva polubrata iz očevog prvog braka. Očeva prva žena je umrla i on se oženio mojom majkom negdje 1921. godine. Inače, naša porodica je, prema podacima koje imamo, koncem prošlog stoljeća došla iz Beograda. Djed je rođen u tom gradu u jednoj kući koja je, prema pričanju mog rahmetli amidže, postojala sve do iza Drugog svjetskog rata. Nalazila se negdje u sadašnjoj Francuskoj ulici, a srušena je nakon rata. Djed, koji je služio vojsku u Istanbulu, oženio se jednom turskom djevojkom, Sedikom, koja se rodila u Iskjudaru - Iskjudar je dio Istanbula, s one strane Bosfora. Otac je nešto razumijevao turski jezik, ali koliko se sjećam nije znao govoriti. To je ponekad ljutilo moju majku koja nije znala turski, pa se osjećala isključena iz ovih razgovora.

Odrastanje u slobodi

Moje djetinjstvo obilježila je očeva bolest. Bio je teško ranjen u Prvom svjetskom ratu, na talijanskom frontu, na Piavi. To se kasnije pretvorilo u jednu vrstu uzetosti, tako da je posljednjih deset godina života bio skoro nepokretan. Rahmetli majka se mnogo bavila ocem, a mi djeca pomagali smo koliko smo mogli, rastući u slobodi.
Očeva porodica bila je nekada veoma bogata. U Bosanskom Šamcu otac je radio kao trgovac, ali je u tom poslu uskoro propao pod čudnim okolnostima. Preselili smo u Sarajevo, gdje je život za nas bio mnogo teži, ali imao je i neke dobre strane: mogli smo se školovati. Da smo ostali u Bosanskom Šamcu, ne znam da li bi to bilo moguće.
Rahmetli majka je bila veoma pobožna žena i svoju privrženost vjeri djelomično dugujem njoj. Neizostavno je ustajala da na vrijeme klanja sabah, a to znači prije zore. I mene je budila da odem u mjesnu džamiju, bila je to Hadžijska džamija nedaleko od Vijećnice. Ja sam, naravno, nerado ustajao, bilo mi je tada dvanaest ili četrnaest godina, ali bilo mi je uvijek drago kasnije, kad bih se vraćao kući, pogotovo u proljetna jutra. Sunce bi već bilo na izlasku, u džamiji je bio stari imam Mujezinović, koji je na sabahu, da drugom rekatu, uvijek učio ono divno sure Er-Rahman. Ta džamija u beharu, taj jutarnji sabah, to sure Er-Rahman i taj alim, koga je čitava okolina poštovala, jedna je od onih lijepih slika koje jasno vidim kroz maglu godina što su prošle.
Bio sam u svakom pogledu mješavina oca i majke: fizički sam više sličan majci i njenoj braći i to mi nije bilo drago. Želio sam da ličim na oca, koji je bio veoma lijepo građen čovjek. Ali, kada je riječ o karakteru, bliži sam ocu. Naime, svi su moji rođaci po majci bili ekstravertni, otvoreni, komunikativni, dok su Izetbegovići više šutljivi i povučeni ljudi.
Iako je došao u Sarajevo među majčinu rodbinu, otac je bio veoma poštovan u njenoj porodici. Kada je bilo problema - porodičnih ili bračnih - on je bio neka vrsta sudije u tim sporovima. Znam da su ga slušali i meni je to imponiralo. U majku sam jednostavno bio zaljubljen kao dijete i kad bi ona sa ocem otišla negdje na sijelo, ja ne bih mogao da zaspim dok se oni ne vrate. Ležao sam budan, ponekad do ponoći, čekajuci da se oglase. Bio sam toliko umoran da bih zaspao čim bih čuo otvranje vrata i njihove korake.

Ponovno osvajanje vjere

Prilično rano sam se oslobodio roditeljskog uticaja i nastavio živjeti po svom izboru. U petnaestoj godini počeo sam se malo kolebati u vjeri. Nalazio sam se sa svojim tadašnjim drugovima, sa kojima sam razgovarao o svemu i svačemu. Čitali smo komunističku i ateističku literaturu. U to vrijeme Jugoslavija je imala jaku komunističku propagandu, uglavnom ilegalnu, preko raznih brošura, koje su išle od ruke do ruke. Komunisti su u tome bili uspješni.
Bila je to dijelom i reakcija na pojavu fašizma u Evropi. Komunizam nije podrazumijevao demokratiju. U Jugoslaviji je to bio pokret protiv fašizma, jedna kontraideologija, koja je sa svoje strane bila, takoder, totalitarna. Protiv crnog totalitarizma podizao se crveni totalitarizam.
Komunisti su bili posebno jaki u mojoj, Prvoj muškoj gimnaziji. Ova škola bila je poznata zbog jednog broja profesora za koje se potajno pricalo da pripadaju komunističkom pokretu. Meni su došle do ruku neke brošure koje su komunisti ilegalno rasturali po razredima i ja sam se počeo dvoumiti, kako mi se tada činilo, između problema socijalne pravde, odnosno nepravde, i Boga. U komunističkoj propagandi Bog je bio na strani nepravde, jer je vjera po njima bila “opijum za narod”, sredstvo da se narod umiri, da se ne bori za bolji položaj u ovom realnom životu. Vrlo se lahko moglo nasjesti na ovu priču. Ja je nisam prihvatio. Uvijek mi se činilo, nekad jasnije, nekad manje jasno, da je glavna poruka religije odgovornost. Vjera i caru porucuje da će biti odgovoran. Ako se ne boji na ovoj zemlji policije, jer je policija u njegovim rukama, vjera mu poručuje da će za nasilje biti odgovoran i da tu odgovornost ne može izbjeci. Svemir bez Boga činio mi se besmislenim.
Tako sam se, nakon godinu-dvije lutanja, vjeri vratio, ali na novi način. Izvjesna čvrstina moje vjere - koliko je ima - potječe iz te sumnje koja se pojavila u mladosti. To nije više bila samo naslijeđena vjera. Sada je to bila ponovo osvojena vjera. Nju više nikada nisam izgubio.
Kasnije sam nešto pisao o tim dilemama, ali mislim da sam ja, u tim clancima, ne drugima, nego baš sebi, dokazivao svoju vjeru.
U školi sam oscilirao izmedu odlicnog i lošeg daka - jedno vrijeme vrijedno bih ucio, a onda bih najednom knjigu potpuno odbacio. U cetvrtom razredu gimnazije bio sam osloboden polaganja mature, da bih u slijedećem, petom razredu imao slabu ocjenu na kraju godine. I, čudno, baš iz historije, iako sam historiju uvijek volio.
Za svoju lošu ocjenu nisam krivio sebe nego profesora historije. Bio je to veoma visok čovjek, Srbijanac, koji je govorio ekavskim narjecjem i cesto pravio neslane šale na racun nekog ucenika muslimana. Ja sam valjda u tome našao razlog da za svoju slabu ocjenu okrivim njega.

Godine Velikog rata

U višim razredima gimnazije, učenje sam u potpunosti zamijenio čitanjem. U osamnaestoj i devetnaestoj godini pročitao sam sva važnija djela evropske filozofije. Hegel mi se tada nije svidao. Kasnije cu promijeniti mišljenje. Naročiti uticaj na mene ostavila je Bergsonova Stvaralačka evolucija, Kantova Kritika čistog uma i dvotomna Spenglerova Propast Zapada.
Ipak, školu nisam potpuno zapustio. Maturirao sam u ljeto 1943. godine, usred Velikog rata. Već se dogodio Staljingrad i El-Alemein, a iskrćavanje na Siciliji i Italiji samo što nije počelo. Pamtim dobro taj rat jer smo prošli kroz teške godine opasnosti i oskudice. Sjećam se, recimo, velike gladi četrdeset prve godine. Svi smo u kući bili više gladni nego siti. Kasnije se situacija popravila, najviše zahvaljujući švercerima koji su dovozili velike količine hrane. Sve drugo je prestalo da radi, samo je crna trgovina funkcionirala sve bolje.
Ovdje, u Sarajevu, tada su vladale ustaše, jedan pronacistički režim. Trebalo je da se poslije velike mature javim u vojsku, ali to nisam ucinio. Postao sam vojni bjegunac i krio sam se čitavu četrdeset četvrtu godinu kod kuće. Jednog dana saznao sam da me vojne vlasti traže i pobjegao sam u Posavinu, u svoj rodni kraj. To je posebna priča, specijalno iskustvo iz raspleta ondašnjih ratnih događaja. Tada sam vidio na sceni cetnike, ustaše, partizane, pa i nas muslimane (naoružana muslimanska milicija koja je takoder bila neki akter dogadaja u sjevernoj Bosni).
Bilo je i vrlo lijepih dana u djetinjstvu. Nedaleko od Sarajeva naslijedili smo po majcinoj liniji malo imanje u Azicima, na Stupu - tu je bila cuvena Džabijina kula, srušena u ovom ratu, jedna bijela kocka, sa indigoplavim prozorima svuda okolo. Mogla se vidjeti iz daljine. U bašci pored kuce bio je i jedan jasen, najvece drvo u sarajevskom polju, i rimski bunar. U ljeto, nakon završetka nastave, izlazili smo na imanje. Trajalo je to sedam-osam godina uzastopno, od 1932. do 1940. Prvih nekoliko godina, dok se otac nije razbolio, išli smo sa ocem i majkom, kasnije bi oni ostajali u Sarajevu, a mi bismo išli u društvu tetke, majcine sestre, koja je ostala udovica. Ti ljetni dani provedeni na selu zasigurno su najljepši dani mog života. Pogotovu su bila lijepa jutra. U ovom ratu upravo je tu bila linija fronta, a ovaj komadicak zemlje na kojem sam provodio djetinjstvo ostalo je sa naše strane linije, pedeset do sto metara daleko od prvih rovova.
Azici su vjerski i nacionalno bili veoma izmiješano selo. Dvije porodice bile su muslimanske, a ostale pravoslavne i katolicke. Bila je tu i katolicka crkva, koja je u ovom ratu porušena. Pred njom su se ljeti održavale narodne svecanosti. I kada u mislima odgonetam razloge ovog posljednjeg rata, uvijek prizivam u sjecanje te Azice i taj vjerski izmiješani svijet. Ovo malo selo bilo je dokaz da je to moglo funkcionirati. I koliko se sjecam, bilo je tu mnogo uzajamnog poštovanja. Kada bi kroz selo prolazio naš komšija Risto Berjan, stari srpski domacin, ako bi vidio da ima neka od žena u bašci, pozdravljao bi, a glavu okrenuo na drugu stranu, da ne povrijedi muslimanske obicaje. Tako je to bilo dolje, u narodu. Gore, u vlasti, bilo je dukcije.

Srpska hegemonija

U zgradi u kojoj danas služim kao član Predsjedništva BiH, između dva svjetska rata stolovali su banovi. Od 1929. godine ovo je bila takozvana Drinska banovina. Sarajevo je bilo njen glavni grad i ban je uvijek bio Srbin. Ovdje je to prvo bio neki Velimir Popovic, pa Ljuba Davidovic, pa... Ali Velimir ili Ljuba... uvijek je bio Srbijanac. Prisjecam se još jedne stvari. Gotovo svi moji ucitelji u osnovnoj školi bili su Srbi. U prvom i drugom razredu osnovne škole uciteljica mi je bila stara gospoda Šupljic, žena iz Srbije, koju sam ja jako volio. U trecem razredu ucitelj Bilicar, u cetvrtom Krstic, obojica Srbi. Samo jedno kratko vrijeme bio je jedan musliman, Muhic. Tako je bilo i širom Bosne. Bio je to pokušaj posrbljenja muslimana. U školi smo, naravno, ucili o kralju Aleksandru, koji je ubijen u atentatu u Marseilleu 1934. Bio sam tada cetvrti razred osnovne škole. Kada je kralj poginuo, na svim kucama u gradu morale su biti istaknute crne zastave. Na našoj kuci crna zastava stajala je od oktobra do aprila: gradovi su pola godine licili na crna strašila. Štaviše, u nekim školama pjevale su se pjesme o svetom Savi, srpskom svecu, i to su djeca svih religija morala uciti. Kasnije je to ukinuto, ali je svakog dvadeset sedmog januara nastavljeno slavljenje tog svetog Save kao prosvjetitelja naroda.
Manje-više i nacelnici gradova, pogotovu sreski nacelnici, bili su redom Srbi. Takvo stanje je bilo sve do Sporazuma Cvetkovic-Macek, kada su dijelovi Bosne pripali tzv. Hrvatskoj banovini. Bilo je to pred pocetak Drugog svjetskog rata. Došlo je do napada na Poljsku, a zatim i do rata u Jugoslaviji, pa je podjela pala u vodu.
Srpska hegemonija se nastavila i za vrijeme komunistickog režima. U pocetku je to bilo potisnuto od komunisticke, pomalo anacionalne svijesti, ali su Srbi postepeno preuzimali prevlast na drugi nacin, ulazeci u komunisticku partiju. Nacionalna neravnopravnost naroda u Jugoslaviji, ustvari prevlast Srba u svim vladajucim institucijama, dovela je do pobune Slovenaca i Hrvata i raspada Jugoslavije. Muslimani u Bosni bili su podijeljeni, pa nije bilo muslimana, ili Bošnjaka, nego su bili muslimani-Srbi, koji su imali svoje kulturno društvo “Gajret”, i muslimani-Hrvati koji su imali “Narodnu uzdanicu”. Radilo se o pokušaju podjele Bosne izmedu Srba i Hrvata. Pokušaj ce kasnije dobiti svoje krvavo obličje. ( “Sjećanja” )

Priprema: Tim Bošnjaci.Net


  Dossier: Alija Izetbegović 8. august 1925. - 19. oktobar 2003.
» BRANITELJ CIJELE BOSNE I HERCEGOVINE
Željko Milićević | 18.10.2008 07:30
» IZETBEGOVIĆ - LIČNOST EPOHE
Ferid Ferko Šantić | 17.10.2008 07:26
» IZETBEGOVIĆ
| 29.10.2003 00:00

Ostali prilozi:
» SKRIVANA POVIJEST BOŠNJAKA
Fikret Hafizović | 15. September 2016 21:33
» DAN KADA JE ZMAJ OD BOSNE OTIŠAO U LEGENDU
RadioSarajevo.ba | 18. August 2016 02:48
» SANDAL HRANIĆ - KOSAČA
Fikret Hafizović | 22. April 2014 18:18
» ZNAMENITI BOŠNJACI HERCEG STEPHAN KOSAČA I BLAGAJSKO TURBE
Fikret Hafizović | 04. December 2013 01:25
» BOŠNJACI SU AUTOHTONI I NEPREVJERAVANI EVROPSKI MUSLIMANI
Fikret Hafizović | 31. January 2013 20:07
» BOŠNJACI SU BOGU MILI
Fikret Hafizović | 31. December 2012 13:30
» BOSNJACI - SOKCI I OSTALE MANJINE U MADJARSKOJ
Prof. dr. Ivica Đurok | 04. September 2012 15:36
» SUŽAVANJE ŽIVOTNOG PROSTORA BOŠNJAKA
Rade Vukosav | 21. March 2010 12:17
» MITOLOGIJA SRPSKE POLITIKE
| 23. February 2010 19:01
» ČUDO HEROJSKOG BOSANSKOG OTPORA
| 18. October 2009 20:56