Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | |||||||
|
Kolumne
Ko se sjeća, a ko želi izbrisati bitku na Brčanskoj malti BLAĆENJE I MAGARČENJE TUZLE U REŽIJI NJENOG NAČELNIKA
U bosanskoj historiji se nikada nije dogodio paradoks kakav preživljava Tuzla - da se dvojica glavnih progonitelja jedne stvari prikažu kao dvojica glavnih branitelja te iste stvari koju i dalje progone. Jasmin Imamović, kao načelnik Tuzle, i Sinan Alić, kao njegov portparol za pitanja Brčanske mlate, bili su glavni progonitelji uspomene na 15. maj i slavnu odbranu Tuzle na Brčanskoj malti. Progon tuzlanskog ponosa na 15. maj ima značenje tuzlanskog pokajanja i priznanja da se na Brčanskoj malti dogodio zločin nad srpskim vojnicima. U protivnom - a što bi se iz Tuzle istjerivala uspomena na 15. maj?! No, danas su Imamović i Alić kobejagi glavni branitelji Ilije Jurišića, koji je u Beogradu osuđen na 12 godina zatvora za Brčansku maltu. Ali, kakva je razlika između beogradske presude Jurišiću i Imamovićeve presude Brčanskoj malti? Zar to nije jedno te isto? U oba slučaja se podrazumijeva laž da se na Brčanskoj malti dogodio ratni zločin. No, razlika postoji. Jasmin Imamović je Tuzlu oklevetao za ratni zločin 2004. godine, kada je bez objašnjenja ukinuo dotadašnje obilježavanje 15. maja 1992., a beogradsko pravosuđe je tu istu klevetu realiziralo pet godina poslije. Tuzla je fasovala šizofreniju, pa vjeruje kako „ima ljepše i duže plaže od Opatije“, kako ima „najveće parkove u Evropi“, kako je turistička velesila (iako se Panonsko jezero još finansira iz Budžeta), kako je starija od Rima i Atine (jer u njoj multikultura vlada 7000 godina u kontinuitetu), a najnoviji izum maštovitog načelnika je kako će Tuzlom hodati viseći tramvaji. Tuzlaci su presretni u ovoj iluziji, pa im je teško objasniti kako bi gnijev zbog slučaja Ilije Jurišića trebali prvo raščistiti u svojoj, a tek onda u beogradskoj avliji. Za početak bi se mogli upitati – a zašto načelnik Tuzle skriva idejne tvorce Panonskog jezera, dva obnovljena trga i nekoliko arhitektonskih zahvata koje lažno prikazuje kao svoje?
Ali, otkud se u svemu tome nađe Sinan Alić, koji je kao nastavnik apsolutno nekompetentan za pitanja pravne i diplomatske naravi? Kao posljednji direktor opljačkanog i uništenog „Fronta slobode“, jednog od spomenika tuzlanske kulture, valjda je zasluživao rezervu, a ne povjerenje svih stranaka u Općinskom vijeću?! Ako u Tuzli postoji osoba za koju se može stopostotno tvrditi da je protiv časnog 15. maja, onda je to Sinan Alić! Kako je onda moguće da načelnik Tuzle izabere najvećeg lokalnog dušmanina istine o Brčanskoj malti, da bude glavni branitelj te Brčanske malte? Tu mora postojati neka logika. Mnogi u Tuzli znaju da je dugo nakon integracije Sarajeva Jasmin Imamović, kao „Općinski sekretar Tuzle“, za Sarajevo putovao preko Igmana, vozeći se bespotrebno, iz paranoje, po četiri sata više nego što bi trebalo. Šoferi čak pričaju da se preoblačio u ženu. Imamović je godinama za Zagreb putovao preko Ploča, plašeći se da će ga neko prepoznati i uhapsiti na tzv. koridoru. On je znao da ga velikosrpski krugovi terete da je „takođe bio u koloni, kojoj je trebalo da garantuje bezbjedan izlazak iz grada“, a kada je saznao da se nalazi na optužnici za Brčansku maltu pod oznakom „C“, onda je nastupio faustovski pakt sa đavolom.
Sinan Alić je danas lider Fondacije „Istina pravda pomirenje“ koja u ime Općine Tuzla vodi sve poslove oko odbrane Ilije Jurišića i godišnje dobije po nekoliko stotina hiljada maraka za ovaj biznis. Mnogi u Tuzli znaju da je Sinan Alić posljednji stanovnik Tuzle koji bi mogao braniti ratnu čast grada Tuzle. Prvo, zato što je kao šef „Fronta slobode“, sve do pred rat, slavio četničku JNA. Drugo, zato što je prije deset godina bio izdavač knjige „Vodonoše i vitezovi“ (1999), u kojoj je objavljeno da se na Brčanskoj malti dogodio ratni zločin koji su „zbog ludosti, mržnje, samoodržanja“ (str. 194) skrivili branitelji Tuzle. Treće zato što je do prije pet-šest godina bio najgrlatiji zagovornik ukidanja uspomene na Brčansku maltu, a njegovi govori na tu temu postoje pohranjeni i u tv arhivama. Ako je „Patriot“, kao četnički list, Sinana Alića još 2002. doživljavao kao „glas razuma“, onda je to upravo ona „stručna sprema“ kakva je trebala Jasminu Imamoviću za povezivanje sa beogradskim obavještajnim krugovima. Evo, jednog izvoda iz teksta ovog četničkog lista iz maja 2002. godine: „Izrevoltiran riječima Sinana Alića koji se u 'prazničnom programu' TV TK jedini založio da se 15. maj 1992. što prije zaboravi i da se o njemu što manje priča, ratni zločinac Bešlagić je povišenim glasom rekao da će on taj dan slaviti za sebe“. Dakle, Selim Bešlagić je po četničkoj vizuri „ratni zločinac“, dok je Sinan Alić, za četnike, ali i za Jasmina Imamovića, jednako pozitivna ličnost. Jer se i Sinan Alić, i Jasmin Imamović, a i četnici iz „Patrota“, zalažu za isti stvar – „da se 15. maj što prije zaboravi i da se o njemu što manje priča“. Zanimljivo je da je „Komisija za istinu o Tuzli“ počela sa radom nekoliko godina prije hapšenja Ilije Jurišića, s ciljem sakupljanja materijala o Brčanskoj malti, a da je Jurišićevo hapšenje u Beogradu taman označilo početak rada Fondacije Sinana Alića, koja je dotad preuzela sve materijale od općinske Komisije, koji su mogli nedostajati beogradskom pravosuđu. S obzirom da se Sinan Alić u Bijeljini i Beogradu osjeća domaćim koliko i u Tuzli, te s obzirom na katastrofalne rezultate odbrane Ilije Jurišića, postavlja se pitanje - gdje su se odlivale stotine hiljada maraka koje je Aliću uplaćivao Jasmin Imamović, kao i gdje su se odlivali dokumenti namijenjeni odbrani Ilije Jurišića? Da li je osoba koja je vatreno negirala uspomenu na Brčansku maltu mogla išta drugo uraditi u Beogradu osim zavaliti Tuzlu za Brčansku maltu? Ali, za čiji račun? S obzirom da je Sinan Alić proizvod Jasmina Imamovića, a da Jasmina Imamovića više nema ni na jednom beogradskom spisku za Brčansku maltu, ispostavlja se da je faustovski pakt dao rezultate. Ilija Jurišić je naletio na ranije postavljeno minsko polje. Danas je Jurišić žrtva jeftine manipulacije tuzlanskom pameću i osjećanjima, jer načelnik koji je Ilijino ime jedva pominjao svaka dva-tri mjeseca, odjednom tvrdi - „Ilija Jurišić je tuzlanska svetinja“. A da je to upola istina, pojavio bi se načelnik 15. maja ove godine na Brčanskoj malti, a ne bi službenim autom pobjegao na privatni put u Zagreb, da navodno promovira knjigu. Pojavio bi se načelnik i na protestima građana Tuzle, sutradan, nakon presude Jurišiću, a ne bi ovo spontano ispoljavanje sauosjećanja nazvao „amaterizmom“. Da li je ta potreba da se Ilija Jurišić nazove „tuzlanskim svecem“ zapravo drsko šprdanje sa jednom ljudskom tragedijom, sa čašću, pameću i moralom grada Tuzle. Nevjerovatno je da iza blaćenja i magarčenja Tuzle stoji načelnik Tuzle. A stoji. („Dnevni avaz“, prilog „Sedmica“, 17. oktobar/listopad 2009. godine)
|