Edit AGOVIĆ Loma na svim stranama svijeta vidi Turke i muslimane kao neprijatelje. Mitološke priče koje je vjerovatno čuo od svojih starih ozbiljno su deformisale njegovu moć logičkog rasuđivanja, oslijepivši ga ideološki do razmjere kretenizma. Međutim, najgore u svemu je što on nije izolovan slučaj već iza sebe ima vojsku svojih klonova koji slijepo vjeruju čak i u ovako očigledne gluposti, pa njihova trabunjanja vezana za Bosnu ne trebaju čuditi, ali moraju tjerati na oprez, jer nedavno smo se uvjerili u posljedice ovakvih nebuloza.

Predavanje Aleksandra Lome, profesora na beogradskom univerzitetu, koje je u martu 2001. godine održao na Lingvističkoj sekciji Filološkog fakulteta u Beogradu, privuklo je veliku pažnju “logički misleće, napredne” srpske javnosti. Ovaj ugledni srpski historičar je tada, govoreći o južnoafričkoj rijeci Orange ili Oranje, neosporno argumentirao nešto što bi bilo kome drugom teško zapalo za oko.

Profesor Loma: “Iz detinjstva se sećam, kako su u mom rodnom selu imali običaj za vodu kad poteče mutna da kažu da je kao oranje. Takvo značenje bi dobro pristajalo velikoj ravničarskoj reci kakva je Oranje - ali da li je moguće da su naši preci nekad stigli čak do Afrike?!”

Napomena: Holandska kraljevska dinastija punim nazivom zove se Prins(es) van Oranje-Nassau, odnosno Princ/eza od Oranja-Nassaua! Inače Oranje, ili izvorno francuski Orange, označava narandžastu boju, koja je i nacionalna boja holandske nacije. Čudno je da, slijedeći istu logiku, profesor Loma nije pronašao vezu i između narandže i Srba? Šalim se, naravno. Što se imena rijeke Oranje u Južnoafričkoj Republici tiče, bitno je napomenuti da je pisana historija Južne Afrike počela 6. aprila 1652. godine, kada je Holanđanin, Jan van Riebeeck, u ime korporacije ‘Verenigde Ost-Indische Compagnie’ /Ujedinjene istočno-indijske kompanije/ ustanovio pomorsku bazu na Rtu dobre nade, nakon čega su Holanđani u velikom broju kolonizirali taj dio afričkog kontinenta. Buri, kako sada zovu potomke prvih holandskih doseljenika, i danas u velikom broju žive u Južnoafričkoj Republici, a neposredno nakon njezine nezavisnosti 31. maja 1910. naziv te države bio je Južnoafrička Unija koju su sačinjavale republike: “Kaapkolonie”, “Natal”, “Oranje Vrijstaat” i “Transvaal.”

Uključite se u ismijavanje teza kvazi-historičara

Profesor Loma: “Da pogledam, rekoh sebi, ima li u tom delu sveta još koje srpsko ime, pa ako ima, tu može biti nečega. I evo: usred Afrike država Čad. Kada čovek potamni u licu, kod mene se kaže počadio. Prodirući sa severa, preko Sahare, u dubinu crne Afrike, naši preci su se tu prvi put sreli s ljudima čađava lica, crncima, pa su i zemlju nazvali po tome… Toj srpskoj vladavini u Africi kraj je učinilo širenje islama. Zadnje naše uporište bio je jug kontinenta, a granica je jedno vreme išla baš rekom Oranje. Na to se odnosi poznata pretnja Kraljevića Marka u narodnoj pesmi: More, Turci, ne gaz’te Oranja!”

A to je, sva je prilika, bilo ovako: Marko Kraljević je na svom Šarcu jezdio afričkim pustinjama, Turci, Haso i Huso, su ga spazili i pojurili da ga uhvate. On je, kako bi im pobjegao, sa svojim Šarcem, pošao pregaziti rijeku Oranje, no i Haso i Huso su pošli za njim, a on im se tada okrenuo, i, onako, na srpskom, uzviknuo: More (bre), Turci, ne gaz’te Oranja!; ali oni ga nisu poslušali nego su ga dojurili sve do Kosova ravnog gdje se odigrala Kosovska bitka, u kojoj je Miloš K/Obilić, za kojeg se, uzgred budi rečeno, ne zna da li je postojao, ubio cara Murata. Poginuo je i sveti car Lazar, koji je, opet uzgred budi rečeno, do početka bitke bio samo knez!

Profesor Loma: “Na drugoj strani, muslimani su nas potisnuli sve do istočne Indonezije. Tamo su poslednje utočište Srbi našli u planinskim predelima ostrva Timora, kako to kaže besmrtni Njegoš: Or’o gnjezdo vrh Timora vije, jer slobode u ravnici nije.”

Kao što vidimo, Loma na svim stranama svijeta vidi Turke i muslimane kao neprijatelje. Mitološke priče koje je vjerovatno čuo od svojih starih ozbiljno su deformisale njegovu moć logičkog rasuđivanja, oslijepivši ga ideološki do razmjere kretenizma. Međutim, najgore u svemu je što on nije izolovan slučaj već iza sebe ima vojsku svojih klonova koji slijepo vjeruju čak i u ovako očigledne gluposti, pa njihova trabunjanja vezana za Bosnu ne trebaju čuditi, ali moraju tjerati na oprez, jer nedavno smo se uvjerili u posljedice ovakvih nebuloza.

U narednim nastavcima ove kolumne bit će riječi o Svetom Jeronimu, koji je po jednom drugom srpskom historičaru bio Srbin; navest ću pravo ime Aleksandra Makedonskog, također Srbina, te njegov srdačan susret s jednim srpskim plemenom u Indiji. Prikazat ću rezultate istraživanja genoma balkanskih naroda, te iste usporediti s aktualnim historijskim učenjima.

Sve Vas pozivam da se uključite u ismijavanje ovakvih teza kvazi-historičara ala-Loma, kojih nije mali broj, i to tako, što ćete kopirati slične tekstove i postavljati ih uz komentare. Vjerujem da će biti zabavno! Uskoro slijedi nastavak…