Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

PALESTINA MURATA ŠUVALIĆA
Autor: Dr. sc. Ibrahim Kajan
Objavljeno: 22. September 2009. 12:09:41
Dr. sc. Ibrahim KAJAN: Šuvalić s razumijevanjem i sućuti evocira putanju jedne kolektivne sudbine pune tortura i progona, uništavanja radinog i štedljivog naroda, naroda hvatanog u zamke svim mogućim duhovnim smicalicama koncila, inkvizicija i edikata duhovnih stolova i državnih tronova - kroz cijelo povijesno vrijeme koje se uopće može sagledati i knjiški rekonstruirati.
Vrlo uvažani prijatelji,

Kad mi je ponuđeno da na ovom skupu[1] dobijem svojih pet minuta na ovom uvaženom skupu i da govorim u sklopu okvirne teme PALESTINA – EL KUDS DANAS, istog trenutka sam se sjetio jedne autobiografske zanimljivosti: Kad sam 1997. godine zajedno s rahmetli dr. Muhamedom Ždralovićem pripremao da u časopisu koji sam tada uređivao (Behar, Zagreb, gl. urednik od 1992. do 2000.) – objavimo «nešto što neće biti poznato ili je zaboravljeno o el-Kudsu», neovisno jedan o drugom, napisali smo – on je donio izuzetan esej o Proklamacijama Kongresa u el Kudsu održanom uoči blagoslovljene noći Miradža 1350. h.g. (1931.), a ja «književni» esej na istu temu, ali iz baštine bošnjačke svijesti nadahnutu tekstom potpuno zaboravljenog bošnjačkog pisca: «Palestina Murata Šuvalića»
Temeljna težnja moga koncepta žudila je odgovor na pitanje: što je to u podtekstu Šuvalićeve «Palestine», a što me trajno opsjeda i povezuje za neobjašnjive bošnjačke uzlove i nedoumice.


Murat Šuvalić (1897 – 1936) bio je neporeciva intelektualna figura svoga vremena i svoje domovine. Tako jasno i tako evidentno emitiranje promišljanja zadanog svijeta, Šuvalić je, u svom vrlo kratkom životu, ispisao publicistikom, svojim tekstovima koje su nerijetko cijele studije - društveno-političke monografije o muslimanskim narodima i njihovim državama, ali i o Bošnjacima... Putujući prema potpunoj zrelosti, onoj što vodi misaonoj sintezi i neporecivom definiranju svijeta u kojem se živi, preselio je u onaj bolji.

Govoriti o Šuvalićevoj pisanoj publicističkoj ostavštini - podjednako zaboravljenoj kao i književnoj, može se, kao i o svemu, govoriti bar na nekoliko načina.
Zanima me: što nama, danas, Bošnjacima, može kazati političko-komentatorska, a ne putopisno-povijesna analiza njegova teksta?
Ako znademo da takva vrsta tekstova informativne punine prilično brzo zastarjeva, razlogom brze izmjenjivosti stavova političkih protagonista po čijim se idejama razvijaju pokreti koji ugibaju zemlje i ruše države, uzdižu jedne a ponižavaju, etnički čiste i zatiru druge – onda je zaista puno iznenađenje u prepoznavanju jedne političke (kolonijalne) matrice koju je Murat Šuvalić tako briljantno i taka uvjerljivo predočio u nekoliko svojih radova trajnijeg života nego što je publicističkom štivu inače suđeno! To se prije svega odnosi na tekstove Palestina, Egipat, Maroko, Afganistan i Afganistanci.
Dvije su bitne razine spoznaja na temelju kojih se izgrađuje unutarnja struktura svakog od naslovljenih tekstova: elaboriranje povijesti konkretne države i naroda koji joj je povijest istkao, te poznavanje političkog konteksta nositelja imperijalizma koji preusmjerava povijesne tokove u kojima je ljudska mudrost potpuno nemoćna i pliva, kako kaže Šuvalić, po površini događaja!



Poznavanje političkog konteksta

Jedan od najsloženijih i najdužih tekstova je Palestina, objavljen u Novom Beharu, u brojevima 10-15 (1931-1932. godine). Tekst je zahvalan za uočavanje britke misli i opisivanja supstance jedne ogavne političke paradigme koja je razarala zemlje ili gužvala njihova duhovna tijela, o kojima je pisao (Maroko, Afganistan, Egipat, Turska, Palestina, Bosna), ali i o tome kako se može i nakon dvije tisuće godina potpuno izgraditi nova država starog naroda.
Pojavom revolucionarnih ideja, kaže Šuvalić, osobito nacionalizma ili onih obilježenim nacionalizmom - novum je koji se zahuktava početkom XX. stoljeća a “koji sakuplja ljude iste rase, jezika i etičkih osobina stvorenih u Europi”. Na toj podlozi i iz te pozadine, izrast će i izroniti mračni antisemitski pokreti, “koji su kao balast ili kao strašna mora obvladali Evropu”, utvrđuje Šuvalić, i oni su presudni za konačno, vrlo bolno buđenje Židova iz “letargičnog sna, vječno intenzivnog rada i patrijarhalnog melanholičnog molenja Bogu, na borbu za očuvanje židovstva”.

Murat Šuvalić, kao gotovo ni jedan autor koji je s političkim ambicijama pisao u sjeni projekta podizanja židovske države u arapskoj Palestini, ne samo da nije ni jedne ružne riječi napisao o Židovima - nego upravo obrnuto - pisao je s doslovnom sućuti prema patnjama kroz koje su u svojoj kataklizmičkoj povijesti prolazili.
Šuvalić s razumijevanjem i sućuti evocira putanju jedne kolektivne sudbine pune tortura i progona, uništavanja radinog i štedljivog naroda, naroda hvatanog u zamke svim mogućim duhovnim smicalicama koncila, inkvizicija i edikata duhovnih stolova i državnih tronova - kroz cijelo povijesno vrijeme koje se uopće može sagledati i knjiški rekonstruirati. “Radeći intenzivno, nadali se u onaj mistički: mene tekel-ufarsim; i nosili su svoje mučeništvo kao ni koji narod u historiji”.
“Događaji koji su posljednjih desetljeća XIX. i početkom XX. stoljeća do skrajnosti uznemirili Židove, nedvosmisleni je, javni, organizirani pritisak, organiziran u obliku utjerivanja straha u kosti, odstranjivanje iz potpunog javnog i trgovačkog života. Strahoviti ruski progoni, pa progoni u Rumuniji i Galiciji ili buka po svim evropskim varošima: “Kupujte samo kod hrišćana”, bjesomučni nastupi bečke općine protiv Židova, slučajevi Kišineva, inače sprječavanja i progona en masse i nepravedne afere a la Tisza-Eszlar, Dreyfuss i slično, uputiše ih na organizovanje samoobrane”, zapisuje Šuvalić. Ko tako izabire i slaže riječi u rečenice, taj je na strani žrtve, osjeća je svojom - jer je i sam žrtva. Jer i sam zapanjenim očima gleda kako ispred njega nestaju cijeli kvartovi siromašnog Cazina, Bosanske Krupe, Bihaća... u odlasku u daleku i nepoznatu zemlju Tursku. S Bošnjacima i Židovima dešavaju se dva slična, ali po smislu i pravcima divergentna povijesna putovanja: Bošnjaci napuštaju zavičaj i odlaze u svijet, zapravo u Tursku koju doživljavaju, zbog duhovne bliskosti - svojom “proširenom domovinom”; Židovi, s nimalo jačom nacionalnom sviješću od Bošnjaka, dakle nejasnom, iz svijeta ulaze u arapski prostor turske države - s jasnim ciljem: napraviti državu u davnoj domovini.

Država ili fantom

Na tom mjestu, uza sva prepoznavanja političkih paradigmi zavaravanja, Šuvalić odriče budućnost projekta, smatra ga fantomom, umišljajem bez usporedbe... Šuvalić je potpuno uvjeren da i u povijesnim i društvenim pokretima vrijedi matematička formula da su dva više dva četiri. Kaže: “Rezimirajući i današnje događaje, čvrsto vjerujemo, da paradoks sadašnjice: Židovska Palestina ne može opstati, jer je ona napad na zdrav razum i apsurd suvremenosti.”
Što je podrazumijevao pod “rezimiranjem i današnjih događaja”?
Imao je na umu sve što je opisao: propast Egipta, ispražnjavanje turske vlasti iz Palestine - a sve pod najizravnijim ratnim varkama i akcijama velikih sila i Mirovne konferencije - koji nisu ni tada, kao što ne stoje ni sada - na strani žrtve, nego na strani jačih. Jači su oni koji ulaze u sklop europskog poimanja civilizacije. Židovi su to bili više nego Arapi. Obratimo pažnju na sljedeće, gotovo temeljne razloge koji su nagovarali Murata Šuvalića da misli kako židovska Palestina neće uspjeti.

Nacionalni duh i država

“Put u stvaranju nacije i države iz perspektive historije kreće se preko ljudskih leševa i krvi. On prethodno mora stvoriti nacionalno čuvstvo i narodno-individualnu strukturu.” Židovi, smatra autor, nemaju ni jedno od nabrojanog. “Preko njihovih leđa ne može put krvave borbe”, zapisuje Murat Šuvalić. Najposlije, toga su, što autor i citira, potpuno svjesni još na Prvom cionističkom kongresu (Basel, 1897) kada se ustvrdilo da “Židovima fali svaki kontinuitet nacionalnog čuvstva, da im pomanjkava i svaki pojam naciogeneze, budući da nemaju, odnosno ne znaju svoga jezika.”

Ideja i očevi cionizma - krv i vatra cijelog projekta

Murat Šuvalić je također dao svoje mišljenje o cionizmu, pojmu koji je i u našim krajevima, i među Bošnjacima kontroverzno i tumačen i prihvaćan. Šuvalić je, po temeljnom osjećanju ukupnog stava prema narodu trajnih nesreća, pojam tumačio i prihvaćao pozitivno. Bolje rečeno, racionalno. Evo nekoliko njegovih misli o cionizmu: “U posljednja dva decenija prošlog vijeka, pojavljuje se moćni faktor, snažan kao Golijat, i opasan kao oluja “Židovski Cionizam”. Cionizam je najnoviji suvremeni pokret. On je židovska samoobrana u najočajnijoj nuždi.”
“Cionizam je nacionalna ideja židovstva i svijest židovske zajednice, a ovo svjesno nacionalno židovstvo ima konačni cilj povratak u staru otadžbinu - Palestinu.”
“Jednovremeno je cionizam i misao židovske nacionalne države.”
“Cionističku ideju oblikovali su židovski komiteti u Odesi i Bečko studentsko društvo “Kadinah”. Embrioni pokreti cionizma, njegovoj snazi i organizaciji, dadoše dva vrsna muža i dvije markantne ličnosti iz Beča i Pešte. Glasoviti korespodent bečke “Neue Freie Presse” Theodor Herzl i Max Nordau, čuveni pisac djela “Dr. Kohn” i “Die konvenzionalen Luege Der Kultur Menschheit”, očevi su cionizma.” (Osim njih, tu je cijela plejada židovskih intelektualaca, nastavlja pisac.)
“Herzl je godine 1894. izvještavao sa suđenja Dreifussu iz Pariza, uzbuđivao svijet izvještajima o nepravdama prema Židovima. Njegovo je srce lomila a grudi parala vika pariške gomile: “Smrt svim Židovima”, “Na vješala sve Židove”... Iza tog procesa svijet je dobio njegovo djelo Judenstaat (Židovska država).”
“Iza toga su slijedili apeli na sve nacije, izdanja patriotska na Židove: Selbt-emancipacionen”.
Zašto dakle Murat Šuvalić ipak nije povjerovao, i uz napomenu da pridodaje svim razlozima “rezimiranja i današnjih događaja” - da će se neposredno iza njegove prerane smrti, u 1948. zaista i uspraviti Židovska država Izrael, koju danas priznaje golema većina zemalja, uključujući i neke muslimanske, među kojima joj ne manjka ni prisnih suradnika!
Koliko je god u analizi zamršenog palestinskog pitanja, driješio manje poznate detalje o tajnim odnosima Turske s Engleskom, Francuskom, pa čak i Rusijom, u pripremama za mučke udare na Egipat (i egipatske odnose s Njemačkom) - koje su ga morale razuvjeriti o “nemogućnosti” istine ni u jednoj politici, osim ako se ne preklapa s pojmom - interes - ipak je izgleda vjerovao u postojanje istine i pravde kao upori