Almir MEHONIĆ: Ne mogu se ovih dana oteti utisku da pripadam narodu nad kojim je izvršen genocid, pa opet, i opet i tako 10 puta. Nekim čudom ja sam ona jedanaesta generacija, koja čini mi s nije ništa bolja od ovih predhodnih deset. Ne mogu nikako da zaboravim da moj narod zaboravlja sve ono što mu se dešavalo juče. Ne mogu a da ne zahvaljujem u namazima Bogu što nisam jedan od tih.

Ponedjeljak,
14. septembar 2009. godine ili
25. ramazan 1430. Hidžretske godine.

SMJENA
Od prijatelja iz Novog Pazara, još dok mediji nisu stigli plasirati vijest, saznajem da je smjenjen gradonačelnik Novog Pazara Mirsad Đerlek. Još jedan u nizu onih koje je ministar upotrebio i bacio. U izjavi za medije Ljajić je rekao da nije mogao više da trpi gluposti Đerleka, iako je još jučer sve građane Novog Pazara ubjeđivao da je upravo Mirsad Đerlek prava ličnost za predsjednika opštine, a danas saopštava da je glupan koji priča gluposti.
Međutim, imajući u vidu sve ono što smo kao narod spremni zaboraviti ovo je beznačajna stvar. Što bi rekao jedan moj prijatelj „gutali smo i veće žabe“.
Pokušavam se sažaliti na sudbini Đerleka, ali mi ne uspjeva, valjda jer je i on učestvovao na sastanku prilikom potpisivanja Deklaracije o ugroženosti prava Bošnjaka u Sandžaku i po nalogu Ljajića odbio je potpisati. Nadam se da će iz svega ovoga moći izvući pouku i da će se pridružiti pokretu otpora protiv eksponenata beogradskog režima Ugljanina i Ljajića .

Utorak,
15. septembar 2009. godine ili
26. ramazan 1430. Hidžretske godine (noć lejletu kadra).

ZABORAV
Ramazan je nekako kao stvoren za svođenje računa i duboko razmišljanje. Što bi naši stari rekli dumanje. Pripadam narodu koji bi zaista trebao dumati nad svojom sudbinom.
Da li je genocid sudbina Bošnjaka pitali su se mnogi, neki kao profesor Fuad Saltaga napisali su i knjige na tu temu. Međutim, ni dan danas nismo dobili odgovor na to pitanje, valjda jer sudbinu zna samo onaj koji nas je stvorio ovako zaboravne.
Ipak, ne mogu se ovih dana oteti utisku da pripadam narodu nad kojim je izvršen genocid, pa opet, i opet i tako 10 puta.
Nekim čudom ja sam ona jedanaesta generacija, koja čini mi s nije ništa bolja od ovih predhodnih deset. Ne mogu nikako da zaboravim da moj narod zaboravlja sve ono što mu se dešavalo juče. Ne mogu a da ne zahvaljujem u namazima Bogu što nisam jedan od tih.


Srijeda,
16. septembar 2009. godine ili
27. ramazan 1430. Hidžretske godine.

OBUKA ZA GENOCID
Pročitao sam mnogo knjiga u kojima je napisano sve ono što nam se dešavalo tokom poslijednjih 100 godina. Čitao sam mnoga svjedočenja bošnjačkih žrtava koji su miloću Gospodara preživjeli golgotu četničke kame. Ipak, od svih njih na mene je najveći dojam ostavila knjiga Bisić Mustafe i Kreho Senada „Obuka za genocid“ pisana još dok je na Bosnu trajala agresija. U podnaslovu ove knjige piše i povod njenog nastanka a to je suđenje Borislavu Heraku, rođenom Sarajliji koji je prošao obuku za genocid nad mojim narodom. On, Herak, u iskazu Okružnom vojnom sudu u Sarajevu rekao je između ostalog i ovo:
„Za vrijeme mog boravka u redovima srpske vojske obučavao sam se, i od strane Pustivuk Krste – na svinjama, pa nam je tom prilikom Risto rekao da se u pogledu klanja obučimo najprije na svinjama i da ćemo kasnije na takav način klati ljude, to jest muslimane, pa sam u toku obuke zaklao dvije svinje, i rečeno mi je da oborimo na leđa, zatim uhvatimo za uši i nakon toga prerežemo vrat i na takav način postupim i uradim kada uhvatim muslimana.„ (fragment br.1)
„...Poslije proteka od 20 minuta, nakon naredbe da izvršim klanje tih ljudi, ja sam na livadi, odmah pored rova, zaklao nožem prvogod njih, koji se zvao Osman a inače ne znam kako se prezivao. Tom prilikom su Ždrale Dragan i Danilo meni pomagali na taj način što su Osmana oborili, odnosno sapleli na zemlju, oborivši ga na leđa, i tom prilikom su ga oni držali za ruke, priljubivši ih za zemlju, a noge je držao priljubljene za zemlju Rade Vrlješ, i poslije toga sam izvadio nož koji se nalazio za opasačem – a inače sam isti dobio po dolasku na položaj Dragače i nožje bio marke „Fanipa“. Ja sam tom prilikom lijevom rukom izvadio nož iza pojasa i sageo sam se tako da sam desnom rukom Osmana uhvatio za glavu, odnosno kosu, stavivši mu glavu na zemlju i lijevom rukom prerezao vrat istoga, jer sam inače ja „ljevak“. Tom prilikom ja sam žrtvu zaklao do kraja, tako da je odmah nastupila trenutna smrt a nisam odvojio skroz glavu od tijela. Poslije toga na red je došao Zijad, tako da sam ja sve to isto ponovio. A poslije Zijada sam na isti način zaklao Ahmeda.“ ( fragment br.2)
„Po dolasku u Kremeš i u Kremešku četu, ja sam zajedno, mislim da je to bilo negdje desetak dana po mom dolasku, ja sam zajedno sa Damjenović Sretkom, Damjanović Mićom i Draganom išao u restoran „Kod Sonje“ u namjeri da silujemo djevojke koje su dole bile prisutne a isto nam je kazao komandir Boro, kao i to da idemo zbog jačanja morala srpske vojske, gdje silujem djevojke po imenu Amela, Fatima, Mejra, Ina, Enisa, Sumbula, Senada, Zehra, Alma, Miša, Sabina, koje djevojke sam ubio nakon silovanja, nakon što sam iste odveo na brdo Žuč, gdje sam ih ubio pucanjem iz vatrenog oružja.“ (dio fragmenta br. 10)
Svjedočenje Heraka je u to vrijeme izazvalo veliku pozornost štampe u Sarajevu zbog njegovog otvorenog priznanja zločina. Čak su i Bh dani objavili intervju sa njim. Na pitanje novinara bh dana „ vjerovatno si se družio sa muslimanima kao rođeni Sarajlija?“, Herak je odgovorio: „ Imao sam puno jarana i komšija muslimana. Uglavnom su svi bili dobri i što se tiče Bajrama, Božića i tako tih praznika, stalno smo posjećivali jedni druge i niko nije na to gledao. Imao sam i postanara muslimana, Izeta sa Vratnika...

Četvrtak,
17. septembar 2009. godine ili
28. ramazan 1430. Hidžretske godine.

TOLSTOJ
Redovno čitam štampu, preferiram ovu bosansku koja je na patriotskom kursu. Listajući avazov magazin GLOBAL naiđoh na zanimljivu, mada već poznatu priču o Tolstojevim simpatijama prema islamu. Taj svojevrsni genije pored fantastičnih šire poznatih romana napisa i „Hadži Murata“, priču o čečenskom junaku. Pored njega, Lav Nikolajevič, poslije čitanja djela Abdullaha es – Suhreverdija „Hadisi Muhammeda a.s.“, izabra u posebnu knjigu na ruskom jeziku one hadise koje su se njemu najviše dojmili i to objavi 1908. godine.
Jedan od njegovih bliskih prijatelja slovački lijekar Matkovitski bio je uposlen na njegovom imanju 6 godina. Na osnovu razgovora koje je vodio sa Tolstojem u periodu od 1904. – 1910. godine on je napisao veliko djelo „Pored Tolstoja“, ona je 1979. objavljena pod naslovom „Bilješke iz Jasne Poljane“. Posebno zanimljiv razgovor između Tolstoja i njegove supruge nalazi se na 365. strani ovog dijela:
Trinaestog marta 1909. godine Lav N. Tolstoj u jednom razgovoru reče: „Dobio sam jedno pismo od jedne majke. Piše da je otac njene djece musliman, a ona hrišćanka. Ima dvojicu sinova: jedan je student, drugi oficir. Obojica žele preći na islam. Na ove Tolstojeve riječi Sofija Andrejevna reče: „Možda njeni sinovi hoće postati muslimani zato što tako mogu imati više žena.“
Tolstoj će na to: “Kao da je kod nas malo onih koji imaju više žena! Dok sam razmišljao o ovom pismu , mnogo šta mi je postalo jasnije. Muhammed se nikada nije slagao sa krišćanskim shvatanjima. On nije čovjeka smatrao Bogom, niti se sam poistovjećivao sa Njim. Za muslimane nema drugog Boga osim Allaha, a Muhammed je Njegov poslanik. U tome nema ničega zagonetnog niti sumnjivog.“
Sofija Andrejevna sada ( vidno uzbuđena) upita: „A šta je bolje? Krišćanstvo ili islam?“
Tolstoj: „Za mene je to jasno, islam je bolji, uzvišeniji.“
Nakon kraće šutnje Lav Nikolajevič ponovi: „U međusobnom poređenju, islam je uzvišeniji. Meni je islam puno pomogao.“
U sovjetskim medijima je osamdesetih godina Valerija Prohorova, žena koja je prevela Kur/an na ruski jezik, progovorila o „Tolstoju i islamu“.
Između ostalog, izjavila je da je Tolstoj pred kraj života prihvatio islam te da je ostavio oporuku da bude ukopan kao musliman. Sovjetska vlada dugo je nastojala sakriti ovu činjenicu. Prohorova je, nakon što je objelodanila ovu informaciju, uspjela i da je objavi. Tolstoj je, prema njenim riječima, naposle i ukopan po islamskim vjerskim običajima. Činjenica da na njegovom grobu ne stoji krst kao simbol krišćanstva svjedoči u prilog tome.“

Petak,
18. septembar 2009. godine ili
29. ramazan 1430. Hidžretske godine.

JAVNI PLANOVI
Barem jednom je svaki Bošnjak čuo za planove naših komšija o uništenju muslimanske komponente sa balkanskih prostora. Barem jednog u familiji svaki Bošnjak ima koji je poginuo ili se iselio zbog sprovođenja u praksu tih planova. Pomislih, eh kamo sreće da je samo po jedan u svakog Bošnjaka.
Te planove stvaraše najumnije srpske glave okupljene oko raznih institucija. Samo jedna od njih je Srpska akademija nauka i umjetnosti. Ti stvaraoci i planeri našeg nestanka su najpriznatiji i najuvaženiji ljudi tog naroda. Upravo listam jednu od knjiga u kojoj se analiziraju srpski nacionalni planovi. Napisao ju je stranac Philip J. Cohen.
Čitam odlomke u kojima se kaže:
„ U toku cijeloga II svijetskog rata četnici su funkcionirali kao istrument politike genocida, što je upadljivo prihvaćeno od strane intelektualnoga i politiočkog vođstva u Srbiji ... četnička ideologija je razrađena u memorandumu „Homogena Srbija od Stevana Moljevića“...
Jedna četnička direktiva od 20. decembra 1941. godine navodi njihov cilj za stvaranjem „etnički čiste Velike Srbije“, koja se sastoji od Srbije, Makedonije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Vojvodine, „očišćenih... od svih nacionalnih manjina i nenarodnih elemenata“. Ova direktiva nadalje navodi potrebu za čišćenjem muslimanske populacije iz Sandžaka i muslimanske i hrvatske populacije iz Bosne i Hercegovine.“
Između 86.000 i 103.000 Bošnjaka je poginulo tokom II svjetskog rata. Naveći dio njih je nestao pod četničkom kamom.
Potom se pitam, koliko je moj narod svjestan da je ovo što mu se desilo plan nastao još mnogo prije nego je Herak pošao na obuku za genocid. Pitam se koliko uopšte moj narod zna da sve što mu se radi je dio plana. Na kraju se zamislih nad dilemom da li postoji i jedan spomenik muslimanskim žrtvama nastalim zločinima tokom II svjetskog rata od strane četnika Draže Mihajlovića. Nisam čuo za takav spomenik. A jeste li vi čuli ?

Subota,
19. septembar 2009. godine ili
30. ramazan 1430. Hidžretske godine

BAJRAM
Sutra je Bajram ... kao i obično otićiću na bajram namaz u najbližu džamiju, jedinu u mom naselju. Nekad je bilo sve jedno u kojoj džamiji klanjaš, međutim, danas ne. Danas to pokazuje kome pripadaš. Zvuči nevjerovatno, ali beogradski režim ima i svoje džamije u Sandžaku. U njihovim mihrabima svoje ljude, a na mimberima svoje priče...
Nije mnogo bolje stanje ni u ovim drugim. Bolji je samo osjećaj koji govori da nisi izdajnik. U jednoj od njih sam slušao prošlu bajramsku hudbu. Uvijek se poslije hodžanskih vazova upitam u kom svijetu oni žive, mislim na hodže. Da li gledaju vijesti, čitaju novine, da li ti ljudi uopšte imaju osjećaj za aktuelnim momentom. Poslije tog razmišljanja skoro uvijek korim samog sebe, jer možda van mog domašaja postoje drugačiji imami, samim tim drugačiji Bošnjaci, jer kakav imam (vođa) takav i narod...

(nastaviće se)