Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | |||||||
|
Komentari
Reagovanje mr. Fatmira Alispahića, priređivača i urednika knjige „Ubistvo svitanja“ (1996) o masakru na tuzlanskoj Kapiji, na izjavu premijera RS Milorada Dodika kojom negira zločin na tuzlanskoj Kapiji ALISPAHIĆ: DODIKOVE ZLOČINAČKE IZMIŠLJOTINE VRIJEĐAJU SVE FAMILIJE STRADALIH
Od 71 žrtve masakra na Kapiji, 21 žrtva su bile djevojke do 20 godine života, među kojima najviše djevojčica od 14-15 godina, a bezmalo polovica žrtava je bila ženskog spola, dok je među muškim žrtvama većina bila ispod granice punoljetstva. Prosječna starosna dob 71 žrtve iznosila je ispod 21 godine života, a ubijeno je i dvogodišnje dijete. Dovoljno je pogledati spolnu i starosnu, pa i nacionalnu strukturu žrtava Kapije, pa se uvjeriti u Dodikovu zločinačku izmišljotinu da su žrtve Kapije Negacijom zločina na Kapiji, premijer Republike Srpske je negirao i autoritet Vijeća Odjela za ratne zločine Suda BiH koje je 12. juna 2009. osudilo Novaka Đukića, bivšeg komandanta Taktičke grupe Ozren, na 25 godina zatvora zbog odgovornosti za masakr na Kapiji. Dodikove zločinačke izmišljotine vrijeđaju sve familije stradalih, sve čestite građane, ali bi se konačno morale ticati i državnih organa čija je obaveza da zaštite dignitet presude za ratni zločin, kao jedine satisfakcije žrtvama. U povodu Alispahićeve reakcije na izjavu iz Dodikovog zločinačkog uma reagirala je i naša suradnica Edina Kardum: Do dolaska na vlast načelnika Jasmina Imamovića 2001. godine, Tuzla je imala jedinstven spomenik u čast 71 žrtve masakra na tuzlanskoj Kapiji, a radilo se o „Vječnoj svjetlosti“ koja se svake noći palila u 20 i 55 minuta, u čas kada je 25. maja 1995. na Kapiju pala granata ispaljena sa Ozrena. „Vječna svjetlost“ bi gorjela ravno 71 minutu, po jednu minutu za svaku žrtvu masakra na Kapiji. Ovaj nesvakidašnji spomenik je Tuzlake svake noći podsjećao na žrtve Kapije, a zapisi o njemu ušli su u mnoge knjige, pa čak i jednu u kojoj je Jasmin Imamović 1997. godine napisao sljedeće: „Svake noći iznad Kapije se u 20,55 pali Vječna svjetlost, reflektor koji 71 minutu, nekoliko kilometara prema nebu, širi snopove nezaborava“. Ali ovi „snopovi nezaborava“ su trajali dok Imamović nije uzeo vlast i počeo „ukidati“ Fatmira Alispahića, pa čak i njegova autorska djela, kakvo je i ova „Vječna svjetlost“, po cijenu da Tuzla i njene žrtve ostanu bez jednog autentičnog spomenika kulture pamćenja. Tu je i objašnjene zašto prva knjiga o civilnim žrtvama jednog grada u BiH, monografija „Ubistvo svitanja“ (1997), čiji je koncept od naslova do posljednje korice osmislio i kao priređivač i urednik realizirao Fatmir Alispahić - nikada nije doživjela engleski prevod ili drugo izdanje.
„Vječna svjetlost“ se nad Tuzlom palila više od četiri godine, od 1997. do 2001., dok je u ime svoje „vječnosti“ nije ugasio Jasmin Imamović. A da se radilo o kvalitetnoj ideji, koja u simboličkoj punini odslikava instituciju nezaborava, dokazuje i ceremonija obilježavanja osme godišnjice terorističkih napada u Americi, kada su promovirana dva svetlosna tornja, koja džinovskim snopovima dodiruju nebo i svako veče podsjećaju Njujorčane na tragični 11. septembar 2001. |