(Plav, 02.08. 1948. - 26.08.2009. New York)

Na Ahiret je iznenada preselio u New York-u izuzetan bošnjački intelektualac, sociolog, Hako (Ramiz) Luković. Potiče iz ugledne porodice Lukovića iz Plava, čiji je otac Ramiz bio poznati komita i zaštitnik zapostavljenih i siromašnih Bošnjaka. Sa svojom grupom i individualno on je tri godine nakon oslobođenja djelovao i krio se u plavskim planinama. OZNA je uspjela koncem 1948. godine, da dođe do njega, pošto je prijethodno ustrjelio čitav jedan odred pratilaca i gonilaca, prema svjedočenju poznatih Bogajićana, kada su uspjeli da uhapse Ramizovu suprugu Emiru, i naredili joj da nosi tek rođenog sina Haka pred vojskom i policijom. Tada se Ramiz komitaš predao, jer nije želio da puca u svoje dijete i suprugu, koje su neprijatelji Bošnjaka zloupotrijebili u ovom slučaju. Nakon Ramizovog hapšenja, hitno je prebačen za Bijelo Polje gdje je bez sudskog postupka javno strijeljan i ukopan na nepoznatoj lokaciji.

Mladi Hako je odrastao kod svojih daidži, u kući narodnog vidara Meda Ljaljića. Čitav život je živio pod neobičnom hipotekom. Krasile su ga brojne plemenite ljudske vrline.
Nakon osnovne škole, koju ju je rahmetli Hako završio u zavičaju, gimnaziju i studije sociologije, diplomirao je na Univerzitetu u Sarajevu. Bio je jedan od najboljih studenata na Univerzitetu, ali zbog očeve nekomunističke biografije nije mogao ostati da radi na fakultetu, niti u bilo kojoj sredini gdje žive muslimani odnosno Bošnjaci. Na Univerzitetu u Sarajevu, zahvaljujući svom merhametli držanju i dostojanstvu, Luković je stekao brojne prijatelje iz Bosne, Sandžaka, kao i iz zavičaja i drugih krajeva Balkana. Nakon, brojnih konkurisanja, mladi profesor sociologije Hako Luković je našao svoje prvo zapošljenje u Valjevskoj gimnaziji. U Valjevu je radni angažman našla i njegova supruga Đula, po rođenju Redžić (po majci unuka mula Arifa ef. Krcića), arhitekta i jedna od najobrazovanijih Bošnjakinja XX stoljeća.
Nakon više godina, Đula, kao izuzetan stručnjak uspjela je da bude primljena u čuvenoj firmi „Krivaja“, gdje je obavljala posao glavnog arhitekte. Nakon Đulinog prelaska u Zavidoviće (BiH), gdje je vladala donekle mirnija politička klima početkom 80-tih godina, uspjela da iz Valjeva prebaci supruga Haka, koji je angažovan za profesora Sociologije u ovom mjestu. Pored profesure, Hako Luković se bavio i društvenim istraživanjima u Zavidovićima i okruženju. Sa Đulom hanumom, dobio je na svijet troje vrlo inteligentne djece, sina Elvedina koji je doktorant na Univerzitetu u New Yorku i ćerke Dženanu i Sanidu, koje su završavaju fakultete na prestižnim Univerzitetima u Americi.
Čitav rat je profesor Hako Luković proveo u Zavidovićima. Nekoliko godina poslije rata s obzirom da su mu se dieca školovala u New York-u, on nije mogao da izdrži samoću, već je pošao da posieti svoju familiju u New York, gdje je ostao do kraja života. Prema izjavama njegovih ukućana promjena sredine je kobno djelovala i on je od duboke prehlade, koja je bila neizliečiva preselio na Ahiret 26. avgusta 2009. godine.
Prema izjavama njegovih najbližih srodnika, posebno porodice Ljaljić, Hako Luković je osjećao veliku čežnju za ljudima svoga kraja i za svojim zavičajem. Dio svoje nostalgije prenio je i na svoju djecu i suprugu, koji su ispoštovali njegovu volju, odnosno posljednju želju da bude ukopan na Šehitskom mezarju u Plavu, dana 29. avgusta tg. Na ovaj način mu se i posljednja želja ostvarila. Prilikom nošenja iz kuće Sulja Medovog Ljaljića, gdje je proveo djetinjstvo i mladost, i gdje se primao hatar, do mezarja bio je izuzetno sunčan dan. Interesantno, kada mu se klanjala dženaza i sve dok mu nije tabut spušten u mezar došlo je do provale oblaka. Takva kiša se ne pamti u plavskom kraju. Ljudi su na mezarju dostojanstveno, bez obzira na pokislost, ispratili rahmetli Haka Lukovića, uz sve islamske propise i bošnjačke običaje. Jedan od starina ovog kraja, prekomentarisao je ovim rječima: „Ova kiša i ovaj berićet, otvorili su Haku Ramizovom vrata u veliku džennetsku bašču...“. Amin!
Na kraju, njegovoj plemenitoj porodici kao i familiji Ljalić, neka je sabur, a rahmetliji Haku Lukoviću, nek dragi Allah podari džennetski život.