Hamdo ČAMO: Carla del Ponte, susretala se sa svijetom u kojem je glavna riječ bio «deal», ali je uprkos poteškoćama, uspjela sakupiti dokumente koji dokazuju umiješanost Beograda i Zagreba u agresiju na Bosnu i Hercegovinu, umiješanost Miloševića i Tuđmana, u želji da pocijepaju BiH i na njen račun ostvare snove o stvarannju Velikih država. Operacije kojima su hranile armije vojnika sklonih režimima u BiH, bile su vješto pokrivane, ali ne i dovoljno, posebno kada su u javnost izašle knjige samih učesnika, kao što je Janko Bobetko, pojedini generali, koji su se zbog vlastite sigurnosti radije predali, nego li da ostanu u mjestima stanovanja, pružili su dokaze. Osim njih, dovoljan broj dokaza od strane samog Miloševića, Babića…

„Vidite, ta suština postoji, ali je još niko logikom nije spoznao...naša Evropa...pati od golemih zabluda o Bosni. Prva zabluda je da je Bosna orijent na Zapadu. A šta je to ja ne znam....Od Kotromanića do danas, gotovo cio milenij nasrću na ovaj dlan zemlje radoznalci sa svih strana svijeta, uhode svih boja i stepena sposobnosti...Pa zar se već niste ubijedili da smo skuplji okupirani nego kao slobodan i ravnopravan partner? Imperijalna hipokrizija s istoka i sa zapada dogmatski neuko pojednostavljuje nas kao objekt svojih planova. Ali nasilje nema ključeve za naše kapije. (Derviš Sušić, „Uhode")

Priprema Dejtona, poslije Dejtona.

Prvi Dejton, koji duboko ostavi traga, uredi da krvarenje stane, da vrijeme stane, baš kao stari sahat, koji mi s kraja agresije, stariji brat pokloni, da gledam u njeg. I, on - smrtno pogođen, stao taman, kad bi pogođen, pokazujući umjesto vremena sadašnjosti i budućnosti, vrijeme svoje smrti. Opet služi.

Osim sahata, poklonio mi prazan metak, kojim su smjelo gađana djeca Sarajeva, metak, koji je bio namjenjen nevinim. Metak ko banana, kojim su ubijani oni, kojih se rat najmanje tico.

Dajton zaustavi krvarenja, ne zaustavi bol.

Poslije sramote međunarodne zajednice, dođe i druga sramota. Hag.

Sramna presuda suda u Hagu koja će ostati vječna ljaga svih, koji on čini, finasira i predstavlja.
Carla del Ponte je obavila sjajan posao tužiteljke i sa svojim timom nailazila na osmjehe, zapravo prepreke, od svih koji su javno davali podršku njihovom radu. Države od velikih, kao što je Amerika, Vel. Britanija, Francuska, Njemačka…do malih, Srbija, Hrvatska, Crna Gora, Vatikan (gdje, u knjizi . Monsignor Lajolauvjerava autorku romana, ‘da Vatikan nije država i da ne može učiniti ništa’)…njihove obavještajne službe, koje nisu bile u stanju da uhvate niti jednog haškog bjegunca uvjerava autorka knjige Carla del Ponte «Lov: Ja i ratni zločinci».
Carla del Ponte, susretala se sa svijetom u kojem je glavna riječ bio « deal », ali je uprkos poteškoćama, uspjela sakupiti dokumente koji dokazuju umiješanost Beograda i Zagreba u agresiju na Bosnu i Hercegovinu, umiješanost Miloševića i Tuđmana, u želji da pocijepaju BiH i na njen račun ostvare snove o stvarannju Velikih država. Operacije kojima su hranile armije vojnika sklonih režimima u BiH, bile su vješto pokrivane, ali ne i dovoljno, posebno kada su u javnost izašle knjige samih učesnika, kao što je Janko Bobetko, pojedini generali, koji su se zbog vlastite sigurnosti radije predali, nego li da ostanu u mjestima stanovanja, pružili su dokaze. Osim njih, dovoljan broj dokaza od strane samog Miloševića, Babića…

Za sve njih, od Tuđmana, Bobetka, Miloševića, zaključno sa pojedinim generalima, Carla del Ponte u svojoj knjizi uvjerava, da bi svi bili preocesuirani, a koliko je dokaza, daje naglasiti, da bi im krivnja bila i dokazana. Citat: ’Slobodan Milošević je između ostalog naoružavao, finansirao i podsticao bosanske Srbe da pokrenu kampanju etničkog čišćenja, koja je odnijela stotine hiljada života i protjerala stotine hiljada ljudi iz svojih kuća.’

Sramna presuda suda u Hagu: «Većina sudija je tvrdila da „Srbija nije počinila genocid…»

Zločine u Žepi, Srebrenici, Foči, Goraždu, Rogatici, Sarajevu, Bijeljini, Brčkom, Banja Luci, počinile su vjerovatno jedinice nekih drugih država. Tako ostaje, niko nije kriv. U Srebrenici se od tada, svake godine održava komemoracija svim ubijenim, a mnoge majke još i danas čekaju da im jave pronalazak najmilijih koji su završili pred streljačkim strojem.

Za sve te ubijene, Biljana Plavšić (79), jedina žena u povijesti osuđena za genocid, nakon jadnih 11 godina provedenih u luksuznom švedskom zatvoru, treba da bude puštena ove jeseni čiji povratak u Srbiju ! želi slaviti opet u krugu svoje porodice.

Žrtve, za međunarodni sud pravde, po njihovom anglosaksonskom pravu, ostaju žrtve, a svojim presudama, nad svim žrtvama čine još jedan strašni zločin.

Tako, međunarodni sud pravde, daje na znanje, svima nama, žrtvama, Bosancima, Bošnjacima, da je’ genocid teško dokaziv’, te da jegenocid, kao i činiti zločin, bagatelan čin, i koji se isplati činiti, posebno ako je zalog država, otimanje, uništavanje, progon, zatvaranje, logori, mučenja, ubijanja, strijeljanja, pa i pravljenja međunarodne zajednice najvećom budalom u svemu tome. Naravno, da sve ovo nije tačno. Zato se danas, novinari optužuju, da su krivi za ratove, što svijet ‘hecaju’, podižu temperaturu u narodu, dok odgovorni misrno i nekažnjeno mogu na miru da umru.

Obzirom na sve rečeno, čujemo, da se priprema i Dejton 2, koji će za razliku od Dejtona 1, da otvori ‘krvarenje’, ne očekuje se ništa novo, što na ovim prostorima nije viđeno, a kako su nas naučili i održali nam lekciju, kako se vlada, šta je politika, rat, međunarodna zajednica, međunarodno pravo, anglosaksonsko pravo, nije teško, svim pozvanim, koji žele da porade na rasturanju naše domovine, adekvatno i odgovorimo. Onako kako je red. Bosanskom dobrodošlicom, u svijetu tako lahko prepoznatljivom, autentičnom i po svemu jedinstvenom.

Ukoliko neko ne zna, šta i kako dalje, ostaje stari savjet, da je rad stvorio čovjeka.

Na kraju, da kažem za ovu priliku dvije zgodne latinske izreke koje čine temelj Evrope i zapadne kulture, po kojoj neki tako rade, samo da ne bi odudarali od tog naslijeđa :

«Cuius regio, eius religio!», «Čija je zemlja, njegova je i religija!»

Sa takvim načinom ‚osvajanja’ teritorija, koji se kod nekih konstitutivnih naroda posebno uobičajilo, da ne bi bio u svoje odžake još zguran, većinskom narodu ne preostaje drugo, već da razmisli kako da ne ostane bez svoje države u čijoj otimačini pomažu neke evropske države, nazivajući sebe demokratskim, uzvikujući parole bratstva i jednakosti, a bolje se osloniti na staru izreku:

« Si vis pacem, para bellum»
Ako želiš mir, pripremi se za rat!

Poslije toga, ostaje da se vidi, da li stvarno žele ono što kazuju ili prodaju maglu, kao i uvijek, jer pokazuju da bez snage rata, nema ni njihove beskrajne zarade, a na sličan način stvorili su temelje svog bogatstva koje donosi i čast. Time, o moralu i čistoći, ne trebamo učitelje.