Karen ARMSTROMG Kur’an, eksplicitno kaže da Bog kaže Muhammedu u Kur’anu: Da smo mi željeli da stvorimo jednu zajednicu i jednu religiju, mi bismo to učinili! Ali nismo to htjeli tako učiniti! Jer, Kur’an kaže: Svako ima svoj vlastiti din , svoju vjeru, religiju, i svoj način života. “Vi imate svoj din,” kaže Muhammed džahilunima jedne prilike, “a ja imam moj din.” Hajdemo se samo složiti da se razlikujemo! Stoga, zaista nije od pomoći prevoditi (arapske riječi) kafirun ili džahilun kao “nevjernici”.

Prije godinu dana na Chautauqua Institution ^[1] (Institutu Šetaukva) organziran je poseban program “Vjera i građanski život” u okviru kojeg je serijal predavanja održala Karen Armstrong. Njeno prvo predavanje, koje je jedna vrsta sažetka osnovnih ideja njene nove knjige The Case for God: What Religion Really Means, donosimo kao poseban prilog čitaocima Preporoda. Zahvaljujemo se priređivaču teksta Mirnesu Kovaču na ustupanju praba na objavu na Bošnjaci.Net.

Šta je religija? Toliko se mnogo govori o religiji ovih dana. Sredinom dvadesetog stoljeća općenito je predviđano da je sekularizam nadolazeća ideologija i da vjera više nikada neće igrati značajnu ulogu u javnom ili međunarodnom životu. Zasigurno je, u tome smo pogriješili! Ali, također, danas postoji mnogo zabune o religiji. K tome, o religiji je mnogo olahkog govora. I nimalo nije iznenađujuće što, kao reakcija, na scenu stupa novi talas militantnog ateizma. Mislim da trebamo otporiti nekoliko stvari, uobičajenih shvatanja, o tome šta je to religija. Nadam se da ćete sa mnom imati strpljenja, jer mnoge od ovih tema se isprepliću prilično usko, a bavićemo se različitim temama tokom sedmice kako budemo napredovali. Stoga, ako ne budete imali prilike na pitanja o “trojstvu” danas, o “trojstvu” će biti riječi sutra. (Smijeh).

Bog i ljudski sistemi misli
Dakle, jedno od shvatanja, o kome želim danas govoriti jeste ideja da vam religija daje sigurnost. Moja je tvrdnja, a ne samo moja tvrdnja, već rezultat izučavanja svih glavnih religija, da to nije uloga vjere. I da smo mi do ovakvog stava u zapadnom svijetu došli jednim neoriginalnim putem o kojem ću govoriti sutradan. Ali, prije svega, želim da nam bude jasno da smo mi ovih dana veoma mnogo opsjednuti ortodoksijom, tj. “mišljenjem ispravnih stvari,” posebice u kršćanskom svijetu! Postoji ideja da je Objava sišla sa Nebesa i da je trenutno zakalupljena u kamenu i da je ostala ista cijelo vrijeme. Također, veoma je uobičajeno shvatanje da je način na koji mi doživljavamo religiju način na koji su ljudi uvijek tu religiju doživljavali. Ali, ovo nije uvijek slučaj. I to je ono što želim da ovog poslijepodneva zajedno pogledamo. Jer, mislim da su neki načini kojima se biva religioznim danas ili razmišlja o Bogu, naprimjer, rezultat našeg modernog naučnog racionaliziranog društva. To je ono o čemu želim da danas govorim.
Uredu, stoga, ideja da nam “Objava treba osigurati apsolutnu sigurnost, apsolutnu, jasnu, neupitnu istinu.” Ali, možete i misliti, to nikada nije bio slučaj! Još od vremena kada su urednici Biblije sastavili Petoknjižje, Toru - prvih pet knjiga Biblije – oni nisu privilegovali jedno gledište. Zajedno su stavili, kako danas učenjaci uče, najmanje četiri odvojene niti iz različitih perioda, različitih dijelova naroda Izraela, koje imaju često prilično sudarajuća gledišta. Isto je primjenjeno i kod evanđelja. Ne postoji samo jedno evanđelje, postoje četiri: svako sa svojim vlastitim gledištem o Isusu. Jer, do vremena kada je Novi Zavjet sastavljen, Isus je bio isuviše golem fenomen u srcima i umovima kršćana da bi bio ograničen na gledište jedne grupe o Isusu! Jer, mi ovdje govorimo o Bogu. Bog je neograničen i neograničeno iznad ljudskih sistema misli. Stoga, kada jednom pokušate definirati (odrediti) Boga i ograničiti ga u okvire određenog sistema, određenog svjetonazora, upadate u nepriliku.
Hajdemo sada, samo nakratko, pogledati u prvu knjigu, koju vjerovatno svi mi znamo najbolje: knjigu o kojoj slušamo od djetinjstva – Knjigu Postanka. U prvom poglavlju imate sliku Boga klasičnog zapadnog teizma, neko će reći. Tu je Bog sam, svemoćan u univerzumu, izvodi stvoreni svijet u bivstvovanje. Svemoćan, Bog je i milosrdan, milostiv je prema svakome – govori nam se da na posljetku blagosilja sve ono što je stvorio. Kaže: “Sve je dobro!” On ne kaže, na neki način: To je dobro, to mi se sviđa, ali ne i to. Sve je dobro! Bog nema ljubimaca. Bog je pravičan i nepristrasan. A potom, u slijedećih nekoliko poglavlja, imamo potpuno drugačiji prikaz stvaranja koji je obostrano neuskladiv sa prvim, – od čega oba govore nešto što jeste važnoo apsolutnoj misteriji stvaranja. I, dok priča odmiče, nailazimo kako ta prva impresija, koju smo mogli imati o Bogu, postepeno biva demontirana: Bog ima ljubimce, on odabire neke ljude, a neke otpušta! I nama to nije neshvatljivo, jer Biblija daje glas onim ljudima koji su odstranjeni. Sjećate se kad Kain gubi pravo rodoslovlja od svog brata i povikuje i glasno plače svom ocu: “Nemaš li blagoslova i za mene oče!” Ili, Hagar, jedna od Abrahamovih žena, koja je odbačena u pustinju po Božijoj naredbi od strane Abrahama, te ostavljena sa svojim sinom dojenčetom da umre u divljini. Mi vidimo taj ogromni bol, ona trči dolje i gore kao mahnita. Nama je naumljeno da osjetimo ovaj čemer, njegov bol. Bog, koji je dobroćudni stvaralac u prvom poglavlju, uništitelj je svijeta u vrijeme Poplave. I, postepeno ovaj Bog se pojavljuje u čudnim formama. Neki ga susreću u nekom strancu, u aktivnom suosjećanju prema strancu. Neko ga susreće u nekoj unutarnjoj borbi: Jakob se hrve sa anđelom koji je također njegov brat i on sam. On se u tom hrvanju bori sa sobom, pronalazi Boga. Nekada Bog izgleda veoma neshvatljiv. Nemilosrdan Bog koji pravi smicalice s nama: Vjerovatno kaže Abrahamu da zakolje svog sina, a onda ispadne: “Ja sam se samo šalio.” I, konačno, ovaj Bog nestaje, tako da se Josip i njegova braća moraju mučiti sa svojim vlastitim utiscima, snovima i mislima kao što to mi i danas moramo, a Bog ne čini intervenciju, nikako, izgleda kao da je nestao sa scene! I to je često način na koji mi doživljavamo božansko i sveto u ovome svijetu: kao nešto dvosmisleno, zagonetno, nekada naizgled hirovito - dok se mučimo da pronađemo smisao u našim teškim životima ovdje na Zemlji. Od veoma ranog stadija, svaki od tri monoteizma su ustanovili da nam Sveti tekst ne govori cjelokupne, neposporive činjenice. Oni od vas koji su bili ovdje prošle godine čuli ste me kad sam govorila tu predivnu rabinsku priču, i neću se sustezati da je ponovno ispričam, jer mislim da bi ona trebala na neki način biti uklesana i krasiti svaku instituciju religijskog podučavanja.

Rabin Eliezar se svađao u Kući izučavanja sa dvojicom svojih kolega. I nikako ih nije mogao navesti na svoju vodu, svoje mišljenje o tumačenju Tore, halakah - jednog židovskog zakona. Stoga, zamolio je Boga da učini neka čuda i pokaže da je on upravu. Bog mu uslužno učini da se drvo rogača pomjeri pedesetak koraka udesno od svog mjesta, kanal otpoče teči uzbrdo, a Kuća izučavanja se snažno potrese. Ipak, rabini ostaše totalno neimpresionirani. Da su bili iz New Yorka, vjerovatno bi kazali: Pa šta?

Božiji glas je vječan
Priča se tiče grupe ranih rabina, prije svega rabina Eliezera, jednog od najutjecajnijih ranih rabina talmudskog perioda, nakon uništenja židovskog hrama 70. godine, kada su Židovi počinjali sačinjavati Sveto pismo, kao ključno objavljenje Božije, sada kada su izgubili svoj hram. Rabin Eliezar se svađao u Kući izučavanja sa dvojicom svojih kolega. I nikako ih nije mogao navesti na svoju vodu, svoje mišljenje o tumačenju Tore, halakah - jednog židovskog zakona. Stoga, zamolio je Boga da učini neka čuda i pokaže da je on upravu. Bog mu uslužno učini da se drvo rogača pomjeri pedesetak koraka udesno od svog mjesta, kanal otpoče teči uzbrdo, a Kuća izučavanja se snažno potrese. Ipak, rabini ostaše totalno neimpresionirani. Da su bili iz New Yorka, vjerovatno bi kazali: Pa šta? (Smijeh odobravanja kod poblike)
Ustvari, prilično su se porugivali na to Božije ponašanje. Prilično neodobravajući Rabin Jošua je kazao da i nije čudno što se Kuća izučavanja trese kada se stvari raspravljaju ozbiljno. Stoga prestanite sa ovim bezazlenim trikovima. I konačno, u očaju, rabin Eliezera, zamoljava za glas sa neba da presudi. Uslužno, Božanski glas silazi: “Zašto se svađate sa rabinom Eliezerom? Ta, Tora je uvijek upravo onako kako on kaže!” A rabin Jošua pogleda gore i kaže: “Ne,” a onda Bogu citira njegovu vlastitu Toru, potpuno van konteksta, posramljeno vjerovatno, iz Deutorominijuma kazavši: “Ona (misleći na Toru) nije na Nebesima!” Onda pitanje: Šta ovo znači? “Na brdu Sinaju Bog je Toru dao ljudskim bićima. Nije više na Nebu, nije više na čuvanju kod Boga. Sada je kao svetinja brižljivo smještena u srcima svakog Židova. I niko ne može kazati drugom Židovu šta da misli o Svetom tekstu, kako da tumači Sveti tekst!” Stoga, kaže rabin Jošua, ne marimo za Božanski glas! I kasnije se u Midrašu kaže kako se Bog, kada je čuo ovu priču, nasmijao i kazao: “Moja su me djeca pobijedila, drugim riječima, moja djeca su odrasla!” - Oni više nisu marionete koje sjede i slušaju, prihvataju sve što im ja kažem, poput malih beba. Oni misle sami za sebe i raspravljaju sa mnom i rade na svom vlastitom spasu. Rabini nisu ni pomišljali da postoji tamo nešto što je veoma lahko otkriti. Svoju metodu egzegeze nazivali su Midraš - što znači - ići u potragu za nečim, tražiti. Istina iz Svetih tekstova nije bjelodana. Morate pronaći nešto novo, tako da kažemo. Načinite da Sveti tekst u vašem tumačenju govori tvom određenom vremenu ovdje i sada. Jer, ponovno, Božiji glas je vječan i ne može biti skučen na jednu interpretaciju.

Karen Armstrong Morate pronaći nešto novo, tako da kažemo. Načinite da Sveti tekst u vašem tumačenju govori tvom određenom vremenu ovdje i sada. Jer, ponovno, Božiji glas je vječan i ne može biti skučen na jednu interpretaciju. Naslovnica knjige Karen Armstrong koja će izaći iz štampe narednog mjeseca

Religijska istina i praksa
Postoji i druga lijepa priča koja se tiče jednog od najvećih ranih rabina, rabina Akibe, koji je razvio ovaj stil inovativne interpretacije. Kaže, da je slava rabina Akibe i njegova brilijantnost dosegla do Mojsija na nebu. Zainteresiran Mojsije je sišao na Zemlju i odlučio da prisustvuje Akibinim časovima Tore. Sjeo je u osmi red, daleko iza ostalih učenika, i na svoje veliko zaprepaštenje našao se u situaciji da ne može razumijeti ni riječ egzegeze ili interpretacije koju je rabin Akiba davao Tori, koja je data njemu, Mojsiju na brdu Sinaju. On se vraća na Nebo, sažaljivo ali ponosno klimajući glavom i govoreći: “Moja su me djeca nadmašila.” A jedna druga saga to je mnogo jasnije prenijela i kaže: “Ono što nije objavljeno Mojsiju, objavljeno je rabinu Akibi u vrijeme njegove generacije.” Dakle, desiće se novo tumačenje Tore svaki put kada se Židov suoči sa Svetim tekstom i otvori mu svoje srce i svoje tumačenje mu dadne.
Oni će čak i promijeniti riječi Svetog teksta, zakrpiti, s ciljem da ukažu na značenje u svom vremenu: ne za sva vremena, jer oni su činili Božanski glas čujnim sada! Jedan od rabina je kazao: “Bog je dao Toru ljudskim bićima na isti način na kojima im je dao brašno kojeg mogu mijesiti i praviti hljeb i kolač svojom vlastitom genijalnošću i kreativnošću. Isto tako dao im je lan iz kojeg su naučili kako da predu laneni konac i načine druge rukotvorine svojom vlastitom kreativnošću.” To je ono što mi radimo sa Svetim tekstom. Povrh svega, a ovo će se ponavljati cijelim tokom naših dana zajedno: Religijska istina nije samo apstraktni izraz metafizičke realnosti, to je, ono što rabini nazivaju, miqra – poziv na akciju. Tako, presuda rabina, tj. rezultat njegove egzegeze nije završen dok rabin ne pronađe praktično rješenje iz ove egzegeze sada i ovdje, da to govori njegovoj zajednici, u ovom određenom momentu vremena. Prema tome, religijska istina se nikada ne završava samom istinom kao tačkom na kraju, ona postaje istina, kompletirana je kada se prevede u praktičnu akciju.

Problem poimanja vjerovanja
A sada, kršćani imaju specijalni problem. Oni imaju poseban problem u svjetskoj historiji. Zbog toga što su oni veoma zainteresirani, ovih dana, gotovo opsjednuti s nečim što se zove– stanovište (belief ). Toliko da danas, često religiozne ljude nazivamo vjernicima (believers ) - kao da prihvatanje određenih stavki vjere glavna i najvažnija stvar koju religiozni ljudi čine. Brkajući vjeru (faith ) i stanovište (belief ) kaže nam se da moramo imati vjeru s ciljem da budemo spašeni, a to znači da moramo vjerovati “prave stvari.” Ovo je skorašnji razvoj (poimanja), pogrješka. Jer, predoćiću vam ovo u izvornom značenju, kratko nakon što je Biblija prevedena na engleski, verzija Kralja Džejmsa, 1611. godine, značenje riječi belief (stanovište) počet će se mijenjati - počeće se mijenjati veoma radikalno. Ako budete strpljivi sa mnom, ja ću vam na tren ovo malo rastabiriti (rasporiti). Konstantno u Novom zavjetu Isus govori ljudima da moraju imati vjeru, ali evanđelja nisu napisana na engleskom, već na grčkom. A riječ korištena za vjeru bila je pistis. Pistis ne znači vjerovanje, ona znači pouzdanje (trust ), znači angažiranje (engagemnet ), predanost (commitment ). Riječ faith (koja se u engleskom jeziku danas koristi za vjeru) znači nešto drugo. Ljudi će primjetiti da u 88 procenata korištenja riječi faith u Novom zavjetu, ona nije vezana za značenje vjerovati u nešto (faith in something ). Kao npr. vjerovanje u mene, dobivanje ispravne ideje o Isusu! “Gospode ja imam vjeru, pomozi mi stoga u nedostatku moje vjere. (Lord I have faith! Help though my luck of faith! “When the Son of Man comes will he find faith on Earth,” pita Isus.) A, ovim, on uistinu ne misli, da li će zateći po svom povratku da svako ima sasma ispravnu teologiju o inkarnaciji Isusa. U ovom slučaju, ne, on misli na nešto mnogo nadahnutije. Ideja vjere (pistis ) veoma je blizu onome što druge tradicije nazivaju prosvjetljenjem (enlightment ), samonadrastanje ili samoprevazilaženje (self-transcendence ). Vjerovanje (faith ) u Novom zavjetu znači da ljudsko biće donese olakšanje (lijek) svemu okolo sebe. To je ono što su ljudi vidjeli u Isusu. Čuda, Isusova, nisu bila dizajnirana, kako su mislili u18. stoljeću, da dokažu da je on Mesija ili “sin Božiji.” To je veoma moderan način gledanja. Mi ćemo u to vrijeme naučnih otkrića početi bivati opsjednuti tim empirijskim dokazom. Ali, u tom drevnom svijetu znak je bio nešto prilično drugačije, i prosto da se Isus nadao da ubijedi ljude ovim čudima, izgleda da mu ona nisu išla baš na način da mu budu od pomoći! Jer, poprilično često čudo je predočavano onome ko je već imao vjeru. A onda, također, sretne nekoga ko mu kaže: “Ti si Mesija!”, a on mu odgovara: “Ne govori nikome!” Ono što evanđelja ustvari govore jeste o deunomijama Božijim, Božijim moćima u Isusu. One nisu samo za Isusa. Isus je veoma jasno kazao: “Vi ćete čak moći načiniti i veće stvari ako budete imali vjere!” Bićete u stanju reči toj planini: Pomjeri se i utoni u more, čak i više od mene. Naravno, on to nije mislio bukvalno, jer, život bi bio prilično nemoguć kada bi svaki muškarac ili žena sa vjerom pomjerali planine unaokolo! Ali, zasigurno to je nešto čemu su rani kršćani bili učeni i što su poznavali. Jer, sv. Pavle, rani kršćanski autor govori o “vjeri koja može pomjeriti planine.” Ovo je za svakog ko posjeduje vjeru, tako je osoba koja ima vjeru najednom oslobođena straha, kao što je prosvijetljeno ljudsko biće rasterećeno straha u Upanišadama. Poput apostola nakon raspeća koji osjete duh Isusa i pohrle vani i propovjedaju. Izgubili su sve te strahove nedostatka razumijevanja koje su imali sa Isusom tokom njegovog života. Osoba vjere može se suočiti sa svojom smrću kao što je Isus to mogao u “nepravednoj smrti”: hladno s držanjem i oprostom svojim neprijateljima, misleći o drugima, uzimajući svoju smrt u svoje vlastite ruke. Kao što budista koji je postigao prosvjetljenje nirvane može doživjeti smirenost usred patnje pronalazeći miran staložen centar u samome sebi. Osoba vjere je onaj ko razumije da je dati čašu hladne vode u ime Boga nekome kome je potrebna kosmički čin ogromne važnosti. Osoba vjere je neko ko ima ispravne prioritete, koji ima jednu neophodnu stvar, ko nije zabrinut za sutra ili da li će dobiti posao, već je skoncentrisan na glavne stvari života. A ljudi su, kada su vidjeli Isusa, pronašli vjeru da ljudski život može biti upravo ovakav. Da ljudska priroda u sebi ima božanskog i da će to ostvariti novog Adama, novu ljudski rod.

Grčko pistis i latinsko credo
Tako, kada su evanđelja prevedena na latinski od strane sv. Ivana u 4. stoljeću za zapadne kršćane, koji su govorili latinski, a ne grčki, on je preveo pistis riječju credo . Riječ credo, to je uredu, credo znači isto što i pistis. Ali, sada je prevedeno sa “ja vjerujem” (I believe ) – to ustvari uopće ne znači to, jer dolazi od riječi cordo – što znači: dati svoje srce. Sada ću se malo dotaći filologije. Vi znate, sigurna sam, oprostite mi ako vam govorim nešto što je prilično elementarna stvar, ali svi evropski i indijski jezici izgleda dolaze od jednog korijena poznat kao indo-evropski jezik. On danas ne postoji, ali filolozi mogu unazad pratiti historiju riječi i ja ću vam pokazati šta je to bilo u originalu. Credo dolazi iz istog indo-evropskog korijena iz kojeg dolazi sanskrit riječ śraddhā (sanskrit naziv za vjeru), koja znači: da dadneš svoje srce, da se aktiviraš, da hvališ, da vrednuješ, da držiš nešto dragim. Naprimjer, postoji priča, ja ne znam sanskrit, ne mogu vam reći šta bi proširenije forme riječi śraddhā značile, ali glagolski oblik śraddhā - mitovi, priče su veoma važne hinduske vrijednosti- i to ne znači da vi vjerujete da su svi ti mitovi istina u bukvalnom smislu, činjeničnom smislu. Indijski narodi su isuviše sofisticirani i tanentovani da imaju takvu vrstu ideje. Śraddhā znači da vi prilagođavate ove priče, vi se angažirate s njima, činite ih svojim vlastitim. Identificirate se s njima, činite ih dijelom svoga života. To je miqra - aktivirate je u svom vlastitom životu. Credo znači istu stvar. Sada, jedno od prvih izvješća koje imamo o ceremoniji krštenja (baptizma) dolazi iz ranog 4. stoljeća iz Jerusalema, od Kirila, biskupa jerusalemskog.

Vjera: čin ljubavi?
Uvjerenja (creeds ) ono što zovemo creeds, po riječi credo, a što smo uzeli da su izjave i očitovanja komplikovanih uvjerenja, su korištena u ovim inicijacijama, ceremonijama uvođenja, baptizma. Ljudi nisu govorili da vjeruju u nešto, već su govorili nešto daleko odlučnije. Ne zaboravite, do prva tri stoljeća, biti kršten, postati kršćaninom, bilo je opasno u Rimskom carstvu. Veoma vjerovatno ste mogli biti uhapšeni i umrijeti bolnom smrću. Prema tome, ovo je bio čin stvarne odlučnosti, hrabrosti i ubijeđenja. Kiril donosi divno izjvešće o tome kako su ljudi bili pripremani za ceremoniju baptizma. Pripremani su kroz duge periode posta, posebnih molitvi da bi se spremili za ovo uvođenje, iskustvo promijene načina života. Stajali bi van današnje crkve Svetog groba u Jerusalemu, okrenuti zapadu, okrenuti prema smjeru Egipta, zemlje ropstva gdje su Izrailićani oslobođeni od strane Boga i prošli kroz Crveno more. Da ste upitali ove katakumane (catacumans - nekrštene početnike u vjeri), kako su ih zvali, vjerujete li da se to zaista desilo? Vjerovatno bi rekli: “Da, svakako, ali u tome nije poenta!” To je više od činjeničnog, mislim, možda je bila neka poplava u delti, kao što imate nepogode ovdje u Montani, što označava važan historijski događaj za vaš narod. Međutim, ovo je mythos, ovo je simbolično. Također, oni su stajali blizu Isusove grobnice, gdje je Isus ustao iz mrtvih. I oni sami su također išli da učestvuju u toj smrti. Sv. Pavle kaže: “Vi koji ste kršteni ponirete u Isusovu smrt i izlazite u novi život na simboličan način.” Stoga, stajali bi okrenuti prema zapadu, a onda bi izgovarali molitve, pokajali bi se, odricali bi se svog starog života ropstva, i ulazili bi u crkvu. Ulazili bi u veliki bazen, nastupni bazen, kao da prave svoj vlastiti prijelaz preko Crvenog mora. Simbolično ponirući ka Isusovoj smrti, a na drugoj strani, davala bi im se čista bijela odjeća koja simbolizira njihovu novu uskrsnulu, ponovo probuđenu ličnost, svoj novi život vjere. I tako, kada bi ušli u bazen bili bi uronjeni, svaki po tri puta, biskup bi ih gurnuo pod vodu i kazao: “Posvećuješ li sebe Bogu Ocu?” A katakuman bi povikao: “Pisteo!” Ili: “Credo!”, ako je govorio latinski. “Predajem se!” Isto tako: “Predaješ li se Sinu?” – ponovno bi bio uronjen u vodu: “Pisteo!” I Duhu? “Pisteo, Credo!” Kada je sjedio na ivici tog bazena, novak nije razmišljao na način: “Na osnovu dokaza koje imam i koje sam stekao tokom godina, pažljivo sam izučio da je balans vjerovatnosti malo više na strani vjerovanja nego na strani nevjerovanja.” Ovo je čin predavanja i obavezivanja (angažiranja), čin ljubavi. I to je ono što je riječ stajalište/uvjerenje belief nekada bila. Riječ (belief ) nije značila prihvatiti određene teoreme, ona je vezana za njemačku riječ liebe - ljubav, za latinsku riječ libido – žudnja. Kod Čousera (Chaucer) u 14. stoljeću, Čouser govori o jednom vitezu u jednoj od svojih priča koji kaže: “Molim te Gospode, prihvati moje vjerovanje!” Misli: “Prihvati moju lojalnost.” Kod Šekspira (Shakespeare) u komadu kojeg je napisao kratko prije nego što je Biblija kralja Džejmsa prevedena jedan od likova Bertram, dakle djelo All's Well That Ends Well, sebe je doveo u zaplet sa ženom slaba soja koja se zvala Helena. I zbog svega ovoga nikako nije sretan. A jedan njegov prijatelj mu kaže: – A šta on time misli: “Ne pokreći svoju nadmenost, ne uplići se, ne angažiraj se u svom preziru! Ne animiraj ga! Ne čini ga dijelom sebe!” Znate kako postupate kad ste ljuti na nekoga. (Pošto je predavanje na otvorenom, čuje se grmljavina) Idete i budete … Upravo poput ovoga! (grmljavine). Ne čini to, on (Bertramu) kaže!

Razumijeti i vjerovati
Dobro. Sada ću vam dati primjer poznate izreke koja znači nešto sasvim drugačije kada ovo značenje riječi belief uzmete u razmatranje. U 11. stoljeću Sv. Anselm, nadbiskup katerberijski, piše molitvu u kojoj kaže da čovjke nikada ne može spoznati Boga u potpunosti. Bog je van mogućnosti spoznaje ljudskog uma! Ali, ipak, kaže on, da želi razumijeti svoju vjeru, svoj fides, taj novi spokoj i sigurnost koja je došla u njegov život. Tako, u jednom dijelu svoje molitve govori: "Neque enim quaero intelligere ut credam, sed credo ut intelligam…” U slučaju da trebate prijevod, ovako se obično prevodi: “Ne tražim da razumijem s clijem da bih mogao vjerovati, već vjerujem s ciljem da bih mogao razumijeti!” (For I do not seek to understand in order that I may believe, rather, I believe in order that I may understand. ) Sada, uvijek sam mislila da je ovo značilo da ne razmišljam da li razumijem, i da li su istina bilo koje od ovih doktrina, dakle, “Ne tražim da shvatim s ciljem da bih vjerovao” – već jednostavno, samo vjerujete! Uzimate to kao vjeru! A onda, čineći taj akt poniznog intelektualnog potčinjavanja doseći ćeš razumijevanje. Ali, ustvari ono što je Anselm govorio prilično je drugačije. Credo ut intelligam – da to možda ovako ne trebamo prevesti: “Predajem se, posvjećujem se, volim, svoj kršćanski život ću provesti u praksu, i onda, i samo onda ću razumijeti!?”
U kasnom 17. stoljeću, o čemu ću detaljnije govoriti sutra, nadam se u jednoj tišoj atmosferi (govori ovo zbog grmljavine i kiše koja jako pada napolju), objašnjavaću kako je došlo do promijene u značenju riječi belief u ovom dobu. Hajdemo samo dotaći samo jednu implikaciju ovoga. Prije nego što je riječ belief uvijek bila usmjeravana, gotovo uvijek, usmjeravana ka osobi ili Bogu. “I believe you” – znači: volim te, čeznem za tobom. Vidite, krećete se od sebe prema drugom. Kada jednom otpočnete govoriti – I believe – Ja vjerujem – sav naglasak prelazi na vas. Tačka završnica je na vama. A mi znamo iz historije religije da jedino možete steći iskustvo božanskog kada sebe napustite i predate, a ne kada se okačite na samodefiniranje i sebe stavite u centar slike. Ovo je, dakle samo jedan primjer.


Jasne direktive o Bogu?
A sada samo hoću da zaključim kratkim obraćanjem na Kur’an. Kur’an nema vremena za belief – stajalište/uvjerenje. On naziva teološke ortodoksije terminom zanna - sebi-ugađajuće, samozadovoljavajuće pogađanje o stvarima o kojima niko ne može biti siguran, da li su jedno ili drugo - što ljude čini prgavim i svadljivim, te sektaški orijentiranim. Mi tako čujemo Kur’an koji govori o ljudima “nevjernicima” (unbelievers ) – to je engleski prijevod ili infidels. Ovo je veoma loš prijevod! Riječ kafir i džahili nemaju ništa sa vjerovanjem! Riječ kafir označava onog ko je nezahvalan. Kur’an pita Muhammeda, kazujući: “Ako upitaš džahilune ko je stvorio svijet, zasigurno će reći Allah!” Vidite, ne postoji problem sa teologijom! Problem je bio u tome što oni nisu tu vjeru u Božije stvaranje provodili u praksi. Umjesto da oponašaju Božiju dobrotu i milosrdnost prema svijetu, čvrsto su prigrlili stvari za sebe, ostavljajući druge ljude gladnima, siromašnima i oštećenima.
Sada, neke brze završne napomene. Sutra, kao što sam kazala u tišim uslovima predavanja. (Grmljavina i kiša su se veoma pojačali). Pogledaćemo u to šta su ove doktrine značile, pogledati u stvaranje, naprimjer, u trojstvo, u to šta misterija znači, šta ljudi misle šta ona znači danas, a šta je značila u vrijeme kada su ove doktrine bile formirane.
Željela bih konačno da završim, kao što vidite, teško je govoriti o Bogu! (Smijeh i pljesak odobravanja publike, jer cijelo vrijeme kiša sve intenzivnije pada i grmi). A, također, teško je i slušati, svijet je često okrenut protiv nas. Međutim, danas mi često govorimo o Bogu na način koji bi naše pretke učinio da se poljuljaju. Tragamo za krajnje pojednostavljenim argumentima, prostim direktivama u Svetim tekstovima – govoreći tako prilično prosto – “Ja znam šta Bog hoće!” Umjesto da se znojimo! Poslanici (proroci) Izraela kada su primali, kada su govorili u Božije ime, nisu samo tumarali unaokolo i držali predavanje u ugodnim uslovima kao što je ovo naše! (Smijeh) Postoji simbolizam koji se provlači kroz hebrejsku Bibliju koji poručuje kako je poslanicima bilo teško govoriti. Mojsije je imao neku vrstu govorne mane, a Aroon je morao govoriti za njega. Isaijine su usne gorile prije nego što bi progovorio Božiju riječ. Jeremija bi rekao: “Moj Bože, moj Bože, ne mogu govoriti, ja sam dijete!” A, kada je poslanik Muhammed donio svoje Objave, riječ Božiju Mekki, znao se znojiti zbog napora. Gledajući sa teškoćom na ono što se dešavalo oko njega, ponirući pravo u sebe, postajući blijed, hladan, padajući u trans. Čak i kada bi dan bio hladan on bi se znojio. Mi danas imamo isuviše ljudi koji daju jasne direktive o tome šta oni misle šta Bog želi i šta Bog jeste! (Pljesak)

Danas je mnogo džahilijjeta
Trebamo se sjetiti rabina koji su činili taj kreativni napor. Vidite, evo je prestaje (Kiša prestaje padati)! Trebamo se sjetiti rabina koji su naporno radili da bi učinili da Sveta knjiga progovori njihovom vremenu, da odgovori na zbunjujuće probleme njihovog vremena, da je učine da kaže nešto novo. I misliti o onim kršćanima koji su uranjani u bazen dok im je govoreno: “Da li vjeruješ, predaješ li sebe Ocu?” Odgovarali bi: Credo -činili su akt predanosti i zaručivanja. A ako biste ih upitali, kao što sam kazala: “Da li vjeruješ da je Isus ustao iz te grobnice? Da li vjeruješ da je Crveno more ustvari bilo razdvojeno pred
Izraelićanima prije svih tih godina?” Vjerovatno bi rekli: “Svakako, ali u tome nije poenta!” Poenta je: Ovo se dešava sada. Realnost koja leži ispod događaja o kojima se govori i koji se predstavljaju jeste prolazak iz mraka u svjetlo, od straha prema sigurnosti, od ropsta ka slobodi… bivajući dijelom baptizma ili ceremonije, simbolično. I, ponovno, u našem bukvalno orijentiranom dobu, mi smo izgubili svaku ideju (razmišljanje) simbolizma. Mi govorimo o stvarima koji su samo simboli. Ljudi u engleskim prijevodima koji se nazivaju “nevjernici” (unbelievers ) nikako nisu nevjernici. Većina njih imala je savršeno prihvatljivu teologiju, ali je nisu provodili u praksi. Riječ kafir označavao je nekoga ko je nezahvalan, koji, kao kada vam neko dođe i dadne čašu vode vi mu je izbijete iz ruke i kažete ne želim to budalo, neko ko može gledati kako Bog svakog dana ljudskim bićima daje i ne osjeća nikakvu obavezu da sebe makne iz centra svijeta i druge dovede u tu poziciju, koji ne čini nikakav pokušaj da doktrinu stvaranja provede u praksi, koji ignoriše miqra stvaranja. Druga riječ je džahilijjet. Ovo se često prevodi kao “vrijeme neznanja” i ima konotacije neznanja, ignorancije, ali stvarno znači agresiju, razdražljivost, gnjev, šovinizam, aroganciju – ovo je bio duh pustinjskog Arapa koji je pokušavao živjeti neku vrstu života u tom sablasnom području, gdje je danas Saudijska Arabija. A s ciljem da vaše peleme preživi, morali ste misliti svom plemenu samo najbolje. I morali ste tvrditi: “Biću sa svojim plemenom bilo ono upravu ili ukirvu!” Sunna ili način života ničijeg drugog plemena nije ni blizu dobra kao moja. Mnogo je džahilijjeta danas i to ne samo u stepama pustinje. Postoji mnogo šovinizma, patriotizma – i takva vrsta agresije, šovinizma, nacionalnog ponosa, nacionalizma, partikularizma, ekskluzivizma – to su one stvari koje su osuđene kod onih koji se nazivaju džahiluni. Svako je tačno znao, muškarac ili žena, ko su ovi džahiluni bili. Ovo je veoma maleno sićušno društvo. Kur’an ih ne imenuje. Prilično je izdašan, blag u tom pogledu. Ali, kao poređenje tome, u vrijeme Johna Majora, a on je bio premijer Velike Britanije, bila je grupa konzervativnih političara, znali smo tačno koji od njih je bio u toj grupi, koji su kolektivno bili poznati kao “kopilad.” Ovo je bila opaska koju je John Major napravio o njima, i koju su mediji dobro propratili. Mogli ste vidjeti naslove u novinama koji su govorili: “Kopilad ponovno udaraju” itd. Neko ko bi naišao na ove novine nepripremljen mogao je pomisliti da je britanska štampa odjednom bila opsjednuta ljudima koji su rođeni van braka. (Smijeh publike).

Džahilijjet kao agresija
Ali ovo je bilo ime za grupu ljudi u Mekki koji su pokušavali dići hajku na muslimansku zajednicu i istrijebiti je. A poslije, Muhammed je sklopio mir sa svakim od ovih džahiluna i dao im veoma visoke pozicije u muslimanskoj državi. Stoga, nema govora, da se nevjernici (unbelievers ) moraju pobiti gdjegod ih se zatekne! Ustvari, Kur’an, eksplicitno kaže da Bog kaže Muhammedu u Kur’anu: Da smo mi željeli da stvorimo jednu zajednicu i jednu religiju, mi bismo to učinili! Ali nismo to htjeli tako učiniti! Jer, Kur’an kaže: Svako ima svoj vlastiti din , svoju vjeru, religiju, i svoj način života. “Vi imate svoj din,” kaže Muhammed džahilunima jedne prilike, “a ja imam moj din.” Hajdemo se samo složiti da se razlikujemo! Stoga, zaista nije od pomoći prevoditi (arapske riječi) kafirun ili džahilun kao “nevjernici”. Ustvari, ekstremisti koji danas citiraju ove tekstove, ustvari koriste ovu riječ ispravno, osim što džahiluni danas nisu u Mekki, oni mogu biti u Britaniji, naprimjer, da imenujem samo jednu zemlju. Otuda, ova agresija,tj., osjećaj da su napdnuti. Vjerovanje nije kategorija, ali je interesantno kako je ukopana ova naša zapadna ideja da bilo ko, ko se usprotivi Objavi mora biti nevjernik, da je to ključni vjerski grijeh! Vanredno je otkrovenje da se taj termin koristi u prijevodima i istrajava se u upotrebi u prijevodima koji nisu mnogo od pomoći.
Jeste li primjetili da je kiša splasnula?

Priredio: Mirnes KOVAČ

FUSSNOTE:
^1] Intitut Chautauqua Institution (šetaukva) je neprofitni obrazovni centar i ljetnje odmaralište koje se nalazi u Šetaukvi, u zapadnom dijelu države New York. Ime je vezano za emancipacijski Pokret koji je bio veoma popularan u kasnom 19 i ranom 20. stoljeću. A današnja Institucija je osnovana 1874. godine kao obrazovni kamp za učitelje. Danas fokusirana uglavnom na umjetnost, edukaciju, religiju i rekreaciju, svoje programe nudi u okviru ljetnjih edukativnih kurseva, predavanja, umjetničkih predstava i programa. Prošle godine organziran je poseban program “Vjera i građanski život” u okviru kojeg je seriju predavanja održala Karen Armstrong.