Kolumne
(Pod)sjećanje na agresiju i genocid nad Bošnjacima
ZLOČIN STOLJEĆA
|
|
Autor: Dr. hfz. Safvet Halilović
Objavljeno: 17. August 2009. 20:08:54
Agresija na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995) je, bez dvojbe, jedna od najvećih tragedija u ljudskoj povijesti. U toj agresiji izvršen je genocid nad najbrojnijim bosanskohercegovačkim narodom – Bošnjacima. Genocid je izveden uz odobrenje zapadnih vlada i uz kršenje Povelje Ujedinjenih naroda i Konvencije o genocidu iz 1948. godine.
Američki pisac i istraživač Michael A. Sells ističe da je genocid nad Bošnjacima bio motiviran i u velikoj mjeri opravdan vjerskim nacionalizmom, koji su finansijski i vojno potpomagale Srbija i Hrvatska. Žrtve tog genocida, prije svih, bili su Bošnjaci, odabrani za uništenje zbog svoje vjere. [1]
Rušitelji Bosne i Hercegovine ne samo da su radili na upropašćavanju budućnosti te zemlje vršeći genocid nad njenim najmnogoljudnijim narodom, nego su i sistematski zatirali njenu prošlost. Nacionalna i univerzitetska biblioteka u Sarajevu uništena je u strahovitom požaru koji je uzrokovan zapaljivim granatama ispaljenim sa srpskih položaja iznad Sarajeva, 25. augusta 1992. godine. Tokom slijedećih nekoliko dana, za vrijeme najvećeg spaljivanja knjiga u savremenoj ljudskoj povijesti, plamen je progutao više od milion knjiga, više od sto hiljada rukopisa i rariteta, kao i stoljeća historijskih zapisa o Bosni i Hercegovini. Danima je gusti crni oblak pepela visio nad gradom, a stanovnici su u vlastitoj kosi i odijelu nalazili komade ugljenisanog papira ili pepeo spaljenih knjiga i rukopisa…
Uništenje Nacionalne biblioteke bila je samo jedna komponenta u sistematskoj kampanji kulturnog istrebljenja. Tri mjeseca prije toga, 17. maja 1992. godine, srpska vojska usmjerila je svoje cijevi na Orijentalni institut u Sarajevu, gdje je bila pohranjena najveća zbirka islamskih rukopisa na Balkanu. Spaljeno je više od pet hiljada rukopisa na hebrejskom, perzijskom, arapskom, otomanskom turskom i arebici (bosanski pisan arapskim pismom). Zatim je srpska vojska peusmjerila vatru na Zemaljski muzej, pogodila ga više puta i uništila veliki dio muzejskih eksponata…
Granatiranje tih kulturnih institucija bilo je smišljeno. One su probrane za uništenje i vrlo precizno bombardirane, njihova okolina je nedirnuta. Tokom jednog od brojnih granatiranja Zemaljskog muzeja, srpski artiljerci su promašili zgradu i pogodili hotel Holiday Inn neposredno ispred Muzeja. Kate Adie, izvještač BBC-a, kasnije je intervjuirala nadležnog srpskog oficira. Kada ga je upitala zašto je gađao Holiday Inn, glavno sjedište novinara u Sarajevu, oficir se ispričao i objasnio da je nišanio na Muzej i da je greškom pogodio hotel. [2]
Tokom brutalne agresije na Bosnu i Hercegovinu razorene su brojne džamije i minareti, među kojima i neki od najljepših primjeraka otomanske arhitekture iz 16. stoljeća na zapadu Balkana. Mnoga od tih monumentalnih zdanja nisu tek “slučajno” pogođena u međusobnom granatiranju zaraćenih strana; u gradovima kao što su Bijeljina i Banja Luka razaranja nisu imala nikakve veze s borbama – džamije su noću dignute u zrak eksplozivom, a sutradan buldožerom poravnate sa zemljom. [3]
U bosanskoj golgoti ubijeno je preko 200.000 Bošnjaka, desetine hiljada ih je osakaćano, a na stotine hiljada prognano iz svojih domova. Analitičari spominju broj od oko 50. 000 silovanih žena muslimanki. Silovane su ne samo odrasle žene i djevojke, već i starice od sedamdeset i više godina, kao i djevojčice od šest ili sedam godina. Silovanje bosanskohercegovačkih žena od strane srpskog (i hrvatskog) agresora vršeno je sistematski, u sklopu općih vojnih planova agresora i uz znanje i podršku njegovog političkog i vojnog vrha.
Uvođenjem embarga na oružje Međunarodna zajednica je onemugućila Bosni i Hercegovini da se brani od agresije. Iako se on, formalno, odnosio na sve zaraćene strane, činjenica je da su jedino Bošnjaci (muslimani) bili direktno ugroženi uvođenjem embarga na uvoz oružja. Bosanski Srbi su bili do zuba naoružani vojnim potencijalima bivše JNA, a Hrvatima je oružje dolazilo iz (i preko) Hrvatske. Jedino su Bošnjaci ostali bez potencijalnih mogućnosti za nabavku i dotok oružja, prepušteni sebi i krvavim vizijama velikodržavničkih stratega.
Agresor je još na samom početku agresije organizirao koncentracione logore diljem Bosne i Hercegovine. Prema podacima Centra za istraživanje i dokumentaciju Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, kroz logore smrti prošlo je više od 200. 000 logoraša (civila, žena, djece i dojenčadi). Iz logora slobodu nikada nije udahnulo 38. 780 logoraša. U Centru se ti podaci svakodnevno dopunjuju. Zna se da je najveći dio logoraša, onih koji su bili zatvoreni u logore, kao i onih koji su u logorima ubijeni ili u logorima umrli, ili se vode kao nestali, iz redova Bošnjaka. U gornje brojeve nisu uključeni oni koji su ubijeni u svojim kućama, selima, gradovima, prije nego su internirani u 615 logora koji su do sada pri Centru registrirani. Logori pod kontrolom Srba bili su daleko najbrojniji i kroz njih je prošla većina logoraša, mahom civila, muškaraca, djece, žena i staraca. Hrvati su, također, osnivali logore koji po svojoj brutalnosti i strahotama koje su Bošnjaci u njima pretrpjeli, ništa ne zaostaju za onim koje su osnivali Srbi. [4]
Prema riječima Amora Mašovića, predsjednika Državne komisije za traženje nestalih, u proteklom ratu je prijavljen nestanak 27. 719 osoba. Od tog broja, Bošnjaci čine 91%, Srbi 6%, Hrvati 2% i ostali 1%. Više od 10% nestalih su ženskog pola, više od 3% su maloljetne osobe – mlađe od osamnaest godina, a više od 95%, što je poseban kuriozitet, čine kategorije osoba koje su zaštićene konvencijama o ratnom i humanitarnom pravu: civili, sanitetsko osoblje, vjerski službenici, ranjnici, pa čak i osobe koje se šalju kao izaslanici da drugoj strani prenesu pozive za prekid vatre i sl. Među žrtvama se nalaze i djeca stara svega pet mjeseci, kao i osobe rođene još u 19. vijeku. “Zločin dobiva još veće dimenzije” – ističe gospodin Mašović – “ako se zna da su zločinci iz nekoliko većih, primarnih grobnica u kojima su bili posmrtni ostaci nekoliko stotina, pa čak i hiljada žrtava, prenosili posmrtne ostatke i pravili veći broj manjih, sekundarnih grobnica, kako bi se umanjila monstrouznost zločina.”
*****
Vrhunac tragedije u Bosni i Hercegovini predstavlja zločin u Srebrenici, koji se desio u julu 1995. godine, naočigled cjelokupne svjetske javnosti. Genocid nad Bošnjacima u Srebrenici je, po svojim dimenzijama, paradigma stradanja Bosne i Bošnjaka. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, na području četiri opštine srednjeg Podrinja živjelo je 185.522 stanovnika, od čega 115.936 Bošnjaka (62,5%), 65.012 (35%), 4.574 (2,5%). Sama opština Srebrenica imala je 36.666 stanovnika, od čega 27.572 Bošnjaka (75,2%), 8.315 Srba (22,7%) i 741 ostalih 2%). [5]
To je, dakle, nacionalna struktura stanovništva Srebrenice i okolnih općina prije agresije. Evidnetno je da su su Bošnjaci u tom regionu tada imali dominantnu većinu.
Srebrenica je još 1993., nakon što je bosanskim braniocima oduzeto ono malo oružja koje su posjedovali, proglašena “zaštićenom zonom” Ujedinjenih nacija. Od tada, za sigurnost Srebrenice i njenih žitelja “brinu se” međunarodne snage koje su tamo prispjele. Međutim, holandski bataljon u čijoj ingerenciji je bila Srebrenica ništa nije učinio da bi spriječio srbočetničku armadu koja je u julu 1995. prodrla u “zaštićenu zonu”. Dok su svjetski moćnici davali jalove izjave i organizirali sastanke po Londonu i Parizu, Mladićeve i Karadžićeve četničke formacije, potpomugnute dobrovoljcima i regularnom vojskom susjedne Jugoslavije, i osokoljene neefikasnošću međunarodne zajednice, izvršile su zločin planetarnih razmjera. Više od 10. 000 ljudi na zvjerski način je ubijeno i poklano. Njihova tijela zatrpana su u masovnim grobnicama, a kasnije, planski i organizovano izmještana na druge lokalitete s ciljem prikrivanja obima zločina. Hiljade tijela ni do dan-danas nije pronađeno, a tek manji broj žrtava je identificiran.
Nigdje, kao u Srebenici, nije tako jasno izražen karakter agresije na Bosnu i Hercegovinu. A ona je perfidna, brutalna i - genocidna. Nigdje, kao u tom kraju nije tako javno, čak uz prisustvo vojnika Ujedinjenih nacija, izvršen genocid nad Bošnjacima. Nigdje, kao u Srebenici, nije očigledna odgovornost Organizacije ujedinjenih nacija, posebno najviših civilnih i vojnih funkcionera Ujedinjenih nacija za područje bivše Jugoslavije, te Generalnog sekretara, Sekretarijata i Savjeta sigurnosti. [6]
Da se za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu nije desio drugi zločin, osim onoga koji je učinjen u Srebrenici, bilo bi to sasvim dovoljno da se dokaže da je u Bosni i Hercegovini učinjen najveći ratni zločin u 20. stoljeću. Nacisti su, također, činili velike zločine u Drugom svjetskom ratu, ali zločin u Srebenici desio se pred očima cijeloga svijeta i uz prešutnu saglasnost sila koje su bile u stanju da to spriječe. Za razliku od nacističkih vođa koji su dobili zasluženu kaznu na suđenju u Nirnbergu, neposredno nakon završetka Rata (sudije su donosile samo jednu od dvije presude: pogubljenje ili doživotna robija), organizatori i počinioci zločina u Srebrenici, poput zločinca Mladića, slobodno se kreću i danas, četrnaest godina nakon srebreničke golgote. A ako se, pak, i desi da neko od njih dospije do Međunarodnog tribunala u Hagu, ništa bitno se ne mijenja: suđenja ratnim zločincima u Hagu su tako koncipirana da optuženima omogućavaju da se, jednostavno, iživljavaju nad žrtvom! Ko god je posmatrao neku od sesija suđenja najodgovornijoj ličnosti za ratne zločine u Bosni i Hercegovini i cijeloj bivšoj Jugoslaviji – Slobodanu Miloševiću, u to se mogao s lahkoćom uvjeriti.
Ilustracije radi, dovoljno je navesti sljedeća dva primjera iz rada Tribunala:
1. Po presudi Tribunala u Hagu, zločinac Dražen Erdemović koji je priznao da je zvjerski ubio sedamdeset Bošnjaka, među kojima ima i žena i djece, dobio je kaznu od pet godina zatvora! Sudija koji je Erdemoviću pročitao presudu rekao je da je optuženi za vrijeme procesuiranja pokazao “veliku kooperativnost i dobro vladanje”, te mu je, zbog tog “dobročinstva”, kazna umanjena(!). “Nakon izdržavanja kazne”, pojasnio je spomenuti sudija, “Erdemović će biti još dovoljno mlad da bi započeo novi život!”
2. O pravdi koju dijeli Međunarodni tribunal u Hagu govori i slučaj Biljane Plavšić. Poznato je da je ona obnašala najveće funkcije u javnom i političkom životu Republike Srpske u vremenu kada je srpskočetnička armada sistematski sprovodila genocid nad Bošnjacima. S toga, njena odgovornost za taj genocid svakako je trebala biti predmetom interesovanja Tribunala. Međutim, nakon dolaska u Hag i priznanja “da je proganjala nesrpsko stanovništvo – radi čega joj je žao(!)”, Sud je Plavšićevu oslobodio optužbe za genocid i brojne druge optužbe i osudio na 11 godina zatvora. Plavšićeva se potom udomila u luksuznom zatvoru u Švedskoj gdje joj, kao što su prenijeli neki mediji, uprava zatvora za rođendan donosila čak i tortu(!).
Zato, uspoređivati Hag sa Nirnbergom, najblaže rečeno, nema smisla. Razlika je ne samo očita, već je poput one između nebesa i zemlje!
FussNote:
1] Michael A. Sells, Iznevjereni most, religija i genocid u Bosni, Sarajevo, 2002., str. 9.
2] Ibid., str. 15-17.
3] Noel Malcolm, Povijest Bosne, Zagreb – Sarajevo, 1995., predovor str. XXV.
4] Vidjeti: Molila sam ih da me ubiju, zločin nad ženom Bosne i Hercegovine, izdavač Centar za istraživanje i dokumentaciju Saveza logoraša Bosne i hercegovine, 1999., str. 13-14.
5] Vidjeti: Srebrenica 1995, knjiga 3, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2000., str. 7-8.
6] Ibid., str. 8.
(Tekst je objavljen i u listu “Preporod”, br. 906, 15. august 2009.)
| Dr. Safvet HALILOVIĆ: Uvođenjem embarga na oružje Međunarodna zajednica je onemugućila Bosni i Hercegovini da se brani od agresije. Iako se on, formalno, odnosio na sve zaraćene strane, činjenica je da su jedino Bošnjaci (muslimani) bili direktno ugroženi uvođenjem embarga na uvoz oružja. Bosanski Srbi su bili do zuba naoružani vojnim potencijalima bivše JNA, a Hrvatima je oružje dolazilo iz (i preko) Hrvatske. Jedino su Bošnjaci ostali bez potencijalnih mogućnosti za nabavku i dotok oružja, prepušteni sebi i krvavim vizijama velikodržavničkih stratega. |
Rušitelji Bosne i Hercegovine ne samo da su radili na upropašćavanju budućnosti te zemlje vršeći genocid nad njenim najmnogoljudnijim narodom, nego su i sistematski zatirali njenu prošlost. Nacionalna i univerzitetska biblioteka u Sarajevu uništena je u strahovitom požaru koji je uzrokovan zapaljivim granatama ispaljenim sa srpskih položaja iznad Sarajeva, 25. augusta 1992. godine. Tokom slijedećih nekoliko dana, za vrijeme najvećeg spaljivanja knjiga u savremenoj ljudskoj povijesti, plamen je progutao više od milion knjiga, više od sto hiljada rukopisa i rariteta, kao i stoljeća historijskih zapisa o Bosni i Hercegovini. Danima je gusti crni oblak pepela visio nad gradom, a stanovnici su u vlastitoj kosi i odijelu nalazili komade ugljenisanog papira ili pepeo spaljenih knjiga i rukopisa…
Uništenje Nacionalne biblioteke bila je samo jedna komponenta u sistematskoj kampanji kulturnog istrebljenja. Tri mjeseca prije toga, 17. maja 1992. godine, srpska vojska usmjerila je svoje cijevi na Orijentalni institut u Sarajevu, gdje je bila pohranjena najveća zbirka islamskih rukopisa na Balkanu. Spaljeno je više od pet hiljada rukopisa na hebrejskom, perzijskom, arapskom, otomanskom turskom i arebici (bosanski pisan arapskim pismom). Zatim je srpska vojska peusmjerila vatru na Zemaljski muzej, pogodila ga više puta i uništila veliki dio muzejskih eksponata…
Granatiranje tih kulturnih institucija bilo je smišljeno. One su probrane za uništenje i vrlo precizno bombardirane, njihova okolina je nedirnuta. Tokom jednog od brojnih granatiranja Zemaljskog muzeja, srpski artiljerci su promašili zgradu i pogodili hotel Holiday Inn neposredno ispred Muzeja. Kate Adie, izvještač BBC-a, kasnije je intervjuirala nadležnog srpskog oficira. Kada ga je upitala zašto je gađao Holiday Inn, glavno sjedište novinara u Sarajevu, oficir se ispričao i objasnio da je nišanio na Muzej i da je greškom pogodio hotel. [2]
Tokom brutalne agresije na Bosnu i Hercegovinu razorene su brojne džamije i minareti, među kojima i neki od najljepših primjeraka otomanske arhitekture iz 16. stoljeća na zapadu Balkana. Mnoga od tih monumentalnih zdanja nisu tek “slučajno” pogođena u međusobnom granatiranju zaraćenih strana; u gradovima kao što su Bijeljina i Banja Luka razaranja nisu imala nikakve veze s borbama – džamije su noću dignute u zrak eksplozivom, a sutradan buldožerom poravnate sa zemljom. [3]
 Agresija  Logori  11. juli 1995.: Fašizam u Srebrenici  Genocid i porogon bošnjačkih civila uz blagoslov UNPROFOR-a  Genocid |
Uvođenjem embarga na oružje Međunarodna zajednica je onemugućila Bosni i Hercegovini da se brani od agresije. Iako se on, formalno, odnosio na sve zaraćene strane, činjenica je da su jedino Bošnjaci (muslimani) bili direktno ugroženi uvođenjem embarga na uvoz oružja. Bosanski Srbi su bili do zuba naoružani vojnim potencijalima bivše JNA, a Hrvatima je oružje dolazilo iz (i preko) Hrvatske. Jedino su Bošnjaci ostali bez potencijalnih mogućnosti za nabavku i dotok oružja, prepušteni sebi i krvavim vizijama velikodržavničkih stratega.
Agresor je još na samom početku agresije organizirao koncentracione logore diljem Bosne i Hercegovine. Prema podacima Centra za istraživanje i dokumentaciju Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, kroz logore smrti prošlo je više od 200. 000 logoraša (civila, žena, djece i dojenčadi). Iz logora slobodu nikada nije udahnulo 38. 780 logoraša. U Centru se ti podaci svakodnevno dopunjuju. Zna se da je najveći dio logoraša, onih koji su bili zatvoreni u logore, kao i onih koji su u logorima ubijeni ili u logorima umrli, ili se vode kao nestali, iz redova Bošnjaka. U gornje brojeve nisu uključeni oni koji su ubijeni u svojim kućama, selima, gradovima, prije nego su internirani u 615 logora koji su do sada pri Centru registrirani. Logori pod kontrolom Srba bili su daleko najbrojniji i kroz njih je prošla većina logoraša, mahom civila, muškaraca, djece, žena i staraca. Hrvati su, također, osnivali logore koji po svojoj brutalnosti i strahotama koje su Bošnjaci u njima pretrpjeli, ništa ne zaostaju za onim koje su osnivali Srbi. [4]
Prema riječima Amora Mašovića, predsjednika Državne komisije za traženje nestalih, u proteklom ratu je prijavljen nestanak 27. 719 osoba. Od tog broja, Bošnjaci čine 91%, Srbi 6%, Hrvati 2% i ostali 1%. Više od 10% nestalih su ženskog pola, više od 3% su maloljetne osobe – mlađe od osamnaest godina, a više od 95%, što je poseban kuriozitet, čine kategorije osoba koje su zaštićene konvencijama o ratnom i humanitarnom pravu: civili, sanitetsko osoblje, vjerski službenici, ranjnici, pa čak i osobe koje se šalju kao izaslanici da drugoj strani prenesu pozive za prekid vatre i sl. Među žrtvama se nalaze i djeca stara svega pet mjeseci, kao i osobe rođene još u 19. vijeku. “Zločin dobiva još veće dimenzije” – ističe gospodin Mašović – “ako se zna da su zločinci iz nekoliko većih, primarnih grobnica u kojima su bili posmrtni ostaci nekoliko stotina, pa čak i hiljada žrtava, prenosili posmrtne ostatke i pravili veći broj manjih, sekundarnih grobnica, kako bi se umanjila monstrouznost zločina.”
Vrhunac tragedije u Bosni i Hercegovini predstavlja zločin u Srebrenici, koji se desio u julu 1995. godine, naočigled cjelokupne svjetske javnosti. Genocid nad Bošnjacima u Srebrenici je, po svojim dimenzijama, paradigma stradanja Bosne i Bošnjaka. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, na području četiri opštine srednjeg Podrinja živjelo je 185.522 stanovnika, od čega 115.936 Bošnjaka (62,5%), 65.012 (35%), 4.574 (2,5%). Sama opština Srebrenica imala je 36.666 stanovnika, od čega 27.572 Bošnjaka (75,2%), 8.315 Srba (22,7%) i 741 ostalih 2%). [5]
To je, dakle, nacionalna struktura stanovništva Srebrenice i okolnih općina prije agresije. Evidnetno je da su su Bošnjaci u tom regionu tada imali dominantnu većinu.
Srebrenica je još 1993., nakon što je bosanskim braniocima oduzeto ono malo oružja koje su posjedovali, proglašena “zaštićenom zonom” Ujedinjenih nacija. Od tada, za sigurnost Srebrenice i njenih žitelja “brinu se” međunarodne snage koje su tamo prispjele. Međutim, holandski bataljon u čijoj ingerenciji je bila Srebrenica ništa nije učinio da bi spriječio srbočetničku armadu koja je u julu 1995. prodrla u “zaštićenu zonu”. Dok su svjetski moćnici davali jalove izjave i organizirali sastanke po Londonu i Parizu, Mladićeve i Karadžićeve četničke formacije, potpomugnute dobrovoljcima i regularnom vojskom susjedne Jugoslavije, i osokoljene neefikasnošću međunarodne zajednice, izvršile su zločin planetarnih razmjera. Više od 10. 000 ljudi na zvjerski način je ubijeno i poklano. Njihova tijela zatrpana su u masovnim grobnicama, a kasnije, planski i organizovano izmještana na druge lokalitete s ciljem prikrivanja obima zločina. Hiljade tijela ni do dan-danas nije pronađeno, a tek manji broj žrtava je identificiran.
Nigdje, kao u Srebenici, nije tako jasno izražen karakter agresije na Bosnu i Hercegovinu. A ona je perfidna, brutalna i - genocidna. Nigdje, kao u tom kraju nije tako javno, čak uz prisustvo vojnika Ujedinjenih nacija, izvršen genocid nad Bošnjacima. Nigdje, kao u Srebenici, nije očigledna odgovornost Organizacije ujedinjenih nacija, posebno najviših civilnih i vojnih funkcionera Ujedinjenih nacija za područje bivše Jugoslavije, te Generalnog sekretara, Sekretarijata i Savjeta sigurnosti. [6]
Da se za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu nije desio drugi zločin, osim onoga koji je učinjen u Srebrenici, bilo bi to sasvim dovoljno da se dokaže da je u Bosni i Hercegovini učinjen najveći ratni zločin u 20. stoljeću. Nacisti su, također, činili velike zločine u Drugom svjetskom ratu, ali zločin u Srebenici desio se pred očima cijeloga svijeta i uz prešutnu saglasnost sila koje su bile u stanju da to spriječe. Za razliku od nacističkih vođa koji su dobili zasluženu kaznu na suđenju u Nirnbergu, neposredno nakon završetka Rata (sudije su donosile samo jednu od dvije presude: pogubljenje ili doživotna robija), organizatori i počinioci zločina u Srebrenici, poput zločinca Mladića, slobodno se kreću i danas, četrnaest godina nakon srebreničke golgote. A ako se, pak, i desi da neko od njih dospije do Međunarodnog tribunala u Hagu, ništa bitno se ne mijenja: suđenja ratnim zločincima u Hagu su tako koncipirana da optuženima omogućavaju da se, jednostavno, iživljavaju nad žrtvom! Ko god je posmatrao neku od sesija suđenja najodgovornijoj ličnosti za ratne zločine u Bosni i Hercegovini i cijeloj bivšoj Jugoslaviji – Slobodanu Miloševiću, u to se mogao s lahkoćom uvjeriti.
Ilustracije radi, dovoljno je navesti sljedeća dva primjera iz rada Tribunala:
1. Po presudi Tribunala u Hagu, zločinac Dražen Erdemović koji je priznao da je zvjerski ubio sedamdeset Bošnjaka, među kojima ima i žena i djece, dobio je kaznu od pet godina zatvora! Sudija koji je Erdemoviću pročitao presudu rekao je da je optuženi za vrijeme procesuiranja pokazao “veliku kooperativnost i dobro vladanje”, te mu je, zbog tog “dobročinstva”, kazna umanjena(!). “Nakon izdržavanja kazne”, pojasnio je spomenuti sudija, “Erdemović će biti još dovoljno mlad da bi započeo novi život!”
2. O pravdi koju dijeli Međunarodni tribunal u Hagu govori i slučaj Biljane Plavšić. Poznato je da je ona obnašala najveće funkcije u javnom i političkom životu Republike Srpske u vremenu kada je srpskočetnička armada sistematski sprovodila genocid nad Bošnjacima. S toga, njena odgovornost za taj genocid svakako je trebala biti predmetom interesovanja Tribunala. Međutim, nakon dolaska u Hag i priznanja “da je proganjala nesrpsko stanovništvo – radi čega joj je žao(!)”, Sud je Plavšićevu oslobodio optužbe za genocid i brojne druge optužbe i osudio na 11 godina zatvora. Plavšićeva se potom udomila u luksuznom zatvoru u Švedskoj gdje joj, kao što su prenijeli neki mediji, uprava zatvora za rođendan donosila čak i tortu(!).
Zato, uspoređivati Hag sa Nirnbergom, najblaže rečeno, nema smisla. Razlika je ne samo očita, već je poput one između nebesa i zemlje!
FussNote:
1] Michael A. Sells, Iznevjereni most, religija i genocid u Bosni, Sarajevo, 2002., str. 9.
2] Ibid., str. 15-17.
3] Noel Malcolm, Povijest Bosne, Zagreb – Sarajevo, 1995., predovor str. XXV.
4] Vidjeti: Molila sam ih da me ubiju, zločin nad ženom Bosne i Hercegovine, izdavač Centar za istraživanje i dokumentaciju Saveza logoraša Bosne i hercegovine, 1999., str. 13-14.
5] Vidjeti: Srebrenica 1995, knjiga 3, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2000., str. 7-8.
6] Ibid., str. 8.
(Tekst je objavljen i u listu “Preporod”, br. 906, 15. august 2009.)
