Poslanici u Domu naroda BiH morali su nakratko prekinuti odmor jer su "zaboravili" smijeniti Tarika Sadovića, ministra sigurnosti. Dušanka Majkić se požalila da mora preći 400 kilometara radi Sadovića, koji to nije zaslužio.

Ogorčena što joj je Sadović napravio još jedan problem, Majkić je u Domu naroda osula tiradu po "omrznutom" ministru. Kao da je u sudnici, a ne u Parlamentu, tačku po tačku okrivljivala je Sadovića: "Kriv je, zato što..." , "Kriv je, jer je...", "Kriv je ..." i tako redom. Da je predsjedavajući Doma nije zaustavio, poslanica Majkić je, izgleda, bila raspoložena da Sadoviću pročita "smrtnu presudu".

Kao da je Sadović kriv što poslanici nisu uradili svoj posao.

Međutim, nakon oduševljenja što su se konačno riješili bošnjačkog ministra sigurnosti, pitanje smjene Sadovića dobilo je novu dimenziju: je li Sadovića smijenio Tihić, zbog dodvoravanja i ispunjavanja naloga "stranaca", ili srpski poslanici? Naravno, katastrofalno bi bilo da su se poklopili nalozi "stranaca" i interesi srpskih poslanika.

Mada i jedni i drugi udaraju tamo gdje je najmekše, na pihtijaste mozgove većine bošnjačkih lidera. Trebali dokaz: kako to da vodeća bošnjačka stranka nije odlučno postavila pitanje: Ako je već kriv Sadović, kolika je onda krivica Nikole Špirića, predsjedavajućeg Vijeća ministara (VM), Dodikovog izvođača radova u ubijanju bosanske države? I, zašto se na zahtjev za smjenom ministra sigurnosti, nije odgovorilo zahtjevom za smjenu kompletne vlade? Bosna ne bi izgubila ništa više vremena nego što ga je Špirić dosad prokockao. Procenti koji izražavaju nerad VM prekrivaju sve ono što, možda, Sadović nije uradio.

Sefer Halilović, poslanik u Parlamentu, egzaktnim je podacima predstavio opstrukciju države od predsjedavajućeg VM i njegove stranke."Ponašanje gospodina Špirića i kompletnog SNSD-a u Parlamentu BiH, a naročito u Vijeću ministara, jeste takvo da smo zbog njihove opstrukcije i nerada propustili da ispunimo 62 posto zadataka na putu ka EU", izjavio Halilović za "Dnevni avaz". Da su svi političari u ovoj zemlji iskreno za integrraciju Bosne u EU, aktuelno VM bi davno sletjelo sa vlasti, bez suvišnih rasprava. Ali, nisu srpski poslanici i ministri tu da vode Bosnu prema Evropi, nego da njen evropski put uslovljavaju svojim interesima - ako nećeš kako mi želimo, nećeš nikako!

Pod tim ultimatumom, jasno je, da smjena VM ne bi prošla, ali bi se barem pokazala principijelnost, koja bi omogućila da se na sto stave argumenti za smjenu Sadovića i argumenti za smjenu kompletne vlade.

Naravno, glavni lik ove priče nije Tarik Sadović, već principjelnost politike koja ne zna ništa drugo nego da čeka šta će reći strani namjesnici i da to bespogovorno ispunjava.

Jer, bošnjačka politika sluša (ništa drugo i ne radi) savjete da se stvari mijenjaju korak po korak, sve dok i njima i narodu koga, tobože, predvode, ne polome noge.

Međutim, dok bošnjački kvazilideri savijaju kičmu, srpski poslanici su, prije odlaska na zasluženi odmor, samo u jednoj sedmici u Predstavničkom domu i Domu naroda Parlamenta BiH srušili osam zakona i odluka. Među njima: Dan sjećanja na genocid u Srebrenici i Tekst državne himne.

Dnevne novine su, tim povodom, požurile sa naslovima poput "Ofanziva SNSD-a na institucije BiH", a da nam nisu javili kad je to započeo rat. Koliko je poznato agresija još traje, samo što je tenkove i artiljeriju zamijenio specijalni rat. Jer da nije, još od 1992.godine, pod stalnom "neprijateljskom vatrom", Bosna bi dosad, valjda, stala na svoje noge.

Nešto određeniji bio je komentator, nekad uglednih novina, koji se pita: "Da li vladajuća politika u RS iz dana u dan užaruje atmosferu za radikalni obračun sa BiH, po receptu koji je doveo do zloćudnog nastanka te paradržavne tvorevine".

Ako bi se, pri tom, "radiklani obračun" shvatio kao rat, onda su za novi rat u Bosni, fala Bogu, male šanse. Jer, Dodiku za "radikalni obračun" sa Sarajevom ne treba rat, dovoljno je da naredi povlačenje svoje diverzantske ekspedicije iz institucija BiH - i države više nema. Ne može se, sve i kad bi se htjelo, srpske poslanike i ministre oružjem vratiti u bosanske državne institucije.

A to upravo i jeste onaj mač koji visi nad bosanskim i bošnjačkim vratom, a kojim Dodik javno još ne maše, samo zato što i sam mjeri odnos snaga za i protiv, a, u međuvremenu, igra između straha od moguće izolacije RS i prihvatljive Bosne sa srpskom dominacijom.

Ova druga opcija bila bi najjeftinija i za Srbiju: "nemiješajući se u unutrašnje stvari" i garantirajući teritorijalni integritet BiH, mogla bi dobiti cijelu Bosnu po srpskoj političkoj mjeri. S vremena na vrijeme, agresor može "razvlačiti bošnjačku pamet", raspisujući raznobojne tjeralice protiv branilaca Bosne. A Bošnjaci se, na kraju, mogu naći pred radikalnom dilemom: pa, zašto smo, onda, tolikim brojem žrtava platili izlazak iz krnje Jugoslavije, ako ćemo živjeti pod srpskom dominacijom?

Znaju to i naš i političari, samo što misle ako se o tome ne govori, onda se neće ni desiti.

Ponekad istina, neko, i progovori, kao što je to, ne tako davno, učinio Željko Komšić, član Predsjedništva BiH, poručivši Srbiji da bi mogla dobiti i po prstima i po nosu, ako ne skloni ruke sa Bosne. Patriotizam "zlatnog ljiljana" bosanske Armije godi ušima, iako ne znamo čime bismo to agresora mogli udariti po nosu i prstima.

I dr. Haris Silajdžić je, protiveći se "arpilskom paketu ustavnih reformi", ukazivao na mogućnost "legalnog" rušenja države. Pri tome, nije bilo problematično samo etntitetsko/etničko glasanje, koje blokira sve što Srbi ne žele, a oni ne žele ništa što jača državu, nego i mogućnost da se državne institucije nepovratno raspadnu. Reforme su, naime, predviđale da se Parlament, ako ne izabere vlast u tri pokušaja, raspušta. Silajdžić se pitao, a šta onda? Jer, "aprilski paket" nije predviđao naredne korake.

Mnogi su tada optuživali Silajdžića da usporava državu na njenom evropskom putu, i da time daje krila Dodiku. Što je, naravno, stvar političke propagande, ali ne i istine.

Dodik je davno, prije nego će doći na vlast, pripremao ofanzive na Bosnu. Još kad je, recimo, u Narodnoj skupštini Republike Srpske, poslanicima SDS-a kazao: "Zašto držite onog Paravca k'o vreću brašna u Predsjedništvu", misleći, pri tom, kako u Sarajevu treba biti agresivniji srpski član Predsjedništva BiH od SDS-ovog.

Nekako u to vrijeme, Tarik Sadović, tadašnji poslanik u NSRS izjavio je za magazin "Ljiljan" da se u skupštinskim kuolarima šuška kako će Srbi sada okrenuzi ćurak.

A i političke okolnosti (međunarodna zajednica) su im išle na ruku.

Imajući prave informacije, očito iz prve ruke, srpski političari su znali kad će otupiti oštrica OHR u Bosni. To su slavodobitno obznanili u emisiji jedne televizije iz RS, u kojoj se skupila politička krema tog entiteta. U mnogo čemu se kao politički rivali nisu, prirodno, slagali, ali su svi bili zadovoljni informacijom, koju je iz pouzdanih izvora dobio jedan od učesnika razgovora, koja je govorila da sljedeći visoki predstavnik neće imati takve ovlasti ni takav uticaj kakve je imao lord Paddy Ashdown. Koji je, uz ostalo, samo u jednom navratu smijenio više od 50 članova SDS-a sa raznih pozicija. Ne treba pogađati datum kad se emitovala ova emisija - bilo je to vrijeme novog Dodikovog uspona.

I zaista, nakon lorda Ashdowna, u Bosnu, umjesto visokih predstavnika, dolaze "spavači". Jedan je, istina, pomislio da bi mogao prespavati karijeru, pa se na vrijeme probudio, spakovao kofere i vratio odakle je i došao.

A premijeru RS-a dodatni vjetar u krila dala je sramna presuda Međunarodnog suda pravde u Hagu, po tužbi Bosne protiv Srbije za genocid. Presuda koja nije mogla dokazati namjere Srbije da počini genocid, pored očiglednih posljedica tih namjera.

Nije, dakle, dr. Silajdžić proizveo Dodika, nego činjenica da je Dodik, rasterećen pritiska kojeg je SDS imao zbog ratnih zločina u BiH i nesputan mlakim visokim predstavnicima, krenuo u napad na Bosnu, tamo gdje je stao Radovan Karadžić. I dogurao je dotle da je u Trebinju bacio preko stola zastavu BiH. Međunarodna zajednica je na sva Dodikove priče i djela reagovala floskulom: "treba zaustaviti nacionalističku retoriku". I zbog balansa u paket sa Dodikom stavila i Harisa Silajdžića. Kao da je isto pominjati referendum o samostalnoj RS, i promovisati "Bosnu 100 posto". Naravno da nije isto, ali su ovdje razlike davno izbrisane, pa je mnogo lakše zažmiriti na činjenicu da nacionalistička retorika nije uzrok, nego tek pogonsko gorivo određene politike, nego osuditi takvu politiku.

Nasuprot kolebljivoj "međunarodnoj zajednici " i bošnjačkim kvaziliderima izgubljenim u bespuću kompromisa, srpska politika u Bosni i prema Bosni se ne mijenja. Ta dosljednost mogla bi se na kraju pokazati i presudnom prednošću nad svim drugim politikama. U sudaru čvrstih/agresivnih principa i kompromisnih prijedloga, kompromis se pravi uglavnom na štetu onoga ko ga traži. Te prednosti Srbi su odavno svjesni.

Zato, samo naivne može da čudi, a, iskreno, nije gotovo nikoga ni začudila, izjava Dušanke Majkić kojom je, na sjednici Parlamenta na kojoj se raspravljalo o himni, izrazila bojazan da: "Ova država nema šansi".

Samo još da je neko spomenuo da i jedan narod nema šansi, bila bi kompletirana repeticija Karadžićeve izjave od prije skoro 20 godina, kad je zaprijetio: da jedan narod može otići u nestanak.