Almir MEHONIĆ: I vidi čuda, Ugljanin i Ljajić i njegovi poslanici kao ucjenjuju Vladu, iako su i jedan i drugi glasali za ovaj Prijedlog zakona na Vladi, i vidi čuda poslanici ove dvije partije kao neće glasati za ovaj zakon, ako opštine Sandžaka ne budu dio jednog regiona, iako, nisu ništa loše rekli u raspravi u Skupštini o ovom Prijedlogu zakona i vidi čuda Vlada im kao popušta i prihvata njihov zahtjev. Lijepa predstava, nema šta.

- Izvinite, ali ja nisam dovoljno hrabar da kažem ovo što vi tražite. Ja nemam mandat da ovo potpišem, riječi su poslanika Sandžačke demokratske partije Munira Poturka koje je izgovorio za govornicom na skupu u Mešihatu prilikom usvajanja Deklaracije o ugroženosti ljudskih i vjerskih prava Bošnjaka i zaustavljanju daljeg rasparčavanja regije Sandžak.

Nakon ovoga nameće se logično pitanje, a šta to smije Poturak, Omerović, Ljajić, Ugljanin, Džudžević, Omeragić i ostali brojni kvazi zastupnici bošnjačkog naroda u Beogradu?

Za šta oni imaju mandat, ako ga nemaju za zaštitu ugroženosti Bošnjaka i Sandžaka? I ko im taj mandat daje, ako to nisu Bošnjaci Sandžaka?
Šta je zapravo cilj i šta stoji iza zbližavanja Ugljanina i Ljajića?

Plan nacionalističkih beogradskih intelektualni krugova i srbijanskih vlasti je zaista lukav. Prvo, svima je jasno da Beogradu u sadašnjem momentu ne odgovara priča o ugroženosti prava Bošnjaka u Sandžaku i zahtjev o Sandžaku kao zasebnom i nedjeljivom regionu. Pošto, ni u snu, oni neće dobrovoljno ispuniti ove uslove, pribjegli su sljedećem scenariju. Prvo su puštene priče da se navodno u predstojećoj statističkoj regionalizaciji Sandžak dijeli na dva regiona, tako što Novi Pazar i Tutin pripadaju Centralnom a Prijepolje, Priboj, Sjenica i Nova Varoš Zapadnom regionu, iako nema nikakve logike da Tutin i Novi Pazar, koji su na jugo-zapadu zemlje uđu u centralnu Srbiju.

Ugljanin i Ljajić: Retoričari sejdonizovane politike

Iako je čak i Koštuničin prijedlog regionalizacije predvidio da sve opštine Sandžaka uđu kao dio Drinskog regiona, sada se to predstavilo kao velika politička borba i pobjeda. Naravno, trebalo je Bošnjacima prikazati Ugljanina i Ljajića kao borce za Bošnjake i Sandžak. Trebalo ih je ujediniti, a sve protiv priče o ugroženosti prava Bošnjaka. Trebalo je da se predstavi Bošnjacima Sandžaka kao veliki uspjeh to što je Sandžak dio jednog velikog regiona, a to što će mu centar biti negdje u Čačku, Kraljevu, ili Bog zna gdje drugo, o tome ni riječi.

I vidi čuda, Ugljanin i Ljajić i njegovi poslanici kao ucjenjuju Vladu, iako su i jedan i drugi glasali za ovaj Prijedlog zakona na Vladi, i vidi čuda poslanici ove dvije partije kao neće glasati za ovaj zakon, ako opštine Sandžaka ne budu dio jednog regiona, iako, nisu ništa loše rekli u raspravi u Skupštini o ovom Prijedlogu zakona i vidi čuda Vlada im kao popušta i prihvata njihov zahtjev. Lijepa predstava, nema šta.

Međutim, deklaracija je pokazala da mi ipak nismo toliko naivni, da ne pristajemo na kozmetičke promjene i da priča o ugroženosti i o Sandžaku kao zasebnom regionu zaista nema alternativu i da je toga Beograd svjestan.

To što su oni glasali da Sandžak bude u jednom velikom regionu sa centrom, negdje van Sandžaka, to što su gospoda izjavljivala da Mešihat nije mjesto gdje se treba voditi diskusija o ključnim pitanjima za naš narod, to što svi u glas kažu da nam nisu ugrožena ljudska i vjerska prava, je izdajnička retorika sejdonizovane politike Ugljanina i Ljajića.

U izjavama koje su uslijedile poslije ovog sastanka već pominjani poslanik Poturak kaže da nije potpisao Deklaraciju bošnjačkih organizacija, institucija i ustanova zato što on kao poslanik ima specifičnu odgovornost. Ova rečenica je ili neviđena drskost ili neviđena glupost. Ako gospodin Poturak i njegove kolege iz SDP imaju odgovornost i obavezu prema nekom drugom osim Bošnjaka neka nam to jasno kažu. Ako ne, onda trebaju znati da odgovornost imaju jedino prema Bošnjacima, odnosno ljudima koji su ih glasali. A kakvo je raspoloženje ljudi, može se vidjeti zalaskom u bilo koju sandžačku mahalu, ili ne moraju čak ni to, nego treba samo da vide ko je sve potpisao ovu Deklaraciju, pa će tu naći i svoje funkcionere iz Tutina, Sjenice, Pazara, Prijepolja...

Usvojena Deklaracija od 04. jula u Mešihatu u Novom Pazaru predstavlja svojevrsnu mjeru, odnosno donju crtu patriotizma prema nacionalnoj politici i Sandžaku.

Ne prihvativši je Ugljanin i Ljajić su jasno stali uz beogradski režim i politiku režiranu u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti. Onaj, svakako postojeći, svjesni dio ovih partija napokon može ogoljeno i razobličeno da vidi „golog cara“ odnosno stvarnu politiku ova dva političara.
Ovim je stvoren neophodan ambijent za stvaranje jedne autentične, sandžačke, umjerene, evropske politike koja će biti na ravni saradnje a ne u poniženju poltronstva sa zvaničnim Beogradom.