Uri AVNERY: Svaki iskreni Jevrej koji je upućen u historiju svoga naroda ne može a da ne osjeća duboku zahvalnost prema islamu zbog toga što je Jevrejima pružao zaštitu tokom pedeset generacija u vrijeme dok je kršćanski svijet proganjao Židove i mnogo puta pokušavao "sabljom" prisiliti ih da napuste svoju vjeru. PRIČA O "širenju vjere silom" predstavlja opaku i zlu legendu. To je jedan od mitova koji su nastali u Evropi tokom velikih ratova protiv muslimana kao što su ponovno osvajanje Španije od strane katolika, krstaških vojni i borbe protiv Turaka koji bijahu skoro osvojili Beč. Sumnjam da je i sam njemački papa, također, pod utjecajem ovih bajki. To znači da vođa katoličkog svijeta, koji je ujedno i kršćanski teolog, nije uložio nimalo truda u izučavanju historije drugih vjera. ZBOG ČEGA JE onda papa javno izrekao ovakve riječi? I zašto baš sada? Takve riječi ne mogu izaći iz konteksta novog krstaškog pohoda koji vode Buš i njegove evangelističke pristalice sa parolama o "islamskom fašizmu" i "globalnom ratu protiv terorizma" u vrijeme kada je "terorizam" postao sinonim za muslimane. Za Bušov vladajući sklop ovo je bezobrazan pokušaj da se opravda dominacija nad svjetskim resursima nafte.

Kada su katolici od muslimana iznova preuzeli vlast nad Španijom uspostavili su vladavinu vjerskoga terora. Jevrejima i muslimanima bijaše ponuđen nemilosrdan izbor: prihvatiti kršćanstvo, biti masakrirani ili napustiti zemlju.

Odnosi između vladara i crkvenih glavešina drastično su se promijenili od vremena kada su rimski imperatori kršćane bacali razjarenim lavovima. Konstantin Veliki, koji je došao na vlast 306. godine - tačno prije 1700 godina ^[1] - podsticao je praktičnu primjenu kršćanstva u imperiji, što je uključivalo i Palestinu. Nekoliko stoljeća nakon toga crkva se podijelila na Istočni (ortodoksni) i Zapadni (katolički) dio. Na Zapadu je rimski biskup, koji je nazvan papom, zahtijevao od imperatora da prihvati njegovu nadmoć.
Borba između vladara i papa odigrala je centralnu ulogu u evropskoj historiji i podijelila je narode. To je općepoznata stvar. Bilo je imperatora koji su smjenjivali i protjerivali pape a bilo je i papa koji su smjenjivali i ekskomunicirali vladare. Jedan od imperatora, Henrik IV, koji je "otišao u Canossu" ^[2], stajao je tri dana bosih nogu u snijegu ispred papine palače, sve dok papa nije odlučio da mu se smiluje i poništi odluku o njegovoj ekskomunikaciji.
Međutim, bijaše vremena kada su vladari i pape živjeli u miru jedni sa drugima. Naime, u današnje vrijeme svjedoci smo takve situacije. Između aktualnog pape Benedikta XVI i savremenog imperatora Džordža Buša II vlada savršena harmonija. Prošlosedmično papino predavanje, što je izazvalo buru negodovanja u cijelome svijetu, u potpunosti odgovara Buševom krstaškom pohodu protiv "islamskog fašizma", u kontekstu "sukoba civilizacija".

TOKOM SVOJEGA PREDAVANJA na njemačkome univerzitetu, 265. papa je, u skladu sa svojim viđenjem stvari, objasnio veliku razliku između kršćanstva i islama: dok se kršćanstvo zasniva na razumu i promišljanju, islam to odbacuje. Dok kršćani Božija djela smatraju logičnim, muslimani negiraju da postoji bilo kakva logika u Allahovom djelovanju.

Ja kao Židov ateista uopšte nemam namjeru upuštati se u ovakvu vrstu debate. Razumjeti papinu logiku prevazilazi moje skromne sposobnosti. Međutim, ne mogu tek tako ignorisati jedan dio njegovog izlaganja budući da se odnosi direktno na mene kao Izraelca koji živi u neposrednoj blizini opasne linije ovog "rata civilizacija".
S ciljem da bi potvrdio svoju tezu o nedostatku prosuđivanja u islamu, papa tvrdi da je poslanik Muhammed svojim sljedbenicima naređivao da vjeru šire silom. Prema papi takav postupak je nerazborit zbog toga što je vjera plod duše a ne tijela. Kako onda sila može ostaviti traga na duši?
Kako bi potvrdio svoju tvrdnju, papa se poslužio riječima bizantijskog imperatora – pored svih ostalih ljudi – koji je, naravno, pripadao suparničkoj Istočnoj crkvi. Naime, krajem 14. stoljeća, imperator Manuel II Paleolog izrekao je ove riječi (okolnosti su veoma nejasne) tokom debate koju je vodio sa jednim neimenovanim muslimanskim učenjakom perzijskog porijekla. Uzbuđen raspravom koju je vodio, imperator je (shodno samom sebi) osuo po svome protivniku sljedeće riječi:
"Pokaži mi samo šta je to Muhammed novo donio i vidjet ćeš samo griješne i neljudske stvari kao što je njegova naredba da se silom širi vjera koju je propovijedao".
Ovakve riječi nužno zahtijevaju da se postave tri pitanja:
1. Zašto ih je imperator izrekao?
2. Da li su istinite?
3. Zbog čega ih je aktualni papa citirao?

U DOBA KADA JE Manuel II napisao svoj traktat bijaše na čelu nestajuće imperije. Vlast je preuzeo 1391. godine, kada je još svega nekoliko provincija od nekadašnje slavne imperije bilo sačuvano. A i nad njima se, također, nadvijala turska prijetnja.
U to vrijeme Turci Osmanlije bili su dosegli obale Dunava. Već bijahu osvojili Bugarsku i sjevernu Grčku i dva puta su porazili vojske koje je Evropa poslala u pomoć Istočnoj imperiji. K tomu, 29. maja 1453. godine, nekoliko godina nakon Manuelove smrti, njegov glavni grad Konstantinopol (današnji Istanbul) pao je u turske ruke. Bijaše to konačan kraj imperije koja je postojala više od hiljadu godina.
Tokom svoje vladavine Manuel je obilazio glavne evropske gradove nastojeći pridobiti podršku od evropskih vladara. Obećavao je da će ujediniti crkvu. Nema sumnje da je svoje religiozne traktate pisao s namjerom da bi kršćanske zemlje podstaknuo na borbu protiv Turaka i uvjerio ih da otpočnu novu krstašku vojnu. Namjera bijaše praktične prirode, teologija je bila u službi politike.
U tom kontekstu ovakve riječi slažu se u potpunosti sa potrebama savremenog imperatora, Džordža Buša II. Na isti način on nastoji ujediniti kršćanski svijet uglavnom protiv muslimanskih "osovina zla". K tomu, Turci iznova kucaju na vrata Evrope. Ovaj put mirno. Dobro je znano da papa podržava snage koje se protive pristupanju Turske u Evropsku Uniju.

POSTOJI LI IMALO istine u Manuelovom argumentu?
Ove riječi papa je izrekao veoma oprezno. Kao ozbiljan i renomiran teolog sebi nije mogao dozvoliti da falsificira pisane tekstove. Zbog toga je dodao da je Kur'an izričito zabranio širenje vjere silom. Naveo je 256. ajet iz druge sure (iako je on spomenuo 257. ajet što je pogrešno) koji glasi: "Nema nikakve prisile u vjeru".
Kako neko uopšte može ignorisati tako jasan i nedvosmislen iskaz? Međutim, papa pronalazi čudnovato rješenje kazujući da je Poslanik izrekao ovu naredbu na samom početku svojega poziva kada bijaše nemoćan i slabašan. Poslije kada je ojačao naređivao je korištenje sile u službi vjere. Slična zapovijest ne postoji nigdje u Kur'anu. Istina, Muhammed je pozivao na upotrebu sablje tokom ratova protiv protivničkih plemena u Arabiji – kršćana, Jevreja i drugih – kada je uspostavljao temelje države. Bijaše to politički čin, a ne vjerski akt; u osnovi bila je to borba za teritoriju, a nikako za širenje vjere.
Isus je kazao: "Prepoznat ćete ih po plodovima njihovim". Da bi se ocijenio odnos islama prema drugim vjerama nužno je postaviti sljedeće pitanje: Kako su se muslimanski vladari odnosili prema pripadnicima drugih vjera tokom više od hiljadu godina kada su imali moć da "vjeru šire sabljom?" Odgovor je veoma jednostavan. Nisu postupali na taj način.
Tokom nekoliko stoljeća muslimani su vladali Grčkom. Da li su Grci postali muslimani? Da li je neko pokušao da ih prevede na islam? Naprotiv, grčki kršćani zauzimali su najodgovornije pozicije u osmanlijskoj administraciji. Bugari, Srbi, Rumuni, Madžari i drugi evropski narodi bijahu izvjesno vrijeme pod otomanskom vlašću i pored toga ostali su odani svojoj kršćanskoj vjeri. Niko ih nije silio da prihvate islam tako da su svi oni i dalje ostali revnosni kršćani.
Istina, Albanci su prihvatili islam, kao što su učinili i Bošnjaci. Međutim, niko ne može tvrditi da su to uradili pod prisilom budući da to bijaše njihov slobodan izbor. Oni su prihvatili islam kako bi postali miljenici vlade i da bi na taj način uživali u brojnim prednostima.
Krstaši su 1099. godine, okupirali Jerusalem i u ime plemenitog i dobroćudnog Isusa masakrirali muslimansko i židovsko stanovništvo ne praveći nikakve razlike među njima. U to vrijeme, tokom 400 godina muslimanske vladavine Palestinom, kršćani još uvijek bijahu većina u državi. Tokom ovog dugog perioda nije zabilježen nikakav pokušaj nametanja islama. Tek nakon što su krstaši protjerani iz zemlje većina stanovnika počela je prihvatati arapski jezik i muslimansku vjeru – bijahu to preci većine današnjih Palestinaca.

NE POSTOJI NIKAKAV dokaz da je bilo nekih pokušaja da se islam kao vjera silom nametne Jevrejima. Kao što je dobro poznato, pod muslimanskom vlašću Jevreji u Španiji uživali su u napretku kakav uglavnom nisu upoznali nigdje drugo sve do našeg vremena. Pjesnik Yehuda Halevy pisao je na arapskom jeziku, kao što je to činio i veliki Majmonides. U muslimanskoj Španiji Jevreji bijahu ministri, pjesnici i naučnici. U muslimanskom Toledu kršćanski, jevrejski i muslimanski učenjaci skupa su surađivali i prevodili antičke grčke filozofske i naučne tekstove. Bijaše to, zbilja, zlatno doba. Kako bi sve to bilo moguće postići da je kojim slučajem Poslanik naređivao "širenje vjere sabljom?"
Šta se desilo nakon toga govori samo za sebe. Kada su katolici od muslimana iznova preuzeli vlast nad Španijom uspostavili su vladavinu vjerskoga terora. Jevrejima i muslimanima bijaše ponuđen nemilosrdan izbor: prihvatiti kršćanstvo, biti masakrirani ili napustiti zemlju. I gdje su stotine hiljada Jevreja, koji su odbili napustiti svoju vjeru, izbjegli? Skoro svi oni bijahu raširenih ruku prihvaćeni u muslimanskim zemljama. Jevreji Sefardi (Jevreji iz Španije) nastanili su se diljem muslimanskog svijeta, od Maroka na zapadu do Iraka na istoku, od Bugarske (u to vrijeme bijaše dio Otomanske imperije) na sjeveru do Sudana na jugu. Nigdje nisu bili progonjeni. Nisu bili izloženi nikakvim inkvizicijskim mučenjima, etničkome čišćenju, progonima, užasnim masovnim protjerivanjima što se dešavalo u većini kršćanskih zemalja pa sve do holokausta.

ZAŠTO? Zato što islam izričito zabranjuje bilo kakvo proganjanje "sljedbenika Knjige". U islamskom društvu posebno mjesto bijaše rezervisano za Židove i kršćane. Naravno, oni nisu u potpunosti uživali jednaka prava, ali jesu većinu. Morali su plaćati specijalnu novčanu taksu, ali zbog toga bijahu oslobođeni od vojne službe. Takav kompromis bijaše dobro prihvaćen od strane mnogih Jevreja. Kazuje se da su se muslimanski vladari mrštili zbog bilo kakvog pokušaja da se Jevreji prevedu na islam čak i putem blagog uvjeravanja budući da je to kao posljedicu imalo gubitak taksi.
Svaki iskreni Jevrej koji je upućen u historiju svoga naroda ne može a da ne osjeća duboku zahvalnost prema islamu zbog toga što je Jevrejima pružao zaštitu tokom pedeset generacija u vrijeme dok je kršćanski svijet proganjao Židove i mnogo puta pokušavao "sabljom" prisiliti ih da napuste svoju vjeru.

PRIČA O "širenju vjere silom" predstavlja opaku i zlu legendu. To je jedan od mitova koji su nastali u Evropi tokom velikih ratova protiv muslimana kao što su ponovno osvajanje Španije od strane katolika, krstaških vojni i borbe protiv Turaka koji bijahu skoro osvojili Beč. Sumnjam da je i sam njemački papa, također, pod utjecajem ovih bajki. To znači da vođa katoličkog svijeta, koji je ujedno i kršćanski teolog, nije uložio nimalo truda u izučavanju historije drugih vjera.

ZBOG ČEGA JE onda papa javno izrekao ovakve riječi? I zašto baš sada?
Takve riječi ne mogu izaći iz konteksta novog krstaškog pohoda koji vode Buš i njegove evangelističke pristalice sa parolama o "islamskom fašizmu" i "globalnom ratu protiv terorizma" u vrijeme kada je "terorizam" postao sinonim za muslimane. Za Bušov vladajući sklop ovo je bezobrazan pokušaj da se opravda dominacija nad svjetskim resursima nafte. Ovo nije prvi put u historiji da se vjerska odora koristi s ciljem da se sakriju jasni ekonomski interesi. Nije ovo prvi put da razbojnička ekspedicija postane krstaškom vojnom.
Papin govor miješa sve ovo. Ko može zbog toga predvidjeti strašne posljedice?

Iz engleskog u bosanski jezik preveo i bilješkama propratio: Halim Grabus

Bilješke:
^1] Članak je objavljen na hebrejskom i engleskom jeziku 24. septembra 2006. godine, na internet stranici organizacije Gush Shalom kao reakcija na predavanje pape Benedikta XVI na Univerzitetu u Regensburgu. Autor je izraelski pisac i novinar, Uri Avnery, rođen 10. septembra 1923. godine, u Beckumu, Njemačka. Njegova porodica je pred pojavom fašizma u Njemačkoj morala emigrirati u Palestinu 1933. godine. Jedan je od osnivača Gush Shaloma, (bos. Blok za mir), izraelske organizacije koja promovira uspostavu mira i zagovara osnivanje palestinske države.
^2] Historija kazuje da je 1077. godine, car Svetog Rimskog Carstva, Henrik IV, došao u Canossu, područje Emilije u Italiji, kleknuti pred papu Grgura VII s molbom da poništi odluku o njegovoj ekskomunikaciji kojom bijaše kažnjen. Ime Canossa potiče od dvorca grofice Matilde od Toskane. Od tog vremena izraz "otići u Canossu" upotrebljava se da izrazi mjesto ili situaciju potčinjenosti, poniženja i upućivanja molbe.