Mehmed Meša DELIĆ: Gete potvrđuje da je Islam mudrost života, a da je Kur’an dostigao savršenstvo u svim pitanjima koje obrađuje i čitajući ga čovjek mora ostati ushićen i zadivljen. Poslanik je bio dosljedan i logičan u svom preziru prema pjesništvu, zabranjujući svaku vrstu izmišljotina, boreći se protiv uobrazilje koja nema ništa sa stvarnošću. Njegova ushićenost Kur’anom ga je potakla da prevede šest ajeta iz sure El-En’am. Ovaj prevod potvrđuje Geteovo duboko poznavanje islamskog vjerovanja i kur’anskog stila i jezika.

Ako islam znači biti Bogu predan
U islamu živimo i umiremo svi Gete

Pošto Zapad danas pokušava da pronađe novi šablon za shvatanje svijeta i njegovih pitanja, i zato što je Njemačka možda više od svih evropskih zemalja vaspitala i odgojila orijentaliste, u šali se kaže: „njemački jezik je poslije arapskog najvažniji islamski jezik“.

Da je tako i da Njemci upoznaše Islam još u sedamnaestom vijeku potrudio se Johan Wolfgang Goethe (1749 – 1832) koji je svojom nevjerovatnom jezičkom snagom i ljepotom izražavanja uveo njemačku književnost u sam vrh evropske, bio je i čovjek koji je značajno doprinio buđenju interesa za Islam tadašnje Njemačke, pa i cijele Evrope.

Intenzivno se bavio proučavanjem Kur’ana, običaja Arapa, života Muhammeda a.s., kao i svega što je u vezi sa Islamom.
U dvadesettrećoj godini života piše „Pjesme o Muhammedu“ ili „Muhammedov poj“, jedno od najznačnijih djela ovog vrhunskog pisca, koja dugo ostavlja osjećaj u duši koja se s njom srela:

Kao što je Gete pokazivao veliku nakolnost prema Kur’anu, pokazivao je i nakolnost prema Islamu, i to time što je poistovjetio Islam i bogobojaznost. To se da zaključiti iz njegove definicije bogobojaznosti kad kaže: „Ako Islam znači predanost Bogu onda svi živimo i umiremo u Islamu“. On potvrđuje vjerovanje ranijih poslanika i poziva sve ljude da slijede Muhammeda koji je poslan od Allaha da širi na zemlji istinu Allahovu vjeru, upozoravajući na kazne koje su zadesile ranije neposlušne narode. Muhammed je postao duhovni i svjetovni vođa Muslimana.

Pogledaj izvor iz stijene,
blistav radošću,
kao zvjezdani zrak,
nad oblacima hranili mu mladost
duhovi dobri
međ‘ sutjeskama i žbunjem.
Mladički svjež
doskakutava on iz oblaka
na mramorno stjenje
i otklikom kliče
put neba.
Dole u dolini će cvjeće pod njegovim
stopalama nicati,
a livade
od daha mu živjeće.
No ne zadrža ga sjenovita dolina
ni cvjeće,
cvjeće što mu koljena grli,
i zaljubljenim očima se ulaguje,
put ravnice nadire mu tok
zmijski vijugavo.
Potoci mu se druževno pripajaju.
Sad stupa
u ravnicu srebrom blistajući,,
i ravnica blista s njim,
I sve rijeke sa ravnice
i potoci s brijegova
kliču njemu i viču: Brate!

Gete je posjedovao sklonost i ljubav za istraživanjem nepoznatog. Tako je počeo s čitanjem biografije Muhammeda a.s. u dvadeset i četvrtoj godini života, zatim se upoznao s Kur’anom, unoseći u taj rad marljivost istraživača. Njegov kasniji vjerski spisi su bili pod direktnim uticajem kur’anskog načina izražavanja, kao što ćemo vidjeti u njegovom razmatranju o Bogu I Njegovoj egzistenciji.
U dvadeset i šestoj godini života Gete prevodi našu “Hasanagincu”, i što neki uzimaju kao prvi njegov dodir sa bližim i živim Istokom, dok ga je do tada poznavao samo iz knjiga.

Gete u svom djelu “Zapadno-istočni divan”, “Jad mladog Werthera” i “Faust” iskazuje svoje stremljenje ka ostvarivanju jedinstvene sinteze zapadno-evropskog i istočno-islamskog pjesništva iskustva, odakle potiču stihovi:

Ako islam znači biti Bogu predan
U islamu živimo i umiremo svi.

Zbog ovoga djela, Getea optužiju i osuđuju kao Muslimana, ali se on ne brani od toga.
Za Kur’an Gete kaže da je sveta knjiga, objavljena Muhammedu, po svom stilu i jeziku nedostižna, donoseći za to i neke kur’anske primjere, kao što su opis Dženneta i Džehennema. “Kad ga čitaš”, kaže Gete, “osjećaš slast i čuđenje” i traži da se prema njemu odnosimo s dužnom pažnjom i poštovanjem.

Poseban značaj Kur’ana prema Geteu, je u njegovom nastojanju da ujedini slijedbenike nebeskih religija. Islama,Kršćanstva i Jevrejstva, koji su živjeli izmješani u arapskim zemljama i suočeni s opašnošću brojnih idolopoklonika.
Kur’an ih poziva da se ujedine u pokornosti jednom Allahu koji se ne može vidjeti, koji je sve stvorio svojom neizmjerenom moći, koji može stvoriti što ne postoji, koji je uzvišen i mudar.

On potvrđuje vjerovanje ranijih poslanika i poziva sve ljude da slijede Muhammeda koji je poslan od Allaha da širi na zemlji istinu Allahovu vjeru, upozoravajući na kazne koje su zadesile ranije neposlušne narode. Muhammed je postao duhovni i svjetovni vođa Muslimana.

Gete potvrđuje da je Islam mudrost života, a da je Kur’an dostigao savršenstvo u svim pitanjima koje obrađuje i čitajući ga čovjek mora ostati ushićen i zadivljen. Poslanik je bio dosljedan i logičan u svom preziru prema pjesništvu, zabranjujući svaku vrstu izmišljotina, boreći se protiv uobrazilje koja nema ništa sa stvarnošću.
Njegova ushićenost Kur’anom ga je potakla da prevede šest ajeta iz sure El-En’am. Ovaj prevod potvrđuje Geteovo duboko poznavanje islamskog vjerovanja i kur’anskog stila i jezika. U jednoj od pjesama iz “Istočnog divana”, kaže:

„Allah vam je učinio zvijezde
da vas vode po kopnu i moru
i kao ukras u kojem uživate
kada gledate nebo iznad sebe“.

Ovi stihovi su napisani pod uticajem sljedećeg Kur’anskog ajeta:
„Allah je onaj koji je učinio da vas zvijezde vode u tmini kopna i mora. Mi naše ajete objašnjavamo narodima koji znaju“.

Kao što je Gete pokazivao veliku nakolnost prema Kur’anu, pokazivao je i nakolnost prema Islamu, i to time što je poistovjetio Islam i bogobojaznost. To se da zaključiti iz njegove definicije bogobojaznosti kad kaže: „Ako Islam znači predanost Bogu onda svi živimo i umiremo u Islamu“.

Uzrok Geteove nakolnosti prema Islamu najvjerovatnije leži u pozitivnim stranama koje je otkrio u njemu, jer Islam teži prednosti i afirmaciji života putem akcije. Radi ovoga, u njegovoj knjizi „Vječnost“ u Istočnoj zbirci uočavamo da ga između onih Muslimana koji ulaze u Džennet ponajviše interesuju Šehidi koji su pali na Božijem putu. Opisuje Poslanika poslije bitke na Bedru kako stoji pod vedrim nebom ukrašenim zvijezdama i hvali Šehide riječima:
„Neka mušrici oplakuju svoje mrtve, oni su otišli u nepovrat, a što se tiče vas, o skupino pravovjernih, ne oplakujte svoju braću, jer su se oni uspjeli na najviša mjesta Dženneta“. Zatim, sa preciznošću, opisuje kako ulaze u Džennet i kako uživaju u njemu, i to na isti način kako to čini Kur’an, a naročito u poglavljima „Rr-Rahman“ i „El-Waki’a“. Navodi vrlo zanimljiv razgovor koji se odvija između hurije, koja stoji na vratima Dženneta u svojstvu čuvara i pjesnika koji želi da uđe u Džennet svojom borbom na Božijem putu i nastavlja: „Jesi li ti jedan od ovih boraca? Pokaži mi svoje rane koje su svjedok tvoje časti i slave, i ja ću te uvesti u Džennet“.

Poslanikovom ulasku u Džennet ne može biti posrednik njegova poezija, nego zadobljene rane…
Ovdje joj pjesnik otkriva svoje rane zadobljene u mnogobrojnim bitkama i tako ulazi u Džennet. Evo odlomka iz pjesme „Dozvola za ulazak“

Ja sam danas čuvar
pred vratima raja
i dobro ne znam šta da radim
jer mi se čini sumnjivim

jesi li uistinu sličan
Iskrenim muslimanima?
Da li su tvoja borba I vrline
ono što te šalje u Džennet.

Ako si ti jedan od ovih heroja
pokaži mi svoje rane
koje su svjedok tvojih slavnih djela
i
i tek tada ću ti dozvoliti da uđeš.

Što se tiče “Poeme o Muhammedu” ili “Emancipacija Islama” prvi put je objavljena u obliku dijaloga koji se naizmjenično odvija između hazreti Alije I njegove supruge hazreti Fatime, kćerke Poslanika. Zatim ju je pjesnik ponovo objavio u Istočnoj zbirci, ali ne u formi dijaloga, I dao joj naziv “Poema o Muhammedu”, a u njoj opisuje brzo širenje Islama u svijetu.
Evo jednog odlomka iz te poeme:

Gledaj u planinski izvor, uzavreo i čist
kao da je biserna rosa iznad oblaka
u Njegovoj kolijevci su Njegovo djetinjstvo meleki zadojeni
između travnatih udolina litica.
Obrušava se iz oblaka mladalački i čisto
na ogoljele litice
i od njih se odbija nagore veseli i čilo.
Slijevajući se u grotlo pukotina
nosi ispred sebe bezbrojni pijesak
i brzinom svoga hoda povlači sa sobom
mnoštvo uzavrelih izvora
kao da je on povjerljiviji vodič.

Odmah nakon Bečkog kongresa i poraza Napoleona u bitci kod Vaterloa 1815. godine i njegovog progona, Gete je potpuno napustio Njemačku, ostavljajući je iza sebe, i počeo tražiti nova nadahnuća i nove poticaje za svoju maštu i poeziju.
Dao se na pručavanje književnosti Istoka, a naročito perzijske i arapske književnosti. Posebno ga je privukla poezija Hafiza eš-Širazija koja je bila prevedena na njemački jezik.

Da bi obogatio svoje znanje iz ove oblasti mnogo su mu pomogli radovi pojedinih orjentalista. Kao starac u 65. Godini života, entuzijazmom pravog učenika, dao se na proučavanje Kur’ana kojem se mnogo divio uprkos prijevodu koji mu je mnogo oduzeo od njegove ritmičnosti, stilske dotjeranosti, ljepote i čari.

Pitamo se šta bi bilo da mu se pružila prilika dag a čita na arapskom jeziku!?
Rezultat ovih napora je i pozamašna zbirka (divan) kojoj je dao ime „Istočna zbirka zapadnog pisca“ Objavio ju je 1819. godine. Zbirka predstavlja Istok onako kako ga izdaleka poima mašta pjesnika Zapada, a ne predstavlja istočnjake onako kako ih poimaju sami istočnjaci, osim mjesta gdje dolazi do slučajne podudarnosti. Gete je, želeći zbirci dati istočnjačko obilježje obzirom na sadržinu i formu, njene korice ukrasio arapskim pismom, a njen početak počeo sa pjesničkim pozdravom, kojeg mu je preveo orjentalista Silvester de Seri, u kojem kaže: „O knjigo, putuj do našeg najdražeg Gospodara i kraj jer on dolazi kod istočnjaka na početku i kraju knjige: znači početak joj je na Istoku, a kraj na Zapadu“. Ovim aludira na pismo kod istočnjaka koje se piše s desna u lijevo i na pismo kod zapadnjaka koje se piše s lijeve u desno. Prema tome, njegov pozdrav je i početak i kraj jer od dolazi kod istočnjaka na početaku knjige, a kod zapadnjaka na kraju.

U vrijeme pisanja svoje zbirke Gete je želio da bude orjentalista koliko je to više mogao, pa je čitao istočnjačku poeziju, vršio prepiske arapskog pisma i osjećao se da je na vječitom putovanju prema Istoku. Na ovaj način je zbirka predstavljala „mir“ od Zapada do Istoka kao što reče njemački pjesnik Hene.

U pjesmi „Putovanje“ Gete kaže:

Sjever, Zapad i Jug se ruše i raspadaju
Prijestolja se ruše, a kraljevine ljuljaju i podrhtavaju.
Pa nek se presale na čist i bistri Istok
i nadišu vazduha vođa i poslanika.
Tamo gdje je ljubav, piće i pjesme
izvor zelenila će ti ponovo vratiti mladost.
Do tamo, gdje je čistoća, istina i bistrina
želim da odvedem ljudski rod
i s njim prodrem u dubine drevne prošlosti.

I na kraju se pitamo, hoćel li Zapad danas, sutra roditi čovjeka koji poznaje Istok onakav kakav jeste, voli ga i razumje, putuje k njemu svim svojim srcem, dušom i mislima, kao što je to bio GETE?

Oni koji su na Istok gledali pogledom nepristrasnosti, ljubavi i poštovanja bili su malobrojni. Pristrasnost i zavist nisu zaslijepili njihove oči. Bili su kao svijetleće zvijezde na nebu koje su treperile da bi se na kraju ugasile, ali odjek njihovi glasova će odzvanjati u ušima generacija tokom vjekova.