Chicago: Rembering the Day of the Srebrenica Genocide SJEĆANJE NA GENOCID U SREBRENICI I ove godine po treći put na čikaškoj kulturnoj sceni u okviru bosanskohercegovačke zajednice pomenutog grada, predstavili su se direktor American Music Festivals-a, maestro Philip Simmons i Licolnwood Chamber Orcestra. Za program nazvan "Remebering the Day of the Srebrenica Genocide" 7-11-2009 u Chicago-u, Licolnwood Chamber Orcestra pod ravnanjem maestra Philip Simmonsa, za bosanskohercegovačku publiku, izveo je djela: J.S.Bacha - Air from orcestral Suite No.3. Radi se o jednom od najpoznatijih i najviše izvođenih Bach-ovih djela. Zatim specijalno za ovu priliku komponirano djelo "Bembasha" inspirisano poznatom bosanskohercegovačkom starogradskom pjesmom sefardskog porijekla, zatim Partita from String trio - Gideon-a Klein-a (kompozitora češkog porijekla ubijenog u zloglasnom nacističkom logoru Auschwitz). I na kraju je posebnu pozornost publike izazvalo je izvođenje dviju kompozicija koje su odavno postale klasika bošnjačke duhovne muzike: Šehidi i U gjerdahu mog srca. Kao voklani solista predstavio nam se Mensud Bašić poznati interpretator ovakve vrste muzike. Bašićevo izvođenje “Šehida” nikoga od gledatelja nije ostavilo ravnodušnim i na trenutak smo uz Latićeve predivne stihove odlutali u mislima ka onima koji više nisu među nama. Koji su kako to Latić reče pali ”Kao pokošeni cvjetovi”. Onima koje je Bosni i Hercegovini “poklonila” skoro svaka bošnjačka obitelj. Sehidima Srebrenice, Prijedora, Višegrada, Sarajeva, Mostara i inim gradovima širom zemlje Bosne i Hercegovine. Današnji program je bio zamišljen kao podsjećanje na genocid počinjen nad Bošnjacima Srebrenice u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, kao i duboko poštovanje prema žrtvama tog zločina počinjenog po komandom ratnog zločinca Ratka Mladića, bivšeg generala vojske bosanskih Srba. Organiztori programa su se također osvrnuli na Jevrejski holokaust tokom Drugog svjetskog rata, kao i na sve ostale počinjene genocide u svijetu. Kao član užeg odbora American Music Festivals-a, organizacije koja se od 1997. godine bavi kulturnom razmjenom i zbližavanjem među svim ljudima dobre volje, želim reći da je ovaj naš današnji program bio svojevrsni skromni doprinos upozoravanju američke pa i svjetske javnosti na genocide nad Bošnjacima koji se desio u srcu Evrope na kraju 20 stoljeća. Moderno čovječanstvo 21 stoljeća nema više pravo, a istodobno nema više niti vremena zatvariti oči pred genocidom pocinjenim u Srebrenici, Prijedoru ili bilo kom drugom gradu kako u Bosni i Hercegovini tako i u svijetu. Nemamo pravo služiti se ispraznom hipokratijom i otrcanim stereotipima. Kakvi su danas u opticaju čak i kod vodećih bh političara. Nemamo pravo zatvarati oči pred činjenicom da su i najveći ratni zločinci uključujući zloglasnog Ratka Mladića još uvijek na slobodi. Nemamo pravo miriti se činjenicom da je bilo koji etničkim čišćenjem, oteti dio Bosne i Hercegovine zauvjek otet! Za generacije koje dolaze poslije nas, za prosperitet i obostrano razumijevanje među ljudima, dužni smo reagirati svako na svoj način, prema sposobnostima i u okvirima svojih mogućnosti. To će ujedno biti i naš zajednički prvi korak ka suvremenoj i demokratskoj Bosni i Hercegovini u sklopu Evropske unije, ali i korak ka jednom drugačijem pogledu na dešavanja u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, na globalnom nivou. Na koncu recimoi to da je cilj American Music Festivals-a kao i uvijek zbližavanje ljudi bez obzira na političke, nacionalne, vjerske ili bilo koje druge razlike. Na upornom insistiranju na ovim osnovnim načelima American Music Festivals zasniva i svoju suradnju u okviru bosanskohercegovačke zajednice. Svojim kratkim govorima publici su se obratili Jonathan Moore, budući zamjenik američkog ambasadora u Bosni i Hercegovini, kao i Samuel R.Harris predsjednik muzeja holokausta i obrazovnog centra u Skokie, IL. Ovaj program je uspješno realiziran u suradnji sa bosanskom bibliotekom u Chicago-u, koju vode Selena i Sanja Seferović. U ime American Music Festivals-a zahvaljujemo im se na njihovom učešću i pomoći u realiziranju ovog programa. Također se želimo zahvaliti članovima Udruženja gradjana općine Prijedor u Chicago-u obiteljima: Nezirević, Mehanović i Hadžalić, na njihovoj financijskoj i organizacijskoj pomoći. Posebnu zahvalnost želimo iskazati i NTV Bostel Chicago koja je bila medisjki sponzor ovog programa. Zahvaljujemo se takodjer i našim dragim prijateljima i postovateljima: Dženani Miodragović, Dr. Eldinu Karaikoviću, Džaferu Kulenoviću, Jennifer Schack, obitelji Seferović, Dr. James Yeung-u i njegovoj supruzi, kao i američkom bračnom paru koji su za ovu priliku željeli ostati anonimni. Da podsjetimo, Philip Simmons je široj bosanskohercegovačkoj zajednici u SAD poznat po do sada dva nezaboravna koncerta povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine 2007. i 2008. godine. A poznat je i po tome što je u sklopu dugogodišnje profesionalne muzičke i prijateljske suradnje sa Samirom Hadžalićem kao i kompozitorom ruskog porijekla Ilya Levinsonom, za Dan državnosti Bosne i Hercegovine 2008. godine, izveo sa svojim orkestrom djelo nazvano "Sevdah Medly" aranzirano u studiju Ilya Levinsona po motivima odabranih bosanskohercegovačkih sevdalinki. To malo muzičko remek djelo je izazvalo pravu pozornost šire javnosti tako da će se Simmons, Hadzalic i Levinson pojaviti 30. oktobra 2009 godine, na koncertu sa sarajevskom filharmonijom u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Gdje će se široj bosanskohercegovačkoj publici maestro Simmons predstaviti kao gost-dirigent. Za više informacija o radu i načinu suradnje sa American Music Festivals-om obratite nam se sa punim povjerenjem putem e mail-a [email protected] ili posjetite www.americanmusicfestivals.com Od srca zelimo cjelokupnoj bosanskohrecegovackoj zajednici ,uvijek sve najbolje sa nadom za uspjesan nastavak nase suradnje. Philip Simmons, umjetnicki direktor i Samir Hadžalić, direktor za suradnju sa BH zajednicom u SAD Toronto: 11. juli.2009. Bosanski centar Gazi Husrev-Beg KOMEMORACIJA POVODOM DANA GENOCIDA U SREBRENICI Od 20h-21h- Učenje tehvida i klanjanje akšama. Nedžad ef Hafizović i Hafiz Mensud Dević. Od 21h-22h- Predavanje, media show i diskusija na temu Bosanskog Genocida. Govor prof. Emira Ramića na komemoraciji u Torontu povodom 11. jula Dana genocida u Srebrenici. Genocid, državni, programirani zločin za ubijanje BiH i Bošnjaka. Genocid u BiH je namjeran pokušaj uništavanja Bošnjaka i BiH. Genocid u BiH je državni zločin jer se radilo o namjernom, organizovanom i sustavnom ubijanju Bošnjaka, zbog njihove pripadnosti islamu, bošnjaštvu i bosanastvu, jer su genocidne težnje podupirane, pomagane, planirane i izvršavane od strane državnih struktura Srbije i Crne Gore sa dokazanom i pokazanom namjerom potpunog uništenja bošnjačkog naroda i bh državnog i društvenog tkiva. Genocid nije slučajna pojava, nego nužna posljedica lošeg stanja članova srbijanske i crnogorske državne i društvene strukture koja je počinila zločin sa isključivim ciljem velikodržavnog projekta koji je tražio teritorije za ostvarivanje Velike Srbije. Posto su na tim teritorijama Srbi bili u manjini, moralo se pristupiti odstranjivanju Bošnaka. Proglašenje genocidne paradržavne tvorevine 9. januara 1992. godine , označilo je jasno šta je cilj velikosrpske ideologije. Okupirati što veći dio BiH i očistiti ga od Bošnjaka, a zatim natjereati međunarodnu zajednicu opsadom Sarajeva i drugim masovnim zločinima da prihvati realnost i odobri postojanje genocidnog entiteta, koji će se, u budućnosti, voljom naroda koji u njemu živi, pripojiti matici Srbiji. Uklanjanje Bošnjaka je bio ključni uslov opstanka nove genocidne tvorevine, jer je ista bila proglašena na teritorijama na kojima su Srbi bili u manjini. Kao što je cilj bio jasan, bila su jasna i sredstva, terorom, ubijanjem, silovanjem, mućenjem, pljačkanjem, ponižavanjem, rušenjem, natjerati Bošnjake da se isele i ostave sve što imaju. Bošnjačke kuće i imanja pokloniti Srbima iz drugih djelova BiH, koji će na poziv vlasti genocidnog entiteta doći na svoja tkz. vjekovna ognjišta. Genocid, kulturocid, ekocid, etnocid, urbicid, silovanje, prisilno etničko čišćenje i elitocid su imali za cilj potpuno i definitivno odvajanje naroda i njihovo grupisanje na zasebnim teritorijama. Temelj ovog plana je bila bivša JNA, koja je davno prije agresije i genocida, u miru, markirala bošnjačku teritoriju i uzela na nišan Bošnjake. Karadžić je za govornicom Skuštine BiH izrekao prijetnju da bi u slučaju proglašenja nezavisnosti BiH, Bošnjaci mogli nestati sa lica zemlje. U intervjuu Dugi 26. oktobra 1992. godine Kardžić je pojasnio svoje zločine. “Bošnjaci su najviše ugroženi ne samo u fizičkom smislu, i ja nisam mislio da bi oni nestati samo fizički, to je takođe početak njihovog postojanja kao nacije”. Karadžić je to mogao javno reći jer je znao da su završene pripreme za velike zločine agresije i genocida. Američki naučnik Norman Sigar u knjizi Genocid u BiH – Politika etničkog čišćenja navodi najprije stav koji je nametnula agresivna velikosrpska propaganda da, navodno ne bi bilo rata ni etničkog čišćenja da međunarodna zajednica nije priznala BiH kao samostalnu, nezavisnu, suverenu državu. Ali pripreme za agresiju i genocid u Srbiji su počele znatno prije nego što se uopšte razgovaralo o samostalnosti BiH. Još krajem osamdesetih godina počela je priča o nepravednim avnojevskim granicama, ugroženosti srpstva i prava Srba da žive u istoj državi. Posebno je bila izražena antimuslimanska kampanja. Rat za promjenu granica između republika i nasilno protjerivanje drugih naroda iniciralo je političko rukovodstvo Srbije kao način stvaranja srpske nacionalne države. Hrvatsko vođstvo je izabralo istu strategiju. Tako je 25. marta u Karađorđevu, između Miloševića i Tuđmana, potpisan plan o podjeli BiH. Norman Sigar navodi primjere koji potvrđuju srpsku nacioanalističku politiku: Momčilo Krajšnik, predsjednik srpskog parlamenta: “Srpski cilj je veoma jednostavan. Mi smo naslijedili istorijsku ulogu ispunjenja zadatka koji su prethodne generacije nepotpuno obavile, taj zadatak je da zaokružimo naše etničke prostore”. Srpska svarnost, 125, 09. 1993, str. 5. Božidar Vučurević, zločinački guverner Hercegovine: “Obavještavam srpski narod da ćemo mi ispraviti nepravdu u vezi sa granicama koje je Tito povukao svojim prljavim prstima. On je srpsku zemlju definitivno dao Hrvartima i Muslimanima. Muslimani su samo beznačajna manjina i moraju se pokoravati srpskoj večini. Mi nećemo odustati, već čemo ih gonit, ako treba sve do samog Zagreba”. Danas, 29.10.1991. str. 54. Radovan Karadžić, predsjednik srpske genocidne tvorevine, “Srpska država nema nikakve potrebe da u svojim granicama drži svoje neprijatelje. Srpska država treba biti dom srpske nacije. Tanjug, 19.07. 1993”. Norman Sigar zaključuje: „Za srpsko rukovodstvo genocid je bio nacionalna politika. Prvobitni šokovi, uzrokovani masovnim napadima na civile, kao i brze kampanjske akcije, doprinijele su, u početnoj fazi, da se ljudi odluće da idu, što je bez ikakve sumnje, srpsko rukovodstvo upravo i željelo. Dodatna korist koju je donosila upotreba najstrašnijih zločina u Evropi poslije Drugog svijetskog rata bilo je paljenje etničkih strasti, što je trebalo da natjera i one Srbe koji su bili protiv takve poltike da se pridruže svom nacionalističkom rukovodstvu. Korištenje takvih metoda trebalo je da zatruje odnose među zajednicama do te mjere da bilo kakvo kasnije prilagođavanje ili koegzistencija postanu nemogući”. Sve prolazi u našim dušama, dušama žrtava razbacanih po Kanadi. Živimo kako znamo i umijemo, gutajući tugu za mrtvima i nostalgiju za rodnim krajem, iz kojeg zapravo i nikad nismo ni otišli. Gledamo očima koje više ne vide. Gledamo u svijet, u bošnjačke i bh duhovne i političke faktore, od kojih više ništa ne očekujemo. Gasimo čežnju za onim što je nekada bio život. Živimo na pola puta od ništa do nigdje. Suviše smrti. Samo sjećanje ne umire. To je jedino još što je ostalo, to je jedino što više niko ne može ubiti u vremenu užasa. U ime žrtava agresije, ratnih zločina i zločina genocida izvršenih protiv Bošnjaka, a prema presudama i karakterizacijama ovih zlodjela na Međunarodnom sudu pravde, Međunarodnom krivičnom tribunalu za područije bivše Jugoslavije, Savjetu sigurnosti UN, američkom Kongresu i Evropskom parlamentu, mi Bošnjaci, žrtve zločina agresije i genocide nikada nećemo priznati posljedice tih najtežih zločina protiv čovjeka i civilizacije. Bošnjački civilizacijski nivo, bošnjački moral i bošnjačka sveta obaveza prema nevinim žrtvama zločinackog poduhvata osmišljenog u Srbiji i realiziranog od strane Srbije i njenih surogata u BiH, je ne prihvatiti zločinom ostvarene granice, ne prihvatiti zločinom stvorenu paradržavnu tvorevinu na pola teritorije BiH, u kojoj su još uvjek ugroženi život, dostojanstvo, kulturna i duhovna tradicija i imovina Bošnjaka. Genocidna tvorevina nije bila, nije sada i nikada neće biti od Bošnjaka prihvaćena. Trenutno dejtonsko društveno i državno uređenje BiH, odraz je nesposobnosti bh političkih subjekata da se izbore za jedinstveno državno i društveno tkivo BiH, kao i neprihvatanja Presude Međunarodnog suda pravde i ostalih temeljnih elemenata Povelje UN i Internacionalnog prava, od strane ključnih faktora internacionalne zajednice. Pozivam sve Bošnjake i sve istinske prijatelje istine i pravde, a posebno žrtve da se zamisle, da prelistaju stranice pamćenja, da zabilježe zločine agresije i genocida. To je bošnjački dug prema Bošnjacima, BiH, istini i pravdi. To je jedini bošnjački put u zemaljski i nebeski život. To je jedini bošnjački izbor. Jer su zločinci i ljudsku smrti i ljudski život pretvorili u bezlični pojam, u poniženje, u oduzimanje ljudske i božanske dimenzije, sa ciljem da se čitav jedan narod ubije i svede na mjeru koja nije dostojna postojanja, pa čak i časne sahrane nevinih žrtava. To je ubijanje iza koga ostaje samo pustinja bez išta ljudskog. Na savjest zločinaca je pala magla koja se neće dugo podići. Sve dok se istinski mir i pravda ne vrati i živima i mrtvima, BiH će biti zemlja mrtvih, zemlja koja nije ni na ovom ni na onom svijetu, zemlja u kojoj je mrak progutao ljudsku savjest. Za takve zločine, zločinci moraju odgovarati da bi naša djeca mogla imati normalnu budućnost. A, koliko ubica još živi slobodno? Koliko pljačkaša uživa u otetom? Koliko je onih koji su to sve organizovali, vodili, podsticali, pomagali? Koliko je tragičnih sudbina prošlo neopaženo? Koliko je ljudske patnje izbrisano iz sjećanja? Kolika je to koiličina nepravde? Srebrenica podsjeća svakog čovjeka, ma ko bio i ma gdje bio, da se istina o zločinu protiv nevinog čovjeka ne može sakriti i da se pravda ne može izbjeći. Ta tamna mrlja covjecanstva, podsjeća nas žrtve zločina da je ljubav a ne mržnja zajednički spas, da je mir a ne rat zajednička sreća, da je suživot a ne nasilje zajednička blagodat, da je istina a ne laž zajednički izlaz iz mraka na svjetlo, da je pravda a ne krivda pravo te da je pomirenje a ne osveta obaveza. Osudjujemo one clanove Parlamenta BiH bez dovoljno morala, koji nisu usvojili rezoluciju o Srebrenici i porucujemo im doći će neki drugi saziv parlamenta i novi ljudi koji će imati dovoljno morala da javno priznaju i kažu da je ovakav zločin nedopustiv, da to više nema veze s političkim opredjeljenjima, već ima veze sa istinom i pravdom. Porucujemo da nema dobrih odnosa sa Srbijom dok ona ne prizna zločine koje je počinio Miloševićev režim i dok ne bude uhapšen Ratko Mladić. Poručujemo bošnjačkom političkom i duhovnom faktoru i svim političkim i duhovnim faktorima u BiH, vašom neaktivnošču doprinosite uspjehu onih koju su produkovali i provodili politiku etničkog čišćenja, agresije i genocida, jer se povaratak izbjeglica koji je garantovan Dejtonom, nikada u pravom smislu nije ostvario. Međunarodni sud pravde donio presudu o genocidu u Srebrenici, ali je ta presuda ostala bez pažnje koju zaslužuje. I UN su priznale veliku nepravdu koje su počinile prema Srebrenici. U izvještaju UN o Srebrenici se navodi da je "Srebrenica iskristalisala istinu koja je prekasno shvaćena od strane UN i svijeta. Tragedija Srebrenice će nas zauvijek proganjati. Prilog pripremio i uredio J.H.

U UJEDINJENIM NARODIMA U NJUJORKU I AMERIČKIM DRŽAVAMA NA SJEVEROISTOKU SAD OBILJEŽEN DAN GENOCIDA U SREBRENICI
10. i 11. jula 2009. godine u američkim državama Njujork (New York), Nju Džerzi (New Jersey) i Konektiket (Connecticut) prigodnim komemoracijama, prikazivanjem filmova o genocidu, predavanjima i vjerskim obredima u nekoliko američkih gradova obilježila se tragična godišnjica genocida počinjenog u Bosni & Hercegovini i Srebrenici.

Ova skromna, ali poučna okupljanja predstavljaju samo mali doprinos širenju istine o genocidu te su dio podsjećanja ne samo bošnjačko te bosanskohercegovačke emigrantske javnosti u SAD na najtragičniju epizodu suvremene bosanskohercegovačke historije od prije samo 14 godina počinjenu od strane srpske vojske i policije, već i dio šireg projekta prevencije i poduke o globalnoj realnosti genocida u savremenom svijetu.

Koordinacija Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike Njujork, koja pokriva jedan dio SAD na sjeverozapadu kontinenta, a nalazi se sa sjedištem u Njujorku (New York City, NY), globalnom financijskom i političkom centru svijeta, ovom prilikom želi iskazati svoju zahvalnost veleposlanicima diplomatskih predstavništava iz BiH u Njujorku, ostalim učesnicima programa, imamima, donatorima, svim ljubaznim medijskim pokroviteljima i svakom prisutnom, savjesnom Bošnjaku i Bošnjakinji koji su izdvojili svoje vrijeme, uzeli slobodan poslije podne u petak 10. Jula u Njujorku da bi podržali inicijativu svebosanskih i bošnjačkih zajednica i svojim prisustvom dokazali da se niti jedna naša Srebrenica ne može niti smije zaboraviti.

Kako je to od ranije bilo najavljivano i planirano, program obilježavanja 14. godišnjice genocida nad Bošnjacima je započet učešćem jedne grupe bošnjačke dijaspore iz B&H i Sandžaka, te brojnih diplomata i uposlenika UN-a, koji prebivaju u gradu New York-u, na džumi u mesdžidu Organizacije Ujedinjenih Naroda. Radi dostojnog predstavljanja, ovaj put se prisutnima u ime bošnjačke dijaspore i preživjelih žrtava genocida okupljenih oko islamske zajednice i Bošnjaka u gradu New York-u prisutnima obratio Nedžad ef. Avdović, Imam Islamskog centra u Bronxu, NY pošto je emocionalno breme za jednog od imama BHICNY, inače žrtvu genocida u Srebrenici, Senahid ef. Halilovića ovaj put zaista bilo ogromno. Treba napomenuti da su sve bošnjačke islamske zajednice na ovaj ili onaj način imale udio u komemorativnim vjerskim obredima održanim u petak 10. Jula, a KKBSA NY te NJ su od maja do sredine juna 2009 odradile i kampanju slanja pismenih poziva svim ostalim probosanskim vjerskim institucijama i islamskim organizacijama u području nevedenih država, da se priključe u okviru svojih vlastitih vjerskih obreda i na svoj način komemoraciji i upućivanju molitvi Uzvišnenom ne bi li se sakrivena tijela ubijenih i nestalih otkrila i prikladno ukopala.

U prostoru međunarodnog mesdžida Organizacije Ujedinjenih Naroda egipatski imam je osvježio sjećanje okupljenih na tragična zbivanja u Srebrenici 11. jula 1995. godine i zatim pozvao bošnjačkog imama ef. Avdovića da se obrati prisutnima, koji je to i učinio sljedećim riječima: “..I vi Allahovi ambasadori, što vas posebno obavezuje da na adekvatan i krajnje moralan način predstavljate vašu zemalju, naciju i ummet u ovoj zajedničkoj kući koja se zove Ujedinjene nacije. Ujedno trebate voditi računa da vaše odluke koje ovdje donosite ne ugroze ljudsko biće, pa bez obzira kojoj rasi, naciji i vjeri pripadali. Jer, Bošnjaci, bosanski muslimani imaju jedno jako ružno iskustvo po pitanju ponašanja određenih struktura u UN-u, posebno od strane Vijeća sigurnosti i Generalnog sekretara u vremenu 1992-1995. kada je na našu domovinu izvršena agresija a nad našim narodom četiri godine, pred očima svjetske javnosti, činjen genocid, dok su oni donosili jalove rezolicuje koje agresori nisu poštovali a uz to prošli su od ove institucije nekažnjeno”, - rekao je imam Avdović. nastavljajući: “Zato smo danas ovdje da se podsjetimo onog što je počinjeno u istočnoj Bosni 11. jula 1995. kada je u Srebrenici i Žepi, naglašavam najprije razoružanoj, te navodno “zaštićenoj zoni UN-a” u srcu Europe u kojoj je izvršen najveći genocid nakon Drugog svjetskog rata. Taj stravičan zločin nad nedužnim civilima počinjen je dobrim dijelom pod zastavom UN-a. Jer posmatrajući sa ove vremenske distance nezamisliva je takva indolentnost institucije kakve su UN kada je uništavan dio ljudskog roda i ummeta kojem i vi pripadate. Taj srpsko-crnogorski planetarni zločin premašuje formu samog genocida čak što više bliže je formi holokausta. Jer od deset hiljada koji su pobijeni u Srebrenici, do danas, znači 14 godina nakon zločina, u Memorijalnom centru u Potočarima smiraj je našlo samo 3,749 posmrtna ostatka Bošnjaka koji su sakupljeni u više masovnih grobnica koje su pronađene u istočnoj BiH ali i Srbiji koja prema medjunarodnoj zajednici plasira priču da nije učesnik u agresiji. Na našu žalost genocid nije počinjen samo u Srebrenici, već je počinjen u cijeloj BiH, jer su Bošnjaci isto tako masovno stradali u Prijedoru, Brčkom, Bijeljini, Zvorniku, Foči, Višegradu, Sarajevu… brutalno je pobijeno oko 10% naše populacije, a njihovih mezara još uvijek nema. Njihove kosti se skrivaju i razmještaju na više lokacija. Nadam se da sam dobro švaćen zašto zločin nad Bošnjacima prelazi formu genocida odnosno da je identičan holokaustu. To kako nas ali tako i vas obavezuje da ovaj zločin zovemo pravim imenom i da insistiramo da svi odgovorni za planiranje i izvršenje genocida budu uhapšeni i procesuirani. Da vas podsjetim da je jedan od glavnih srpskih zločinaca Ratko Mladić još uvijek na slobodi…”, rekao je između ostaloga Nedžad ef. Avdović na engleskom.

Nakon džumanske komemoracije u UN-u podsjećanje je nastavljeno na Manhattan-u uz govor predstavnika Misije BiH pri UN-u nj.e. Ambasadora BiH u UN-u Ivana Barbalića koji je u povodu 11. jula - Dana genocida u Srebrenici rekao sljedeće na lijepom našem maternjem jeziku, nakon uvodnih pozdrava na engleskom:
“Ladies and Gentlemen,
Dear guests,
Dear Friends,

It is a great honor to be here today

Please, allow me to continue in our own language...

Nema te riječi koja je dostojna tuge kojoj se vraćamo svaki put kada obilježavamo godišnjicu genocida u Srebrenici. 11. jula 1995. godine započeo je najveći zločin nakon 2. svjetskog rata u srcu Evrope i pred očima svijeta, zločin koji su izravno prenosili mediji, zločin zbog koga je stao svijet u nevjerici da sve za što se vjerovalo da je prošlost ponovo poput aveta može da se ukaže.

Nema te riječi koja je dostojna suosjećanja prema žrtvama genocida, prema njihovim preživjelim porodicama, majkama, djeci. Njihova borba za pravdu traje i danas, i oni su jedini istinski svjedoci tragedije koja je zauvijek promijenila sve nas i u ono što smo vjerovali.

Danas stojimo pored zgrade Ujedinjenih nacija, i nemoguće je a ne sjetiti se nade i iščekivanja da će se sa ovog mjesta osigurati pravda, te da će građani BiH, a naročito Srebreničani biti zaštićeni.

Svi znamo ko je tog dana bio u Srebrenici, i svi znamo ko je stajao sa strane u trenutku kada je započeo genocid. Holandski bataljon pod zastavom Ujednjenih nacija imao je zadatak da osigura Srebrenicu kao sigurnosnu zonu. U roku od samo nekoliko sati nada je bespovratno izgubljena.

Možemo li to zaboraviti... Smijemo li to zaboraviti... Ne, upravno suprotno, ni jedan moment, ni jedno ime, ni jedna činjenica ne smiju postati dio zaborava. Dužnost nas, ali i čitavog svijeta, čije je oličenje u instituciji pored koje stojimo, da pamtimo sve što se tih dana desilo u Srebrenici, da na to podsjećamo, i da o tome govorimo.

Ne smijemo dozvoliti, a sve se više nameću takve ideje, da je vrijeme da „pod navodnicima“ prošlost ostavimo prošlosti. Neka bude jasno, Srebrenica nije i nikada neće biti dio prošlosti. Srebrenica je besmrtna bol, univerzalna žrtva i simbol borbe protiv zločina, varvarizma, i fašizma koji se na kraju 20. vijeka ponovo pojavio u svom najgorem obliku.

Srebrenica nikada neće biti dio prošlosti, Srebrenica jeste i mora biti najveće upozorenje čovječanstvu za budućnost, upozorenje da je i te kako moguće da ljudi budu masovno ubijani samo zbog činjenice da se drugačije zovu ili da se drugačije mole Bogu.

Zbog toga, mi moramo, mi imamo obavezu da se nastavimo vraćati Srebrenici uvijek, ne samo na dan genocida. Mi moramo nastaviti prikupljati informacije, mi moramo stvarati dokumentacijsku građu. Trebaće nam naši obrazovati ljudi, istoričari, oni koji će se boriti za to da istorija bilježi ono što se uistinu desilo, koji neće dozvoliti da se ovaj strašni zločin marginalizira, politizira i postane dio prošlosti.

Imam čast da poznajem čovjeka, mojih godina, koji je preživio Srebrenicu. Na žalost njegov otac nije. Danas je on, poznati intelektualac u Sarajevu i doktorant na Univerzitetu u Hamburgu. Do sada je objavio jednu knjigu o Srebrenici, i niz naučnih radova, koji će postati dio znanstvene građe za sve koji će ikada izučavati genocid u Srebrenici. Njegovo obrazovanje je najbolje sredstvo protiv zaborava, manipulacije sa istorijom, prevare.

Prošle su dvije godine od kako je Međunarodni sud pravde izrekao presudu, koja je i onako svima od prvog dana bila jasna. Nedovoljna je to utjeha, ali ako ništa pravno potvrđivanje činjenice da se u Srebrenici desio genocid, kao i jasno utvrđivanje krivice i suodgovornosti, osigurava da svi pokušaji sakrivanja istine nikada više neće biti mogući. Međunarodni tribunal u Hagu također je kroz svoje presude ostavio temelje koji će osigurati da ovaj krucijalni segment istorije ne postane dio manipulacija i zaborava. Obaveze koje proisticu iz presude Medjunarodnog suda pravde moraju biti ispunjene, kao preduslov za sve ono što je pred Bosnom I Hercegovinom, uključujući I zajedničku Evropsku budućnost našeg regiona.

Da li je to dovoljno... Da li je to pravda... Da li je moguća pravda kada jedan čitav grad nestane u samo nekoliko dana. Da li je moguća pravda kada i danas mnoge majke čekaju trenutak kada će moći dostojanstveno pokopati svoju djecu. Da li je moguća pravda kad i dalje traju potraga za nestalima. Da li je moguća pravda kada znamo da su žrtve vječne...

Sutra će u Srebrenici biti održan komemorativni skup i dženaza žrtvama koje su pronađene i identificirane u proteklih godinu dana. Velika je to tuga, koju nadrasta samo dostojanstvo majki Srebrenice, istinskih simbola borbe za pravdu.

Dan nakon toga, ostaje Srebrenica i u njoj njeni građani. Dio preživjelih se vratio, i danas ponovo sa svojim komšijama dijeli život u tom gradu. Kroz Srebrenicu dolaze razni, ali ostaju oni, stanovnici Srebrenice.

Da li je ponovo moguć zajednički život u Srebrenici... Da li je ponovo moguć zajednički život u Bosni i Hercegovini. Spadam u red onih koji istinski vjeruju da je to moguće. Ali isto tako vrlo dobro znam jedno, da budućnost ne smije i nikada neće biti moguća ako ona bude utemeljena na lažima i sakrivanju istine. Tek kad se svako suoči sa istinom, koliko god to bolno i teško bilo, moći će drugome pogledati u oči.

Danas smo ovdje pred zgradom Ujednjenih naroda kako bi još jednom rekli... da se nikad ne zaboravi... da se nikada ne ponovi. Danas smo ovdje zato što smo se uvijek borili za istinu i zato što se i danas borimo za istinu. Danas smo ovdje zato što, kao i početkom devedesetih Bosna i Hercegovina svakome može pogledati u oči.
No prije svega danas odajemo počast žrtvama i njihovim porodicama.' ovim riječima je njegova ekselencija Barbalić okončala svoje izlaganje.

Viši diplomatski dopisnik, autor knjige i novinar Erol Avdović, dugogodišnji saradnik brojnih medija iz svijeta i B&H poput Deutsche Welle, BHRTV, Vjesnik, bio je svjedok aktivnosti u OUN-a te ne tako davne 1995 godine. Ovom prilikom kazao je sljedeće na engleskom jeziku (čiji vam djelimičan prijevod dajemo ovdje):'Mnogo vam hvala što ste mi pružili priliku da govorim o ovoj važnoj temi odajući počast danu Srebrenice....pred samim mjestom na kome je masakr u Srebrenici proglašen genocidom prije 14 godina....Onako kako je izdana Srebrenica, tako su isto izdana druga mjesta u Bosni&Hercegovini. Ne bih želio ponavljati ono što je ambasador već rekao, već samo želim da naglasim neke od ovih zloglasnih činjenica, činjenica iz našeg života: da su Ujedinjeni Narodi, da budemo precizniji Savjet Bezbjednosti UN-a i Sekretarijat ove svjetske organizacije sa njenim samim vrhom..izdali narod Srebrenice...a i Bosnu također .. te čovječanstvo u cjelosti.
Kao novinar ja sam bio vodje u UN-u izvještavajući za bosansku državnu televiziju, i kako je to Meliha rekla između ostalog i za Deutsche Welle i neke druge svjetske medije. Ne mogu se više kajati, niti biti više ražalošćen sa bilo kojim dijelom moje prefesionalne karijere nego što sam bio sa ovim periodom iz moga života...Da mi novinari, po našoj profesionalnoj dužnosti ako to mogu tako predstaviti, ovdje u Ujedinjenim Narodima nismo napravili izvanredan posao u prenošenju istine oko izdaje; nismo ga učinili očilednijim javnosti. To znači da nismo upirali prstom cijelo vrijeme na one koji su bili na dužnosti u UN-u bilo među ljudima ili u javnosti. Može se činiti narodu Bosne da je poslovima UN-a nedostajalo naše profesionalno kritičko osmatranje predstavnika Ujedinjenih Naroda i zemalja članica Savjeta Bezbjednosti. Žao mi je da to kažem, ali mi smo im nekako pomogli; mi smo pomogli tim ljudima da pričaju bajke a ne ispunjavaju svoje zadatke. I žao mi je da priznam da smo mi bili previše politički ispravni u ljeto 1995.
U izreci koja kaže a koja mi se lično veoma dopada, kaže se: 'Novinarstvo je prvi nacrt historije.'; u slučaju Srebrenice i Bosne, neki od nas nisu uradili na sasvim zadovoljavacjući način svoj posao. Ovdje pred zgradom iz doba Hladnog Rata, na mjestu sa simboličkim imenom Ujedinjeni Narodi, svjetski političari i njihovi diplomatski zamjenici nisu bili dovoljno izloženi pritisku medija. Prateći svijet diplomatije i postavši viši novinski dopisnik za pitanja diplomatije, kako je to Meliha istakla u njenom ljubaznom uvodu, postao sam i sam previše diplomata spram istine. I don't like to be like that anymore. Da, mi sada možemo reći: Da, da smo tada znali ono što sada znamo.....slažem se da nismo dovoljno izvještavali...' istakao je g. Avdović koji je u svojoj relativno dugoj izvještačkoj karijeri pri UN-u često kontaktirao sa prvim ministrom vanjskih poslova nezavisne republike Bosne&Hercegovine g. Harisom Silajdžićem, ambasadorom BiH pri UN-u g. Muhamedom Šaćirbegovićem te nizom drugih kako bosanskohercegovačkih, tako i američkih i svjetskih zvaničnika. (njegov cijeli govor na engleskom moći cete pročitati kasnije).

Ispred KKBSANY lokalna članica Meliha Pihura je ukratko podsjetila kako je samo nekoliko časnih ljudi bilo dovoljno da se 4. jula na sjevernoameričkom kontinentu u davnoj prošlosti promijeni tok svjetske historije nabolje; a na današnji dan, 11.jula u Srebrenici trebalo je samo par nečasnih ljudi, uz slijepu poslušnost i podršku mnoštva pasivnih i neobavještenih pojedinaca da bi se ta ista historija svijeta okrenula nagore....svi znamo danas da se nesretna djeca u izvjesnim dijelovima Bosne & Hercegovine vještačkim podjelama drže odvojeno i daleko od kontakta sa ostalim kulturama i vjerama koje su dio onog nezaboravnog začina i ukusa B&H. Ta se nesretna djeca danas podučavaju kako je revizija istine i činjenica prihvatljiva; kako su činovi neopisivog nasilja oprostivi, ukoliko se počine nad odljuđenim i ezličnim Drugima koji nisu oni Naši. Zbog toga ću vam citirati ono što je američki diplomata rekao u vezi jednog drugog zavedenog djeteta Bosne:'Na natpisu je stajalo: Ovdje je 28. Juna 1914 G. Princip nanio prvi udarac za srpsku slobodu..ja se još uvijek mogu prisjetiti svoje zapanjenosti...svaki školarac zna da je Principov čin započeo pad Evrope u dva svjetska rata i doprinio usponu kako fašizma tako i komunizma. Kako bilo tko može taj akt zvati herojskim?' Ali takve izvjesni još uvijek zovu herojima - 'Balkanskog kasapina' Miloševića, prvog predsjednika jedne države koji je ikada u svjetskoj historiji bio optužen za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti; 'Krvnika Bosne' Mladića, bivšeg oficira multi-kulturalne jugoslavenske armije koji je izdao svoju zemlju i principe zarad mikronacionalističkih ciljeva svojih manipulatora; Karadžića, crnogorskog došle koji je izgradio svoje akademsko obrazovanje, karijeru i bolji život preko leđa i velikodušnosti bosanskohercegovačkih poreskih platiša i glasača, zloupotrijebio je te iste glasove da bi tajno organizovao masovna ubistva B&H građana a javno zaprijetio prvom demokratski izabranom bosanskohercegovačkom parlamentu totalnim fizičkim uništenjem svakog bh. državljanina koji je ostao lojalan Republici Bosni & Hercegovini i srži, nezavisnosti i integritetu Bosne. Ovi pojedinci su poveli svoje korumpirane legije voljnih egzekutora, horde vandala i skrivene saučesnike u rat protiv naroda Bosne & Hercegovine, ubijajući sve što se suprotstavilo njihovim metodama na svom putu apokalipse ali uvijek posebno ciljajući jedan narod...Zato danas ne možemo, zato danas ne smijemo zaboraviti ovaj dan i ovaj najnoviji ne tako davni genocid protiv nas. Zato ne smije proći niti jedna jedina godina a da se ovdje, u Njujorku (New York, NY) ne obilježi 11. Juli. Sve dok traju pokušaji da se ospori ono neosporivo - svi medijski zapisi, historijski i forenzički dokazi - te da se revidira i poriče istina o genocidu nad Bošnjacima - mi to nemamo pravo zaboraviti i moramo se iz godine u godinu ovdje okupljati. Posebice na ovom mjestu ispred zgrade Ujedinjenih Naroda gdje je 9. Decembra 1948 Rafael Lemkin predlozio 'Konvenciju o Prevenciji i Kažnjivosti Zločina Genocida' a Generalna Skupština Ujedinjenih Naroda je usvojila.' Kazala je Pihura okupljenima.

Kao dugogodišnji dipolomata i zastupnik interesa BiH, zamjenica ambasadora pri Misiji BiH u UN-u, g-đica Mirsada Čolaković u svom obraćanju je istakla da se u BiH zna dobro koje žrtva genocida i da se prema žrtvi konačno mora pokazati puni respeket, i da u svoj toj nesreći ipak moramo tražiti i pozitivne aspekte tragedije.

Nakon obraćanja g-djice Mirsade Čolaković prisutni su se uz fatihu i minutu šutnje a u skladu sa pojedinačnim vlastitim uvjerenjima zamolili Stvoritelju za sve žrtve genocida. Fathu je naravno predvodio uz lijep komentar ef. Avdovic.

Predstavnici Stalne Misije Bosne & Hercegovine pri UN-u su ljubazno pozvali organizatore i prisutne sa skupa u svoj prostor Misije na lijepu bosansku kahvu i par grupnih fotografija, pa se tu i ostalo do skoro 5 sati popodne radi boljeg međusobnog upoznavanja, razmjene mišljenja o tekućim tokovima razvoja bosanskohercegovačke dijaspore u cjelini i boljeg kulturnog, akademskog i društvenog odnosa sa maticom, s obzirom na činjenicu da je posebno u Njujorku veoma prisutno udaljavanje mlade bosanskohercegovačke dijaspore od teme predmeta koji se odnose na B&H. Kako Misija u svojim dužnostima nema predviđeno pokrivanje ovih tema kroz funkciju njujorškog konzularnog zastupnika, sva dijaspora SAD koja inače gravitira Njujorku i sjeverozapadu SAD mora zaputiti u Washington DC gdje se ostvaruje saradnja sa tamošnjim ekspeditivnim, hvale vrijednim atašeom za kulturu pri Ambasadi B&H.

Istog petka navečer, kako je to prije dva mjeseca i najavljeno, a u nastavku programa planiranog za 10. Juli u mesdžidu Bosansko-hercegovačkog islamskog centra na Astoriji proučen je tevhid dušama svih šehida i odana je počast svim poginulim borcima Armije Republike Bosne i Hercegovine sa gostima iz bliskog New Jersey-a i nešto dalje Pennsyvlania-je. Tim vrijednim Bošnjacima i Bošnjakinjama nije bilo teško prijeći desetine ili stotine milja, da bi se na pravom mjestu i na pravi način obilježio ovaj dan i iskazalo svoje poštovanje ondje gdje treba - protestom pred zgradom UN-a.

Time je okončan glavni dio komemorativnog programa u financijskom i diplomatskom centru svijeta Njujorku i podsjećanja globalne zajednice putem mirnog okupljanja ispred UN-a da se tragedija Srebrenice, genocid nad Bošnjacima i 11. Juli ipak nisu zanemarili ili zaboravili - kako u matici tako i u dijaspori, unatoč svim teškoćama i problemima kojima je bošnjačka dijaspora Sjeverne Amerike bremenita - kao uostalom i svi u SAD.

SUBOTA U HIGHLAND PARK-u, NJ; HARTFORD-u, CT I UTICA-i, NY

Pošto se 11.juli ipak smatra za oficijelni datum genocida, memorijalni programi su nastavljeni naredni dan u subotu 11.jula 2009 širom sjeverozapada:

- U Highland Park-u, američka država New Jersey, a na prijedlog KBSA američko gradsko vijeće i ured gradonačelinka je usvojio 'Rezoluciju o Srebrenici i sedmicu Bosne&Hercegovine' koja će se ubuduće svečano obilježavati svake godine u ovom gradu, i samom ne mnogo većem od prijeratne Srebrenice (vidi sliku). Kampanja pismenih poziva, upućenih poštom, na molitve za duše ubijenih Bošnjaka je uspješno okončana u svim islamskim mesdžidima u blizini of 5 milja oko ovog grada, te svim sinagogama i crkvama u samom Highland Park-u tokom vikenda 10-11-12. Jula. 11. Jula navećer je u gradskoj biblioteci realizovana projekcija filma 'Da se ne ponovi' koji je ljubazno dostavilo Udruženje Logoraša iz BiH u SAD na eng.
- U Bosansko-američkom islamskom kulturnom centru u Hartfordu, američka država Connecticut realizovano je komemorativno obilježavanje genocida u Srebrenici i svim ostalim dijelovima Bosne & Hercegovine. Komemorativno okupljanje je počelo u 1 sat poslije podne i odana je dužna pošta žrtvama. Da podsjetimo u ovom gradu živi veliki broj prognanika i žrtava genocida iz Istočne Bosne koji su svojim prisustvom itekako doprinijeli dostojanstvu i kvalitetu skupa.
- U Bosanskom islamskom centru u Utici, američka država New York suosjećajući se sa braćom i sestrama koji su izgubili svoje najmilije u ovom genocidu u našem džematu u Utici, NY upriličen je program sjećanja u 6 PM, tačnije od ikindije namaza u lokalnoj bosanskoj džamiji.

Iako mnogima ovakvi skupovi mogu izgledati ponekad skromni ili opetovani, suvišni, prevaziđeni ili neatraktvini, oni jesu do sada i bit će od sada dovoljan i potreban uslov našeg kolektivnog sjećanja, našeg kolektivnog nacionalnog ponosa - jer svi koji su pali kao branitelji domovine, kao nevino ubijene žrtve genocida nisu umrli. Oni su živi i nesalomljivi, ostali su tako sa nama zauvjek čuvajući Bosnu & Hercegovinu od totalitarnih, ekstremnih nacionalističkih i segregatorskih režima ovoga svijeta.
Zato su živi putokazi nama u dijaspori i nama u domovini na našem putu u budućnost - ma gdje se mi Bošnjaci ili svi ostali sebi i Bosni dosljedni, lojalni Bosanci bili.


Meliha Pihura