Dr. Raim BAJRAMI:Nije sporno da je bošnjački nacionalni projekat na Kosovu u dubokoj krizi, kao što je belodano jasno da njegova reanimacija nije moguća bez aktivnog učešća naše matice, pod uslovom da ona prethodno prihvati svoje „očinstvo“ nad nama i obaveze koje iz toga proizilaze. Zato, urgentno treba realizirati ideju posjete jedne reprezentativne delegacije kosovskih Bošnjaka Sarajevu, sa političarima ili bez njih, i sa predstavnicima našeg matičnog naroda koji imaju autoritet i realnu političku moć dogovoriti konkretne modele saradnje. Nikako ne treba zanemariti ni ogroman simbolički značaj koji bi ova posjeta polučila, jer bi barem donekle ublažila osjećaj odbačenosti prisutan kod svih nas.

Objašnjavajući svoj metodološki pristup pri izradi „Historije Bošnjaka“ profesor Mustafa Imamović u intervjuu objavljenom u sarajevskom časopisu „DANI“ br. 195, od 02. marta 2001. godine, kaže: „Te tradicionalne historije u srpskoj i hrvatskoj historiografiji mogu se osporiti argumentima, ali za argumente niko ne mari. Na jedan takav mit možda je trebalo odgovoriti jednom ovakvom knjigom. Kada čitate srpske i hrvatske historije Bosne, argumentima ne možete raspravljati s njihovim autorima ili s onima koji te knjige uzimaju kao izvor nekog saznanja. Možete u to vjerovati ili to ostaviti. Prema tome, ja sam osjetio da je i Bošnjacima, a i Bosni, potrebna jedna takva interpretacija, jedan takav pristup historiji.” i dalje, “Ako je moja knjiga zaista stvorila mit o Bošnjacima, onda držim da mi je to veliki kompliment.”
Ovakav historiografski pristup za potrebe etabliranja neke nacionalne ideje, promovisao je i skoro jedan vijek ranije u svom čuvenom govoru na Sorboni 1882. godine Ernest Renan, tezom “da je krivo predstavljanje sopstvene prošlosti neizbježno u procesu stvaranja nacije.”
Svoje je pak motive profesor Imamović dodatno pojasnio u radu pripremljenom za okrugli sto "Muslimani - Bošnjaci kako vam je ime" (Podgorici, 22. 3. 2003.) u kojem na samom početku kaže: “Poznata američka spisateljica Erica Jong kaže u svojim memoarima Strah od pedesete, da je "baš lijepo roditi se s gotovim identitetom". Ona kao Jevrejka nije imala tu sreću, pa je u američkoj kulturi "talioničkog lonca" bila primorana da stalno ispituje granice vlastitog identiteta. Bošnjaci su u sličnoj situaciji. Oni žive u okruženju koji za sebe bez ikakve unutrašnje dvojbe drži da se rađa s gotovim identitetom. Nasuprot tome, to okruženje već preko 150 godina, uvijek iznova nameće Bošnjacima kao muslimanima pitanje njihovog identiteta.”
To da “okruženje Bošnjacima stalno nameće” samopreispitivanje, nije sporno, ali da i bošnjačka misionarska inteligencija svojim odnosom prema nacionalnom pitanju, daje povoda za stalna sumnjičenja, i to je fakat. Profesor Imamović navodi primjer Mehmeda Meše Selimovića i njegovu dosta (zlo)upotrebljavanu parabolu o rukavcu "što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije." Pošto se rukavac, barem u Bosni i Hercegovini, kako-tako izborio za status malene rječice, a neko opet mora da bude rukavac, ulogu rukavca su, po svoj prilici, preuzeli Bošnjaci Kosova.
Naime, razmatrajući u pomenutom radu idejne temelje političkoga priznavanja i formaliziranja nacionalnog statusa Muslimana u bivšoj zajedničkoj državi, profesor Imamović kaže: “U tom smislu je pojam Musliman kao nacionalna oznaka IZRIČITO ISKLJUČIVAO ostale muslimane u bivšoj Jugoslaviji, različitog etničkog porijekla i jezika, kao što su bili Albanci, Turci, TORBEŠI i dr.”
Ova tvrdnja kada su Torbeši u pitanju (a oni čine kičmu bošnjaštva na Kosovu), naprosto ne odgovara istini, neshvatljiva je i neprihvatljiva pa makar dolazila i od takvog autoriteta kao što je profesor Imamović.
Da me neko ne bi krajnje nepravedno i diskvalifikatorski optužio da (zamisli!), pokušavam da polemišem sa profesorom Imamovićem (poduhvat na koji se teško odlučuju i vrhunski poznavaoci ove problematike), želim jasno da kažem da je iznesena tvrdnja samo KONSTATACIJA koja traži dodatno pojašnjenje, a ne polemički stav.
Ne radi se ovdje o izolovanom mišljenju, jer gotovo identičan stav ima i dr Muhamed Hadžijahić koji u svojoj poznatoj studiji „Od tradicije do identiteta“ na strani 119. kaže: „Bosanski Muslimani (koji dakle imaju svoje etničke grane i izvan Bosne i Hercegovine) čine jednu POSEBNU etničku cjelinu među ETNIČKI HETEROGENIM jugoslovenskim Muslimanima (Albanci, Turci, slavensko-muslimanski TORBEŠI među albanskim stanovništvom, slavensko-muslimanski Pomaci u Makedoniji i sl.).“ Još je zagonetniji stav M. Hadžijahića ako se ima u vidu njegova teza iz iste knjige na str. 90, prema kojoj su „Muslimani nastali etničkim sažimanjem sljedećih komponenti: bogumilski Bošnjaci, doseljenici i povratnici, konvertiti, balije i neslavenski elementi“

Slažem se da su Bošnjaci Kosova ostali dužni nacionalnoj ideji jer nisu iznjedrili nijednog pojedinca koji bi kompetentno i shodno našim potrebama (u skladu sa polaznim stajalištem profesora Imamovića) protumačio i prezentirao nama i drugima ovu problematiku. Ali po ovom pitanju smo samo malo gori od bošnjačkog naroda u cjelini, jer se niko ni iz Sarajeva nije potrudio da ovaj nedostatak na pravi način nadomjesti. Zato danas mnogi naši (mislim na Bošnjake Kosova) intelektualci i autori udžbenika na pominjanje bogumilstva kao „magistrale naše prošlosti" unezvereno gledaju poput onog lika na čuvenoj slici Eduarda Munka. Dodatnu otežavajuću okolnost predstavlja i nedostatak monografije Bošnjaka Kosova kao svojevrsne nacionalne lične karte, a za moja višegodišnja zalaganje da se urgentno započne se realizacijom ovog projekta od prvorazrednog značaja, nažalost, nije bilo razumijevanja.

Potpuno suprotan stav zastupalo je svojevremeno uredništvo „Glasnika VIS-a“ koje u broju 3-4 za 1974. godinu na strani 154. u redakcijskom komentaru pod nazivom „Torbeši u očima Galabe Palikruševe“, oštro polemišući sa njenim tumačenjem porijekla Torbeša kaže: „Za nju nije vrijedno ni da se spomene u nauci prilično zastupljena teza prema kojoj se Torbeši izjednačuju sa fundijajitima i kudugerima. Možda i ona spada među one koji bi htjeli da bogumila u našim krajevima nikada nije ni bilo.“
Ova „u nauci prilično zastupljena teza“ dodatno dobija na uvjerljivosti kada se ima u vidu doktorska disertacija Maje Angelovske-Panove iz 2003. godine pod nazivom „Bogumilstvo i njegov odraz na duhovnu kulturu Makedonije“ u kojoj ona tvrdi da su Makedonci-muslimani u biti bogumili, koji su dolaskom Turaka na Balkansko poluostrvo primili islam zbog njegove jednostavnosti i nepoštovanje ikona, nasuprot složenosti i raskoši pravoslavne crkve.“
Nije naodmet ovdje napomenuti da je „etnički argument“ koji potenciraju profesor Imamović i dr Hadžijahić zahvaljujući najnovijim dostignućima u antropogenetici potpuno obesmišljen. Pionirskim radovima O. Semino i saradnika (istini za volju oni su još uvijek daleko od potpune naučne vjerodostojnosti), srušen je jednom zauvijek mit o genetskoj uniformnosti balkanskih naroda. Zašto onda oni imaju pravo na etničku heterogenost, a mi ne?
Da ovo pitanje, koje naravno zahtijeva daleko studiozniji i kompetentniji pristup, nije samo od akademskog značaja već ima i svoje praktične konsekvence, svjedoči ambivalentan odnos matičnog naroda u BiH prema bošnjačkoj manjini na Kosovu, uprkos činjenici da Bošnjaci Kosova, a ponajprije onaj njihov dio koji je „etnički problematičan“, imaju šta da ponude bošnjačkoj nacionalnoj ideji čak i kada se njihov doprinos ne bi mjerio kriterijumima koje je predlažio Ernest Renan. Bošnjački nacionalni mit o kojem profesor Imamović govori, bez bogumila je, naravno, nekompletan a Torbeši su ipak „najbogumilskiji“ dio našeg naroda. Kada se stvari posmatraju iz ove perspektive onda krajnje tendenciozne i po nacionalno jedinstvo vrlo opasne „teze“ o autentičnim i neautentičnim Bošnjacima, dobijaju sasvim drugi smisao.
Bilo bi daleko prirodnije i svrsishodnije da bošnjačka nacionalna ideja bude otvorena za sve one koji bošnjački razmišljaju i osjećaju, a obrazovanje na bosanskom jeziku u funkciji izgranje čvrstog arhetipskog jezgra, kako „botaničari“ sa zapada i kvazihistoričari sa istoka ne bi stalno utrčavali u „prazan prostor“, a naša odanost i posvećenost bošnjačkoj ideja u Sarajevu stalno preispitivana.
Slažem se da su Bošnjaci Kosova ostali dužni nacionalnoj ideji jer nisu iznjedrili nijednog pojedinca koji bi kompetentno i shodno našim potrebama (u skladu sa polaznim stajalištem profesora Imamovića) protumačio i prezentirao nama i drugima ovu problematiku. Ali po ovom pitanju smo samo malo gori od bošnjačkog naroda u cjelini, jer se niko ni iz Sarajeva nije potrudio da ovaj nedostatak na pravi način nadomjesti. Zato danas mnogi naši (mislim na Bošnjake Kosova) intelektualci i autori udžbenika na pominjanje bogumilstva kao „magistrale naše prošlosti" unezvereno gledaju poput onog lika na čuvenoj slici Eduarda Munka. Dodatnu otežavajuću okolnost predstavlja i nedostatak monografije Bošnjaka Kosova kao svojevrsne nacionalne lične karte, a za moje višegodišnja zalaganje da se urgentno započne se realizacijom ovog projekta od prvorazrednog značaja, nažalost, nije bilo razumijevanja.
Ignorantski odnos i kulturna izolovanost od matice su nažalost uzeli svoj danak. Bošnjaci Kosova su ireverzibilno podijeljeni po svim šavovima a osipanje biološke supstance se nastavlja nesmanjenom žestinom sa nesagledivim posljedicama po našu budućnost.
Misterija zvana odnosi BiH – Bošnjaci Kosova je prvi u trijasu problema koji danas ugrožavaju bošnjački nacionalni koncept na Kosovu. Drugi je u sferi politike. Princip samodovoljnosti, proklamiran od jednog broja zastupnika naših političkih interesa u kosovskim institucijama, ima nažalost i svoje ekstremne zagovornike prema kojima saradnja sa BiH i nije potrebna ili je od marginalnog značaja za našu političku i ukupnu sudbinu. Za ovakav stav nema objašnjenja u sferi racionalnog.
Još je neshvatljivije, od protagonista ovakvog shvatanja otvoreno sabotiranje inicijative prof. dr Mehmeda Mete, h. Ćerima Bajramija i moje malenkosti, koju je svesrdno podržao i g. Ćemailj Smailji, da se formira jedna reprezentativna delegacija kosovskih Bošnjaka koja bi otputovala u Sarajevo i od političkog i duhovnog vođstva našeg naroda zatražila da preuzmu svoj dio obaveza u rješavanju problema koje nijedna nacionalna manjina u svijetu ne može da riješi bez čvrstog oslonca na svoju maticu. Inicijativa je zasad na stand buy-u. Čudno, jer niko od sabotera nije imao smislen odgovor na pitanje, zašto rukovodstvima daleko moćnijih i organizovanijih manjinskih zajednica u svijetu, iza kojih stoje narodi sa vjekovnom državnom tradicijom, nije ni na kraj pameti da se oslanjaju na sopstvene snage (kada su u pitanju Bošnjaci Kosova ono “sopstvene snage” doista vrijeđa zdrav razum), lišavajući se političke, ekonomske i svake druge pomoći svojih matica, a oni ovo smatraju prednošću!?
Poput epidemije pomenuti princip samodovoljnosti je zahvatio i obrazovanje na bosanskom jeziku na Kosovu, tako da danas, paradoksalno, imamo inflaciju autora udžbenika na jednoj strani i nedopustivo nizak nivo kognitivne strane obrazovnog procesa na drugoj strani. Dramatične posljedice ovog pedagoškog provizorijuma ogledaju se u potpunoj nepripremljenosti naše omladine za visokoškolsko obrazovanje i neviđenoj krizi identiteta, što ostavlja širok prostor za asimilatorske udare sa svih strana. Prof dr Mehmed Meta, vodeći intelektualac među kosovskim Bošnjacima i vrhunski poznavalac ove problematike, koji nažalost dijeli sudbinu svega što je bilo vrijedno u bošnjačkom narodu (zato smo danas tu gdje jesmo) je vrlo kompetentno objasnio ovaj fenomen i ponudio odgovarajuća rješnja, pa zainteresovane upućujem na njegove tekstove koji su dostupni i na internetu.
Problem visokoškolskog obrazovanja je priča za sebe a posljedice desetogodišnjeg vakuuma u njegovom rješavanju biće najdalekosežnije i najtragičnije po budućnost našeg naroda. U navedenom periodu Bošnjaci Kosova su se sa neshvatljivom lakoćom lišili usluga više od stotinu najvrijednijih pojedinaca iz svojih redova. Njihov nedostatak će se osjetiti vrlo brzo jer je većina fakultetski obrazovanih pripadnika naše zajednice već duboko zagazila u četvrtu ili petu deceniju života.
Kada se svemu ovome doda i užasna razjedinjenost bošnjačke zajednice na Kosovu, a u ovoj nečasnoj djelatnosti smo jako inventivni (najnovije su tzv. regionalne podjele), onda je sumorna slika naše stvarnosti kompletna.
Ima li, uopšte, izlaza iz ovog začaranog kruga našeg sveopšteg propadanja? Najprije, ne treba širiti defetizam, jer bi se tako unaprijed obeshrabrivao svaki pokušaj da se postojeće stanje mijenja, ali i treba otvoreno reći da nakon decenija a ne „godina koje su pojeli skakavci“, lakih puteva jednostavno nema.
Idealno bi bilo postići neku vrstu nacionalnog konsenzusa, koji bi podrazumijevao punu saglasnost u ocjeni postojećeg stanja i istinsku riješenost političkih subjekata, nevladinog sektora i prominentnijih intelektualaca iz naše zajednice da se ono mijenja. Međutim, kao što je odnos prema pomenutoj inicijativi pokazao, postojeća politička garnitura, ili barem njen najveći dio, ne pokazuje nikakav interes za samokritičkim osvrtom na svoj minuli rad. Prema tome, oni nisu dio rješenja jer je čista utopija od „uzročnika“ bolesti tražiti lijek za tu istu bolest. Sa druge strane, tribine, savjetovanja, predavanja, forumi, gostovanja, druženja... su hvale vrijedni pokušaji a zaključcima koji nakon njih uslijede, kao i često sastavljanim spiskovima lijepih želja, formalno se ništa ne može zamjeriti, ali im nedostaje najbitnija komponenta – mehanizmi za implementaciju.
Naravno, ne postoji alternativa djelovanju kroz institucije sistema, ali bi i centralne vlasti u Prištini trebale da znaju da će jedan od glavnih preduslova za evropske integracije Kosova biti regionalna saradnja. U tom smislu i u skladu sa jednim od proklamovanih evropskih ideala da manjine moraju biti mostovi saradnje, treba zahtijevati i očekivati njihovu punu podršku našim nastojanjima da sa svojom maticom uspostavimo normalne odnose.
Dakle, nije sporno da je bošnjački nacionalni projekat na Kosovu u dubokoj krizi, kao što je bjelodano jasno da njegova reanimacija nije moguća bez aktivnog učešća naše matice, pod uslovom da ona prethodno prihvati svoje „očinstvo“ nad nama i obaveze koje iz toga proizilaze. Zato, urgentno treba realizirati ideju posjete jedne reprezentativne delegacije kosovskih Bošnjaka Sarajevu, sa političarima ili bez njih, i sa predstavnicima našeg matičnog naroda koji imaju autoritet i realnu političku moć dogovoriti konkretne modele saradnje. Nikako ne treba zanemariti ni ogroman simbolički značaj koji bi ova posjeta polučila, jer bi barem donekle ublažila osjećaj odbačenosti prisutan kod svih nas.
U protivnom, pošto smo u svom nihilističkom zanosu ostavili malo tragova materijalne kulture, vrlo brzo o našem vjekovnom postojanju na ovim prostorima, kao nijemi svjedoci prohujalih vremena, ostat će da svjedoče samo toponimi Župe, Podgora i Gore, a i oni ako i dokle budu trajali.