Kolumne
POMEN NA HEROJE I ŽRTVE PUTNIKOVOG BRDA
|
|
Autor: Amil A. Bošnjak
Objavljeno: 16. April 2009. 22:04:28
Uz 17-to godišnjicu osnivanja Armije RBiH donosimo pomen na poznatu bitku na Putnikovu Brdu kod Doboja, koja se desila 12. jula 1992. g., pomen na poginule borce, pomen na zatvorenike logora Perčin disko ubijene u 'živom štitu' tog istog dana, pomen na jednu od prvih akcija bh. patriota koja pokazala uljuljanoj Evropi ko će biti taj jedini, od agresora respektovan, autoritet na terenu. Ovaj tekst također odgovara na laži koje cijelo poslijeratno vrijeme iznose srpski čelnici i prosrpski mediji o učešću stranih plaćenika i mudžahedina na ovim prostorima s krajnjim ciljem da kompletan sastav Armije RBiH prikažu onako kako odgovara njihovoj velikosrpskoj propagandnoj mašineriji.
Šta poturaju Srbi?
'Mudžahedini su prvu ratnu akciju u BiH izveli 10. 04. 1992.godine na koti Bandera između Doboja i Teslića, a prva zajednička akcija vojnika i mudžahedina iz sastava Trećeg korpusa Amije BiH izvedena je 12. 07. 1992. g. na Putnikovom brdu kod Doboja’, tvrde Rade Bjelošević, predsjednik dobojskog ogranka Oranizacije porodica stadalih srpkih vojnika i civila, predsjednik ove organicije za entitet RS Nedeljko Mitrović a to tvrdio dok je bio živ i pokojni predsjednik entiteta RS Milan Jelić. O mudžahedinima Srbi pišu čitave knjige, koriste svaku priliku da dokažu kako su mudžahedini učestvovali u svakoj akciji Armije BiH na cijeloj teritoriji BiH i tokom cijelog ratnog perioda, tačnije od aprila 1992. do septrembra 1995. Svijetu poturaju tezu da su pripadnici Armije BiH u stvari mudžahedini. Naročito glas dizali u vrijeme suđenja generalu Armije RBiH Rasimu Deliću i ostalim oficirima Armije BiH. Novinar Nenad Cvjetković, ratni urednik dobojskog 'Glasa komuna', rodom iz Zavidovića koji živi u SAD, objavio je knjigu: 'Pod zastavom džihada', gdje strastveno opisuje 'islamski džihad ratnika u BiH tokom prošlog rata'. Sada evo nasrću i na bivše članove Ratnog predsjedništva Republike BiH. Srpske knjige pune laži o ratu u RBiH i mudžahedinima se prevode na strane jezike, njima se služe strani novinari i historičari tako da svjetske biblioteke vrve od priča o bosanskim mudžahedinima i pripadnicima džihada.
Napominjemo da bilo kakvo dovođenje mudžahedina u vezi gore pomenutih akcija patriotskih snaga Doboja 'Bandera' i 'Putnikovo brdo'je čista izmišljotina i propaganda. 'Akcija Bandera' prvo nije bila tog datuma (bila je 03.05.1992., upravo na dan izgona Dobojlija) a drugo nije bila nikakva akcija, bio to mali pokušaj zaprečavanja (postavljanja minskih polja) u svrhu lakše odbrane Pousorja. Akcija 'Putnikovo brdo' izvedena je tek 2 mjeseca i 10 dana nakon totalnog protjerivanja nesrpskog stanovnštva i potpunog okupiranja grada Doboja od srpskih vojnih i paravojnih jedinica. Akciju izvele protjerane dobojske patriote.
Akcija Putnikovo brdo: Psihološka prekretnica i samosvijest u sopstvenu snagu
Tačno je 17 godina od ove začuđujuće bitke o kojoj malo pisano. Ovu akciju BH patriota bi trebalo stručno izanalizirati i postaviti u historijske okvire. U najstarijoj dobojskog džamiji Selimiji i području općine Doboj Jug (Matuzići & Mravići) svake godine se skromno obillježava dan ove akcije gdje se s porodicama poginulih heroja susreću predstavnici lokalne vlasti i glavni imam Bajro ef. Džafić. Ova bitka ima historijski značaj jer je to bila psihološka prekretnica koja osvijestila narod od nevjerice i šoka nakon protjerivanja te unijela samopouzdanje u sopstvene snage. Akcija je uveliko iznenadila okupatora u Doboju koji nije očekivao tako brzo takav brz i silovit kontranapad patriotskih snaga, naročito ne na jedan od najutvđenijih vojnih objekata bivše JNA kakvo je Putnikovo brdo i ne na dan kad Doboj vrvio pridošlim Martićevcima. Dokaz panike okupatora je upravo prisezanje kukavičkom činu postavljanja 'živog štita' od zatvorenih bošnjačko-hrvatskih civila iz logora Perčin disko. Taj nehumani čin je zaustavio patriote Doboja, stradali su prilikom povlačenja, a stradali su i logoraši. Detaljnije u nastavku teksta.
Gdje je Putnikovo Brdo?
Toponim Putnikovo Brdo je novijeg datuma. Nalazi se 2km jugozapadno od centra Doboja u predjelu naseljenih mjesta Makljenovac – Ularice. Na tom blago brdovitom i nekad veoma šumovitom predjelu austro-ugarske vlasti su 1896.g. osnovale koloniju zvanu Franzferdinadshoh naseljenu njemačkim kolonistima Galicije i Jugoistočne Rusije, u historiji poznatih kao Crnomorski Nijemci. Zbog uzgoja šećerne repe za novoizgrađenu Usorsku šećeranu austro-ugarske vlasti su u korist ovih kolonista iskrčile šumu i zemiljište pretvorili u poljoprivredno. Moderan vojni poligon je na tom zemljištu izgradila JNA nakon 2. svjetskog rata, od samog naselja nema tragova. Taj vojni poligon, smješten neposredno iznad najveće dobojske JNA kasarne '4. juli' je nakon srpske okupacije Doboja i dogradnje betonskih bunkera i utrvđenja postao jedan od najutvrđenijih srpskih vojnih objekata u BiH. Prostor između kasarne i vojnog poligona je za agresora bio potpuno zaklonjen pa je u svako doba nesmetano mogao na Putnikovo brdo ubacivati ljudstvo ili oruđa. U neposrednoj blizini poligona Putnikovo brdo, u dolini ispod bivšeg zoološkog vrta Vila, u objektu diska, čiji vlasnik bio Asim Perčo, srpske okupatorske vlasti su osnovale jedan od najzlogasnijih logora za civile poznat kao ''Perčin disko''.
Da napomenemo
Doboj je okupiran 03. 05. 1992., svo okolno nesrpsko stanovništvo je protjerano ili zatvoreno u mnogobrojne logore. U samom jezgru Doboja je ostao dio nesrpskog stanovništva, takođe sjevernom dijelu Bare i južnom dijelu Usora. O njihovim stradanjima svjedoče izjave preživjelih i izvještaji Helsinki Watcha. (Detaljnije: 'Doboj – logori, žrtve, dželati' ). Dobojska općina je 1991. brojala 102 519 stanovnika od kojih bilo: Bošnjaka 41241, Srba 40020, Hrvata 13283, Jugoslovena 5637, ostalih 2338. Do kraja juna okupirana je većina nesrpskih naselja: Bare, Bukovac, dio Bušletića, Centar Doboj, Čaršija, Čivčije Bukovačke, Doboj Novi, Donji Grad, Dragalovci, Foča, Grapska, Johovac, Komarica, Kotorsko, Makljenovac (Putnikovo Brdo), Mala Bukovica, Miljkovac, Orašje, Poljice – Svjetliča, Potočani, Pridjel Gornji, Sjenina, Bosansko Suho Polje, Ševarlije i Usora. Slobodna su ostala južna naselja: Alibegovci, Ularice, Matuzići, Mravići te istočna: dio Stanić Rijeke, Klokotnica, Lukavica Rijeka, Mala Brijesnica i Velika Brijesnica. Ukupno je protjerano oko 40 000 stanovnika od čega: 29420 Bošnjaka, 10 000 Hrvata te određen broj ostalih, i to ne računajući 5340 Bošnjaka i 1230 Hrvata u centru grada Doboja. Početkom jula 1992. g. sjeverno od Doboja pa sve do Save bila je okupirana Posavina, gdje agresor već izvšio neviđene zločine od Bijeljine do Kozarca. Prognane Dobojlije su utočišta našle na slobodnim istočnim i južnim dijelovima općine Doboj te općinama Gračanica, Tešanj i Maglaj. Kao reakcija na planetarnu nepravdu prognani Bošnjaci i Hrvati vrlo brzo su, pod komandom legalno izabranih bošnjačkih i hrvatskh prestavnika vlasti Doboja, počeli formiranje prvih vojnih formacija. Svi nesrpski predstavnici vlasti i važnijih gradskih ustanova grada Doboja, koji nisu uspjeli izbjeći okupaciju grada, su uskoro bili pohapšeni te mnogi likvidirani.
Ko je mogao zaustaviti agresora?
Agresora nisu interesovali Lisabonski pregovori o teritorijalnom razgraničenju RBiH s početka maja 1992.g. koje inicirao Jose Cutilerio na kojima pregovarali predstavnici sve tri BH zajednice. Agresorov plan je bio što hitnije porobiti što veći dio BH teritorije. Ni izglasana Deklaracija o BiH od strane KESS-a, kojom su JNA i paravojne formacije koje podržava Srbija, imenovane napadačima na RBiH, agresoru ništa nije značila. Već 02. maja 1992. g. u Hrvatskoj je bilo 222665 prognanika iz RBiH. Krnje Predsjedništvo SFRJ, tkz. Srpski blok je 04.maja 1992.g. objavio da nakon osnivanja SR Jugoslavije napušta svaku kontrolu nad JNA u BiH ne tražeći povrat vojnog naoružanja s teritorije RBiH a da se potvrdi kome je to oružje
ostalo uslijedilo je sutradan raketiranje mosta na Savi u Bosanskom Brodu te hercegovačkih gradova Široki Brijeg, Međugorje, Mostar i Imotski. Tog istog dana (05.05.92.) Srbija je otvoreno tražila podjelu RBiH da bi se odmah sutradan u Grazu sastali nelegalno postavljeni predsjednik HDZ BiH Mate Boban i predsjednik SDS BiH Radovan Karadžić da dogovore srpsko-hrvatsku podjelu BiH. SAD otvoreno kritikovala svaku ideju o podjeli RBiH. Na Palama je 12.05.1992.g. Skupština bosanskih Srba izglasala osnivanje Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine (VRS) čime su jedinice JNA s područja RBiH direktno transformisane pod komandu SDS-a. Članice KESS-a su jednoglasno isključile SR Jugoslaviju iz ove organizacije a EU i SAD povukle svoje ambasadore iz Beograda. Evropski parlament sastavljen od 12 članica, EU te Vijeće sigurnosti UN-a, proglasile ''naftni embargo'' sa zahtjevom potpunog povlačenja 'JA' iz BiH. Zahtjevima povlačenja ''JA'' iz BiH ukupno se priključilo oko 50 država svijeta. Ali ništa nije zaustavljalo agresora. Nije postojao autoritet koji bi mogao, niti za tren, zaustaviti srpsko-crnogorskog agresora od njegove namjere porobljavanja cijele teritorije RBiH te uništenja nesrpskih naroda. Cijeli maj i juni 1992. agresor je žestoko udarao gdje god je mogao. U dobojskom kraju prvo su, kao što je napomenuto, nakon blokiranja samog grada i protjerivanja stanovništva zapadnih naselja Čaršije, Šušnjara, Čaira, Krčevina, Orašja, Prisada, Miljkovca, Makljenovca, na udar došla nesrpska naselja sjeverno i sjeveroistočno od Doboja: Čivčije Bukovačke, Grapska, dio Bušletića, Sjenina, Bukovac, Mala Bukovica, Johovac, Kotorsko, Foča, Komarica dio Ritešića. Protjerani su nesrbi Doboja Novog (Potkamen), Bos. Suhog Polja u dolini Spreče, te sredinom juna muslimanskih naselja Pridjel Gornji, Ševarlije i Potočani na desnoj obali r. Bosne. Jedan dio prognanih nije odmah shvatio suštinu agresije. Ipak je bilo ljudi koji znali šta treba činiti. Takvi se odmah bacili na stvaranje vojnih jedinica koje uspješno suprostavili brutalnom agresoru, a to pomoglo da prognani narod manje strada. To je bio početak stvaranja jedinog autoriteta respektovanog od agresora, jedinog autoriteta ispriječenog ispred agresora.
Kratka hronologija stvaranja prvih vojnih jedinica TO Južni Doboj
Nevjerojatna je brzina organizovanja prvih vojnih formacija TO BiH na području istočno i južno od Doboja. Ove dvije slobodne teritorije dobojske općine su međusobno bile fizički totalno odvojene, kasnije su čak pripale različitim vojnim korpusima. Zbog toga ih posmatramo odvojeno, a fokus dajemo na južno područje Putnikova brda, Ularica i Matuzića.
Na dan izgona Dobojlija (02.05.1992.) u Tešanjskoj bolnici je dr. Esad Hasaničević odmah organizovao Prijemno-trijažno odjeljenje koje pružalo usluge prvenstveno povrijeđenim prognanicima a nakon 2 dana otpočeo je zvanično rad Ratne bolnice Tešanj čiji direktor bio dr. Ekrem Ajanović. Protjerane Dobojlije su se 03.05.1992. zaustavile na južnim obroncima Putnikova brda i Makljenovca u naselju Ularice te počele utvrđivati liniju odbrane. Prognanici se nisu mogli zaustaviti na samom vojnom poligonu Putnikovo Brdo jer ga agresor već ranije okupirao i zaštitio. Da se nekim čudom to desilo kasnije bi bilo puno lakše organizovati akcije oslobođanja Doboja. Tih prvih dana maja nenaoružani i neorganizovani BH patrioti nisu imali nikakve šanse suprostaviti se brutalnom i do zuba naoružanom agresoru. Općinski štab TO Tešanj je dana 03.05.1992.god. donio Zapovijest za odbranu nakon čega su uz pripadnike TO Doboj i pripadnici TO Tešanj uzeli učešća u utvrđivanju linija odbrane u rejonu Omanjske (Bandera) gdje je upravo tog dana poginuo pripadnik TO Piljužići Hujdur Hase Muhamed z. Habe (r. 20.04.1968) prilikom postavljanja minskog polja. Kao što je napomenuto, ovu aktivnost pripadnika TO BiH u rejonu Omanjske (Bandere) srpski mediji nazivaju akcijom mudžahedina a pomjerili su datum unazad tj. 10. april kada apsolutno nikakvih aktivnosti nije bilo. Dana 08.05.1992. g. organizovane su na području Alibegovaca, Tešanjke i Lepenice prve manje vojne jedinice, naoružane običnim pješadijskim naoružanjem, koje uspostavile linije odbrane. Prve pucnjave počele tih dana, većinom od agresora u noćnim satima. Bilo je malo oružja pa se u tom momentu nisu mogle organizovati veće vojne formacije. Za ilustraciju navodimo podatak da je npr. u Lepenici dana 08.maja formiran Samostalni vod Pridjel od 27 naoružanih pripadnika, iako ih na raspolaganju bilo više od 120 tog dana, jer se posjedovalo samo 7 AP, 1 kalašnjikov, 12 PAP-ovki, 1 lovačka puška, 9 pištolja, 1 zagi, 9 bombi i 1 zolja. Oružja prosto nije bilo. Nenaoružani pripadnici prvih formacija su čekali skoro 2 mjeseca da dobiju prvo pješadijsko naoružanje i nešto opreme. Plakalo se i molilo za oružje i ratnu opremu.
Ministarstvo narodne odbrane i Štab Teritorijalne odbrane BiH objavili su doduše 09.maja 1992. g. proglas kojim pozivaju sve stanovnike BiH, vlasnike oružja, da u roku od 2 dana sve predaju nadležnim štabovima TO, ali ni to nije promijenilo situaciju. Oružja prosto nije bilo. Agresor je u okolici Doboja imao sve informacije o aktivnostima organiziranja ratnih štabova TO BiH i vojnih formacija. To potvrđuje kratak sastanak (12.maj 1992.) na skeli Pridjel u obali r. Bosne između k-dira prvih vojnih jedinica iz Matuzića Muje Avdića i predstavnika SDS-a Doboj Drage Ljubičića kom prilikom Ljubičić zaprijetio Avdiću ovim riječima: 'Pazi šta radiš. Znamo ko si. Nemoj dozvoliti da se otvara bilo kakva vatra ovamo preko Bosne, ni na civile ni na vojsku, jer ćemo u protivnom sravniti vaša tri sela preko Bosne'. Dana 13.maja u Medakovu je oformljen Prihvatni centar za regrutaciju i obuku ljudstva čiji načelnik bio Hozić J. Ibrahim. Dana 18. maja oformljen je Odred Doboj (2 dana prije nego je Predsjedništvo BiH donijelo Uredbu o oružanim snagama BiH). Dana 21.maja 1992. na inicijativu Kriznog štaba općine Doboj, osnovana je Služba javne bezbjednosti (SJB) Doboj a prvi načelnik bio Jozo Gašić iz Alibegovaca. Dana 22.05.1992. na Karušama je PAM-om sa Putnikova brda smrtno pogođen pripadnik TO Mašić Saliha Smail (r.30.09.1964) iz Moševca kod Maglaja. RBiH, Hrvatska i Slovenija su postale članice UN-a dana 23.maja 1992. Predsjedništvo BiH poslalo zahtjev Vijeću sigurnosti UN-a za vojnu intervenciju dana 27.05.1992.g. Zvanično proglašenje ratnog stanja i osnivanje Okužnog štaba TO u Tešnju se desilo 02. juna 1992.god. Za k-danta Okružnog štaba određen je Halilbašić Esad. Prvi veći konvoj od 2000 žena i djeca Doboja i Teslića u organizaciji Karitasa iz Tešnja je upućen u Hrvatsku dana 08. juna 1992. g. Tešanj realno nije imao kapacitete primiti nekoliko desetina hiljada prognanika. Na području Matuzića je 12.06.92. oformljen Odred Bosna čiji k-dant postao Mujo Avdić a kog činile 2 čete Matuzića, 2 čete Mravića i Samostalna četa Pridjel. Ratno predsjedništvo općine Tešanj je 18.06.1992. oformilo Prvu tešanjsku brigadu čiji k-dant postao Cerovac Mustafa. Oformljene su početkom maja i prve jedinice HVO-a Usora koje osim Hrvata popunjavao veliki broj prognanih Muslimana.
Ovi podaci govore da do 8.maja 1992. nije bilo organizovanih nikakvih vojnih jedinica TO. Početkom jula međutim, znači samo mjesec dana nakon okupiranja Doboja, južno od Doboja, bile su formirane naoružane jedinice TO Doboj sastava 2 odreda (odred Doboj i odred Bosna) te Prva tešanjska brigada. Ove jedinice su krajem juna 1992. g. donaoružane oružjem koje 18. maja 1992.g. u Zenici i Travniku zaplijenjeno prilikom dislociranja jednica JNA (20 tenkova i cjelokupno naoružanje zeničkog i okružnog štaba TO, te oružjem oduzetim od kolone JNA na dionici Kladanj – Visoko (9 PA topova, 9 vozila, 2 cisterne goriva, mnogo MTS-a). Prvu k-du Ratnog štaba TO Doboj su činili: Pranjić Boro, Brkić Mensur, Zubak Krešimir, Aličić Ahmet, Bajraktarević Adnan, Avdić Mujo.
Oslobodilački napad preko Putnikova brda
Dakle, kao odgovor na brutalno protjerivanje i pokušaj totalnog uništenja nesrpskih naroda Doboja i okolice, RŠTO Doboj je za veoma kratko vrijeme, u veoma teškim uslovima, s veoma skromnim MTS-om, planski izvršio pripreme za oslobodilački napad na svoj okupirani grad. Faktor broj jedan, s kojim se najviše računalo, je bio očito visok moral i odlučnost pripadnika TO. Udarna igla oslobodilačkog napada preko Putnikova brda je bio Odred Doboj uz pomoć jedinice HVO-a smještenih u Ularicama a pomoćne snage je činio odred Bosna, smješten u Matuzićima. Iz odreda Bosna na desnu obalu r. Bosne, tj. zapadne obronke planine Ozren, je upućen tada veoma dobro organizovan i dobro opremljen Samostalni vod Pridjel sa 27 pripadnika, koji imao zadatak blokirati slanje pojačanja neprijateljeskim snagama koje moglo uslijediti iz kasarne Ševarlije i podzemnih vojnih skladišta Potočani .
Sa željom da se vrate svojim kućama i oslobode okupirani Doboj, dobojske patriote su krenule silovito, sinhronizovano, disciplinovano. Napad išao dobro i po planu sve dok agresor nije pribjegao kukavičkom činu postavljanja 'živog štita' od zarobljenika logora 'Perčin disko', te tako pokolebao oslobodioce. Agresor se očito bojao borbe prsa u prsa.
Tokom naređenog povlačenja izginuo je najveći broj dobojskih patriota i zarobljenika iz logora da bi agresor vrlo brzo nakon toga započeo žestoka granatiranja cijele teritorije južnog Doboja i Tešnja. To mu nije bio problem jer je odavno imao instalirana artiljerijska oruđa svuda oko Doboja. Da se bar malo ublaže ti nemilosrdni udari granata po civilnim mjestima Ularica, Alibegovaca, Matuzića, Mravića, Lepenice, Kraševa, Tešanjke po prvi put proradili malobrojni minobacači TO Doboj. Oni su tačno u 12:30 sati započeli granatiranje srpskih vojno-utvrđenih položaja na Ašlamicama u Pridjelu, brda Hardovac iznad Ševarlija te minobacačke baterije u rejonu ’Dobojske toplane’ i firme ’Otpad’ u naselju Pridjel Donji.
Spisak stradalih
Tri brata plus tri brata plus dva brata plus …
Od ukupno 360 logoraša logora 'Perčin disko' u živi zid je natjerano 50-tak do pasa golih logoraša, većinom Bošnjaka iz Bukovačkih Čivčija, od kojih su poginula ukupno 24. Samo jedan je poginuo od metka pripadnika TO Doboj a ostale pobio agresor. Dobojske patriote nisu mogle pucati u svoje zarobljene sugrađane, iznenađeni bili su nakratko zastali a onda je naređeno povlačenje. Tada najviše stradali. Agresor se onda okuražio i pucanjem iz svih ranije instaliranih oruđa i oružja pobio veliki broj logoraša iz živog zida te veliki broj pripadnika TO Doboj. Ukupno tog dana izginula 32 pripadnika TO a zajedno s logorašima ukupno 56. Izginuli su zajedno pripadnici bošnjačke, hrvatske i srpske nacionalnosti, a imali su jedinstvenu želju da se vrate svojim domovima. Na putu slobode na Putnikovom brdu kod Doboja tog dana herojski je poginuo 31 pripadnik TO Doboj i jedan pripadnik TO Tešanj. Majka Zlata Makarević s Plana kod Doboja (na slici) je tog dana izgubila 3 sina: Jasmina, Sejfudina i Nedžada koji herojski pali u blizini svojih kuća kao pripadnici TO Doboj. Poginula su među logorašima 3 brata Omerčića (Arif, Hasko i Meho) te 2 brata Mujanovića (Halid i Meho, sinovi Mujini), zatim otac i sin (poznati harmonikaš Hamidović Ramiz i sin mu Safet), još jedan otac i sin, takstista Ahmić Ešef i njegov 18-gogodišnji sin, svi iz Bukovačkih Čivčija. Majka Jelena Radetić, srpkinja iz Osječana je tog dana izgubila svog sina Nenada. Tom prlikom je na Putnikovu brdu nestao logoraš Ahmić Ešrefa Senad (1974) iz B. Čivčija čija sudbina do danas nije poznata.
Zlatni heroji Putnikova brda
S područja dobojske općine dana 17. jula 1992. g. herojski su poginuli (abecedno): Aličić Dževad (1968), Bešić Nermin (1966), Čvorić Husein (1952), Dedić Almir (1969), Delić Omer (1958), Džinić Džavid (1959), Habibović Haris (1969), Hadžikadunić Ramiz (1967), Hadžikadunić Reuf (1966), Hadžikadunić Zekerijah (1971), Hajrić Amir (1962), Hodžić Reuf (1964), Hurtić Sejo (1959), Junuzović Emin (1957), Kikić Almir (1970), Krajina Zdravko (1962), Kučuk Suad (1966), Makarević Jasmin (1963), Makarević Nedžad (1968), Makarević Salih (1964), Makarević Sejfudin (1966), Mujić Amir (1972), Omerčić Benjamin (1962), Omerčić Nermin (1961), Perić Stipo (1960), Radetić Nenad (1965), Rajkovača Jozo (1969), Razić Ferid (1950), Terzić Enes (1963), Topalović Nikola (1962), Unkić Midhat (1960).
Istog dana poginuo još Ahmić Šemse Meho (1965) iz Ljetinića (općina Tešanj) kao pripadnik jedinice HVO Usora, a narednog dana u rejonu Ularica Hodžić Ahmeta Fahrudin (1971) iz Ševarlija, općina Doboj. Smrtno je stradao logoraš srpskog logora Bare Kalem Ante rodom iz sela Raškovaca, a mještanin Hadžikadunić Saliha Nurudin zvani Picija, kao vojni invalid bivše JNA ubijen u svom dvorištu i bačen u bunar. Paklena pucnjava trajala puna 3 dana, za to vrijeme ukupno ranjeno 90 pripadnika TO Doboj među kojima i sam član k-de TO Doboj Zubak Krešimir. Većina poginulih bošnjačke nacionalnosti su sahranjeni u Tešnju na mezarju Đonlagićka (na slici).
Do kraja paklena linija
Narednih dana agresor vršio danonoćna paklena granatiranja cijele slobodne teritorije a u samom gradu Doboju vršio svakovrsne brutalne osvete na nemoćnim civilima nesrpske nacionalnosti. Kao odmazdu za ovaj napad, žestoku ofanzivu, kada stadao veliki broj branitelja i civila, na slobodne dijelove južno od Doboja, agresor je započeo 03. avgusta 1992. g. kom prilikom osim pješadijskih napada nemolosrdno granatirao teritoriju projektilima zemlja – zemlja iz pravca Prnjavora te avijacijom bacajući po civilnim naseljima velike kasetne bombe zvane krmače. Od tada pa do kraja rata agresor je stalno pokušavao pokoriti ovu teritoriju koja mu bukvalno bila trn u oku (samo 2 km od centra grada), ali ni za pedalj nije uspio pomjeriti prvo uspostavljenu liniju od 3 maja 1992. na Putnikovu brdu.
Mudžahedina dakle nije bilo
Mudžahedina apsolutno nije bilo na ovoj teritoriji ni u vrijeme ove akcije a ni kasnije, to potvrđuju mezarja gdje nema apsolutno niti jednog stranog imena. Nijedan borac ABiH i HVO-a s ovog područja nije bio pripadnik nikakvih jedinica koje sebe nazivale mudžahedinske i slično. Niti su bilo kakvi pripadnici mudžahedina s drugih područja ikada boravili na južno-dobojskog teritoriji. Nije bilo ni potrebe jer djeca dobojskog kraja su bila dovoljna da bez ičije pomoći štite svoju nejač. Samo kukavice mogu izmišljati takve laži o stranim plaćenicima i mudžahedinima. Koliko je bilo stranih doborovaljaca i plaćenika na srpskoj strani? Pod ovim linkom pogledajte hronologiju učešća pravoslavnih dobrovoljaca i plaćenika te imena 44-rice poginulih i sahranjenih na teritoriji RBiH što je najbolji dokaz o njihovom učešću na strani agresora.
| Amil A. BOŠNJAK: Tačno je 17 godina od ove začuđujuće bitke o kojoj malo pisano. Ovu akciju BH patriota bi trebalo stručno izanalizirati i postaviti u historijske okvire. U najstarijoj dobojskog džamiji Selimiji i području općine Doboj Jug (Matuzići & Mravići) svake godine se skromno obillježava dan ove akcije gdje se s porodicama poginulih heroja susreću predstavnici lokalne vlasti i glavni imam Bajro ef. Džafić. Ova bitka ima historijski značaj jer je to bila psihološka prekretnica koja osvijestila narod od nevjerice i šoka nakon protjerivanja te unijela samopouzdanje u sopstvene snage. Akcija je uveliko iznenadila okupatora u Doboju koji nije očekivao tako brzo takav brz i silovit kontranapad patriotskih snaga, naročito ne na jedan od najutvđenijih vojnih objekata bivše JNA kakvo je Putnikovo brdo i ne na dan kad Doboj vrvio pridošlim Martićevcima. |
'Mudžahedini su prvu ratnu akciju u BiH izveli 10. 04. 1992.godine na koti Bandera između Doboja i Teslića, a prva zajednička akcija vojnika i mudžahedina iz sastava Trećeg korpusa Amije BiH izvedena je 12. 07. 1992. g. na Putnikovom brdu kod Doboja’, tvrde Rade Bjelošević, predsjednik dobojskog ogranka Oranizacije porodica stadalih srpkih vojnika i civila, predsjednik ove organicije za entitet RS Nedeljko Mitrović a to tvrdio dok je bio živ i pokojni predsjednik entiteta RS Milan Jelić. O mudžahedinima Srbi pišu čitave knjige, koriste svaku priliku da dokažu kako su mudžahedini učestvovali u svakoj akciji Armije BiH na cijeloj teritoriji BiH i tokom cijelog ratnog perioda, tačnije od aprila 1992. do septrembra 1995. Svijetu poturaju tezu da su pripadnici Armije BiH u stvari mudžahedini. Naročito glas dizali u vrijeme suđenja generalu Armije RBiH Rasimu Deliću i ostalim oficirima Armije BiH. Novinar Nenad Cvjetković, ratni urednik dobojskog 'Glasa komuna', rodom iz Zavidovića koji živi u SAD, objavio je knjigu: 'Pod zastavom džihada', gdje strastveno opisuje 'islamski džihad ratnika u BiH tokom prošlog rata'. Sada evo nasrću i na bivše članove Ratnog predsjedništva Republike BiH. Srpske knjige pune laži o ratu u RBiH i mudžahedinima se prevode na strane jezike, njima se služe strani novinari i historičari tako da svjetske biblioteke vrve od priča o bosanskim mudžahedinima i pripadnicima džihada.
Napominjemo da bilo kakvo dovođenje mudžahedina u vezi gore pomenutih akcija patriotskih snaga Doboja 'Bandera' i 'Putnikovo brdo'je čista izmišljotina i propaganda. 'Akcija Bandera' prvo nije bila tog datuma (bila je 03.05.1992., upravo na dan izgona Dobojlija) a drugo nije bila nikakva akcija, bio to mali pokušaj zaprečavanja (postavljanja minskih polja) u svrhu lakše odbrane Pousorja. Akcija 'Putnikovo brdo' izvedena je tek 2 mjeseca i 10 dana nakon totalnog protjerivanja nesrpskog stanovnštva i potpunog okupiranja grada Doboja od srpskih vojnih i paravojnih jedinica. Akciju izvele protjerane dobojske patriote.
Tačno je 17 godina od ove začuđujuće bitke o kojoj malo pisano. Ovu akciju BH patriota bi trebalo stručno izanalizirati i postaviti u historijske okvire. U najstarijoj dobojskog džamiji Selimiji i području općine Doboj Jug (Matuzići & Mravići) svake godine se skromno obillježava dan ove akcije gdje se s porodicama poginulih heroja susreću predstavnici lokalne vlasti i glavni imam Bajro ef. Džafić. Ova bitka ima historijski značaj jer je to bila psihološka prekretnica koja osvijestila narod od nevjerice i šoka nakon protjerivanja te unijela samopouzdanje u sopstvene snage. Akcija je uveliko iznenadila okupatora u Doboju koji nije očekivao tako brzo takav brz i silovit kontranapad patriotskih snaga, naročito ne na jedan od najutvđenijih vojnih objekata bivše JNA kakvo je Putnikovo brdo i ne na dan kad Doboj vrvio pridošlim Martićevcima. Dokaz panike okupatora je upravo prisezanje kukavičkom činu postavljanja 'živog štita' od zatvorenih bošnjačko-hrvatskih civila iz logora Perčin disko. Taj nehumani čin je zaustavio patriote Doboja, stradali su prilikom povlačenja, a stradali su i logoraši. Detaljnije u nastavku teksta.
 |
Toponim Putnikovo Brdo je novijeg datuma. Nalazi se 2km jugozapadno od centra Doboja u predjelu naseljenih mjesta Makljenovac – Ularice. Na tom blago brdovitom i nekad veoma šumovitom predjelu austro-ugarske vlasti su 1896.g. osnovale koloniju zvanu Franzferdinadshoh naseljenu njemačkim kolonistima Galicije i Jugoistočne Rusije, u historiji poznatih kao Crnomorski Nijemci. Zbog uzgoja šećerne repe za novoizgrađenu Usorsku šećeranu austro-ugarske vlasti su u korist ovih kolonista iskrčile šumu i zemiljište pretvorili u poljoprivredno. Moderan vojni poligon je na tom zemljištu izgradila JNA nakon 2. svjetskog rata, od samog naselja nema tragova. Taj vojni poligon, smješten neposredno iznad najveće dobojske JNA kasarne '4. juli' je nakon srpske okupacije Doboja i dogradnje betonskih bunkera i utrvđenja postao jedan od najutvrđenijih srpskih vojnih objekata u BiH. Prostor između kasarne i vojnog poligona je za agresora bio potpuno zaklonjen pa je u svako doba nesmetano mogao na Putnikovo brdo ubacivati ljudstvo ili oruđa. U neposrednoj blizini poligona Putnikovo brdo, u dolini ispod bivšeg zoološkog vrta Vila, u objektu diska, čiji vlasnik bio Asim Perčo, srpske okupatorske vlasti su osnovale jedan od najzlogasnijih logora za civile poznat kao ''Perčin disko''.
Doboj je okupiran 03. 05. 1992., svo okolno nesrpsko stanovništvo je protjerano ili zatvoreno u mnogobrojne logore. U samom jezgru Doboja je ostao dio nesrpskog stanovništva, takođe sjevernom dijelu Bare i južnom dijelu Usora. O njihovim stradanjima svjedoče izjave preživjelih i izvještaji Helsinki Watcha. (Detaljnije: 'Doboj – logori, žrtve, dželati' ). Dobojska općina je 1991. brojala 102 519 stanovnika od kojih bilo: Bošnjaka 41241, Srba 40020, Hrvata 13283, Jugoslovena 5637, ostalih 2338. Do kraja juna okupirana je većina nesrpskih naselja: Bare, Bukovac, dio Bušletića, Centar Doboj, Čaršija, Čivčije Bukovačke, Doboj Novi, Donji Grad, Dragalovci, Foča, Grapska, Johovac, Komarica, Kotorsko, Makljenovac (Putnikovo Brdo), Mala Bukovica, Miljkovac, Orašje, Poljice – Svjetliča, Potočani, Pridjel Gornji, Sjenina, Bosansko Suho Polje, Ševarlije i Usora. Slobodna su ostala južna naselja: Alibegovci, Ularice, Matuzići, Mravići te istočna: dio Stanić Rijeke, Klokotnica, Lukavica Rijeka, Mala Brijesnica i Velika Brijesnica. Ukupno je protjerano oko 40 000 stanovnika od čega: 29420 Bošnjaka, 10 000 Hrvata te određen broj ostalih, i to ne računajući 5340 Bošnjaka i 1230 Hrvata u centru grada Doboja. Početkom jula 1992. g. sjeverno od Doboja pa sve do Save bila je okupirana Posavina, gdje agresor već izvšio neviđene zločine od Bijeljine do Kozarca. Prognane Dobojlije su utočišta našle na slobodnim istočnim i južnim dijelovima općine Doboj te općinama Gračanica, Tešanj i Maglaj. Kao reakcija na planetarnu nepravdu prognani Bošnjaci i Hrvati vrlo brzo su, pod komandom legalno izabranih bošnjačkih i hrvatskh prestavnika vlasti Doboja, počeli formiranje prvih vojnih formacija. Svi nesrpski predstavnici vlasti i važnijih gradskih ustanova grada Doboja, koji nisu uspjeli izbjeći okupaciju grada, su uskoro bili pohapšeni te mnogi likvidirani.
Agresora nisu interesovali Lisabonski pregovori o teritorijalnom razgraničenju RBiH s početka maja 1992.g. koje inicirao Jose Cutilerio na kojima pregovarali predstavnici sve tri BH zajednice. Agresorov plan je bio što hitnije porobiti što veći dio BH teritorije. Ni izglasana Deklaracija o BiH od strane KESS-a, kojom su JNA i paravojne formacije koje podržava Srbija, imenovane napadačima na RBiH, agresoru ništa nije značila. Već 02. maja 1992. g. u Hrvatskoj je bilo 222665 prognanika iz RBiH. Krnje Predsjedništvo SFRJ, tkz. Srpski blok je 04.maja 1992.g. objavio da nakon osnivanja SR Jugoslavije napušta svaku kontrolu nad JNA u BiH ne tražeći povrat vojnog naoružanja s teritorije RBiH a da se potvrdi kome je to oružje
 Pripadnici slavne Armije RBiH |
Nevjerojatna je brzina organizovanja prvih vojnih formacija TO BiH na području istočno i južno od Doboja. Ove dvije slobodne teritorije dobojske općine su međusobno bile fizički totalno odvojene, kasnije su čak pripale različitim vojnim korpusima. Zbog toga ih posmatramo odvojeno, a fokus dajemo na južno područje Putnikova brda, Ularica i Matuzića.
Na dan izgona Dobojlija (02.05.1992.) u Tešanjskoj bolnici je dr. Esad Hasaničević odmah organizovao Prijemno-trijažno odjeljenje koje pružalo usluge prvenstveno povrijeđenim prognanicima a nakon 2 dana otpočeo je zvanično rad Ratne bolnice Tešanj čiji direktor bio dr. Ekrem Ajanović. Protjerane Dobojlije su se 03.05.1992. zaustavile na južnim obroncima Putnikova brda i Makljenovca u naselju Ularice te počele utvrđivati liniju odbrane. Prognanici se nisu mogli zaustaviti na samom vojnom poligonu Putnikovo Brdo jer ga agresor već ranije okupirao i zaštitio. Da se nekim čudom to desilo kasnije bi bilo puno lakše organizovati akcije oslobođanja Doboja. Tih prvih dana maja nenaoružani i neorganizovani BH patrioti nisu imali nikakve šanse suprostaviti se brutalnom i do zuba naoružanom agresoru. Općinski štab TO Tešanj je dana 03.05.1992.god. donio Zapovijest za odbranu nakon čega su uz pripadnike TO Doboj i pripadnici TO Tešanj uzeli učešća u utvrđivanju linija odbrane u rejonu Omanjske (Bandera) gdje je upravo tog dana poginuo pripadnik TO Piljužići Hujdur Hase Muhamed z. Habe (r. 20.04.1968) prilikom postavljanja minskog polja. Kao što je napomenuto, ovu aktivnost pripadnika TO BiH u rejonu Omanjske (Bandere) srpski mediji nazivaju akcijom mudžahedina a pomjerili su datum unazad tj. 10. april kada apsolutno nikakvih aktivnosti nije bilo. Dana 08.05.1992. g. organizovane su na području Alibegovaca, Tešanjke i Lepenice prve manje vojne jedinice, naoružane običnim pješadijskim naoružanjem, koje uspostavile linije odbrane. Prve pucnjave počele tih dana, većinom od agresora u noćnim satima. Bilo je malo oružja pa se u tom momentu nisu mogle organizovati veće vojne formacije. Za ilustraciju navodimo podatak da je npr. u Lepenici dana 08.maja formiran Samostalni vod Pridjel od 27 naoružanih pripadnika, iako ih na raspolaganju bilo više od 120 tog dana, jer se posjedovalo samo 7 AP, 1 kalašnjikov, 12 PAP-ovki, 1 lovačka puška, 9 pištolja, 1 zagi, 9 bombi i 1 zolja. Oružja prosto nije bilo. Nenaoružani pripadnici prvih formacija su čekali skoro 2 mjeseca da dobiju prvo pješadijsko naoružanje i nešto opreme. Plakalo se i molilo za oružje i ratnu opremu.
Ministarstvo narodne odbrane i Štab Teritorijalne odbrane BiH objavili su doduše 09.maja 1992. g. proglas kojim pozivaju sve stanovnike BiH, vlasnike oružja, da u roku od 2 dana sve predaju nadležnim štabovima TO, ali ni to nije promijenilo situaciju. Oružja prosto nije bilo. Agresor je u okolici Doboja imao sve informacije o aktivnostima organiziranja ratnih štabova TO BiH i vojnih formacija. To potvrđuje kratak sastanak (12.maj 1992.) na skeli Pridjel u obali r. Bosne između k-dira prvih vojnih jedinica iz Matuzića Muje Avdića i predstavnika SDS-a Doboj Drage Ljubičića kom prilikom Ljubičić zaprijetio Avdiću ovim riječima: 'Pazi šta radiš. Znamo ko si. Nemoj dozvoliti da se otvara bilo kakva vatra ovamo preko Bosne, ni na civile ni na vojsku, jer ćemo u protivnom sravniti vaša tri sela preko Bosne'. Dana 13.maja u Medakovu je oformljen Prihvatni centar za regrutaciju i obuku ljudstva čiji načelnik bio Hozić J. Ibrahim. Dana 18. maja oformljen je Odred Doboj (2 dana prije nego je Predsjedništvo BiH donijelo Uredbu o oružanim snagama BiH). Dana 21.maja 1992. na inicijativu Kriznog štaba općine Doboj, osnovana je Služba javne bezbjednosti (SJB) Doboj a prvi načelnik bio Jozo Gašić iz Alibegovaca. Dana 22.05.1992. na Karušama je PAM-om sa Putnikova brda smrtno pogođen pripadnik TO Mašić Saliha Smail (r.30.09.1964) iz Moševca kod Maglaja. RBiH, Hrvatska i Slovenija su postale članice UN-a dana 23.maja 1992. Predsjedništvo BiH poslalo zahtjev Vijeću sigurnosti UN-a za vojnu intervenciju dana 27.05.1992.g. Zvanično proglašenje ratnog stanja i osnivanje Okužnog štaba TO u Tešnju se desilo 02. juna 1992.god. Za k-danta Okružnog štaba određen je Halilbašić Esad. Prvi veći konvoj od 2000 žena i djeca Doboja i Teslića u organizaciji Karitasa iz Tešnja je upućen u Hrvatsku dana 08. juna 1992. g. Tešanj realno nije imao kapacitete primiti nekoliko desetina hiljada prognanika. Na području Matuzića je 12.06.92. oformljen Odred Bosna čiji k-dant postao Mujo Avdić a kog činile 2 čete Matuzića, 2 čete Mravića i Samostalna četa Pridjel. Ratno predsjedništvo općine Tešanj je 18.06.1992. oformilo Prvu tešanjsku brigadu čiji k-dant postao Cerovac Mustafa. Oformljene su početkom maja i prve jedinice HVO-a Usora koje osim Hrvata popunjavao veliki broj prognanih Muslimana.
Ovi podaci govore da do 8.maja 1992. nije bilo organizovanih nikakvih vojnih jedinica TO. Početkom jula međutim, znači samo mjesec dana nakon okupiranja Doboja, južno od Doboja, bile su formirane naoružane jedinice TO Doboj sastava 2 odreda (odred Doboj i odred Bosna) te Prva tešanjska brigada. Ove jedinice su krajem juna 1992. g. donaoružane oružjem koje 18. maja 1992.g. u Zenici i Travniku zaplijenjeno prilikom dislociranja jednica JNA (20 tenkova i cjelokupno naoružanje zeničkog i okružnog štaba TO, te oružjem oduzetim od kolone JNA na dionici Kladanj – Visoko (9 PA topova, 9 vozila, 2 cisterne goriva, mnogo MTS-a). Prvu k-du Ratnog štaba TO Doboj su činili: Pranjić Boro, Brkić Mensur, Zubak Krešimir, Aličić Ahmet, Bajraktarević Adnan, Avdić Mujo.
Dakle, kao odgovor na brutalno protjerivanje i pokušaj totalnog uništenja nesrpskih naroda Doboja i okolice, RŠTO Doboj je za veoma kratko vrijeme, u veoma teškim uslovima, s veoma skromnim MTS-om, planski izvršio pripreme za oslobodilački napad na svoj okupirani grad. Faktor broj jedan, s kojim se najviše računalo, je bio očito visok moral i odlučnost pripadnika TO. Udarna igla oslobodilačkog napada preko Putnikova brda je bio Odred Doboj uz pomoć jedinice HVO-a smještenih u Ularicama a pomoćne snage je činio odred Bosna, smješten u Matuzićima. Iz odreda Bosna na desnu obalu r. Bosne, tj. zapadne obronke planine Ozren, je upućen tada veoma dobro organizovan i dobro opremljen Samostalni vod Pridjel sa 27 pripadnika, koji imao zadatak blokirati slanje pojačanja neprijateljeskim snagama koje moglo uslijediti iz kasarne Ševarlije i podzemnih vojnih skladišta Potočani .
Sa željom da se vrate svojim kućama i oslobode okupirani Doboj, dobojske patriote su krenule silovito, sinhronizovano, disciplinovano. Napad išao dobro i po planu sve dok agresor nije pribjegao kukavičkom činu postavljanja 'živog štita' od zarobljenika logora 'Perčin disko', te tako pokolebao oslobodioce. Agresor se očito bojao borbe prsa u prsa.
Tokom naređenog povlačenja izginuo je najveći broj dobojskih patriota i zarobljenika iz logora da bi agresor vrlo brzo nakon toga započeo žestoka granatiranja cijele teritorije južnog Doboja i Tešnja. To mu nije bio problem jer je odavno imao instalirana artiljerijska oruđa svuda oko Doboja. Da se bar malo ublaže ti nemilosrdni udari granata po civilnim mjestima Ularica, Alibegovaca, Matuzića, Mravića, Lepenice, Kraševa, Tešanjke po prvi put proradili malobrojni minobacači TO Doboj. Oni su tačno u 12:30 sati započeli granatiranje srpskih vojno-utvrđenih položaja na Ašlamicama u Pridjelu, brda Hardovac iznad Ševarlija te minobacačke baterije u rejonu ’Dobojske toplane’ i firme ’Otpad’ u naselju Pridjel Donji.
Tri brata plus tri brata plus dva brata plus …
 Šehidsko mezarje  Nane uči dovu za šehide |
S područja dobojske općine dana 17. jula 1992. g. herojski su poginuli (abecedno): Aličić Dževad (1968), Bešić Nermin (1966), Čvorić Husein (1952), Dedić Almir (1969), Delić Omer (1958), Džinić Džavid (1959), Habibović Haris (1969), Hadžikadunić Ramiz (1967), Hadžikadunić Reuf (1966), Hadžikadunić Zekerijah (1971), Hajrić Amir (1962), Hodžić Reuf (1964), Hurtić Sejo (1959), Junuzović Emin (1957), Kikić Almir (1970), Krajina Zdravko (1962), Kučuk Suad (1966), Makarević Jasmin (1963), Makarević Nedžad (1968), Makarević Salih (1964), Makarević Sejfudin (1966), Mujić Amir (1972), Omerčić Benjamin (1962), Omerčić Nermin (1961), Perić Stipo (1960), Radetić Nenad (1965), Rajkovača Jozo (1969), Razić Ferid (1950), Terzić Enes (1963), Topalović Nikola (1962), Unkić Midhat (1960).
Istog dana poginuo još Ahmić Šemse Meho (1965) iz Ljetinića (općina Tešanj) kao pripadnik jedinice HVO Usora, a narednog dana u rejonu Ularica Hodžić Ahmeta Fahrudin (1971) iz Ševarlija, općina Doboj. Smrtno je stradao logoraš srpskog logora Bare Kalem Ante rodom iz sela Raškovaca, a mještanin Hadžikadunić Saliha Nurudin zvani Picija, kao vojni invalid bivše JNA ubijen u svom dvorištu i bačen u bunar. Paklena pucnjava trajala puna 3 dana, za to vrijeme ukupno ranjeno 90 pripadnika TO Doboj među kojima i sam član k-de TO Doboj Zubak Krešimir. Većina poginulih bošnjačke nacionalnosti su sahranjeni u Tešnju na mezarju Đonlagićka (na slici).
Narednih dana agresor vršio danonoćna paklena granatiranja cijele slobodne teritorije a u samom gradu Doboju vršio svakovrsne brutalne osvete na nemoćnim civilima nesrpske nacionalnosti. Kao odmazdu za ovaj napad, žestoku ofanzivu, kada stadao veliki broj branitelja i civila, na slobodne dijelove južno od Doboja, agresor je započeo 03. avgusta 1992. g. kom prilikom osim pješadijskih napada nemolosrdno granatirao teritoriju projektilima zemlja – zemlja iz pravca Prnjavora te avijacijom bacajući po civilnim naseljima velike kasetne bombe zvane krmače. Od tada pa do kraja rata agresor je stalno pokušavao pokoriti ovu teritoriju koja mu bukvalno bila trn u oku (samo 2 km od centra grada), ali ni za pedalj nije uspio pomjeriti prvo uspostavljenu liniju od 3 maja 1992. na Putnikovu brdu.
Mudžahedina apsolutno nije bilo na ovoj teritoriji ni u vrijeme ove akcije a ni kasnije, to potvrđuju mezarja gdje nema apsolutno niti jednog stranog imena. Nijedan borac ABiH i HVO-a s ovog područja nije bio pripadnik nikakvih jedinica koje sebe nazivale mudžahedinske i slično. Niti su bilo kakvi pripadnici mudžahedina s drugih područja ikada boravili na južno-dobojskog teritoriji. Nije bilo ni potrebe jer djeca dobojskog kraja su bila dovoljna da bez ičije pomoći štite svoju nejač. Samo kukavice mogu izmišljati takve laži o stranim plaćenicima i mudžahedinima. Koliko je bilo stranih doborovaljaca i plaćenika na srpskoj strani? Pod ovim linkom pogledajte hronologiju učešća pravoslavnih dobrovoljaca i plaćenika te imena 44-rice poginulih i sahranjenih na teritoriji RBiH što je najbolji dokaz o njihovom učešću na strani agresora.
