Sulejman Tabaković ekskuluzivno za Bošnjaci.Net obrađuje koncept ustavnih promjena Bosne i Hercegovine. Tekst ukazuje na primjenu međunarodnih konvencija i pristupnih poglavlja 33 koje BiH mora ispuniti, a samim tim i prilagoditi ustroj sa pravnim stečevinama EU.

Sulejman Tabaković Rad na ustavnim promjenama nalaže implementaciju svih poglavlja koja stoje pred BiH. Redizajn lokalne samouprave, uspostavu ustavnih načela koja će pratiti i štiti prava građana, kroz afirmaciju lokalne samouprave, sudjelovanju građana samouprave u odlučivanju bitnim za građane, sudjelovanje u odlučivanju o financiranju zajedničkih i lokalnih potreba, sudjelovanje u razvojnim projektima važnima za lokalnu samoupravu, jednom riječju - BiH treba decentralizaciju u svijetlu EU standarda i preuzetih obveza za ulazak u EU obitelj. Ustav se donosi nakon sagledavanja svih naprijed navedenih modaliteta organiziranja lokalne samouprave, a samim tim i BiH. Sulejman Tabaković sa predsjednicom Fonda za humanitarno pravo Natašom Kandić i članom Predsjedništva BiH dr. Harisom Silajdžićem na nedavno održanoj Akademiji u Mostaru "Da se ne zaboravi, da se ne ponovi"

I. MEĐUNARODNI STANDARDI:
1. OPĆA DEKLARACIJA UN O LJUDSKIM PRAVIMA I TEMELJNIM SLOBODAMA, SA PROTOKOLIMA 1-14
2. PRAVA I SLOBODE UTVRĐENI U EUROPSKOJ KONVENCIJI ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA TE NJEZINIM PROTOKOLIMA KOJI SE IZRAVNO PRIMJENJUJU U BOSNI I HERCEGOVINI I IMAJU PRVENSTVO PRED SVAKIM DRUGIM ZAKONODAVSTVOM.
3. ANEKS (1998. godine)
DEKLARACIJA O PRAVIMA I ODGOVORNOSTIMA POJEDINACA, SKUPINA I DRŽAVNIH TIJELA U UNAPREĐENJU I ZAŠTITI UNIVERZALNO PRIZNATIH LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA

4. DAYTONSKI SPORAZUM sa ANEXOM 4

5. BEČKA KONVENCIJA O PRAVU MEĐUNARODNIH UGOVORA

6. SSP

7. EU POVELJA O LOKALNOJ SAMOUPRAVI

8. MEĐUNARODNI UGOVOR O PITANJIMA SUKCESIJE

9. OSTALI MEĐUNARODNI STANDARDI

II. NACIONALNO ZAKONODAVSTVO:

1. USTAV REPUBLIKE BIH

2. Zakon o provođenju Evropske povelje o lokalnoj samoupravi

3. Zakon o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije

4. Ostali zakoni koji normiraju ustavnu problematiku


III. OCJENA STANJA
Bosna i Hercegovina (BiH) je međunarodno priznata država, članica UN i drugih međunarodnih asocijacija, kandidat za članicu EU i kandidat za članstvo u NATO savezu.
BiH se nalazi u fazi ustavnog preustroja Ustava iz 1992. godine, koji je suspendiran Anexom IV, na potpisani mirovni sporazum, za završetak rata (Dayton 1995. godine).
Anex IV. mirovnog sporazuma nije donesen u skladu sa ustavno pravnom praksom donošenja ustava. Citirani anex je ustavnopravno gledajući dogovorna procedura ponašanje zaraćenih strana nakon završetka rata do ustavnopravnih izmjena Ustava 1992. godine, a koji je ovim pravilima suspendiran i nije na snazi, što je isto tako ustavnopravno suspektno.
Službeno, ratno stanje u BiH je završeno 08. 01. 1996. godine, što pretpostavlja mirnodopsko uređenje BiH sa konvalidacijom donesenih zakona i posljedica tako donesenih zakona, potpisanih međunarodnih ugovora i preuzetih obveza. Jednom riječju redizajn ustavnog uređenja i pravnog sustava BiH. Kako se BiH nalazi u pripremama za ulazak u pravni i ekonomski sustav EU, morala je usvojiti niz pravnih rješenja i EU standarda iz potpisanog SSP kao i preuzimanje acquisa communitaire EU te implementirati niz ostalih potpisanih i preuzetih pravila iz međunarodnih ugovora i konvencija.
BiH, iako je bila dužna završetkom rata donijeti zakon o konvalidaciji, nije do danas donijela zakon o konvalidaciji zakona i posljedica tih zakona, poslova, za vrijeme trajanja rata i poraća. BiH zbog kompliciranog načina odlučivanja ustanovljenog pravilima iz Anexa IV nikad nije podnijela zahtjev za poništenje Daytonskog mirovnog sporazuma i Anexa IV. Samim tim stekli su se elementi za poništenje Daytonskog mirovnog sporazuma sa Anexima, jer je takvo ponašanje suprotno međunarodnim cogentnim normama. Taj mirovni sporazum sa Anexima je ništavan temeljem odredbi članaka 46-53., citirane Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora. Citirana konvencija je dio pravnog sustava BiH.

NIŠTAVOST UGOVORA

Članak 46.
Odredbe unutrašnjeg prava o nadležnosti za sklapanje ugovora
1. Država se ne može pozvati na činjenicu da je njezin pristanak da bude vezana ugovorom izražen kršenjem neke odredbe njezina unutrašnjeg prava o nadležnosti za sklapanje ugovora kao na uzrok koji ništi njezin pristanak, osim ako je to kršenje bilo očito i tiče se nekoga bitnog pravila njezina unutrašnjeg prava.
2. Kršenje je očito ako je objektivno jasno svakoj državi koja se glede toga ponaša u skladu s uobičajenom praksom i u dobroj vjeri.

Pred BiH je vrijeme koje mora iskoristiti za stvaranje pravne sigurnosti svojih građana primjenom svih usvojenih međunarodnih standarda. Ovakvim pristupom, u skladu sa standardima EU prestaje potreba za glomaznom administracijom po kantonima, prestaje trakavica oko uređenja Distrikta Brčko i postojanje potrebe za takvim uređenjem teritorija jednoga grada u suverenoj državi. Prihvaćanjem EU standarda o lokalnoj samoupravi, nametnute administrativne jedinice entiteta RS-a, i Federacije te posebne jedinice Distrikta Brčko, kao i velikog broje kantona (županija), u suprotnosti su sa zagarantiranim pravima građana u lokanoj samoupravi. Sredstva koja se rasipaju kroz glomaznu administraciju teritorijalne podijele BiH nametnute Daytonom su ogromna i ne koriste se za probitke građana u lokalnoj samoupravi, odnosno građana BiH.

Članak 47.
Posebno ograničenje ovlasti za izražavanje pristanka država, ako je ovlastila nekoga predstavnika da izrazi pristanak države da bude vezana određenim ugovorom bila predmet posebnog ograničenja, na činjenicu da taj predstavnik nije uzeo u obzir to ograničenje ne može se pozivati kao na uzrok koji ništi pristanak što ga je izrazio, osim ako je ograničenje, prije nego što je izrazio taj pristanak, notificirano ostalim državama pregovarateljicama.

Članak 48.

Bludnja

Država se može pozvati na bludnju u ugovoru kao na uzrok koji ništi njezin pristanak da bude vezana ugovorom ako se bludnja odnosi na činjenicu ili situaciju za koju je ta država pretpostavljala da postoji u trenutku kad je ugovor sklopljen i koja je bila bitna osnova njezina pristanka da bude vezana tim ugovorom.
2. Stavak 1. ne primjenjuje se ako je dotična država svojim ponašanjem pridonijela toj bludnji ili ako su okolnosti bile takve da je morala biti upozorena na mogućnost bludnje.
3. Bludnja koja se odnosi samo na redakciju teksta ugovora nije na štetu njegove valjanosti; u tom se slučaju primjenjuje Članak 79.

Članak 49.

Prijevara

Ako je država prijevarnim ponašanjem druge države pregovarateljice navedena da sklopi ugovor, može se pozvati na prijevaru kao na uzrok koji ništi njezin pristanak da bude vezana tim ugovorom.

Članak 50.
Korupcija predstavnika države
Ako je izraženi pristanak država bude vezana ugovorom posljedica korupcije njezina predstavnika izravnim ili neizravnim djelovanjem druge država pregovarateljice, prva se država može pozvati na tu korupciju kao na uzrok koji ništi njezin pristanak da bude vezana tim ugovorom.

Članak 51.
Prisila izvršena na predstavnika države
Izraženi pristanak država da bude vezana ugovorom koji je posljedica prisile izvršene na njezina predstavnika, činima ili prijetnjama upravljenima protiv njega, bez ikakvog je pravnog učinka.

Članak 52.
Prisila na državu izvršena prijetnjom ili upotrebom sile
Ništav je svaki ugovor koji je sklopljen kao posljedica prijetnje silom ili upotrebe sile protivno načelima međunarodnog prava utjelovljenima u Povelji Ujedinjenih naroda.

Članak 53.
Ugovori koji su suprotni imperativnoj normi općega međunarodnog prava (“ius cogens”)
Ništav je svaki ugovor koji je u trenutku sklapanja suprotan imperativnoj normi općega međunarodnog prava. U svrhe ove Konvencije, imperativna norma općega međunarodnog prava je norma što ju je prihvatila i priznala čitava međunarodna zajednica država kao normu od koje nije dopušteno nikakvo odstupanje i koja se može izmijeniti samo novom normom općega međunarodnog prava iste prirode.

BiH nikad nije tražila od Venecijanske komisije pravno stajalište u svijetlu zahtjeva za poništenje Daytona i osnaženja Ustava iz 1992. godine. Ovim putem ukazujem da nije kasno ni na jedan navedeni čin koji stoji na raspolaganju političkim i pravnim subjektima u BiH u okviru ustavne reforme.

IV. PRIJEDLOG PROMJENA
BiH nakon potpisivanja SSP-a i ratificiranja EU povelje o lokalnoj samoupravi, prihvaćanjem acquisa communitaire, morala bi ustrojiti jedinice lokalne samouprave jedinstveno na cijelom teritoriju BiH koji je jedan od bitnih elemenata implementacije EU zakonodavstva. Osnova svake EU države je lokalna samouprava sa svojim definiranim pravima u Povelji i SSP-u. Tako dizajnirana samouprava usklađena sa EU standardima može jedina biti nositelj prava vlasništva na lokalnim nivoima kao što to pravo ima BiH na državnom nivou. Lokalna samouprava mora biti organizirana prema područnom kriteriju, broju stanovnika, ostvarivanju prihoda za nesmetan rad, organizaciono strukturirana da odgovori na zahtjeve građana i njihove potreba itd., prema ustanovljenim kriterijima.

EU povelja o lokalnoj samoupravi u svojim člancima definira način uređenja države:

Države članice Vijeća Europe, potpisnice ove Povelje:

smatrajući da je cilj Vijeća Europe ozbiljnije što tješnje povezati svoje članice kako bi se očuvali i unapređivali ideali i načela koji pripadaju njihovoj zajedničkoj baštini,

smatrajući da je jedan od načina ostvarivanja tog cilja i sporazumijevanje na području upravljanja,

smatrajući da su lokalne jedinice jedan od glavnih temelja svakog demokratskog sustava,

smatrajući da je pravo građana da sudjeluju u upravljanju javnim poslovima jedno od demokratskih načela koja su zajednička svim državama članicama Vijeća Europe,

uvjerene da je ostvarivanje tog prava moguće najneposrednije na lokalnoj razini,

uvjerene da postojanje lokalnih jedinica koje su stvarno odgovorne omogućuje upravu koja je i učinkovita i bliska građanima,

svjesne da je obrana i snaženje lokalne samouprave u različitim europskim zemljama važan doprinos izgradnji Europe utemeljene na načelima demokracije i decentralizacije vlasti,

potvrđujući da ovo pretpostavlja postojanje lokalnih jedinica kojima je omogućeno da imaju demokratski oblikovana odlučujuća tijela i da se koriste širokim stupnjem samouprave što se tiče njihova djelokruga, sredstava za njegovo obavljanje i načina potrebnih da bi mogle ispuniti svrhu svog postojanja,

sporazumjele su se kako slijedi:

članak 1.
Stranke će smatrati da ih, na način i u mjeri predviđenima člankom 12. Povelje, obavezuju sljedeći članci ove Povelje:

Članak 2.
Ustavni i zakonski temelj lokalne samouprave

U unutarnjem zakonodavstvu i, koliko je to moguće, u ustavu prihvatit će se načelo lokalne samouprave.

Članak 3.
Koncepcija lokalne samouprave

1. Pod lokalnom samoupravom podrazumijeva se pravo i mogućnost lokalnih jedinica da, u okvirima određenim zakonom, uređuju i upravljaju, uz vlastitu odgovornost i u interesu lokalnog pučanstva, bitnim dijelom javnih poslova.

2. Ovo će se pravo provoditi preko vijeća ili skupština sastavljenih od članova izabranih na slobodnim i neposrednim izborima, tajnim glasovanjem na temelju općeg i jednakog biračkog prava. Ova tijela mogu imati izvršna tijela koja su im odgovorna. Ova odredba se ne može ni na koji način smatrati ograničavajućom u odnosu na primjenu zborova građana, referenduma ili drugog oblika neposrednog sudjelovanja građana tamo gdje je to dopušteno zakonom.

Članak 4.
Djelokrug lokalne samouprave

1. Temeljne ovlasti i dužnosti lokalnih jedinica bit će određene ustavom ili zakonom. Ova odredba ne sprječava da, u skladu sa zakonom, lokalnim jedinicama budu dodijeljene ovlasti i dužnosti u specifične svrhe.

2. Jedinice lokalne samouprave imaju, u zakonskim okvirima, slobodu pokretati inicijativu o svakom pitanju ako nije isključeno iz njihove nadležnosti ili dodijeljeno nekoj drugoj vlasti.

3. Javne će se ovlasti obavljati tako da se preferira da pripadaju vlastima koje su najbliže građanima. Prilikom dodjele ovlasti nekoj drugoj vlasti mora se voditi računa o širini i prirodi zadaće i o zahtjevima učinkovitosti i ekonomičnosti.

4. Nadležnosti koje su povjerene lokalnim jedinicama moraju biti, u pravilu, potpune i cjelovite. Njihovo obavljanje ne smije biti onemogućeno ili ograničeno od neke druge središnje ili regionalne vlasti, osim kada to dopušta zakon.

5. U slučaju kada središnja ili regionalna vlast prenese ovlasti na lokalne jedinice, one će, koliko je to moguće, slobodno prilagoditi njihovu primjenu lokalnim uvjetima.

6. Lokalne jedinice će se, koliko je to moguće, pravovremeno, na odgovarajući način, pitati za mišljenje u postupku pripremanja i donošenja odluka koje ih se neposredno tiču.

Članak 5.
Zaštita područnih granica lokalnih jedinica

Prvi svakoj promjeni lokalnog područja prethodno će se tražiti mišljenje dotične lokalne jedinice, ukoliko je moguće referendumom tamo gdje to zakon dozvoljava.

Članak 6.
Prilagođavanje upravnog ustroja i sredstava zadaćama lokalnih jedinica.

1. Ukoliko to nije u suprotnosti s općim odredbama utvrđenim zakonom, lokalne će jedinice same moći određivati svoj unutarnji upravni ustroj, kako bi ga prilagodile svojim osebujnim potrebama i učinile upravljanje što učinkovitijim.

2. Položaj zaposlenih u tijelima lokalnih jedinica treba omogućiti zapošljavanjem osoblja polazeći od načela kakvoće, sposobnosti i stručnosti. U tom cilju osigurat će se odgovarajući uvjeti za njihovo obrazovanje, nagrađivanje i napredovanje.

Članak 7.
Uvjeti obnašanja dužnosti na lokalnoj razini

1. Status izabranih lokalnih predstavnika mora osigurati slobodno obavljanje njihove funkcije.

2. Omogućit će se odgovarajuća financijska naknada troškova nastalih u obavljanju njihove funkcije kao i, kada je to potrebno, naknada za izgubljenu zaradu ili naknada za obavljen posao, uz odgovarajuće socijalno osiguranje.

3. Funkcije i aktivnosti koje su nespojive s mandatom izabranog lokalnog predstavnika mogu se utvrditi samo zakonom ili temeljnim pravnim načelima.

Članak 8.
Upravni nadzor akata lokalnih jedinica

1. Upravni nadzor nad lokalnim jedinicama može se obavljati samo u slučajevima i u oblicima predviđenim ustavom ili zakonom.

2. Upravni nadzor akata lokalnih jedinica u pravilu će imati svrhu samo osigurati poštovanje načela zakonitosti i ustavnosti. Upravni nadzor koji obavljaju vlasti višeg stupnja može, ipak, kad se radi o obavljanju ovlasti koje su prenesene na lokalne jedinice, obuhvatiti i nadzor nad svrsishodnošću.

3. Upravni nadzor nad lokalnim jedinicama mora se obavljati tako da se poštuje razmjernost između širine intervencije nadzorne vlasti i važnosti interesa koje se smjera štititi.

Članak 9.
Financijski izvori lokalnih jedinica

1. Lokalne će jedinice imati, u okviru državne gospodarske politike, pravo na odgovarajuće svoje prihode kojima će slobodno raspolagati u obavljanju svojih ovlasti.

2. Prihodi lokalnih jedinica moraju biti razmjerni njihovim ovlastima predviđenim ustavom i zakonom.

3. Najmanje dio prihoda lokalnih jedinica mora proizlaziti iz lokalnih poreza i naknada, čije stope, u granicama utvrđenim zakonom, same određuju.

4. Sustavi financiranja prihoda lokalnih jedinica moraju biti dovoljno raznoliki i evolutivni kako bi mogli slijediti, koliko je to praktički moguće, promjene stvarnih troškova obavljanja lokalnih ovlasti.

5. Zaštita financijski slabijih lokalnih jedinica traži prihvaćanje odgovarajućih postupaka ili mjera financijskog ujednačavanja u cilju ispravljanja učinaka nejednake diobe mogućih izvora financiranja, odnosno financijskog opterećenja što ga moraju podnositi. Takvim postupcima ili mjerama ne smije se sužavati slobodno odlučivanje lokalnih jedinica o pitanjima koja su u njihovom djelokrugu.

6. Od lokalnih će se jedinica, na odgovarajući način, tražiti mišljenja o tome kako će im se dodjeljivati preraspoređeni izvori financiranja.

7. Koliko je to moguće, subvencije lokalnim jedinicama neće biti namijenjene financiranju specifičnih projekata. Dodjelom tih sredstava neće se ugrožavati temeljna sloboda politike odlučivanja lokalnih jedinica u području njihovih vlastitih nadležnosti.

8. Kako bi se financirali njihovi troškovi investiranja, lokalne jedinice moraju imati, u skladu sa zakonom, pristup nacionalnom tržištu kapitala.

Članak 10.
Pravo udruživanja lokalnih jedinica

1. Lokalne jedinice imaju, u skladu sa zakonom, pravo da, u obavljanju svojih ovlasti, surađuju i udružuju se s drugim lokalnim jedinicama radi obavljanja poslova u zajedničkom interesu.

2. Svaka država mora priznati pravo lokalnim jedinicama da se udružuju radi zaštite i promicanja njihovih zajedničkih interesa i da pristupaju međunarodnom udruženju lokalnih jedinica.

3. Lokalne jedinice mogu, pod uvjetima koji se mogu predvidjeti zakonom, surađivati s lokalnim jedinicama drugih država.

Članak 11.
Pravna zaštita lokalne samouprave

Lokalne jedinice moraju imati pravo na odgovarajuće sredstvo sudske zaštite radi osiguranja slobodnog obavljanja svojih nadležnosti i poštovanja načela lokalne samouprave koja su utvrđena u ustavu ili unutarnjem zakonodavstvu.

Različite odredbe

Članak 12.

Preuzimanje obveza

1. Svaka se stranka obvezuje da će se smatrati vezanom s najmanje dvadeset odredbi (paragrafa) I. dijela Povelje, od kojih se najmanje deset mora izabrati među sljedećim odredbama (paragrafima):

- članak 2.,

- članak 3. stavci 1. i 2.,

- članak 4. stavci 1., 2. i 4.,

- članak 5.,

- članak 7. stavak 1.,

- članak 8. stavak 2.,

- članak 9. stavci 1., 2. i 3.,

- članak 10. stavak 1.,

- članak 11.

2. Svaka će ugovorna stranka, prilikom polaganja svoje isprave o ratifikaciji, prihvatu ili odobrenju, obavijestiti glavnog tajnika Vijeća Europe o odredbama (paragrafima) odabranim u skladu sa stavkom 1. ovoga članka.

3. Svaka stranka može naknadno, u bilo koje vrijeme, obavijestiti glavnog tajnika da će se smatrati vezanom i s drugim odredbama (paragrafima) ove Povelje koje prije toga nije prihvatila u skladu s uvjetima određenim stavkom 1. ovoga članka. Naknadno preuzimanje obveza smatrat će se sastavnim dijelom ratifikacije, prihvata ili odobrenja od stranke koja o tome obavijesti glavnog tajnika, a stupit će na snagu prvog dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od tri mjeseca od dana kad glavni tajnik primi ovakvu obavijest.

Tako dizajnirana lokalna samouprava kao nositelj vlasti može se udruživati u zajednice koje nemaju vlast na teritoriju koju ima država i lokalna samouprava lokalna samouprava ne delegira svoju vlast na zajednicu lokalnih samouprava. Lokalna samouprava ima pravo se povezivati i prekogranično sa drugim lokalnim samoupravama u interesu građana lokalne samouprave u zakonskim okvirima države.
Tek tako postavljena lokalna samouprava može dobiti krov nad glavom, a to su država i Ustav koji pretpostavljaju prema EU standardima decentraliziranu vlast sa jakom lokalnom samoupravom.
Rad na ustavnim promjenama nalaže implementaciju svih poglavlja koje stoje pred BiH. Redizajn lokalne samouprave, uspostavu Ustavnih načela koja će pratiti i štiti prava građana, kroz afirmaciju lokalne samouprave, sudjelovanju građana samouprave u odlučivanju bitnim za građane, sudjelovanje u odlučivanju o financiranju zajedničkih i lokalnih potreba, sudjelovanje u razvojnim projektima važnima za lokalnu samoupravu, jednom riječju BiH treba decentralizaciju u svijetlu EU standarda i preuzetih obveza za ulazak u EU obitelj. Ustav se donosi nakon sagledavanja svih naprijed navedenih modaliteta organiziranja lokalne samouprave, a samim tim i BiH.
Ukoliko se izmjenama Ustava ne usvoje EU standardi i ne implementiraju u Ustav taj posao će BiH morati učiniti prije ulaska u EU. Zašto raditi dva Ustav? Pred BiH je vrijeme koje mora iskoristiti za stvaranje pravne sigurnosti svojih građana primjenom svih usvojenih međunarodnih standarda. Ovakvim pristupom, u skladu sa standardima EU prestaje potreba za glomaznom administracijom po kantonima, prestaje trakavica oko uređenja Distrikta Brčko i postojanje potrebe za takvim uređenjem teritorija jednoga grada u suverenoj državi. Prihvaćanjem EU standarda o lokalnoj samoupravi, nametnute administrativne jedinice entiteta RS-a, i Federacije te posebne jedinice Distrikta Brčko, kao i velikog broje Kantona (Županija), u suprotnosti su sa zagarantiranim pravima građana u lokanoj samoupravi. Sredstva koja se rasipaju kroz glomaznu administraciju teritorijalne podijele BiH nametnute Daytonom su ogromna i ne koriste se za probitke građana u lokalnoj samoupravi, odnosno građana BiH.

V. PRIJEDLOG AKTIVNOSTI
U okviru ustavnih promjena, unijeti u Ustav odredbu o ne zastarijevanju poništenja pretvorbe i privatizacije kao ratnog zločin pljačke civilnog stanovništva počinjen u doba rata. U okviru tih Ustavnih promjena donijeti Zakon o konvalidaciji zakona i posljedica donesenih zakona za vrijeme objavljenog ratnog stanja do danas. Zakonski osigurati pravila povratka vlasništva protjeranim i izbjeglicama. Povrat stečenih prava i vlasništva fizičkih i pravnih osoba striktnom primjenom Anexa- G ugovora o sukcesiji.

Aneks - G u kojem stoji:

Članak 1.

Privatna imovina i stečena prava građana i drugih pravnih osoba SFRJ države slijednice štitit će se u skladu s odredbama ovog Aneksa.

Članak 2.
(1) (a) Prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi slijednici na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imali pravo na dan 31. prosinca 1990. priznat će se, te će biti zaštićena i vraćena od te države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivalište tih osoba. To uključuje osobe koje su, nakon 31. prosinca 1990. stekle državljanstvo ili mjesto boravka ili prebivalište u nekoj drugoj državi, a ne u državi slijednici. Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava.
(b) Bilo kakav navodni prijenos prava na pokretnu i nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. prosinca 1990. i zaključen pod prisilom ili protivno pododjeljku (a) ovoga članka, bit će ništav.

Prijedlog: donijeti Zakon o poništenju pretvorbe i privatizacije kao ratnog zločina pljačke civilnog stanovništva, Zakon o reviziji vlasništva ratnih profitera.
Osnovati zakonom firme d.o.o. u vlasništvu parlamenta BiH u: R.Hrvatskoj, R.Srbiji, R. Makedoniji, R.Sloveniji i Crnoj Gori koje će preuzeti vlasništvo fizičkih i pravnih osoba na teritorijima bivših Republika. Zakonom ovlastiti osnovano Poduzeće, da temeljem Ustava štiti prava građana BiH svim pravnim sredstvima kod zastupanja interesa nezakonito razvlaštenih dioničara u poduzećima, bankama, pravu na stanove, odmarališta poslovnim prostorima, itd.. u bivšim Republikama, u kojima su državljani BiH radili.

ZAKLJUČAK
Ovako usklađene aktivnosti BiH od ustavnih promjena do izmjena i usvajanja zakona sukladno EU praksi ispunili bi se kriteriji iz poglavlja 1.-33. Usvajanjem i implementacijom kriterija iz acquisa communitaire u nacionalno zakonodavstvo BiH, time bi se ispunili kriteriji za ulazak u EU.
Posebno napominjem osjetljivost ispunjavanja kriterija iz poglavlja 23. za ulazak BiH u EU, pravosuđe i temeljna ljudska prava, koji nalažu BiH naprijed navedene potrebne ustavne i zakonske promjene kojim će se građanima BiH zaštititi vlasništvo i temeljna ljudska prava preuzeta navedenim kriterijima iz poglavlja o pristupanju.

Zato polazne osnove sa prijedlozima promjene u ustavnom i zakonodavnom sustavu BiH koji upućujem su conditio sine qua non ulaska BiH u EU.