Mr. Fatmir ALISPAHIĆ: Ko to vlada gradovima koje smatramo odbranjenim? Čija je to vlast u Sarajevu i Tuzli koja najvišim gradskim priznanjima nagrađuje emisiju „60 minuta“, kao najistureniji balkanski minobacač islamofobijskog fašizma? Zalud što su Bošnjaci sjedinjeno, kao rijetko kad, kroz stotine tekstova i saopćenja, kazali da ih vrijeđa ova emisija, SDP-ove vlasti žele baš nagraditi to što vrijeđa Bošnjake. To ne može biti bosanska vlast! To mora biti vlast Draže Mihailovića, Mladića i Karadžića, Ante Pavelića, Šuška i Bobana! Otac im je Adolf Hitler.

Bošnjaci žive pod okupacijom dejtonskog islamofobičnog sistema, kojim gospodari velikosrpsko i velikohrvatsko bratstvo, uz slugansku podršku zakupljenih ili iskompleksiranih bošnjačkih kadrova. Nema nikakve razlike između profesora političkog trača na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, plag. dr. Envera Kazaza i sličnih likova koji su u drugom svjetskom ratu sa cvijećem i maramicama dočekivali Hitlerove, Musolinijeve i Pavelićeve fašiste. Isti je to moralni i mentalni jad, koji mjeru samorealizacije nalazi u služenju jačemu, u tlačenju slabijeg, a što je „žuti profesor“ već u ratu iskazivao „njegujući“ sarajevske Srbe.
Za razliku od ovakvih, ja sam se u ratu borio protiv benignih pojava bošnjačkog nacionalizma i uporno branio bosansku jednakopravnost lojalnih Srba, Hrvata i svih drugih koji nisu muslimani. Bio je decembar 1992. kada su me SDA i sve muslimanske organizacije Tuzle proglasile „četnikom i neprijateljem muslimanskog naroda“, jer sam digao glas protiv verbalnog vrijeđanja mojih srpskih sugrađana. O tom kleronacionalizmu u ratnoj Tuzli proračunato su šutjeli i tadašnji i budući načelnik, i sve druge buduće zvijezde demokratije i multikulture, jer je tada bilo isplativo tolerirati bošnjačke nacionaliste i srbomrsce. Oni su još 1992. poukidali antifašistička obilježja, nazive škola, ulica, trgova, proglašavali su mrtvim antifašističke praznike (npr. 2. oktobar 1943.), dok sam ja pisao tekstove o pupčanoj vezi između ZAVNOBiH-a i bosanske državnosti, svjestan da nema Bošnjaka bez bosanstva i države Bosne i Hercegovine. Sve ovo je dokumentirano tekstovima i faksimilima u mojoj knjizi „Krv boje benzina“ (1996). No, u dejtonskim su godinama ovi ratni hunjavci odjednom postali go(vo)rljivi borci za toleranciju i zajedništvo. To je proračunata laž, jer su svi oni imali priliku usred rata, i bošnjačkih šovinističkih ekscesa, pokazati na djelu svoj navodni antinacionalizam. I danas postoje jednaki izazovi za sve koji hoće dokazati da antifašizam nije fraza, već konkretna borba. Danas je uzvišeno boriti se protiv islamofobijskog fašizma i progona bošnjačke jednakopravnosti. Što se mene tiče, ja sam uvijek bio, i bit ću, na strani slabijih i obespravljenih, ma o kome da se radi. Nisam pijun sistema, već sluga pravde, zbog čega sam prošao zanimljiv put od „četnika“ do „islamskog ekstremiste“.

A da Bošnjaci ovladaju Bijeljinom
To što danas čini plag. dr. Enver Kazaz, njegovi SDP-ovski mentori i ideološki podanici, to nije nikakav antinacionalizam, već je to nastavak genocida nad Bošnjacima, putem istjerivanja bošnjačkih znakova identiteta iz dejtonskog sistema, i utjerivanja Bošnjaka u okove nemetnute krivice i osjećanja manje vrijednosti. Navodni antinacionalizam je samo plašt pod kojim se odvija operacija proganjanja Bošnjaka. Eto, pogledajte i analizirajte sarajevske (u suštini s&h medije u Sarajevu) medije, pa ćete vidjeti kako se isključivo diže hajka na tzv. bošnjački ekstremizam! Nema ni traga s&h kleronacionalizmu, koji gospodari na tri četvrtine ove zemlje! Normalno je da tamo nema Bosne? Operacija izmišljanja tzv. bošnjačkog ekstremizma ima za cilj da prikrije genocidnu okupaciju Bosne.
Kao što sam u svojoj knjizi „Teror 'antiterorizma'“ (2008), na preko stotinu slučajeva dokazao i raskrinkao beščasnu ulogu sarajevskih s&h medija u izmišljanu tzv. islamskog terorizma, kada su se utrkivali da oljagaju bošnjačku žrtvu i dodvore se antiislamskoj histeriji američkog firera, tako ću uskoro dokazati i da se u dejtonskoj totalitarnoj javnosti vodi isključivi rat za izmišljanje negativnosti u bošnjačkom narodu. To da su Bošnjaci i njihova vjera dežurni problem, samo po sebi je devijantno i zaslužuje analizu koja će razotkriti povode, naručioce i izvršioce ovog političkog i medijskog zločina.

Slučaj Denisa Mrnjavca je dobra ilustracija da se vidi dokle seže morbidnost SDP-ovih vlasti. Otud je normalno da SDP-ove vlasti u Sarajevu i Tuzli nagrađuju emisiju „60 minuta“, kao najistureniji balkanski minobacač islamofobijskog fašizma. Zalud što su Bošnjaci sjedinjeno, kao rijetko kad, kroz stotine tekstova i saopćenja, kazali da ih vrijeđa ova emisija, SDP-ove vlasti žele baš nagraditi to što vrijeđa Bošnjake. Ko to vlada gradovima koje smatramo odbranjenim? Čija je to vlast koja nagrađuje i forsira vrijeđanje Bošnjaka? To je vlast Draže Mihailovića, Mladića i Karadžića, Ante Pavelića, Šuška i Bobana! Ovim gradovima u kojima se još čuje ezan, gdje još mislimo da nas ima, ovladali su srpsko-hrvatski okupatori i njihovi podanici. Vladaju medijima, pravosuđem, policijom. Bošnjačko traženje jednakopravnosti stoga je subverzija, podrivanje sistema, neprijateljski akt. Ovaj okupatorski sistem u svome programu nema ravnopravne Bošnjake.

Ne treba ići daleko. Dovoljno je uvjeriti se dokle je u ime demokratije zglajzala bošnjačka jednakopravost, i dokle se ta segregirana pozicije manifestira u dejtonskoj svakodnevnici. Evo, recimo, poslužit ćemo se jednim saopćenjem SDP-a iz kojega se vidi kako ova stranka, koja živi od bošnjačkih glasova, vidi ideju multietničnosti. Riječ je o jednom gradu u kome živi 90 odsto Bošnjaka, a u kome je na vlasti SDP. Evo citata:
„Poseban kvalitet jeste izražena volja građana i njihov iskazan senzibilitet u multietničkom struktuiranju Općinskog vijeća, u kojem je od sedamnaest SDP-ovih vijećnika ŠEST Bošnjaka, ČETIRI Hrvata, ČETIRI Srbina, jedan Rom i DVA koja se izjašnjavaju kao Ostali.Ovakva struktura je rezultat programske politike SDPBiH i garant budućnosti Bosne i Hercegovine u skladu sa njenim stvarnim prirodnim i istorijskim bićem, odlukama ZAVNOBiH-a i praksom demokratskog civiliziranog Svijeta“. Fajront citata.
Kad se uzme u obzir da je u ovom gradu sa apsolutnom bošnjačkom većinom na javnim i rukovodnim funkcijama preko 50 odsto Srba i Hrvata, onda se lažljiva multietničnost u Općinskom vijeću treba smatrati proračunatom politikom. Laž je da ideje ZAVNOBiH-a, demokratskog i civiliziranog svijeta, stoje iza politike ponižavanja i obespravljivanja bošnjačke većine! To je čisti genocidni barbarizam - da vladajuća partija u gradu sa bošnjačkom većinom ima JEDANAEST vijećnika ne-Bošnjaka, naspram ŠEST vijećnika Bošnjaka. I to kakvih šest Bošnjaka! Po mjeri i vjeri s&h mentora! Onih koji su se morali odreći svoga identiteta, a za razliku od srpskih funkcionera lokalnog SDP-a kojima su Pravoslavna crkva i srpska „Prosvjeta“ drugi dom! Ako je, kako tvrdi SDP, ovakva segregacija Bošnjaka „garant budućnosti Bosne i Hercegovine“, onda je to, sasvim sigurno, budućnost bez Bošnjaka.
Ovoj kratkoj ilustraciji, koja bi se dala razviti u politički esej, treba dodati dvije činjenice. Za antibošnjačku vlast SDP-a su glasali Bošnjaci, dakle, preoblikovani i iskompleksirani duhovi koji u promociji svoje niže vrijednosti vide mjeru života. Bošnjački funkcioneri u SDP-u su žešća varijanta ovih bolesti, jer su proračunato spremni jedan bosanski grad prepustiti srpstvu i hrvatstvu kako bi svoje prodane zadnjice vrtili u fotelji. Srbi i Hrvati u SDP-u slove kao vrli Bosanci, ali se ni jedan od njih ne javi da upozori svoje kolege, bošnjačke mazohiste, da je segregiranje Bošnjaka u gradu sa bošnjačkom većinom udar na ZAVNOBiH, na istoriju i na budućnost. Druga znakovita činjenica je da ni SDA, ni muslimanske institucije, nisu replicirale na ovaj SDP-ov model multietničnosti. Zamislimo da Bošnjaci danas u Bijeljini imaju 60 ili 70 odsto zakonodavne vlasti! A Bošnjaka u Bijeljini nema ni u općinskom podrumu, a kamo li u općinskim foteljama!
Lagumdžijin SDP stoga ne treba više razumijevati kao partiju, već kao model srpsko-hrvatske vlasti nad Bošnjacima, koja genocidno manipulira sa bošnjačkom traumom, forsirajući nametnutu krivicu kao razlog glasanja za navodnu alternativu. Istini za volju, ni jedna stranka nije zaslužila bošnjačko povjerenje, ali sve druge, makar, ne ponižavaju Bošnjake kao SDP. Kazat će neko: Bošnjaci su sami glasali za poniženje. Da, ali Bošnjaci su medijskim pritiscima raspamećeni i utjerani u tu samomržnju i samoponiženje.

Mrcvarenje Mrnjavčeve smrti
Za ovih bezmalo 15 dejtonskih godina, ne samo da smo se svikli kako Bosne nema na tri četvrtine bh. teritorije, već smo evo ugazili u proces odumiranja bosanstva i tamo gdje su Bošnjaci u većini. Čija je to vlast danas u Sarajevu? Čiji je taj Alija Behmen koji nema ni toliko demokratske kulture da zaustavi primitivnu harangu na svoju prethodnicu, bivšu gradonačelnicu Semihu Borovac, kojoj ne dozvoljavaju ni da bude član nekakve komisije pri Gradskom vijeću? Ni bivšem premijeru Samiru Silajdžiću ne daju da bude član nekakve druge komisije. U obrazloženju inicijative za uklanjanjem bivših sarajevskih čelnika iz nekakvih komisija, Sanja Lazar i Duško Mirjanović (SDP) navode – „nezadovoljstvo građana Sarajeva“. Kakva providna manipulacija! Gdje je to „nezadovoljstvo“ iskazano? Je li bio referendum? To su splačinaste splekte i konstrukcije koje su SDP-u dovoljne za katul-fermane. Dokazao je SDP 2001. kako se (straho)vlada, a evo pokazuje i kako bi opet vladao. Umjesto da „protočnom bojleru“ (kako je Fadil Mandal nazvao neotesanog gradonačelnika Behmena) bude čast da gospođu Borovac ima pri gradskoj vlasti, kao svoju prethodnicu, kao izraz svoje demokratske kulture, on ne može odoliti zovu komunističke osvete, pa makar što će Semihi Boravac skinuti glavu u nekakvoj komisiji u kojoj može sjediti svako.
Da se prisjetimo, sadake radi - a koje je to „nezadovoljstvo građana Sarajeva“? Je li to ono kad su SDP-ove falange hašišara i tabletomana zloupotrijebile ubistvo Denisa Mrnjavca pa organizirale divljačke proteste tražeći ostavku Borovac i Silajdžića, iako lokalne vlasti nisu nadležne za bezbjednost? Prije neki dan su u tuzlanskom parku napadnute dvije djevojke, pa je omladina protestirala na pravoj adresi, pred zgradom MUP-a. Paradoks je da su proteste organizirali isti oni SDP-ovi hašišari koji su u Sarajevu tražili ostavke Borovac i Silajdžića. Ili, u Sarajevu je i danas jednako loša bezbjednosna situacija, ali hašišari ne traže ostavku Alije Behmena. Jer oni su plaćeni da misle dejtonskom glavušom.
Nije im bilo dosta što su ideološki mrcvarili Mrnjavčevu smrt, već evo su sad smislili da jednoj od glavnih ulica u Sarajevu dadnu ime: Ulica Denisa Mrnjavca. Inicijativu je odoborila Komisija za obilježavanje povijesnih ličnosti, jer bezbeli niko pametan nema hrabrosti reći: Oslobodite uspomenu od ideoloških megalomanija! Ipak, ravnatelj Katoličkog školskog centra Ivica Mršo kaže: „Ne bih volio da neka sporedna ili slijepa ulica nosi ime Denisa Mrnjavca“. A da li bi odgovarala Obala Kulina bana?

Alternativom do slobode
Slučaj Denisa Mrnjavca je dobra ilustracija da se vidi dokle seže morbidnost SDP-ovih vlasti. Otud je normalno da SDP-ove vlasti u Sarajevu i Tuzli nagrađuju emisiju „60 minuta“, kao najistureniji balkanski minobacač islamofobijskog fašizma. Zalud što su Bošnjaci sjedinjeno, kao rijetko kad, kroz stotine tekstova i saopćenja, kazali da ih vrijeđa ova emisija, SDP-ove vlasti žele baš nagraditi to što vrijeđa Bošnjake.
Ko to vlada gradovima koje smatramo odbranjenim? Čija je to vlast koja nagrađuje i forsira vrijeđanje Bošnjaka? To je vlast Draže Mihailovića, Mladića i Karadžića, Ante Pavelića, Šuška i Bobana! Ovim gradovima u kojima se još čuje ezan, gdje još mislimo da nas ima, ovladali su srpsko-hrvatski okupatori i njihovi podanici. Vladaju medijima, pravosuđem, policijom. Bošnjačko traženje jednakopravnosti stoga je subverzija, podrivanje sistema, neprijateljski akt. Ovaj okupatorski sistem u svome programu nema ravnopravne Bošnjake. Nisi Bošnjaci krivi što će morati graditi alternativni sistem – nacionalnih, obrazovnih, informativnih, ekonomskih institucija - kako bi izborili demokratsku slobodu svoga životnog prostora.
Nije problem u Bošnjacima koji čeznu Bosnu, žive bosanstvo, nude toleranciju, problem je u bijednicima koji jednakost sa Bošnjacima doživljavaju kao svoje nacionalno poniženje. (Objavljeno u „Saffu“, 3. IV 2009.)