Sulejman Tabaković Genocid i ratni zločin pljačke, metafore su načina kako je BiH kao međunarodna priznata država trebala nestati koncem 20. i početkom 21. vijeka. U Bosni i Hercegovini su pale maske i sva religijska, moralna i pravna utemeljenja modernoga svijeta: od Opće deklaracije o pravima čovjeka UN-a, preko Ženevskih konvencija o zaštiti žrtava rata s dopunskim protokolima, Konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima od 1949. godine, Konvencija o zaštiti građanski osoba u vrijeme rata, ostalim Konvencijama, Protokolima i pravnim izvorima moderne Evrope.

U povodu 19. marta - dana potpisivanja Washingtonskih sporazuma i zatvaranja logora u Hercegovini u Mostaru je održana Akademija "Da se ne zaboravi, da se ne ponovi". Moderatori i govornici između ostalih su bili Amor Mašović, Nataša Kandić i Sulejman Tabaković, čije obraćanje u cjelosti prenosimo. Učesnike akademije i goste je pozdravio dr. Haris Silajdžić, član Predsjedništva BiH.

Rat se definira kao skup nasilnih čina kojima jedna država želi drugoj nametnuti svoju volju.
Kad ne bi bilo ratova poklali bismo se među sobom. Zato svaka pametna carevina potraži neki način, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nemaju, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo od poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti. I nikada neće biti drugačiji, - rekao je Meša Selimović u romanu "Tvrđava".

Uz rat idu i ratni zločini, a oni se definiraju kao krivična djela koja podrazumjevaju: napad na civilno stanovništvo, naselje ili pojedine civilne osobe, ubijanje, mučenje, namjerno nanošenje osobi tjelesnog ili duševnog bola, preseljenje, prisilno prevođenje na drugu vjeru, prisiljavanje na prinudni rad, pljačkanje imovine stanovništva...
Strahote svjetskih i drugih ratova potakle su svijet na donošenje ratnih konvencija koje su ustanovile pravila rata, Ženevske i druge konvencije i Protokoli kojima su predviđene i kazne za takva ponašanja. Konvencija za zaštitu kulturnih dobara od 14. svibnja 1954. godine; Je Konvencija o zabrani vojne ili bilo koje druge neprijateljske uporabe tehnika koje mijenjaju životnu sredinu. Sve ratne Konvencije se primjenjuju na prostorima BiH. kao i Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, sastavljena u Rimu 4. studenoga 1950. godine s odredbama Protokola na Konvenciju.
PRVI PROTOKOL u Članaku 1.kaže
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

u Članaku 3. kaže:
ZABRANA PROTJERIVANJA VLASTITIH DRŽAVLJANA 1. Nitko ne smije biti protjeran, upotrebom bilo pojedinačnih bilo kolektivnih mjera, s područja države čije je državljanin. 2. Nitko ne smije biti lišen prava da uđe na područje države čiji je državljanin.
Iracionalna mržnja prema Bosni kroz postupke sudionika tog rata otkrila je pravo lice, i skinula veo sa vrlo ciljanog i osmišljenog projekta kojim je BiH trebalo izbrisati sa karte svijeta, Evrope i Balkana usprkos preuzetim konvencijama. BiH Jedina je država iz sastava bivše SFRJ koja je kroz povijest jedina imala sve pravne i političke atribute državnosti po modernoj političkoj teoriji. BiH jedina je država u svijetu koja je imala protiv sebe vanjsku agresiju: krnje Jugoslavije i Hrvatske te unutarnju agresiju HZ HB i RS-a. Ponovo se pokazalo da narod koji želi opstati i koji se brani da ni ovakav okrutna agresija i unutarnja izdaja ne mogu uništiti državu kao što je BiH.

Godisnjica od potpsivanja zatvaranja zloglasnih hrvatskih logora u Hercegovini i potpisvanja Washingtonskog sporazuma Stari most Moderatori Akademije u Mostaru: Sulejman Tabaković, Nataša Kandić i Amor Mašović Obraćanje Harisa Silajdžića Publika na skupu Sastanak nakon skupa

Kreatori i provoditelji ideje o nestanku BiH zaboravili su da je povijest učiteljica života i da su se na ovim prostorima ne tako davno događala etnička čišćenja. Zaboravili su u svojoj mržnji kako su prošli provoditelji tih zločina, začudo niti strahote drugog svjetskog rata sa ovih prostora nisu dali nikakvu povijesnu poduku ljudima ovog prostora.

Ali podsjećam da je povijest alem koji na staklu urezuje slova i figure koji se ne mogu izbrisati.

Kako se može objasniti ksenofobiju 90.- tih na prostorima Balkana, a posebno u BiH , kako naći opravdanja za konc- logore, za progone, pljačku, za vjerska ubijanja…? Kako čitati patnje ljudi koji su prošli te strahote konc- logora, odabrani samo zbog svoje virtualne različitosti određeni i osuđeni bez suda da prođu, a neki i da prežive pakao.
Da li su se građani u BiH za vrijeme tog ludila mogli pozivati na religiju, moral, zakone , konvencije, povelje, i pravno nasljeđe UN –a, svijeta, Evrope i BiH? Mislim da ne, nitko ih nije čuo. Da li je ovo bio i vjerski rat? Parafrazirat ću baron de MONTESQUIEU koji je rekao:
Priznajem da su historije pune priča o vjerskim ratovima. Ali pri tom treba imati jedno na umu: te ratove nije izazvalo mnoštvo vjera, već nesnošljivost one vjere koja je sebe smatrala vladajućom.
Svako prizivanje i svako pozivanje i zagovaranje ljudskih prava, kao velike ideje našeg doba, krajnje je nezahvalno u BiH, gdje su nakon drugog svjetskog rata, ispisane najmračnije stranice povijesti Europe, gdje je u stvarnosti odsviran requiem ljudskim pravima i međunarodnim standardima, gdje je do krajnjih granica poniženo ljudsko dostojanstvo.
Genocid i ratni zločin pljačke, metafore su načina na koji je način BiH kao međunarodna priznata država trebala nestati koncem 20. i početkom 21. vijeka.
U Bosni i Hercegovini su pale maske i sva, religijska, moralna i pravna utemeljenja modernoga svijeta: od Opće deklaracije o pravima čovjeka UN-a, preko Ženevskih konvencija o zaštiti žrtava rata s dopunskim protokolima, Konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima od 1949. godine, Konvencija o zaštiti građanski osoba u vrijeme rata, ostalim Konvencijama, Protokolima i pravnim izvorima moderne Evrope.

Nećemo ići u neku davnu prošlost podsjetit ćemo se samo međunarodno relevantnih argumenata uz ne tako davne datume u povijest BiH, bez emocija i svojatanja prava na BiH , nekih datuma koji determiniraju BiH od 1878. godine kao političkog i pravnog subjekt međunarodnog poretka:

1878. Mart; San Stefanski mir. U ratu sa Rusijom Porta je bila prisiljena prihvatiti nepovoljan San Stefanski mir u martu 1878. godine. Za BiH je bila predviđena autonomija u okviru Osmanskog Carstva.
1878. Berlinski kongres; BiH pod austrijskim protektoratom, tim ugovorom je cementiran status BiH na njenom putu kao političkog i Ustavno pravnog subjekta na Balkanu , Evropi i Svijetu.
1918. Osnivanje narodnih vijeća u BiH i drugim zemljama. Balkana BiH ulazi u prvu Jugoslaviju
1921. Vidovdanski ustav; Paragraf 135. tzv. turskim paragrafom o statusu BiH u Kraljevini Jugoslaviji u okvirima Berlinski ugovora, a BiH u svojim tadašnjim i sadašnjim granicama, cime joj je zagarantirano teritorijalna cjelovitost.
1936. Novim ustavom Kraljevine Jugoslavije suprotno međunarodnom ugovoru iz Berlina BiH je kratko administrativno podijeljena stvaranjem Banovina koje su najavile težnju Hrvatske i Srbije za teritorijem BiH koji se pokušao realizirati 90. tih godina.
BEČKA KONVENCIJA O PRAVU MEĐUNARODNIH UGOVORA daje tumačenje tog neuspjelog pokušaja prekrajanja teritorija BiH suprotno citiranom ugovoru.
1943. 25. i 26. novembra; 1. zasjedanje ZAVNOBiH-a u Mrkonjič-Gradu i tada se BiH izjasnila za federativno uređenje Jugoslavije
1943. 29. novembra; u Jajcu održano 2. zasjedanje AVNOJ-a, početak druge Jugoslavije. Ozakonjena odluka o Jugoslavenskoj federaciji.
1945. 26. do 28. aprila 1945; 3. zasjedanje u oslobođenom Sarajevu, ZAVNOBiH –a konstituira Narodna skupštinu BiH, a istovremeno je već 28. aprila osnovana Narodna vlada BiH.
1946. Izglasan prvi Ustav Narodne Republike BiH.
1963. izmjenama Ustava Jugoslavije u BiH priznat šesti narod
1968. februara; Sedamnaesta sjednica CK SK BiH je održana i najavila je novu etapu u BiH. Osim sto se u njenim zaključcima po prvi puta jasno definira da su Muslimani poseban narod u BiH, amandman IX na postojeći ustav, nakon čega se u popisu 1971. godine i tretiraju kao zaseban narod.
1974. Donesen novi Ustav SFR Jugoslavije koji prvi puta daje zakonsko pravo Bošnjacima (muslimanima), trećoj po veličini nacionalnoj zajednici u Jugoslaviji, status posebnog naroda.
1991. Badinterova komisija potvrđuje državnost i međunarodno priznate granice BiH
1992. 29. februara do 1. marta; - Referendum o nezavisnosti u BiH, bojkotiran je od jednog dijela srpskog naroda u BiH, ali kako god, 66% od naroda glasalo je za nezavisnost i da želi zajednički da živi u BiH;
1992. 3. marta; objavljeni su rezultati referenduma u BiH: glasalo je 63,4% ukupnog biračkog tijela, od čega 92,68% potvrdno, a 0,19% odrečno
1992. 6. aprila; Evropska zajednica priznala nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, a SAD priznaju BiH, Hrvatsku i Sloveniju.
1992. - 08. aprila: proglašena je ratna opasnost u BiH odlukom predsjedništva BiH
1992. 21. maja, Bosna i Hercegovina je primljena u UN
1992. 22.juna, Predsjedništvo BiH objavilo ratno stanje u državi.
1992. juna, proglašena Herceg-Bosna.
1993. januara, Vans-Oven Plan podjele BiH ili,
1993. ljeto-jesen, ljeto 1993, krajem septembra na Jadranu na nosaču aviona "Invisible" britanske mornarice. Međunarodna Zajednica je pokušala ubiti ideju o višenacionalnoj Bosni,
1994. 18. marta, smirivanje sukoba i rata Hrvata i Bošnjaka, ugovor u Washingotonu i zatvaranje logora. 19.mart
1995. Genocid u Srebrenica –
1995., ”Oluja" koja je bila uvod u daljnje pozicioniranje unutrašnjeg uređenja BiH
1995. 21. novembra, u Daytonu, SAD, potpisan mir u BiH
1996. 08. januara, Predsjedništvo BiH donijelo odluku o prestanku ratnog stanja.
1997. 28. Februara, Prizivni sud u Parizu potvrdio je zaključak tzv. Badinterovog povjerenstva da SR Jugoslavija, odnosno Srbija i Crna Gora, nisu jednini nasljednici bivše, druge Jugoslavije, nego da su to također i Hrvatska, BiH i Makedonija
2001. Beč potpisan ugovor o sukcesiji republika bivše SFRJ
2004. Stupio na snagu ugovor o sukcesiji sa svojim Anexima.

Podsjećam, na pravno relevantne fakte koje u međunarodnom pravu ima proglašenje ratnog stanja, koje je jedino BiH na prostorima SFRJ proglasila. Ratno stanje je proglašeno 22.juna 1992. godine, a prestanak tog ratnog stanja proglašeno je 08. 01 1996. godine.
Međunarodna pravila nalažu da nakon završetka rata svi se ugovori, zakoni i donesene mjere moraju poništiti ili konvalidirati. Na to su zaboravili svi sudionici u BiH pa i međunarodna zajednica.
Konvalidirati se mora i Dejtonski sporazum o prestanku rata jer je sklopljen prije proglašenja završetka ratnog stanja, tako kažu međunarodni uzusi, jer u njemu nisu prejuducirani modaliteti proglašenja završetka ratnog stanja po formalnoj objavi organa koji je proglasio ratno stanje, Predsjedništva BiH.

Bečka konvencija iz 1969. O pravu međunarodnih ugovora, pridružena Povelji UN, smatra ništavnim ugovore suprotne međunarodnom pravu, dakle suprotne Povelji UN. Za BiH je bitno da član 53. spomenute konvencije smatra ništavnim čak i ugovore koji su dobrovoljno doneseni, ako su suprotni međunarodnom pravu. Kao ugovor, Dejtonski sporazum je eklatantan primjer, jer je suprotan citiranoj konvenciji.
Kreatori i sudionici ratnih zbivanja u BiH odgovorni, su za svoja nedjela i zlodjela prema međunarodno utvrđenim pravilima ratovanja sa svim posljedicama.
Međunarodna pravila u Konvencijama o ratnim događanjima na ovim prostorima su precizne o posljedicama ponašanja suprotna utvrđenim pravilima.Događanja 90.tih na prostoru BiH te Mostara posebno su događaji o kojima se uporno šuti, ali u toj gromoglasnoj tišini posljedici šutnje, kao da se čuju glasovi: oduzeli ste nam rat ali ne i mržnju i ono što smo pokrali.
Da li je na ovim prostorima otvaranjem logora i sustavnim protjerivanjem i pljačkanjem civilnog stanovništva počinjeni elementi genocida?

Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, u svojim odredbama kaže u

Članaku II
U ovoj Konvenciji genocid znači bilo koje od slijedećih dijela učinjeno s namjerom da se potpuno ili djelomično uništi jedna nacionalna , etička, rasna ili vjerska skupina.
a) ubojstva članova skupine
b) nanošenje teške tjelesne ili psihičke povrede članovima skupine
c) namjerno podvrgavanje skupine takvim uvjetima života koji bi trebali dovesti do njenog potpunog ili djelomičnog uništenja
d) nametanje takvih mjera kojim se želi spriječiti rađanje u okviru skupine
e) prisilno premještanje djece iz jedne skupine u drugu

Predviđena kazna za ponašanje u ratu sudionika koji ostvaruju biće tog kaznenog dijela u
Članaku III
Kažnjiva su ova djela:
a) genocid
b) planiranje da se izvrši genocid
c) neposredno i javno poticanje da se izvrši genocid
d) pokušaj da se izvrši genocid
e) suučesništvo u genocidu
Konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima iz 1949. godine, kao i Konvencija o zaštiti građanski osoba u vrijeme rata, s Protokolima 1. i 2.

u Članaku 2. kaže:
Osim odredaba koje treba da stupe na snagu još za vrijeme mira ova će se Konvencija primjenjivati u slučaju objavljenog rata ili svakog drugog oružanog sukoba koji izbije između dvije ili više visokih stranaka ugovornica, čak i ako jedna od njih nije priznala ratno stanje.
Konvencija će se isto tako primjenjivati u svim slučajevima okupacije čitavog ili dijela područja jedne visoke stranke ugovornice……
Ako jedna sila u sukobu nije stranka ove Konvencije sile stranke Konvencije ipak će ostati njome vezane u svojim međusobnim odnosima. One će, osim toga, biti vezane Konvencijom prema toj sili, ako ta sila obuhvaća i primjenjuje njene odredbe .

Članak 3,
U slučaju oružanog sukoba koji nema međunarodni karakter i koji izbije na području jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka stranka u sukobu bit će dužna primjenjivati bar slijedeće odredbe:
1. Prema osobama koje ne sudjeluju neposredno u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe onesposobljene za borbu zbog bolesti, rana, lišenja slobode ili bilo kojeg drugog razloga, u svakoj će se prilici postupati čovječno, bez ikakvoga nepovoljnog razlikovanja utemeljenog na rasi , boji kože, vjeroispovijesti ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovinskom stanju ili bilo kojem sličnom kriteriju.
U tom su cilju prema gore navedenim osobama zabranjeni i zabranjuju se u svako doba i na svakom mjestu, slijedeći čini:
a) nasilje protiv života i tijela, osobito sve vrste ubojstva, sakaćenja, okrutnog postupanja i mučenja
b) uzimanje talaca
c) povreda osobnog dostojanstva, osobito uvredljiv i ponižavajući postupci
d) izricanje i izvršavanje kazni bez prethodnog suđenja pred redovnim ustanovljenim sudom, koja pruža sva sudska jamstva priznata kao nužna od civiliziranih naroda…

Članak 4.
A. Ratnim zarobljenicima , u smislu ove Konvencije jesu osobe koje pripadaju jednoj od slijedećih kategorija, a koje su pale pod vlast neprijatelja:
1. pripadnici oružanih snaga jedne strane u sukobu, kao i pripadnici milicija i dobrovoljačkih odreda koji ulaze u sastav tih oružanih snaga.
2. pripadnici ostalih milicija i pripadnici ostalih dobrovoljačkih odreda, pripadnika organiziranog otpora koji pripadaju jednoj stranci u sukobu……..
Koji ispunjavaju slijedeće uvjete:
a) da im na čelu stoji osoba odgovorna za podčinjene
b) da imaju određeni i na daljinu uočljiv znak raspoznavanja
c) da otvoreno nose oružje
d) da se u svojim operacijama pridržavaju zakona

U zemlji mržnje, jer je u Bosni, htjeli mi to priznati ili ne, desila se dirigirana mržnja dokaz tomu je mržnja koja se odražavala prema svemu : kućnom pragu, prema zemlji u kojoj si rođen, prema komšijama, prema svom vlastitom identitetu, prema drugoj religiji, prema bračnom drugu, ako je druge vjere pa i vlastitoj djeci ako su se opredijelila za drugu stranu. Mrzio se čak i Most u Mostaru i sakralni objekti jer su simbol prošlih vremena, a najviše je bilo mržnje prema onima građanima koji nisu umjeli da mrze.
Na ovim prostorima bilo je dovoljno religija za mržnju, ali nedovoljno da bismo voljeli jedni druge.
Mržnja kao vječita negacija, je oblik atrofije ličnosti, svega ljudskoga koja ubija sve osim same sebe. Mržnja se u BiH javila i kao eho zastarjelog gnjeva koji je tinjao prikriven od srednjeg vijeka i neostvarenih ciljeva križarskih ratova podgrijan novom željom o podijeli BiH.
Samo inzistiranje na utvrđivanju istine i kažnjavanje svih, ne samo izvršitelja nego i kreatora ovog zla nadam se, posljednjeg križarskog rata na prostorima BiH moći će međunarodno priznatoj BiH i svim njenim građanima otvoriti vrata budućnosti bez trauma.
Katarza građana BiH bit će kad shvate što se to dogodilo u tim mutnim vremenima, ali bez naše i vaše istine. Jer istina je jedna, istina je subjektivni odraz objektivne stvarnosti i ona treba vratiti vjeru u vlasništvo i pravednost građanima BiH je prvenstveni cilj koji može dovesti do smirenja prostora. Istina je građanin neba i jedina sjedi kao gost za stolom s bogovima. Kako rekoše mudraci
Međutim, na ovim prostorima nije bio samo na djelu pokušaj da se izvrši genocid stvaranjem logora ii ubojstva članova skupine, namjernog podvrgavanja skupine uvjetima života koji bi trebali dovesti do njenog djelomičnog ili potpunog uništenja.
Na ovim prostorima je izvršen ratni zločin pljačke imovine civilnog stanovništva kao primarni zločin, i primarni cilj rata. Rat je bio sredstvo, poluga za navedenu pljačku, kolateralne žrtve su bila ubojstva, logori i razaranja koja su trebala prikriti osnovni projekt pljačka društvene imovine u tranziciji.
Pitanje pljačke imovine civilnog stanovništva, što je jedan od modaliteta počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva može biti problematizirano u okvirima ranije istaknutog. Naime, ne smije se svako postupanje koje rezultira pljačkom civilnog stanovništva, a koja je kao takova zabranjena odredbama međunarodnog prava, podvoditi pod pojam ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Da bi se moglo raditi o ovom kaznenom djelu, sud je dužan utvrditi poseban oblik namjere pojedinca koji poduzima radnje pljačke. Ta namjera nije samo u pribavljanju protupravne imovinske koristi, već ona mora sadržavati i dodatne elemente tj. da takav pojedinac vrši pljačkanje civilnog stanovništva koje je njemu inferiorno, te da se takva radnja provodi u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije i to upravo sa ciljem radi kojeg je taj rat, oružani sukob ili okupacija i poduzeta od strane vojne sile kojoj takav pojedinac pripada. Dakle za ova kaznena djela traži se utvrđenje posebnog oblika namjere pri postupanju optužene osobe.

Pa idemo utvrditi taj poseban oblik ratnog zločina koji je strašniji od ubojstava jer ima dalekosežnije posljedice.
Planirajući ovaj rat kao sredstvo za pljačku društvene imovine kao ustavne kategorije po Ustavu iz 1974. godine kreatori i provoditelji su smislili i proveli taj dogovorni rat dogovornih politika UDBE KOS-a i političkih struktura u svim republikama bivše SFRJ.
Da je tomu tako vidimo tko su ljudi koji su u doba rata bili istaknuti igrači i koji su se obogatili pod pokroviteljstvom dogovorene politike. Ljudi vezani: za crkvu svih konfesija, za vojsku, miliciju, KOS, UDBU i politiku. Zašto to tvrdima? Zato što su samo uvezane strukture po čitavom teritoriju mogle djelovati zajedničkim metodama i ostvariti plan pljačke ovakvih razmjera.
Što se opljačkalo? Društvena imovina pred tranziciju, dakle imovina svih nas, državna imovina je bila zajednička imovina u JNA SIP, ŽTP, ostalo: stanovi, poduzeća, tvornice, banke, odmarališta, osiguravajuće kuće, zemljišta, hoteli, predstavništva u drugim republikama, benzinske pumpe, mirovinski fondovi, zdravstveni fondovi, bolnice, imovina društveno političkih zajednica, SUBNOR, imovina SK, Soc. Saveza, pa čak i PTT koji je u vlasništvu građana bio u 100% vlasništvu.
Kralo se donošenjem zakona koji nisu mogli biti provedeni za vrijeme rata, ali su se provodili prema potrebi ratnih elita. One su donijele te zakone za svoje potrebe pljačke svojih dojučerašnjih drugova, komšija. Oni su pokrali vlasništvo svi nas, svojih rođaka, komšija prijatelja, neprijatelja pa i sebe samih.

Rat kao sredstvo trebao je zastrašujućim metodama prikriti cilj, a to je pljačka i grabež. Projekt je bio razvlašćivanje većine od strane ratnih elita i stvaranjem jednog malog sloja bogatih, što se i postiglo.
Kolateralne žrtve su ubijeni, u dogovornom ratu, silovani, ubijeni u logorima, umrli od posljedica stresa, od posljedica ranjavanja. Razrušeni domovi, porušeni mostovi, porušeni vjerski objekti, raseljeni, protjerani, što veće strahote onemogućit će povrat opljačkane imovine. Što više zločina i ubijenih manje će biti za vratiti mislili su projektanti i izvršitelji.
Izričem ove pravne fakte kao Optužbu za sve te ratne profitere koji nisu mogli steći u doba mira za tristo godina i šesnaest generacija ono što im je pošlo za rukom u ovom dogovorenom ratu.
Kazna civiliziranog svijeta je potpisani i ratificirani ugovor o Sukcesiji država bivših republika SFRJ koji je stupio na snagu 03.06.2004. godine, a koji je zaprepaštena zapadna demokracija nametnula balkanskom paklenom krugu. Usvojite i provedite ovaj ugovor u interesu građana vlasnika, bio je nalog zapadne demokracije. Ovim ugovorom, postavljeni su instrumenti za vraćanje opljačkanog i pokradenog vlasništva kao i procesuiranje ratnih profitera primjenom međunarodnih standarda te konvalidacijom zakona i njihovih učinaka na području novonastalih država.
Jedno od poglavlja koje treba prihvatiti za ulazak u EU svake države nastale nakon raspada SFRJ zove se poglavlje 23. pravo i pravda u njegovom ispunjenju rješenja su za vraćanja vlasništva vlasnicima, nezakonito stečenog u ratnim uvjetima. Zaštita vlasništva na kojem počiva zapadna demokracija je ugrađen i u ovaj ugovor o pitanjima sukcesije koji u njegovom Aneksu- G u kojem stoji:

Članaku 1.
Privatna imovina i stečena prava građana i drugih pravnih osoba SFRJ države slijednice štitit će se u skladu s odredbama ovog Aneksa.

U Članaku 2.
(1) (a) Prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi slijednici na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imali pravo na dan 31. prosinca 1990. priznat će se, te će biti zaštićena i vraćena od te države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivalište tih osoba. To uključuje osobe koje su, nakon 31. prosinca 1990. stekle državljanstvo ili mjesto boravka ili prebivalište u nekoj drugoj državi, a ne u državi slijednici. Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava.
(b) Bilo kakav navodni prijenos prava na pokretnu i nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. prosinca 1990. i zaključen pod prisilom ili protivno pododjeljku (a) ovoga članka, bit će ništav.
Usvojeni Protokoli 1., Protokol 12. na Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda uz još mnoge međunarodne akte štite privatno vlasništvo i stoje na raspolaganju pojedincima i institucijama u zaštiti vlasništva građana. Treba ih samo primijeniti.
Ratificiranjem citiranog ugovora sve izvedene pljačke kao i ratni zločin pljačke za vrijeme ratnog stanja i pljačke vlasništva kao posljedice ratnih zbivanja i nezakonitog ponašanja na štetu vlasništva građana moraju se poništiti. To je instrument u rukama institucija države i predstavnika građana u institucijama države. Oni koji to neće provesti sudjeluju u korupciji na štetu svi opljačkanih građana. Prije pristupanja EU će to morati napraviti samo što će njihova šteta prema građanima biti veća.
Navedeni međunarodno kvalificirani instrument u zajedništvu sa nacionalnim pravom daju mi za pravo vjerovati kako se ratni zločini pljačke za vrijeme rata i pljačke protjeranih građana na ovim prostorima za vrijeme i nakon rata mogu se efikasno riješiti. Ono što se ne može vratiti, to su ljudski životi i patnje koje su preživjeli i trpjeli. Ti ratni zločini kao i zločini pljačke vlasništva ne zastarijevaju. Presudama počiniteljima za pojedinačna i masovna ubojstva ovog strašnog rata mogu se ublažiti patnje preživjelih, da dožive satisfakciju nevinosti. Bez presuda ratnim profiterima, pljačkašima u doba rata, oduzimanjem ratnim profiterima i pljačkašima u pretvorbi i privatizaciji nezakonito stečene imovine, kao posljedica ratnog i poslijeratnog zločina nema mira i nema povratka to je jedini put ozdravljenja BiH. Mora se vratiti opljačkano vlasništvo građanima iz ratnih i poratnih vremena rata u BiH. Jasno i glasno se mora reći građanima da su opljačkani od strane udružene zločinačke organizacije koja je planirala i izvela pljačku njihovog vlasništva ratnim zločinom.
Bez ovih rješenja nema katarze i nema smirenja za građane BiH i države BiH
Samo pravna država BiH može svojim građanima osigurati mir i katarzu nakon rata .
I ako mi je poznato da istina donosi neprilike, ipak se ne mogu i ne želimo odreći istine vjerujem da smo zato svi tu da istinu o jednom vremenu svjedočimo zajedno. Budućnost BiH treba svijetlo za sve građane, moramo im sa ovog skupa poslati poruku vjere u bolju budućnosti, vjerujući u ljepšu budućnost BiH.
Svuda se sunce rađa, lijepa svaka je zemlja kao što je Bosna moja na svijetu ljepše nema.