Hamdo ČAMO: Zločin nije samo puko ubijanje, protjerivanje, nestanak ili brisanje sa ovozemaljskog spiska. Centralna Evropa (i još pokoja 'stara' Evropa), u „zoni su nedodirljivih“ sa zakonima u kojima nas uče da je život njihovih mačaka i pasa značajniji od svih života žrtava klasičnog genocida u Bosni i Hercegovini, koji se opet u našem slučaju, nikako ne uklapa u nečiju „definiciju“, kao i poznati problem 'prevoda sa engleskog', gdje genocid eto 'gubi značenje'!?) po kojoj se može svrstati - nikako u genocid, već samo kao - tek puko i prosto definisano istrebljenje, zatvaranje u nekom logoru ('radi vlastite sigurnosti') i 'pomaganje progonom u prolazu'.

Niko se više i ne pita da li je sramota pomisliti, a ne još i izreći nešto, što je u vezi sa diskriminacijom 'bližeg svoga', posebno dojučerašnjeg, a vjerovatno i „starog-novog“ budućeg evropskog, svjetskog ili nekog drugog partnera.

Bosanci širom svijeta skoro da su i oglušili na izjave poput onih da nemamo svog jezika, da trebamo da smo sretni što smo živi, da se urazumimo i shvatimo poruke koje nam svijet šalje, da sve blago izrečene osude nose poruku istih, da zakon ima dvije mjere, za one „gore“ i one „dolje“. Oni „gore“ pišu i donose zakone (za one „dolje“), koji za njih - usput budi rečeno - ne vrijede, te da je za jedne zločin dopušten, čak i poželjan, a (mi) drugi, samo smo mjera - čiji životi služe kao puki ekvivalent njihova nihilizma.

Poruke su jasni – ipak, opasni signali
Međunarodni sud postoji! Da! I, on šalje - više nego jasne signale. Genocid je, gledajući sa aspekta planetarnog preživljavanja - poželjan! Teško dokaziv, malkice kažnjiv, dakle...!? Kada je u pitanju opstanak ili nastanak države... cijena tuđeg života je mala!

Dok je ubijanje trajalo (Samo je Sarajevo bilo u okruženju četiri godine, onoliko – koliko je trajao cijeli Drugi svjetski rat! Sarajevska opsada sa 1.425 dana jedna je od najdužih u historiji. Za vrijeme opsade 'prosječno’ je palo 'samo' 329 granata dnevno na Sarajevo. Rekord od 3.777 ispaljenih granata uknjižen je 22. jula 1993. godine. 35.000 zgrada u Sarajevu je srušeno. Gubici od 11.000 ljudi (među njima 1.601 djece), 50.000 djelomično i teško ranjenih. Broj stanovnika pri kraju opsade 1995. godine smanjio se na 250.000.), nad Bosnom i Hercegovinom svijet diže embargo na uvoz oružja, ali (kao slučajno!) embargo nije i nad 'uvozom' mudžahedina?! Samo mali broj izabranih je možda znao njihovu tadašnju 'upotrebnu vrijednost'. Do danas nije razjašnjeno to pitanje i ono će poput Demaklova mača da visi nad časnim glavama svih nas, nešto kao 'crna hipoteka', dok se to pitanje jednom za sva vremena ne riješi. Čim prije, tim bolje. Ako se ikada riješi. Svakako da je čudno da oružje nije moglo da uđe u zemlju, ali oni jesu?! I, to na kamionima onih koji su smislili, dogovorili, organizovali i dijelom 'nadgledali' embargo! Ko zna da odgovori, zašto se dozvoljavao 'prolaz' njih 1000-2000 u vrijeme kad BiH, sa više od 150.000 boraca, nije trebala ljude, ali je zato trebala naoružanje?! I, ono malo što je trebalo da se uruči na adresu u BiH, zna se gdje je završilo.

Zločin nije samo puko ubijanje, protjerivanje, nestanak ili brisanje sa ovozemaljskog spiska. Centralna Evropa (i još pokoja 'stara' Evropa), u „zoni su nedodirljivih“ sa zakonima u kojima nas uče da je život njihovih mačaka i pasa značajniji od svih života žrtava klasičnog genocida u Bosni i Hercegovini, koji se opet u našem slučaju, nikako ne uklapa u nečiju „definiciju“, kao i poznati problem 'prevoda sa engleskog', gdje genocid eto 'gubi značenje'!?) po kojoj se može svrstati - nikako u genocid, već samo kao - tek puko i prosto definisano istrebljenje, zatvaranje u nekom logoru ('radi vlastite sigurnosti') i 'pomaganje progonom u prolazu'.

Rad pravnika u Nirnbergu je definitivno - bez premca
Na suđenju u Nirnbergu 1946. (Njemačka), zločinima počinjenim od strane njemačkih nacista, vojni sud je jasno postavio - ko je napravio zločin, ko je bio žrtva. Sud je zločin osim pojedinaca, postavio i proglasio kao zločinačke organizacije, nacističku partiju, njenu policiju.

'Naš slučaj' je maglovit i metereološki nije sasvim jasan. Pravno jeste, ali politički još uvijek nije.

I, svi znamo zašto nije!

Demokratski sud u Den Haagu, sa izabranim i ne možemo reći - prosječno školovanim kadrom, nakon 13 godina, nije u stanju da postigne rezultate približnom brzinom u kojima je jedino žrtvama rata jasno – okrivljeni za zločine kažu da nisu krivi i u dokazivanju njihove krivice 'sud ima velikih problema' u proglašenju jasnog zločina, zbog čega – niko navodno ne zna! Svoj trud sud fino naplaćuje. Svi vukovi siti, a ovce ostaju ovce – misle oni.

Mada sve više liči na onu: “Kad lav ubija i kojot profitira!“

(Pa, gdje da propuste takvu priliku.)

Okrivljeni, za razliku od svojih žrtava, žive desetljećima u finim zatvorima, pišući knjige, sjećanja i memoare, dobivajući čak i rođendanske torte. Kazne, umjesto da se adiraju, bivaju na veliko zaprepaštenje svijeta i sviju nas, još i smanjene. Uračuna li se vrijeme provedeno u zatvorskoj jedinici, od 30 prvoproglašenih godina kazne, umanjuje se na 20 godina, minus zadnjih deset, ostaje još deset godina zatvora, a za „dobro ponašanje“ umanjit će još pet – i naš (ovaj put još bogatiji) zločinac i krvnik, naredbodavaoc i planer, osuđen je samo za organizovani progon Bošnjaka (genocid je komplikovaniji pojam). Na slobodi je za pet godina, ako ne i prije. Pravda demokratskog suda je zadovoljena. Ista osoba može da se posveti i uključi u planiranju progona mladih, novih generacija. A, majke kosti svoje djece, muževa i kćeri još uvijek traže.

Oko 200.000 naših ljudi fali i majkama svijeta je sasvim svejedno kako će se ubistvo njihovih najmilijih definisati, a više nego očito je, da nisu poginuli u saobraćajnoj nesreći, već pred strojem do zuba naoružanih jedinica (i onih iz Republike Srbije), koji i danas šalju jasne poruke, u skladu sa ponašanjem „nedodirljivih“ na evropskoj sceni, koji nikako ne odustaju od puta programa stvaranja Velike ove ili Velike one. Naši susjedi. Prve komšije. Naši najmiliji, ne brojevi, već imena, očevi, braća, sestre, djeca, čije kosti još uvijek skrivene leže po nepoznatim grobovima, dok su zločinci još uvijek na slobodi.

Sa druge strane, Međunarodnom sudu u Den Haagu nije baš ni jednostavno donijeti presudu kojom bi se ugrozila i otkrila 'uloga mnogih onih' koji su i postavili ovakav teatar. Da je baš i nezvistan takav sud, nešto i nije.

Mi ćemo se i dalje osjećati poput „modernih Indijanaca“, razbacanih širom svijeta. Da, poželjno je da se svi vratimo, ali gdje da se vratimo?! Na šta i gdje?! Kuće su uništene, uzurpirane, porušene. Posla nema, kriza je, a škole nose neka druga imena. Svi pametni rokovi povratka su odavno prošli i već su dugo mrtvo slovo na papiru. Programi, ako i postoje, fondovi su im davno opljačkani. Progoni se nastavljaju „na suho“. Jedino nove i obnovljene bogomolje spremne čekaju, da se njihovi mrtvi vrate ili još pokoji obnovljeni most, da sa njegova luka skoči u prohladnu vodu nošeni nekom novom političkom strujom daleko od tog mjesta, koje nije više ono kao prije, iz djetinjstva.

Većina izbjeglica, ko se snašao u tuđini ili nije, svakako je raseljen, što je i bio cilj. Integracije u novim sredinama 'bjelosvjetskih metropola' pretežno nisu uspjele. Zemlje, koje su učestvovale u prihvatanju izbjeglica, aktivno su podržale genocid nad stanovništvom Bosne i Hercegovine, a da su pri tom debelo zaradile, da se i ne pominje. Izbjeglice su uvijek bile unosan posao. Ruševne zgrade su popunjene tamo nekom sirotinjom, kirije su vlasnici pokupili, ako ne direktno od izbjeglica, onda od donacija svjetskih humanitarnih organizacija pri UN. Svi su trljal ruke, a naši opet - glave. Aspirinima je porasla cijena.

Djeca nam ne govore niti 'čisto naš', niti 'čisto njihov' govor – nešto između, jer svojih škola nemamo i nismo bili u stanju da ih imamo. Tako je ostalo i do danas, a kalendar nam pokazuje 2009-tu godinu. Kažu da uvijek fale neke velike pare. Nestale. Za mostove ima!? Za škole nema?! Možda su mostovi stvarno preči od škola, jer svakog rata na njima i bude ubijeno po par hiljada Bosanaca! A, čudno je i to - toliko džemata, a nijedne škole. U međuvremenu su od djece stasale djevojke i mladići. I škole koje su posjećivali i završavali, više su ličile na mjesta o kojima će još biti govora kao o leglima bjelosvjetske 'rasne' diskriminacije.

Jedino je država Bosna i Hercegovina skrojena za nas! Po našoj 'bosanskoj' mjeri. Svi ovi milioni i bogatstva, koja smo eto zaradili do sad, prava su nula u usporedbi sa sve rjeđim trenucima kada se okupi rodbina i prijatelji u sjeni avlije rođene kuće i uz stari adet, u ruci mjedenog mlina iz prošlog stoljeća uz miris bosanske kahve, a ušima odjekuju zvuci sevdalinke i raštimane harmonike rahmetli starog Ređe, istog što ga na sred džade ubi iz zasjede srpska junačina iz snajpera. A, baš tu i na tom mjestu rađale su se i generacijama živjeli sve generacije Ređinih, u ulici Franca Prešerna. Bosna je to bila i ostala.

Mi svoju himnu imamo, čemu onda druge?
Mi svoju zastavu imamo, čemu druge?
Mi svoju boju imamo.
I, cvijet.
I, na kraju...

Zašto nam konačno svijet samo jednom ne udovolji i ne pošalje, umjesto tolikih predstavnika i jednu predstavnicu?