Elifa KRIJEŠTORAC Na ivici jedne kamene ploče plakala je otkinuta nevjestina glava. Stotinu avaza, između kojih je poznala i Mehrunov, nije spriječilo Mehrunovu majku da učini ono što je naumila. Prišla je i podignuvši je visoko svom snagom hitnula je ka tihoj i dubokoj rijeci. Odmah zatim pojavio se pun mjesec i dolinom se prostrla mrtva tišina.

Poslije sabah namaza, jedva se podigla sa sedžde. Mehrun je kao i svakoga jutra stajao na pragu sobe, tek toliko da joj svojim prisustvom kaže da jedva čeka doručak.
Tamo u toplom mutvaku mirisala je tek pečena pogača izdišući na poklopcu sača, na koju je Mehrunova majka bijaše spustila da se hladi.
- De, Mehrune! - reče mu majka, pokazujući mu rukom sofru. Mehrun sjede.
U tom momentu jedan snop sunčevih zraka uskoči kroz kanat malenog pendžera i kao da mu je tako bilo naređeno, mirno se smjesti na Mehrunovuo rame. Od tog rumenog sunčevog žada njegovi obrazi dobiše boju, a prelijepa gusta i crna kosa postade sjajnija od čohe. Majka ga pogleda ispod oka i prvi put zaključi kako su mu obarazi malo puniji, kao da se u posljednje vrijeme bijaše malo ugojio. Pogled joj kliznu i po lijepo zaobljenim ramenim i rukama.
Jeo je desnom rukom i pružajući brižno njegovane prste umakao taze hljeb u čimbur od jaja odmjerajući precizno zalogaje kao nekakav gospodin, koji po prvi put objeduje bez viljuške i noža.
I Mehrun podiže oči, kada primijeti majčin pogled na sebi.
Navikla na onu kobnu prazninu i odsutnost stvarnosti koju je često gledala u tim, kao rijeka zelenim očima, ona odmah obori pogled i ne primjetivši da se Mehrun poželio tog njenog blagog pogleda.
Želio je da ga samo još jednom pogleda kao prije, kada bi poslije dugo vremena došao na raspust iz medrese, koju je učio u Skoplju. Mehrun se još nije sjećao medrese, ali majčinog pogleda jeste. Njega je upamtio i ponovo počeo razumijevati šta mu on kaže.
Jeli su bez riječi, polagahno i bez žurbe. Tako je Mehrun ranije savjetovao roditelje, kazujući im iz jednog hadisa, kako je Poslanik podučavao ljude, da se svaki zalogaj mora prežvakati najmanje trideset i tri puta, jer samo tako čovjek neće osjetiti tegobu poslije jela.
A da ga je slučajno upitala, on se ne bi mogao sjetiti toga, jer sve što je bilo prije teško se vraćalo u Mehrunovu stvarnost. Kao da nije bio ono isto čudo od djeteta koje je u desetoj godini znalo više dova i hadisa od bilo kog svršenog medresanta, a zbog čega je dobio nadimak „Hafiz“. Kao da nije bio više onaj Mehrun i mladi hodža kome je svaka riječ bila potkovana mudrošću kojom samo Allah može obdariti čovjeka. Kao da nikada nije glasom ljepšim od žubora rijeke vazio pred ljudima. Kao da se nikada nije popeo na mimber i okrenuo se svome džematu.
Šta se to desilo sa njihovim mladim hodžom, to niko nije znao, osim da je jednog akšama, dok je klanjao akšam namaz u svojoj sobi uzdižući se sa sedžde, ugledao ispred sebe skamenjenu nevjestu. Izašla iz prohujalih vjekova, jednostavno se pokrenula i odjednom se stvorila pred njim.
On se podigne sa sedžde, a ona stoji tu i mirno gleda kako on klanja.
Još samo jednom je pao na sedždu, a onda se uspravio i pogledavši je ravno u oči, okliznut sa ivice zdravog razuma odmah je pao u njeno zatočeništvo. Poslije provedene noći s njim ostavila ga je samog i prije svitanja, vukući svoj bijeli veo, niz livade otišla u pravcu brda.
- Mehrune, ja sam tvoja nevjesta i samo me ti možeš spasiti! - čuo je kako mu je rekla zovnuvši ga odozgo s brda, a onda uzjahala konja i ponovo se skamenila.
Mehrun je i prije ponešto znao o toj skamenjenoj nevjesti s brda, ali se od trenutka i susreta s njom više ničega nije sjećao. On , najljepše muško stvorenje o čijoj ljepoti i pameti se nadaleko pričalo, on, Mehrun, potomak starih begova i mladi hodža, postao je nesvjesni mladoženja jednoj skamenjenoj stijeni, koja je imala lik nevjeste na konju.
Nekada se po selu pričalo da ju je majka proklela što se udaje za tuđu vjeru. Branili su joj, ali ona se ukrala i u pratnji svatova krenula svome suđeniku. Kada je njena majka ujutru vidjela da je pobjegla, počela je kleti:
- Heeeej, šćeri, u kamen se pretvorila i ti i tvoji svatovi!
I kako su to ljudi prenijeli s koljena na koljeno ostala je priča da usred ljeta padne snijeg i ledena oluja zahvati cijelu planinu, kroz koju su svatovi prolazili. Kada su na kraju prelazili pereko tog brda nadomak Mehrunovog sela, tu ih sustigne majčina kletva i svatovi sa nevjestom se smrznu, a poslije se okamene.
- Nesreća može da bude svačija! – kaže jedna stara poslovica, ali ni nju nisu mogli zaobići ostaci paganstva koje je preživljelo u narodnom vjerovanju, pa se smatralo da nije pametno ulaziti u dom onoga koga je zadesila kakva nesreća, jer bi se ta nesreća mogla ne daj ti Bože prenijeti i u svoj dom.
Tako su Mehrunovi roditelji ostali sami sa Mehrunom i sa nesrećom koja ih je zadesila. Golemo imanje kojim se nekada dičilo čitavo selo otimala je pustoš. Mobe koje su rado dolazile u pomoć, bilo u vrijeme sjetve ili žetve, sve rjeđe su dozalile stalno izmišljajući nekakvu iznenadnu obavezu, koja eto, nije dala vremena da se dođe i pomogne. Na kraju niko više nije smio kročiti na to imanje.
- Džabe i novac, nikome nije bilo do novca ako se uz to zaradi nesreća i prokletstvo unese u svoj dom - razmišljali su seljaci.
Ta njegova bolest potrajala mnogo duže nego su se nadali, pa se Mehrunov babo na kraju odluči otvoriti seharu iz koje povadi svo begovsko zlato svojih predaka koje bijaše naslijedio, i s nadom u jedinoga Boga krenu u svijet, da svom jedinom sinu Mehrunu potraži lijeka.
Sudbinski putevi ponekad znaju biti dugi i široki, ali kako nada zadnja umire, Mehrunov otac je obilazeći svetišta i bogomolje, medinske hadžije i alime lutao više od godine dana, da bi na kraju preko Alžira i Libije stigao u grad Karouan, u zemlju Tuniziju. Niko mu nije umio pomoći, ili možda nije bila sudbina, ali on nije odustajao od svoje namjere.
Tu nedaleko od ruševina stare Kartage, živjela je jedna šesnaestotogodišnja djevojka za koju se govorilo da se jedino ona umije obračunati sa zlim džinima. No, kako je to bio mjesec hadža kada se išlo na Ćabu, djevojka nije htjela ništa preduzimati protiv džina, dok joj se braća ne vrate sa hadža iz Mekke.
Za to vrijeme, Mehrunova majka nije se dizala sa sedžde. Samo ponekad kada bi završila sa klanjanjem akšam namaza, tiho bi se prikrala Mehrunovoj sobi i vireći kroz jedanu rupicu, sa koje je izbila čvor na vratima, dugo bi gledala i slušala kako se Mehrun razgovara sa svojom nevjestom. Nevidljiva njenom oku nevjesta je najvjerovatnije ležala na dušeku pokraj Mehruna. Čula ga je kako joj šapuće neke nježne riječi, koje obznanjuju ljubav, ali kako se u njeno doba umjesto riječima ljubav govorila samo tijelom, Mehrunova majka nije mogla raspoznati njihovo značenje, a niti joj je bilo jasno odkud te riječi Mehrunu, njenom sinu i hodži, kome je vjera u Allaha bila najveća ljubav u životu.
- Allah ne postoji! Ništa osim tebe ne postoji! – čula je iz Mehrunovih usta kako govori svojoj nevjesti, a onda bi se počeo smijati dugo dugo ....
I dok je nešto strujalo uz njeno tijelo svijajući joj se kao gajtan oko samog srca, osjetila bi kako je nešto nagoni bliže vratima. Branila se od toga i s tugom i molitvom ponizno spuštajući oči pred Gospodarom svjetova neprestano iskala hallal i oprost za ono što je Mehrun govorio.
Nemalo puta bi počela sumnjati da je možda i sama skrivila Mehrunovu nesreću. Možda ga urekla ljubomorom s kojom ga je gajila, možda ga urekla očima kojima ga je dan i noć gledala pa ponekad i noću kada bi spavao – brižila je. Nekakv osjećaj da bi mu se daleko od njenog pogleda moglo nešto ružno dogoditi nije joj dozvoljavao da ga ostavlja samog. Pa čak ni onda kada je odrastao i postao mladić.
Kada je suprug odlučio upisati ga u medresu, mjesec dana nije mogla da spava stalno razmišljajući - kako će preboljeti te dane i mjesece u kojima ga neće moći gledati!
Kada je otišao od kuće, gotovo svake noći je sanjala da neko kuca na avlijskim vratima. Probudila bi se i onako okupana znojem istrčala na avliju dugo osluškujući, ali osim vjetra i mrkle noći ničega više nije bilo.
Jedne noći umoran od neprestanog lutanja i Mehrunov otac je usnio čudnovat san, dok je spavao u iznajmljenoj hotelskoj sobici. Sanjao je da je Mehrunova nevjesta pregazila more jašući na konju i jednostavno se zaustavila ispred hotela. I kao što je i očekivao, ušla je u sobu, ošamarila ga, i jako uzbuđena izašla iz sobe.
Kada se probudio, presjedio je ostatak noći plačući. Sljedećeg jutra primijetio je da mu nema dukata. Neko je odnio zlato ne ostavivši mu čak ni papirni novac za za puta, koji je čuvao da bi mogao kupiti kartu za brod, kada dođe vrijeme da se vrati kući.
Nikome ništa ne kazujući, devet pisama je napisao i poslao tadašnjem kraljevskom namjesniku koji se nalazio u Maroku, ali ta pisma nisu otišla dalje od recepcije hotela na kojoj ih je predao.
Poslije nekoliko vremena došli su vojnici i odveli ga u tamnicu. Na početku su ga teretili da je strani špijun i pozivali svjedoka koji ga je teretio. Taj svjedok bio je isti onaj recepcioner kome je predavao pisma.

U selu se mnogo prije toga počelo šapatom govoriti da se utopio u Crnom moru, kada se dogodila neka havarija na brodu koji je plovio prema Turskoj. Ništa se nije moglo sakriti od radoznalog naroda, pa je otuda možda i ona stara poslovica, da «gdje god ima dima, tu ima i vatre»...
Odmah zatim na njegovom imanju su počele nicati nekakve ograde. Bogata i plodna zemlja postajala je vremenom sve manja, dok na kraju nije nestao i put kojim je Mehrunova majka donosila vodu sa izvora. Sudbinska zvijezda jedne pobožne i ponosne begovske porodice zaprijetila bijaše da će se potpuno ugasiti. Njeni najveći dušmani bile su sigom posute duše seoske fukare, koja se sve više bogatila blagom imanja nesrećne porodice. Ni kosa u hambaru nije ostala, a da nije bila odnešena. Samo dvanaest dinamita zadjenutih između dvije visoke grede na samom vrhu hambara, niko nije vidio, a niti je za njih ko znao osim Mehrunovog oca i majke.
Naoružana majčinskom ljubavlju i snagom istihare koju je klanjala prethodne noći, Mehrunova majka se jedne večeri kradom udaljila iz sela i krenula ka brdu. Ne prestajući da uči dovu, nisu je uplašili strašni zveketi lanaca, a ni zaglušujuća vriska konja, što su u galopu lomili kopitama golu ravnicu po kojoj je hodila. Nije je zbunilo ništa pa čak ni plač nevjeste, a ni vatreni bič kojim joj je prijetila sikćući na nju psovkama kakve nikada u životu nije čula.
I te ljetne noći, kao kada iz vedrog neba pukne grom, strašna eksplozija potresla je zlokobno brdo. Sa prostrtih sofri poskakle su kašike i zatreperile uljane lampe na duvarima, njišući se s drhtanjem tla, koje se kao strujni udar zadijevao u tanahne zidove kuća.
Čitavo selo istrčalo je napolje.
Gore pod mjesečevim okom iz sivila praha i sitnog kamenja, koji je kao kroz nekakav lijevak polahko curio s visine ka zemlji, izdvojila se silueta konja, na kome je neviđena ljudskim okom bezglava nevjesta poletila u nebo.

Na ivici jedne kamene ploče plakala je otkinuta nevjestina glava. Stotinu avaza, između kojih je poznala i Mehrunov, nije spriječilo Mehrunovu majku da učini ono što je naumila. Prišla je i podignuvši je visoko svom snagom hitnula je ka tihoj i dubokoj rijeci. Odmah zatim pojavio se pun mjesec i dolinom se prostrla mrtva tišina.
Kada se vratila kući Mehrun je već stajao ogrnut kaputom na pragu ulaznih vrata.
- Majko, gdje si to bila u ovo doba? – upita Mehrun
- Na izvoru, sine. Na izvoru sam bila! – a onda ga uze za ruku kao mali kad je bio, i uvede ga u kuću.
- Hamdullilah ! – reče Mehrun i prvi put nakon sedam godina podiže ruke da izuči Elham-dovu. Majka ga s nevjericom pogleda, ali samo kratko.
- Falla ti, Allahu! – nijemo se pomoli Mehrunova majka i jedan jedva čujan glas šapnu joj, da joj je se Mehrun polako ali sugurno vraća iz zatočeništva.
Naveče je klanjala zajedno s njim akšam. Sjetila se da je tog dana napunio tridesetu. Kada su se oboje podigli sa sedžde, Mehrun objesi svoju postećiju na zid gdje je uvijek i stajala a zatim priđe prozoru i pogleda prema brdu. Njegova majka osjeti neku trnjavinu u koljenima i stojeći na korak od njega jedva se usudi da upita:
- Šta vidiš sine ?
Tamo na sravnjenoj površini brda ničega više nije bilo osim neravnih naslaga krupnog kamenja koje se poslije eksplozije raspršilo po brdu. Dolje u dolini mirno je tekla rijeka, pokrivena tamnim ihramom tek pristigle noći.
Mehrun se okrenu prema majci. Na njegovom licu pojavi se širok smiješak urezujući mu onu urođenu smijavicu na obrazu.

- Babo! Vidim baba, majko! – još jednom ponovi Mehrun i prije nego ona mogade išta reći, radosno istrča napolje.
Bilo bi grehota riječima opisati kako je izgledao taj susret, jer nemalo puta riječ ubije najljepšu misao.
A, šteta! Mehrun je bio moj pradjed, koga nikada nisam upoznala, niti imam njegovu fotografiju....