Nedžad LATIĆ: Na smrt Lava Toslatoja reagirao je gotovo cijeli svijet. Skoro sva svjetska štampa objavljivala je tekstove o njemu kao velikom piscu, borcu za prava i zaštitu obesprvaljenih i potlačenih. U mnogim parlamentima, nacionalnim insitucijama, univerzitetima i školama organizirane su komemoracije kao izraz poštovanja prema ovom velikom geniju. Ruski narod dostojno se oprostio i žalio za svojim «učiteljem života», dok su carski režim, crkveni velikodostojnici i bogataši ignorirali ovaj događaj. Sveti Sinod, njaveća crkvena vlast, isključila je bila Tolstoja iz crkve i naredio da se proklinje, jeretik i otpadnik od vjere. Pošto Sinod nije dozvolio ruskim crkvama da se održi spomen Tolstoju, studenti i đaci su protestirali u Petrogradu protiv takve odluke Sinoda. Međutim, u Moskvi su sve ostale religijske skupine, muslimani, Jevreje i protestanti održali vjerske molitve i na taj način odali duboko poštovanje prema Tolstoju.

«Vjera je lijepa i svaki čovjek koji vjeruje treba tražiti smisao života, da voli ljude».

Posljednja stanica života Lava Tolstoja bila je Astapovo, gdje je novembra 1910. godine genijalni pisac legao u samrtničku postelju. Samo deset dana prije napustio je Jasnu poljanu. Visoka temperatura bila je razlog zbog čega je prekinuo svoje putovanje vozom i legao u bijednu sobu koju mu je osigurao šef željezničke stanice.
Samo nekoliko nedjelja ranije, kako pišu njegovi biografi, ovaj čovjek je jahao konja i pucao od zdrvalja. Raskid sa životnom saputnicom Sofijom, s kojom je bio u braku 50 godina, bježanja od prepirki, ljubomora i nepovjerenje, te sklanjanje od luksuznog života kojeg se kao čovjek u potrazi za Božijom istinom stidio, obilježilo je njegove posljednje godine života.
Na smrt Lava Tolstoja reagirao je gotovo cijeli svijet. Skoro sva svjetska štampa objavljivala je tekstove o njemu kao velikom piscu, borcu za prava i zaštitu obespravljenih i potlačenih. U mnogim parlamentima, nacionalnim insitucijama, univerzitetima i školama organizirane su komemoracije kao izraz poštovanja prema ovom velikom geniju. Ruski narod dostojno se oprostio i žalio za svojim «učiteljem života», dok su carski režim, crkveni velikodostojnici i bogataši ignorirali ovaj događaj. Sveti Sinod, njaveća crkvena vlast, isključila je bila Tolstoja iz crkve i naredio da se proklinje, jeretik i otpadnik od vjere. Pošto Sinod nije dozvolio ruskim crkvama da se održi spomen Tolstoju, studenti i đaci su protestirali u Petrogradu protv takve odluke Sinoda. Međutim, u Moskvi su sve ostale religijske skupine, muslimani, Jevreje i protestanti održali vjerske molitve i na taj način odali duboko poštovanje prema Tolstoju. Navodno su samo Jermeni u ruskoj prijestolnici Petrogradu, održali svečanu liturgiju povodom smrti Tolstoja.
Povodom smrti Lava Tolstoja u bosnasko-hercegovačkoj štampi objvaljeno je velik broj tekstova o njemu. «Muslimanska sloga», glasilo bosanskih muslimana, od 22. novembra 1910. objavila je feljton «Tolstoj», autora Fadila Kurtagića. Pisac feljtona misli da kako tadašnje generacije nisu bile u stanju razumjeti Tolstoja i «otresti se starijih dogmi», i da ne sumnja da će doći vrijeme kada će njegovo učenje doći do punog izražaja.
Dr. Safvet beg Bašagić je skupa sa članovima Sabora BiH. Prva tačka dnevnog reda zasjedanja Sabora BiH 23. novembra 1910., kojom je predsjedavao dr. Bašagić, bila je posvećena Tolstoju.

5. Što se tiče davanja većeg značaja islamu nego pravoslavnoj crkvi, ja sam punog srca saglasan tome. Koliko god to bilo čudno reći, za mene je islam neuporedivo uzvišeniji od hrišćanstva. Kad bi čovjek imao pravo izbora, svaki razuman pravoslavac i svaki čovjek, bez ikakve sumnje i nedoumice, prihvatio bi islam, jednog Allaha i Njegovog poslanika. Zašto? Zato što s Trojstvom, teškom i nerazumljivom božanstvenošću (Otac, Sin i Sveti Duh), s pretajanstvenom Marijom Anom, svecima, njihovim predstavljanjima i komplikovanim ceremonijama i ne bi moglo biti drugačije. Islam se izdigao iznad toliko iskvarenih vjerovanja koja su zauzela mjesto temeljnim vjerskim doktrinama i u jednom periodu prerasla u crkvena vjerovanja.

Sabor BiH je izjavio saučešće ruskoj Vladi povodm smrti Tolstoja, zbog čega je dr. Bašagić bio kritiziran «da je prekršio ustav» i «prekoračio svoje kompetencije» iz Beča. Bečke vlasti su bile ozlojeđene zbog teksta koji je napisao Tolstoj «O aneksiji BiH», (1908)., u kojem je protestirao zbog Ankesije BiH i nazvao Austrougarsku carevinu «razbojničkim gnjijezdom».
Abdullah Sidran u svojoj zbirci pjesama Sarajevska zbirka, Sarajevo 1979., objavio je pjesmu Mustafa Krilaš daje izjavu o službi kod Grofa Lava Nikolajviča Tolstoja, za čiju je građu, kako piše u bilješci, uzeo iz iskaza kojeg je Politika objavila 1. juna 1940. godine. Međutim, Mustafa Krilaš, kao pustolov dao je iskaz Maku Dizdaru kojeg je objavio u Jugoslovenskoj pošti u četiri nastavka, 30. i 31. maj i 1. i 3. juni 1940. godine. Krilaš je kao siroče iz sela Gunjani kod Kreševa, kojeg je sa sobom poveo belgijski inženjer Falkner, otišao u svijet. Čudesna sudbina ovog pustolova odvela ga je u Rusiju, gdje je upoznao Tolstojvog zeta, Pjetora Mihajloviča, koji će ga i odvesti u Jasnu Poljanu. Mustafa Krilaš u svojoj ispovjedi opisao je svoje dojmove o Tolstoju, koliko se sam družio s njim. Pošto je sam Tolstoj vodio dnevnike, bio veoma pažljiv i pedantan, kao i mnogi drugi iz njegovog okruženja, Krilaševi dojmovi o Tolstoju mogu biti simpatičniji, ali ne moraju biti vjerodostojni.

Prorok iz Jasne Poljane
Tako je evo već jedno stoljeće jedan od najvećih umova fascinirao svijet svojim mnogobrojnim djelima, romanima i propovjetkama, neprevaziđene snage i ljepote. Ali, istovremeno je grof Tolstoj kao osoba svojim osobnim angažmanom, načinom života, te svojim javno izrečenim i napisanim stavovima zairitirao cjelokupnu ljudsku misao. Njegova životna drama i borba sa samim sobom, kako sa sopstvenim mišljenjem, tako i sa mišljenjem drugih obilježila je njegov bruni život. Ta drama se ogleda jednostvno u Tolstojevom romanu Ana Karenjina. Roman je nastajao između 1875. i 1877., pisan u nastavcima, Tolstoj je Vronskoga “poslao” kao dobrovoljca na srpsko-tursku bojišnicu, rugajući se pokretu u prilog “oslobođenju braće Slavena”, tako da je slijedom tih poglavlja izazvao neposrednu polemiku Fjodora Dostojevskog. Roman u kojemu providnost kažnjava nevjeru (Vronski nestaje u Srbiji, Ana se baca pod vlak) u biti je prevladao piščevu moralistiku, tim više što je i “paralelna” fabula o bračnoj sreći tonula u opisima bračnog svagdana i Levinovih pomisli na samoubojstvo, a struktura romana svjedoči i o udjelu “visokog” društva u Aninoj tragediji. Valja, međutim, istaknuti kako se Levin u epiloškim poglavljima romana priklanja vjeri.

B) Pa ipak posljednji veliki roman mirotvorca Tolstoja, ratne je tematike, kavkaske. Hadži Murat (1904.), pripovijest o čečenskom gorštaku, tragičnom junaku koji se našao u procjepu tiranije cara Nikolaja I. i kavkaskih moćnika. Tolstojev Hadži Murat ne bori se ni za islam ni za ruskog cara, nego za seljaštvo kojega s obje strane ugnjetavaju. U tome je njegova pravica, ali i tragedija nepriklanjanja u recepciji, kako u ruskoj tako i u europskoj, “kavkaski” roman, koji nije završavao pozivom na “neprotivljenje zlu nasiljem” nego poetizacijom snažne ličnosti.
C) Tolstoj je u tim godinama bio poznatiji kao ideolog, nositelj vjerskih istina, suprotstavljenim religijskim dogmama (zbog čega je, odlukom Sv. Sinoda, 1901. isključen iz Crkve), mirotvorac i “prorok iz Jasne Poljane”, kome se tada hodočastilo. U vrijeme bujanja materijalizma, Tolstoj je nudio osebujno shvaćena Boga, Kristovo učenje približeno pučkom razumijevanju, umjesto prevrata - čudoredni preporod. Rusku revoluciju 1905. nije prihvatio, ali kada je otpočela serija kažnjavanja smrću, napisao je svoj znameniti, Ne mogu šutjeti! (1908.), tekst koji je potresao Europu, ne samo prosvjedom nego i doista umjetničkim opisom stravičnoga rituala vješanja. Engleske su pak vlasti u Indiji zabranile Tolstojevo Pismo Indijcu koje je pročitao Gandhi. U povodu zbivanja na europskom jugoistoku Tolstoj je napisao O aneksiji Bosne i Hercegovine (1908.), optužujući velesile koje postupaju protiv volje naroda.

1. Tolstojeva zbirka Poslanikovih hadisa, štampana je u ruskoj štampariji 'Posrednik' i objavljena je u oktobru 1908. godine. Knjižica je nastala nakon što je Tolstoj izučavao rad indijskog islamskog mislioca Abdulaha es-Suhreverdija.
2. Samo je Tolstoj imao odvažnosti da, u svojim Dnevnicima i pismima, postavi pitanje svetosti crkve koja blagosilja vojsku, ulaguje se vlasti i novcu. Crkva ga je stoga izopćila iz svoga svetog krila, a budni pazitelji u Sant Petesburgu 'iskasapili' su njegov roman 'Usksrnuće', izbacivši čitava poglavlja. U pismu svetom Sinodu, koji ga je ekskomunicirao kao bezbožnika, Tolstoj kaže:
3. "Počeo sam time što sam volio crkvu više nego moj mir; zatim sam više volio kršćanstvo nego crkvu, sada više volim istinu nego sve na svijetu."
4. Stoga ne iznenađuju riječi Tolstoja - pisca najznačajnijih književnih djela svih vremena - kojim odgovara na dileme Jelene Vekilove, koja mu se obraća molbom da je savjetuje u vezi njenih sinova koji žele preći na islam:
5. Što se tiče davanja većeg značaja islamu nego pravoslavnoj crkvi, ja sam punog srca saglasan tome. Koliko god to bilo čudno reći, za mene je islam neuporedivo uzvišeniji od hrišćanstva. Kad bi čovjek imao pravo izbora, svaki razuman pravoslavac i svaki čovjek, bez ikakve sumnje i nedoumice, prihvatio bi islam, jednog Allaha i Njegovog poslanika. Zašto? Zato što s Trojstvom, teškom i nerazumljivom božanstvenošću (Otac, Sin i Sveti Duh), s pretajanstvenom Marijom Anom, svecima, njihovim predstavljanjima i komplikovanim ceremonijama i ne bi moglo biti drugačije. Islam se izdigao iznad toliko iskvarenih vjerovanja koja su zauzela mjesto temeljnim vjerskim doktrinama i u jednom periodu prerasla u crkvena vjerovanja.
6. Iz ostatka Tolstojeve korespondencije može se utvrditi da je on o islamu između ostalog učio od rusko-tatarskih islamskih misionara koji su pripadali sufijskom redu Nakšibendija.
7. Zbog svega ovoga, nije ni bitno da li je tačna priča Jelene Vakilove i drugih koji su nešto kasnije tvrdili da je Lav Nikolajevič Tolstoj umro i ukopan kao musliman, premda je njegov grob u Jasnoj Poljani okrenut na način kako se muslimani ukopavaju i bez hrišćanskih je obilježja.
8. U prepisci sa Fatihom Murtazinom od 9. januara 1910. godine, Tolstoj je napisao: «Vjera je lijepa i svaki čovjek koji vjeruje treba tražiti smisao života, da voli ljude'. Uz pismo mu je poslao jednu malu knjižicu pod naslovom 'Jedan hadis svaki dan‘, uz komentar 'ove melodične riječi potrebne su pripadniku svake vjere'.
9. “Nema nikakve sumnje u to da je Vjerovjesnik Muhammed jedan od najvećih reformatora čovječanstva. Pripada mu najveća slava jer je on čovječanstvo uputio istinskom svijetlu, pravdi i miru, jer je spriječio prolivanje nedužne ljudske krvi i tako otvorio put ka napretku i civilizaciji. Ovo veliko djelo nije mogao izvesti niko drugi do čovjek koji je imao nadnaravnu snagu, čovjek koji je dostojan svakog poštovanja, divljenja i pažnje.” (Lav Nikolajevič Tolstoj)
10. Pred samu svoju smrt (1910. u svojoj 81. godini života Lav Tolstoj napušta kuću i umire na putu, na stanici Astapovo), odbačen i anatemiziran, piše prijatelju ovo pismo:
11. "Bilo bi mi zadovoljstvo, kada bi vi bili iste vjere i ubjeđenja kao ja. Otkrili ste nešto u mom životu. Bilo kakav uspjeh u životu, bogatstvo, počasti, i hvala, nisu mi dati. Moji prijatelji, čak i porodica, su okrenuli glavu od mene. Neki – liberali i estetičari - smatraju me ludakom ili slabog razuma kao Gogolja, drugi - revolucionari i radikali – smatraju da sam mističar, govornik, brbljivac, vladini ljudi me smatraju opasnim, ortodoksi (pravoslavci) smatraju me đavolom. Priznajem da mi je teško… Prema tome, molim vas, gledajte na mene kao sljedbenika Muhammeda i bit će sve u redu." (Pismo objavljeno: Clear Glade, april 1884.)
12. Lav Nikolajevič Tolstoj 28. VIII 1828. - 20.XI 1910.