Bošnjakinja Nerma Bajramović-Čampara, poslovna žena i dobra supruga iz Čikaga, istovremeno vrijedna aktivistica KBSA BN: Na vanrednoj skupštini KBSA u Grand Rapids-u, privele ste kraju - nadamo se samo privremeno - svoju saradnju sa UO KBSA. Ne ulazeći u vaše privatne razloge izlaska iz UO, koliko ste zadovoljni vašim vlastitim doprinosom bh. imigrantskoj i bošnjačko-američkoj etničkoj zajednici? Kada pogledate iza sebe, kakav se osjećaj budi u vama? Bajramović-Čampara: Ja sam zadovoljna svojim doprinosom i aktivnim učešćem u radu KBSA u moja dva mandata na dvije funkcije koje sam obavljala: blagajnik (veći dio mandata) i sekretar. Mislim da sam doprinijela profesionalnosti i ozbiljnosti KBSA, kada se tiće uređivanja i reorganizovanja tekuće i arhivske dokumentacije, uspostavljanja i procesuiranja redovnih financijskih izvjestaja te općenito sveukupnoj transparentnosti cijele organizacije. Vrlo je bitno da se moj nasljednik/nasljednica može ubuduće brzo i lahko snaći u dokumentaciji, čime je omogućen nesmetan kontinuitet rada cijelog KBSA. BN: Zašto je jako potrebno i bitno povečati aktivizam Bošnjakinja unutar okvira KBSA ili njihovih lokalnih bosansko-američkih organizacija, džemata, drugih vjerskih i sekularnih udruzenja i klubova? Koliko je učešće u KBSA naporno za ženu Bošnjakinju? Bajramović-Čampara: Aktivnost u KBSA, kako u UO KBSA, tako i u lokalnim Koordinacijama zahtijeva dosta vremena i angažovanja, Ono zahtijeva odricanja od vremena sa familijom, te prije svega uskladjivanje sa poslovnim obavezama. Ja (u Čikagu, kom. ed.) radim sa velikim brojem socijalnih organizacija u kojima su aktivne žene, možda zbog osjećaja brige; zbog neophodnosti staranja o onima kojima je briga potrebna, bilo da su to djeca, starije osobe ili osobe sa posebnim potrebama. Ima dosta naših žena koje su zaposlene (profesionalno, kom.ed.) po ovakvim organizacijama. Druga stvar o kojoj se često ne razmišlja jesta da kada je zena ukljucena u našu ili neku drugu organizaciju, onda sa njom dolazi i familija, pa se taj društveni aktivizam proširuje te dodatno pretvara i u lijepa druženja i upoznavanja sa ostalim pripadnicama bh. i bošnjačke dijaspore. BN: Nasilje u kući se nikoga ne tice - to je do nedavno bio stav ne samo bosanskohercegovačkog nego i skoro svakog drugog balkanskog društva. U SAD I Kanadi to nije tako. Kako je bila usmjerena strategija KBSA za prevazilaženje ovih problema do sada? Da li je ovo još uvijek tabu tema - pa čak i za KBSA? Bajramović-Čampara: Mislim da ovo ne smije nikako biti tabu tema i da moraju postojati mjesta gdje se zlostavljene žene mogu obratiti za konkretnu pomoc, ali tako i razgovarati sa osobama koje su u slicnoj situaciji. Ja sam više i bolje upoznata sa lokalnim organizacijama u Čicagu koje pružaju pomoć familijama sa ovakvim problemima. Nerijetko su to slučajevi iz vrlo određenih etnickih grupa. Podrška koju žene ali i njihove porodice dobiju u ovakvim organizacijama im omogućava da same stanu na noge i hrabro nastave sa svojim životima. BN: Vaša poruka mladim Bosankama za kraj? Bajramović-Čampara: Poruka je da se što više posvete školovanju koje je najbinija pretpostavka neovisnosti i samostalnosti u budućnosti. Takođe bi im preporučila da bez straha imaju stav i svoje mišljenje i da drže do njega, čime će definitivno steći i imati podršku i respekt vlastite familije, kolega/koleginica sa posla, prijatelja i svih ljudi koji ih okružuju. BN: Hvala i mnogo uspjeha u vašim budućim aktivnostima! Bajramović-Čampara: Hvala i vama. Doktor nauka Djenita Pasic, poslovna žena iz bh. dijaspore, vrijedna aktivistica KBSA Senada Softic Telalovic, bivsa predsjednica Svjetskog Saveza Dijaspore B&H

Međunarodni dan žena (skraćeno Dan žena) se obilježava 8. marta svake godine. Tog dana se slave ekonomska, politička i društvena dostignuća pripadnica ženskog spola. Prvi Dan žena je obilježen 28. februara 1909. u SAD. Između ostalih važnih historijskih događaja, njime se obilježava i požar u fabrici Triangle Širtwaist u New Yorku 1911. godine kada je poginulo preko 140 žena zbog loših uvjeta rada. Godine 1975, koja je proglašena Međunarodnom godinom žene, UN su službeno počele obilježavati Međunarodni dan žena.
Danas je u mnogim bivšim komunističkim državama ovaj datum izgubio svoju ideološku osnovu i postao prilika za muškarce da iskazuju svoju ljubav i poštovanje prema pripadnicama suprotnog spola, posluživši kao svojevrsna sinteza Majčinog dana i Valentinova u zapadnim državama, dok npr. u Mađarskoj se običaj poklanjanja cvijeća ženama zadržao i nakon pada komunizma. Na Zapadu se Međunarodni dan žena uglavnom prestao obilježavati 1930-ih, dijelom i zbog toga što ga se povezivalo s komunizmom. Međutim, 1960-ih se ponovno počeo slaviti i u SAD.
Danas mnoge organizacije u svijetu, obilježavaju Međunarodni dan žena, a neke se nastoje izboriti da postane državnim praznikom u kojima to još nije slučaj. Prije ovog zadnjeg rata, djeca su učiteljicama nosala cvijeće, muževi su - zavisno od znanja i imanja - izvodili svoju “bolju polovinu” u restoran ili na partijsku priredbu. Poneki bi taj dan natjerali sebe ili djecu da pospreme i ususaju kuću. A kako je danas?

O ŽENAMA BOSNE & HERCEGOVINE

Tek prije 60-tak godina žena Bosanska / Hercegovka je dobila ta neka svoja prava: pravo glasa, pravo na školovanje, pravo na jednakost spolova u radnom vremenu i pravo na jednaku plaću. Na Balkanu još uvijek vlada, na žalost, patrijahalno društvo i tu su žene diskriminirane. B&H, koja je nekako sa Slovenijom i Hrvatskom još i po najbolja, je kao država svojim građankama deklarativno dala sva prava koja postoje u demokratiji zapadnog tipa ali im specificno pravo u praksi nije dala. Danas su, po mom vlastitom skromnom mišljenju i iskustvu sa diplomatkinjama i političarkama iz B&H, mnoge "mlade" Bosanke & Hercegovke samo pion za manipulaciju u igrama za zauzimanje strateških pozicija u bh. vlasti od strane političkih patrijarha i oligarha. Ti isti - iz svojih sebično malograđanskih, nacionalističko genocidnih ili jednostavno potkupljivo računđijskih plemenskih razloga - niti dozvoljavaju razvoj prave demokratije niti objektivno participiranje pro-bosanski orientisanih bh. žena u vlasti. Jedino starije gospođe - iz samofinansiranih, nevladinih organizacije u B&H koje rade isključivo na volonterskoj osnovi - kako tako čuvaju integritet. Bakira, Munira, Beba i par njih su takvi primjeri.

No ne ulazeći u činjenice da je znatan broj Bošnjakinja postao samohranim majkama, udovicama bez ikog svog, koje nemaju baš želje ili perspektive da podijele ostatak dunjalučkih godina sa nekim durgim, držaću se za sada samo mlađe generacije Bošnjakinja u sjevernoameričkoj dijaspori. Kako “po našim procjenama, otprilike 78% građana u dijaspori su napustili (većinski protjerani) Bosnu & Hercegovinu od 1991 - 1996 godine.” Dolaskom Bošnjaka u Sj. Ameriku, mogućnosti za žene su se dosta izmijenile ali stare navike izgleda nisu. Za nas Bošnjake i Bošnjakinje, to je problem koji pogada cijelo naše društvo u B&H i cijelu bošnjačku emigraciju. jer se uloga žena u ratu i poslije njega drastično promijenila. Od domaćica i majki, kako tako zaštićenih brakom i sistemom, jednim dijelom one postale udovice, žrtve genocida, silovanja i drugih nasilja, a s druge strane su se iznenada suočile sa drastičnim padom životnog standarda, siromaštvom, neizvješnošču, gubicima i moranjem da preuzme uloga glave porodice. Nakon rata, proživljeni stres manifestuje se kroz gubitak samopouzdanja, slabiju koncentraciju, poremećaje sna, noćne more i ponovna proživljavanja traumatskih iskustava. Često su prisutni depresija i povlačenje.

Generalno gledajući, kako i ptice na grani znaju da je izvjesnim strankama u bh. vlasti stalo da bošnjačka dijaspora ima što slabije veze sa maticom, da se bošnjačka djeca otuđavaju od običaja, kulture i jezika, to se i briga za žene Bošnjakinje strateški pogoršava. Nadalje opet izvjesne stranke u bh. vlasti žele da se dijaspora što manje petlja u njene poslove u BiH, jer je ocito da bi toliki broj građana - od kojih jedan veliki broj ćine zainteresovane samohrane majke, veretranske i šehidske kćeri, udovice žrtava genocida nad Bosnom i Bošnjacima - mogao napraviti velike promjene. Niko u BiH za ovih 15 godina nije bio u stanju da pripremi program edukacije naše dijaspore, plan strateške saradnje sa dijasporom ili prosto otvoriti ministarski resor za saradnju.
Jedan blog (iz B&H) kaže ovako: “"Na području općine X nema škole koja za direktoricu ima ženu. Glupače, prihvatite se kuhanja." Tumačenja ovog komentara su dvojaka: ili se žene iz Bosne & Hercegovine moraju mnogo više i mnogo aktivnije prihvatiti politike da bi barem povratile predratni nivo (po ključu) zastupljenosti u administrativnim, izvršnim i zakonodavnim organima vlasti (sudstvo, državna administracija i politika) - u isto vrijeme balansirajući vlastito obrazovanje, porodične odnose i odgoj djece - ili se žene moraju odreći prava na participiranje u krojenju vlastite političke sudbine. A to nije lahko. Bošnjačka i bosanskohercegovačka dijaspora je već na izvjestan evoluirala u smislu partnerskog odnosa supružnika i krenula svojim putem: KBSA je u izvršnim organima do sada imala 20% žena što je bolje od prosječnog političkog bh. prosjeka. Svjetski savez dijaspore je već imao Bošnjakinju za predsjednicu: Senadu Softić-Telalović.
No da sve nije krasno ni tu, svjedoči jedan drugi komentar sa jednog bloga vrlo često posjećen od strane naše mladeži:
“Bosanske zene u USA?
Ima ih svakakvih, kao i svugdje. Još nisu počele same ići u kafanu a da muževi kod kuće čuvaju djecu, peru suđe i čiste kuću (kao kod nekih slučajeva u drugim nacijama) ali ne zna se kad će (wink).
Nisu alkoholičarke i narkomanke..što se za veću američku populaciju ne bi moglo reći. Znaju skuhati večeru i napraviti pitu (takve su Amerikanke rijetkost). To znači da su jos uvjek dobre.
Vjerujem da su u globalu puno bolje domaćice od ostalih.
Mana im je kahvenisanje i tračanje (ali skoro su sve takve i u drugim nacijama, ili?)
Amerikanci se ismijavaju na njihov racun (čak i u nekim filmovima) .. ali i Bosance ismijavaju..” Ovakvo razmišljanje govori o jednom novom nivou svijesti kod savjesnijih, objektivnih Bošnjaka.
No da se olahko ne može ispraviti kriva drina, da unatoč svom trudu, unatoč tome “što su naše žene Bosanke… Balkanke, zapravo su, po pravilu, vrijednije, izdržljivije, ambicioznije, pametnije, sposobnije od svojih muških partnera, na njihov užas i sramotu!” kaže sasvim prikladno jedan raniji članak (iz 2003) bišeg sarajevskog novinara, po meni jako dobrog posmatrača naše prirode i vrsnog autora Zdenka Jendruha: “E sad, ako mislite da im neko za to odaje bilo kakvo priznanje, makar i nevoljko, onda grdno grijesite i pokazujete koliko malo poznajete muskarce, posebno one s jugoistoka Evrope. Iako je sve do sada nabrojano susta istina i iako je to jasno svima: i muskarcima i zenama, pa cak i djeci, u sustini se nista ne mijenja. Nasi muskarci i dalje s uzasnom arogancijom i bahatoscu i dalje govore o svojim zenama, podcijenjuju ih i omalovazavaju, pocesto se na njih izderu, a sijevne i pokoji samar. Mora se znati ko je gazda. I tako ce biti sve dok ova prva generacija emigranata s brdovitog Balkana ne izumre. Nase kcerke, siguran sam, nece zivjeti zivot svojih majki i znace naci nacina da zastite svoj dignitet i integritet.
Ali, jos ce se godinama po gradovima USA moci vidjeti neobrijani, procelavi, podebeli, mlohavi, ulojeni, Balkanci, u Adidas trenerkama, …, koji u prodavnicu ne smiju bez zene jer ih, ne daj boze, moze neko nesto upitati, i koji, u isto vrijeme, tu istu zenu zovu glupacom, obracajuci joj se preko ramena. Potom ce oni svratiti na posteno zaradjeno pivo ili kahvu, a one pozuriti kuci da zavrse rucak, pregledaju djeci zadacu, odnesu ves na pranje i spreme se za drugu smjenu i onih osam sati posla kad se jedino stignu malo odmoriti u toku dana.
Treba li jos ovakvih primjera? Imam ih na desetine. Ne smijem neke od njih ni da navedem. Bojim se - prepoznace se ljudi pa ce mi zamjeriti. Sta bi od balkanske muskosti? Sta bi od muske superiornosti? Zene otvaraju postu, odgovaraju na telefonske pozive, placaju racune i kredite, upisuju djecu u skole, idu na roditeljske sastanke, prevode muzevima tv vijesti i uce ih kako da se ukljuce na internet. I ne samo to. I dalje ih ciste, peru, kuhaju im, vode racuna o djeci, spremaju kucu, idu u kupovinu, voze auta i izazivaju neuporedivo manji broj incidenata, te placaju daleko manje saobracajnih prekrsaja od muzeva koji su ih, koliko jucer, naucili voziti.”
Emancipacija nastala iz nužde i genocida je danas rezultirala time da od 18% žena 1998 koje su se suočavale sa nezaposlenošću i koje su pokušale da započnu svoj vlastiti mali biznis u B&H taj broj je skočio na 60% u 2002. Za 2008 još nisam mogla dobiti konkretne podatke. Ali žene su danas u B&H vlasnici 27% privatnog sektora.
I nakon ove globalne ekonomske krize, jedino je nadati se najboljem i vrijedno raditi - radi njih i radi nase bosnjacke buducnosti.

"BOŠNJAČKI" NA DAN ŽENA - DA ILI NE?

Za kraj, ne mogu da vam ne podnesem - opet - izvod iz drugog krasnog članka - mog bivšeg sugrađanina Sarajlije, novinara Zdenka Jendruha. Dotakao je mnoge emocije jer govori istinu. Izvjesni džemat.komi zvocaju da nije potrebno obilježavati dan žena - “jer to je komunistički”, da nepokrivene Bosanke "korumpiraju bh. drustvo". To nije istina. Nama ne treba neki lantentni feminizam i o njemu ovdje nije rijec.
Ali kako nemamo Dan žena žrtava genocida, Dan majki u BiH, treba nam 8.mart. Zašto?

Jer se Bošnjaci, ostali Bosanci muslimanske vjerske tradicije te Bosanci ateisti ne mogu poistovjetiti sa Valentinovim (jer to je katolički vjerski festival) niti sa američkim Danom Majki (jer je isti festival potekao iz Metodističke Episkopalne Crkve). Alternativa je sekularni 8.mart - prilika da se svi pro-bosanski orientisani građani I građanke, pro-bosanski orientisana emigracija druže pod izlikom vlastitog festivala. 1. mart, 25. novembar i 8.mart su počesto i ruka pružena drugim emigrantskim skupinama iz Bosne & Hercegovine, koje se nisu okaljale fašističkim ili genocidnim ideologijama iz 2. Svj. Rata i nedavnog nasilja nad Bosnom & Hercegovinom. I moramo ih skupno slaviti.

Ja dolazim do malo drugačijih zaključaka od autora donjeg priloga - napisanog mnogo bolje, kvalitetnije i elokventnije (2006) - ali njegova posmatranja itekako uvazavam. Iz njega trebamo izvuci pouke. No također se da razumjeti ne stav, nego površno javno ponašanje nas Bošnjaka ne samo prema našim ženama, već i prema “zaboravljenim” bivšim građanima Bosne & Hercegovine koji su upali u rupe nakon raspada jugoslavenskog sistema, a Bosanci su do kosti.
Ali evo vam priloga pa sami presudite i zamislite se nad njegovom porukom i poukom.
“Nemojte da pomislite, postovani citaoci, da je sve bilo besprijekorno …. Jedna veoma ugodna vece imala je i veliki minus - naime medju skoro pa 500 prisutnih sto izvodjaca, sto posjetilaca, vas je izvjestac vidio samo JEDNOG mladica koji nije bio bosnjacke nacionalnosti. K'o da se, bogami, slavio bajram, a ne Dan zena!

Bezbeli da ima puno razloga sto je to tako. Hajde da to malo analiziramo.

Prvo, moram priznati da ni ne ocekujem puno bosanskih Srba i Hrvata, gdje god I kojim god da se povodom Bosanci okupljaju, jer se vecina njih, na zalost, i ne osjeca Bosancima. Ali, postoji i u Seattle-u odredjen broj i Srba i Hrvata iz Bosne i Hercegovine koji su i te kakvi bosanski patrioti. Tu su onda I oni ostali, koje kao da namjerno svi zaboravljaju, a koji nisu ni jedni, ni drugi, ni treci. Pa onda interesantna kategorija takozvanih mijesanih brakova. Koincidencija ili ne, ali najveci broj mojih prijatelja I dragih ljudi s kojima dijelim ovaj americki dream su u mijesanim brakovima, u kakvom sam I sam. Najzad tu je I jedan broj onih Bosanaca (Bosnjaka, Srba, Hrvata) koji su se cijelog zivota izjasnjavali I osjecali Jugoslovenima. Pa kad je nestalo Jugoslavije, nestade I njihove zelje da se osjecaju I izjasnjavaju ikad vise I uopste!

Tih ljudi nije bilo na subotnjoj proslavi Dana zena. Zasto? Vjerovatno je najveci razlog u njihovoj nelagodi da budu na jednonacinalnom skupu, jer, da se razumijemo, ne izlazem ja ovdje teoriju relativiteta. Ovo sto ja ovdje pisem zna svaki clan bosanske komune, ne samo u Seattle-u, nego bilo gdje na ovoj planeti, gdje nas ima vise od desetak. A nema gdje nas nema! Dakle, znali su oni da ce se na proslavi Dana zena okupiti iskljucivo Bosnjaci, pa su zakljucili da tamo za njih nema mjesta. Ja ih razumijem. Ja se, doduse, ne osjecam nimalo nelagodno medju Bosnjacima, jer medju njima imam toliko prijatelja I ljudi koje rado srecem, da nelagodi mjesta nema. Osim toga, ja sam Bosanac jedan kroz jedan. Kad to kazem mislim na tvrdoglavost I inat kao nase glavne karakteristike. Ponekad I sam primijetim poneki zacudjen pogled, oslusnem zajedljiv komentar u smislu – sta ce ovaj ovdje? Ali me to ne da smesti. Taman kad bi na pozivnicama napisali da su svo dobrodosli osim Z.J. ja bih se pojavio, pa nek ide glava! Zato sto je neko, nimalo svojom zaslugom, rodjen kao Bosnjak, ne daje mu pravo da se osjeca vecim Bosancem od mene ili od bilo kog drugog. Tacka.

Idemo dalje. Jesu li bili pozvani I oni drugi, pitate se? Jesu. Organizator mi je potvrdio da je poslao preko 450 pozivnica na adrese naseg svijeta u Seattle-u, medju kojima je mnogo onih koji nisu Bosnjaci. No, da li je time organizator skupa sa sebe skinuo svaku odgovornost? Ne bih rekao. Evo samo jednog od argumenata za ovu tvrdnju.

Kao prateci sadrzaj proslave Dana zena, u prostoriji tik uz hol u kojem je program odrzavan I kroz koju se moralo proci da bi se izaslo na kraju programa, postavljena je mala izlozba. Rijec je bilo o petnaestak panoa na kojima su bile price nasih majki, zena, sestara. O nesreci koja ih je ovamo potjerala, o tome kako su se na novi zivot navikavale, o uspjesima koje ovdje postizu, o nostalgiji, o ljubavima, o Bosni I americkom snu. Moram priznati da sam obisao postavku, procitao tekstove I u sebi zakljucio – simpaticno. A onda mi jedna od prisutnih slavljenica, dakle Bosnjakinja, jer su, ponavljam, samo Bosnjakinje bile prisutne, skrenu paznju rijecima – Kako to da medju ovih petnaestak, dvadeset zena nema nijedne koja nije Bosnjakinja? Nije valjda da medju ostalim Bosankama nema ni tragicnih sudbina, ni uspjesnih studentkinja, ni interesantnih prica?”

Naravno da ima. Ali u ogromnoj masi ne samo ovog najnovijeg, nego vjekovnog stradanja Bošnjakinja - čije životne priče su do sada u svjetskoj javnosti nikada nisu bile zabilježene a još manje objavljivane, a ponajmanje prevođene - ne može se očekivati da finansijski ograničene bošnjačke zajednice Sj. Amerike u ovoj ekonomskoj krizi troše i rastežu dodatna sredstva da bi se mazili i pazili pošteno govoreći ti “između”.

I ja moram priznati da ni ne ocekujem imalo Bosanskih Srba, gdje god I kojim god da se povodom Bosanci okupljaju, jer se vecina njih, na zalost, i ne osjeca više Bosancima. Prvo jer su mnogi od njih zasigurno lično ili porodično upetljani sa genocidnim elementima u vlastitim kongregacijama iz WWII ili zadnjeg genocida. Primjeri srpske grupe iz Feniksa u Arizoni i Marka Boškića iz Bostona Masačusetsu su bili više nego dovoljni da ilustruju situaciju.
Drugo jer su na meti genocida, pored Bošnjaka i Bošnjakinja u B&H, bili primarno oni “Srbi” koji su se smatrali i javno deklarisali Bosancima, a da nisu bili u rodbinskim odnosima sa muslimanima ili katolicima. Poznajem nekoliko takvih osoba izuzetnih ljudi i žena - iz Bosne ali i iz sjevernoameričke dijaspore. Kako nekad, tako i sada, svi Bošnjaci i Bošnjakinje koji su pregrmjeli genocid, agresiju i protjerivanja a skrasili se u Americi, su spremni da pruže ruku uzajamnog poštovanja i saradnje tom malom, ali stabilnom broju Albanaca, Jevreja, Hrvata i Srba i nemuslimana Bosanaca iz Bosne i Hercegovine koji su bili i ostali i te kakvi bosanski patrioti. Pa ako koja iz gorčine “izleti”, da se razumjeti jer su Bošnjakinje i Bošnjaci ti koji su izvukli najkraći kraj u raspadu Jugoslavije - u svakom pogledu.

Kad su u pitanju “ostali”, koje kao da namjerno svi zaboravljaju, a koji nisu ni jedni, ni drugi, ni treci te interesantna kategorija takozvanih miješanih brakova I jugoslavenstva. Koincidencija ili ne, ali najveci broj njih ovdje u američkoj državi Njujork je bila i ostala ili arogantno distancirana a deklarativno neizjašnjena ili na djelu uzdržana od bilo kakve intenzivnije i plodotvornije saradnje sa bosanskohercegovačkim emigrantima iz reda bošnjačke dijaspore na prezentaciji bilo kakvog aspekta bosanskohercegovačke kulture i tradicije. Radi se tu dosta o tzv. kulturnom elitizmu “bygone” ere (koja je u pežorativnom smislu imenovala Bosnu, islam i bošnjaštvo), uz solidnu dozu intelekutalne arogancije spram džemata ili “grassroot” bosansko-američkih udruženja te konačno individualnoj nezainteresovanosti da se sa bivšim ko-zemljacima dijele finansijske prednosti stečene preko bosanske (ili bošnjačke) grbače.

Tih ljudi redovito nema na proslavama Dana zena. Na Danu Državnosti B&H. Danu Nezavisnosti B&H. Zasto? Jer ne žele da se izjasne - jasno i nedvosmisleno - da su ZA BOSNU & HERCEGOVINU. Lakše je sjediti na dvije stolice - prekounskoj ili prekodrinskoj i praviti se neutralcem u B&H. Da se više njih 1990 izjasnilo za nezavisnu Bosnu & Hercegovinu i sekularne a ne patrijaršijske političke stranke, Bosna bi bila lakše odbranjena.
Proslava Dana žena i Dana Nezavisnosti nisu usmjerene ka “jednonacinalnom skupu”, pošto su vrata svih bosansko-američkih sekularnih organizacija uglavnom otvorena svim zainteresovanim; pravi Bošnjak, Bosanac ili Hercegovac se “ne da smesti. Taman kad bi na pozivnicama napisali da su svo dobrodosli osim Z.J. ja bih se pojavio, pa nek ide glava! Zato sto je neko, nimalo svojom zaslugom, rodjen kao Bosnjak, ne daje mu pravo da se osjeca vecim Bosancem od mene ili od bilo kog drugog.” Što je divno i nažalost vrlo rijetko danas. Ne baš uvijek krivicom Bošnjaka. “… znali su oni da ce se na proslavi Dana zena okupiti iskljucivo Bosnjaci, pa su zakljucili da tamo za njih nema mjesta….. Ja se, doduse, ne osjecam nimalo nelagodno medju Bosnjacima, jer medju njima imam toliko prijatelja I ljudi koje rado srecem, da nelagodi mjesta nema. Osim toga, ja sam Bosanac jedan kroz jedan..Tacka.”

Zato ubuduće - bujrum svi na proslavu Dana Nezavisnosti B&H i Dana Žena!

REFERENCE:
[1]http://www.swissbih.com/v1/index.php/vijesti/bosna-i-hercegovina/2762, intervju Sarajevo-X sa Senadom Softić-Telalović od 24 Aprila 2008
Reference:
[2]http://www.undp.ba/index.aspx?PID=36&RID=63
[3] www.gracanica.net/forum/index.php?topic=1312.30
[4]http://www.nwbih.com/news.cgi?ref1=274
[5][4] Bosnian Businesswomen: Rebuilding a Nation, by Jozefina Cutura
- USA - http://www.thewip.net/contributors/2008/06/bosnian_businesswomen_rebuildi.html