“I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen!” - Kur'an, 7:56.

Dubravko BOROJEVIĆ: Danas ovu zemlju opoganjuju raznorazni laktaši iz Laktaša, psihopate sa Durmitora, vlaška kopilad iz Kalinovika i ini satanski sinovi, ljudski izrodi, hulje i sebičnjaci, pregrađuju je i kasape, prisvajaju i izrabljuju. Bosna je, zaista, poput voljenog bića: ne možeš reći da je voliš ukoliko voliš samo jedan njezin dio, a ne i nju cijelu. Istina, nasrtaji na Bosnu ne potiču od jučer. Oni su stari koliko i ljudska zloba koja svojom opskurnošću i primitivnošću ustrajno kidiše na sve što je lijepo, uredno i životodajno.

I doista, ishodište i uzrok našeg današnjeg životnog udesa leži u činjenici da srpski narod u Bosni, a Boga mi, i Hercegovini, je postao stranac na svojoj vlastitoj zemlji. Iskorijenili su se i otuđili, odvojili od svoje praroditeljice i hraniteljice i dopustili da im licemjerni i bezočni određuju ne samo pravila ponašanja, nego i svjetonazor. Kada kakva elementarna nepogoda prošara Bosnom, a Boga mi, i Hercegovinom, kada kakva ekonomska pomoć zaobiđe ovu napaćenu zemlju-mučenicu, većine se od njih bezmalo i tiče; važno je tek da nesreća ne zahvati njihovu kuću ni avliju. Što komšiji gore, tim njima bolje! Kao da sva ova zemlja i sve uboge, posne hercegovačke (i, dakako, bosanske) dole nisu naše kuće i naše avlije!?
Kada požar, suša ili kakva poplava zahvati prorijeđene oaze šumskog raslinja, opustoši ionako škrta hercegovačka polja, prekrije popovopoljske misirske plantaže, najprije se gleda “čije to gori, plavi, jenjava, pa ako bi to bilo područje koje nije divljačkom ratnom otimačinom i Dejtonskim tzv. “sporazumom”, prapalo “onoj drugoj strani” zlurado bi se osmjehivali i izricali strašnu sramotnu kletvu:” Neka gori, da Bog da im sve izgorjelo, poplavilo, osušilo se!”
A da se i ne govori o još stravičnijoj, ali sasvim opravdanoj sumnji, da su to opoganile i obesčastile ruke vođa koje je ovaj jadni i ubogi narod birao.
Te đavolske ruke, sa željom da se napakosti “onom drugom ili trećem”.
Kroz čitavu ovu nesreću, političari srpskog naroda su se borili za “srpsku stvar”, usput se bogateći, dok narod pati u siromaštvu i neobrazovanošću. I što god ti ”rodoljubi” pričali o neotuđivom pravu njihovog naroda, plemena ili klana, njihove vjere, ideologije ili svjetonazora, njihovog “povijesnog kruga” i “njihove” civilizacije na ovaj djelić Božijeg posjeda koji se imenuje bosanskom zemljom ili Bosnom, a Boga mi, i Hercegovinom, oni na to nemaju pravo. Oni lažu. Bezočno lažu.
Ova zemlja danas nije njihova. Ona nije srpska. Ova zemlja... Bosna, prvenstveno pripada Bogu i svima onima koji je vole. Ona je i srpska i hrvatska i bošnjačka; i pravoslavna, i katolička, i muslimanska, i obrnuto. Bosna pripada onima koji je dovoljno vole, onima koji je poštuju, koji u njoj vide okrilje svoga postojanja i svoje sreće, onima koji joj se raduju onoliko koliko bi bilo dovoljno da se žrtvuju za NJU i njenu dušu, i samo oni imaju pravo da je zovu svojom, da je zovu BOSNOM. Samo njima, koji je smatraju svojim istinskim zavičajem, svojim usudom i svojom zakletvom, samo onima koji su za njom žudjeli i plakali, samo onima koji su joj sebe darivali i žrtvovali, koji su o NJOJ pjevali, ona se odazivala sa radošću darivanja i blagodarnog raskrivanja.
Danas ovu zemlju opoganjuju raznorazni laktaši iz Laktaša, psihopate sa Durmitora, vlaška kopilad iz Kalinovika i ini satanski sinovi, ljudski izrodi, hulje i sebičnjaci, pregrađuju je i kasape, prisvajaju i izrabljuju.
Bosna je, zaista, poput voljenog bića: ne možeš reći da je voliš ukoliko voliš samo jedan njezin dio, a ne i nju cijelu.
Istina, nasrtaji na Bosnu ne potiču od jučer. Oni su stari koliko i ljudska zloba koja svojom opskurnošću i primitivnošću ustrajno kidiše na sve što je lijepo, uredno i životodajno.

Ovih dana, laktaš iz Laktaša, uveliko priča o diobi tuđe imovine (ta krv nije voda), oduvjek su “braća Srbi” hrabro otimali i djelili tuđe, oduvjek su hrabro bježali pred vojskom (seoba Srba pod Crnojevićem, kao i Krfski bijeg; ostavljajući svoje žene i djecu na milost i nemilost mrskom neprijatelju, koji, gle kakve li ironije, niti opljačka, niti silova, niti popali), i hrabro pljačkali u miru, silovali, klali i progonili.

Ali, ti nasrtaji danas poprimaju obilježje opasnog smišljenog, perfidnog i politički motiviranog narušavanja osnovnih pretpostavki za opstanak bošnjačkog naroda. Nisu više u pitanju tek puka strahovanja od gubitka političke moći ili uticaja, nego se radi o ataku na životnu cjelovitost i životni prostor bošnjačkog čovjeka. Nije više, dakle, u opasnosti politička komponenta, nego biološka dimenzija bošnjačkog života. I nije više ugrožena bošnjačka kulturolška, etička, politička i općecivilizacijska komponenta , nego i bošnjačko pravo na život.
Ovih dana, laktaš iz Laktaša, uveliko priča o diobi tuđe imovine (ta krv nije voda), oduvjek su “braća Srbi” hrabro otimali i djelili tuđe, oduvjek su hrabro bježali pred vojskom (seoba Srba pod Crnojevićem, kao i Krfski bijeg; ostavljajući svoje žene i djecu na milost i nemilost mrskom neprijatelju, koji, gle kakve li ironije, niti opljačka, niti silova, niti popali), i hrabro pljačkali u miru, silovali, klali i progonili.
E, tako, ovaj laktaški laktaš, šatorski maneken i operski pjevač sa Guča Gore, može poslužiti kao ilustrativan primjer onoga čemu stremi vjekovna srpska politika. Jer kada Bosnom zagospodare mnogo vještiji i perfidniji manpulanti od ovoga namćorastog rodoljupca i rakijopijca, sve bošnjačko će biti u rukama i na volji mrzitelja Bosne: i rijeke, i voda, i sudbina onih koji Bosnu vole.
Bosanska trotorna federacija će postati nakaradna pustopoljina i žabokrečina, gdje će svaka baraba i svaki manijak moći raditi što mu je volja a da pri tome ne polaže račun nikome i ničemu?
Namjera ovog teksta je da ukaže na opasnost raznoraznih laktaša, koji se neće smiriti dok ijedan Bošnjak hodi bosanskom mrtvajom, koji će konstantno kidisati i jurišati čekajući ponovnu priliku da žare i pale, siluju i protjeruju. Barem bošnjački narod o svemu ovome iskustvo ima, za svijest nisam siguran.
Borba za Bosnu se nastavlja! Od Une do Drine, od Save do mora!
TVOJI ŠEHIDI SU SVJETLO TVOJE, I DOK JE NJIH BIT ĆE TEBE......... BOSNO MOJA!