Almir MEHONIĆ: Oteti putnici iskakali su iz kamiona u grupama od 5 – 6. Prihvatili su ih Milan Lukić i Boban Inđić, sa njima su išli do ulaza u garažu još dva-tri borca. Nakon toga, čula se prvo komanda „lezi dole“. Poslije komande čuli su se prigušeni pucnji i to onoliko koliko je tih lica uvođeno u garažu. Nisu se čuli nikakvi jauci, krici ili slično, niko ništa nije govorio. Na kraju su izvedene dvije grupe od 5 – 6 lica. Kada su zadnje dvije grupe dovedene do ulaza u garažu, Milan i Boban su uveli prvu grupu, dok je druga ostala kod samih ulaznih vrata. Pored druge grupe stajala je nekolicina boraca. Čuo se pucanj … u tom trenutku jedno lice je počelo da bježi. Pucali su u njega. Odmah je pao. Pošto je pao čulo se kako govori „jao, majko moja“. U tom trenutku Milan je izašao iz garaže i sa povišenim tonom pitao ko je to pucao. Za to vrijeme pogođeni je jaukao. Milan mu je prišao i bajonetom ga preklao. „Tako se to radi“, rekao je.

Nije mnogo prošlo od polaska voza, čim su prošli nadvožnjak na Novom Beogradu, kondukter je u pratnji dvojice policajaca došao da pregleda karte, ali i da pita za imena i upisuje ih na kartama.
”Kakva je to novost pa upisujete imena na kartama?”, pitali su.
“Ne bojte se”, kaže kondukter, “ništa vam neće biti od toga, pojavio se nekakav veliki šverc pa kontrolišemo”.
Niko, nikoga nije dirao sve do blizine Priboja.
Zlo je počelo nekih 5 do 10 minuta prije nego će voz biti zaustavljen u Štrpcima. Još dok se voz kretao, hodnicima ispred kupea vojska se šetala sa oružjem. Pred svakim kupeom su se našla po trojica.
Sve je bilo kao na filmu. Voz je stao zbog crvenog signala na samom ulazu u tunel. Otmičari su bili uredno uniformisani, osim jednog koji je imao bradu i crnu šubaru sa kokardom. To je bio Milan Lukić.
Kada su zatražili lične karte, sve je ličilo na rutinski postupak i dok nisu počeli da odvode ljude izgledalo je da nekog konkretno traže. Bilo je komentara da traže njihove bjegunce. Iz bifea u majici kratkih rukava, iskočio je na snijeg jedan od putnika vičući: 'Koljite balije'.
Najjezivije je bilo to što, u stvari, nije bilo nikakvog otimanja. Niko se nije bunio, sve se odvijalo u zlokobnoj tišini. Međutim, šta se dešavalo u dušama tih nevinih Bošnjaka, možemo samo predpostaviti. Sve to nije trajalo mnogo duže od pola sata.
Začudo, voz je nastavio put kao da se ništa nije desilo. Od Štrbaca do Priboja se stiže za deset minuta, i tamo su se zadržali tek toliko da putnici izađu i uđu. Niko nikoga ni o čemu nije obavještavao, nije se pojavila policija, vojska, ni pomena o uzimanju izjava od putnika ili nečem sličnom.
Otete putnike sproveli su do kamiona. Prvo su ih pretresli. Smjestili su ih na
karoseriji kamiona do kabine. Naređeno je da se što više zbiju, pa su čak sjedeli jedni drugima u krilu. Niko se nije opirao. Krenuli su u pravcu Višegrada. Otmičari su spustili ceradu, tako da niko nije mogao da vidi šta se nalazi na karoseriji ovog vozila. Postojao je kontakt između Milana, koji se nalazio u kabini i vojnika na karoseriji. Konatakt je ostvarivan radio vezom. U jednom trenutku Milan Lukić je

Stanica Štrpci Srpski zločinac Milan Lukić Zločinci Srdoje i Milan Lukić

pitao radio vezom, dok su prisutni slušali, znaju li ko je on? A potom je odgovorio: „Ja sam Milan Lukić, komandir Osvetnika“. Oteti su se snuždili, sjedeli su i šutjeli....
Bio je mrak kad su stigli u Višegrad, tačnije u selo Prelovo. Svi su napustili teretno vozilo i ušli u fiskulturnu salu škole. Ispred sale bilo je upaljeno svjetlo, a u sali nije. Nakon što su postrojili otete uza zid sale, neki borci su odložili oružje na suprotan zid. Milan Lukić i Boban Inđić naredili su tim licima da izvade sve iz džepova i stave ispred sebe. Također su im naredili da ispred sebe stave satove i sav nakit, lančiće, prstenje i novac i da ih odvoje od ostalih stvari, ličnih dokumenata. Inđić i Lukić su išli od jednog do drugog i vršili preteres. U jednom tenutku Milan je naišao kod jednog otetog – studenta kojeg je od ranije poznavao, to lice je bilo zadnje u stroju. Da su se oni poznavali moglo se zaključiti iz razgovora. Pretresom ovog studenta Milan je našao 200 DM, pa mu je odmah zadao nekoliko šamara, potom su Milan i Boban pošli ponovo od jednog do drugog otetog, pitali ih za imena, a zatim im davali srpska imena, davali su im i krst da ljube. Odmah nakon toga skoro svi su počeli da ih udaraju. Udarali su ih prvo pesnicama, a kada bi neko od njih pao, nastavili su da ih udaraju nogama. To udaranje je trajalo oko jednog sata. Niko od putnika nije se opirao, niti je to smio. Milan Lukić je isključivo tukao studenta kod koga je našao 200DM. Govorio je da imaju neraščišćene račune iz Beograda. Zadavao mu je i povrede nožem, bile su to lakše povrede. Sve je trajalo dok Milan Lukić nije kazao da prestanu sa tim, zatim je tražio da se nađe žica. Izveli su ih iz sale, vezali ruke i smjestili u vozilo. Tim kamionom vratili su se oko kilometar u pravcu Višegrada. Vozilo je zaustavljeno u jednom selu, gdje su sve kuće bile spaljene. Kamion je zaustavljen na oko 5 – 6 metara od jedne spaljene kuće u čijem se prizemlju nalazila garaža. Izašli su iz vozila, a zatim je Milan dao raspored za obezbjeđenje. Kazao je da ukoliko neko pokuša da bježi da pucaju i ubiju ih.

Oteti putnici iskakali su iz kamiona u grupama od 5 – 6. Prihvatili su ih Milan Lukić i Boban Inđić, sa njima su išli do ulaza u garažu još dva-tri borca. Nakon toga, čula se prvo komanda „lezi dole“. Poslije komande čuli su se prigušeni pucnji i to onoliko koliko je tih lica uvođeno u garažu. Nisu se čuli nikakvi jauci, krici ili slično, niko ništa nije govorio. Na kraju su izvedene dvije grupe od 5 – 6 lica. Kada su zadnje dvije grupe dovedene do ulaza u garažu, Milan i Boban su uveli prvu grupu, dok je druga ostala kod samih ulaznih vrata. Pored druge grupe stajala je nekolicina boraca. Čuo se pucanj … u tom trenutku jedno lice je počelo da bježi. Pucali su u njega. Odmah je pao. Pošto je pao čulo se kako govori „jao, majko moja“. U tom trenutku Milan je izašao iz garaže i sa povišenim tonom pitao ko je to pucao. Za to vrijeme pogođeni je jaukao. Milan mu je prišao i bajonetom ga preklao. „Tako se to radi“, rekao je. Milan je prešao na suprotnu stranu, gdje se također čuo pucanj, jer je i sa te strane neko pokušao da bježi. Sa tim licima postupio je na isti način kao i sa prvim.
U to vrijeme preostali oteti putnici iz zadnje grupe stajali su ispred garaže, a u njih su bile uprete puške Lukićevih boraca. Milan i Boban su uveli i preostala zarobljena lica u garažu, nakon kraćeg vremena čuli su se prigušeni pucnji, a zatim su Milan i Boban izašli iz garaže, naredili su da se uđe u vozilo. Vratili su se u istu salu, tačnije u svlačionicu te sale, gdje je Milan izvadio novac i satove od zarobljenih putnika voza 671. Podjelio je svima po 100 DM, a ko nije imao sat dobio je i sat. Prilikom pretresa Boban Inđić je kod jednog zarobljenog našao jedan skupocen zlatan lanac, pa ga je stavio u svoj džep da drugi to ne vide. Nakon podjele Milan je kazao da će tijela ukloniti jedan stariji čovjek iz sela, bacanjem u Drinu, koja je bila udaljena 10 do 15 metara od kuće, gdje su zarobljeni putnici ubijeni.
Poslije podjele tih stvari sjeli su u vozilo i vratili se u Višegrad. Po povratku, kada su izašli iz kamiona i to negdje kod novog mosta, Milan ili Boban su rekli da o ovome što se desilo nikome ništa ne pričaju. U Višegrad su se vratili oko 23 sata…

*****
Kada bi otmicu u Štrpcima trebali opisati sa jednom riječi, bila bi to svakako “šutnja”. Jer su i oni šutjeli, dok su ih vodili u smrt. Nisu se opirali, tražili pomoć, plakali. Samo je jedan dozivao majku. Drugi su vjerovatno pred očima imali svoje najmilije dok su čekali okrenuti licem prema zemlji metak u potiljak.
Međutim, više od njihove šutnje boli šutnja države koja traje punih 16 godina.

(Za tekst korišćena svjedočenja neimenovanog putnika voza Lovćen 671 i zločinca Nebojše Ranisavljevića, jedinog optuženog za slučaj Štrpci)