U Banja Luci, gradu na sjeveru Bosne i Hercegovine, nikada nije bilo ratnih djejstava. Većina nesrba, koji su početkom devedesetih postali manjina u ovom gradu, su živjeli jako teško. Među njima je i porodica Maide Medare koja je silovana pa ubijena 1993. godine na povratku iz škole. Njena sestra Selma A. za Justice Report priča o život početkom devedesetih u Banjaluci i uspomenama na mlađu sestru.
U Banja Luci, gradu na sjeveru Bosne i Hercegovine, nikada nije bilo ratnih djejstava. Većina nesrba, koji su početkom devedesetih postali manjina u ovom gradu, su živjeli jako teško. Ne mali broj je protjeran, puno njih ubijeno, zatočeno u logore. Oni koji su ostali, sjećaju se ovog grada na rijeci Vrbas sa početka devedesetih kao mjesta gdje je život završavao. Danas žele početi novi život u svom rodnom gradu, ali je iz godine u godinu sve teže. Među njima je i porodica Maide Medare koja je silovana pa ubijena 1993. godine na povratku iz škole. Njena sestra Selma A. za Justice Report priča o životu početkom devedesetih u Banjaluci i uspomenama na mlađu sestru.

Početak rata
"Kada je počeo rat imala sam 20 godina. Živjela sam sa majkom, dvije sestre i bratom od osam godina. Živjeli smo sretno u prelijepoj Banja Luci sve do 1992. godine kada se naš život potpuno mijenja.
Zapravo, moglo bi se reći da smo već 1991. godine osjećali da se nešto mijenja. Ljudi su mobilisani, organizovane su racije i muškarci odvođeni na ratišta u Hrvatsku.
Mi smo tada počeli osjećati i oskudicu u hrani, pa polako i drugih neophodnih stvari. Bilo je nešto lakše kada je uspostavljen koridor ka Srbiji i kada je počela dolaziti humanitarna pomoć. Istina, rijetko je dolazila i do nas, pa smo često kupovali to što je drugima dolazilo u humanitarnoj pomoći.
Život je bio težak. Te 1992. godine svi smo bili zbunjeni. Niko nije vjerovao da će doći do rata. Pa kada je počelo, mislili smo proći će. Dan-dva, nekoliko sedmica, mjeseci i završit će se.
Međutim, to se produžilo.
Cijela Banja Luka ima svoju priču. Vjerovatno je bilo najteže onim dijelovima koji su etnički očišćeni. Među njima je i naselje Vrbanja, u kojem smo mi živjeli.

Život pod kontrolom
U Vrbanji je odmah 1992. godine isključen telefon svim nesrbima. Prekinuta je sva komunikacija i bili smo opkoljeni. Na ulazu u naselje su postavljeni punktovi vojne policije. Niko nije mogao proći bez pregleda. Bile su potrebne neke posebne potvrde – da smo civili, da se smijemo kretati u određeno vrijeme...
Zaveden je rigorozni policijski sat. Svuda su bili neki proglasi na kojima je pisalo da su zabranjena javna okupljanja nesrba. Više od četiri osobe se nisu smjele sastati na istom mjestu.
Počele su i racije. Policajci su upadali u kuće nesrba i prisilno odvodili ljude na ratišta. Bilo je i silovanja, ubistava, pljački... Bilo je kao normalno očekivati da vas neko izbaci iz vlastite kuće, jer ste druge nacije, i useli se. Nama su komšije devet puta pljačkale kuću dok smo bili u Banja Luci.
Sve su radili da napustimo naše kuće, vršili svaku vrstu pritiska koju možete zamisliti. I djeca su nam govorila i činila ružne stvari.
Onda dolazi 1993. Najteža godina.
U samoj Vrbanji je ubijeno oko 14 osoba za koje smo mi znali. Mislim da skoro niko nije ubijen metkom. Bila su to svirepa ubistva, mučenja, zlostavljanja...Znam da su ubijene dvije žene, u svojoj kući pred djecom i porodicom. Znam i da su neki ubijeni, a tjela im spaljena da ih ne bi našli.
A onda je nestala i moja sestra.

Deset dana agonije
Za vrijeme rata moja sestre i brat su još uvijek išli u školu. Nisu željeli prestati mada su ih i u školi druga djeca maltretirala. Ponekad ipak nisu mogli otići u školu na vrijeme zbog neprespavanih noći i upada u kuću.
Nikad, ni u jednom trenutku nismo znali šta će se slijedeće dogoditi. Čujete da vam je neko ubijen i onda se samo pitate ''kada je red na mene?''.
Zadnji put sam vidjela sestru 18. juna 1993. godine, u petak popodne. To je bio posljednji dan škole. Ona je bila maturantica Srednje tekstilne škole. Taj dan je imala najznačajniji ispit iz matematike i njemačkog jezika. Otišla je i više se nije vratila.
Deset dana nismo ništa znali. Samo smo čuli da ju je neko pokupio na ulici. Njen drug iz škole je rekao da je vidio auto i ljude u uniformi.
Niko nam nije mogao pomoći. Niko nije htio. Ali su svi govorili. Jedan dan su nam rekli da su je našli u Vrbasu, isječenu. Mi počnemo tražiti tijelo, onda se ispostavi da je to dezinformacija. Poslije su rekli da je nađena na rešetkama bazena, udavljena. Ni to nije bila istina.
Nemoguće je opisati šta smo moja porodica i ja preživjeli tih deset dana. To je nešto užasno teško. Sva ta agonija i sav bol.
Onda je poslije deset dana pronađeno tijelo u Vrbasu. Bila je silovana i sa vojničkim kaišem oko vrata. Sjećam se da sam vidjela sako koji je bio na njoj, jako, jako krvav.

Ne znam zašto su joj to uradili. Znam samo da je jedan od ubica s njom išao u školu osam godina. U razredu su bili zajedno.
Nisu nas pustili ni nakon njene smrti. Jedan dan su osmogodišnjeg brata starija djeca iz škole izvela i tukla komadom drveta na kojem su bili zakovani ekseri. Tukli su ga toliko da je jedva preživio.
Pokušali su oteti i najmlađu sestru koja je tada imala deset godina. Majku su više puta pokušali ubiti. U cijeloj Banja Luci, upadi u kuće nesrba su postali još češći.
Bošnjaci su zbog svega toga počeli masovno napuštati svoj rodni grad.
Postojalo je nekoliko načina odlaska iz Banja Luke. Koridor koji je išao preko Srbije za skandinavske zemlje. Sjećam se da je jedna karta po članu porodice bila 500 njemačkih maraka. Iz ove perspektive to možda nekome nije ništa, ali tada... Tada je bilo sve.
Drugi put je bio preko Travnika i Vlašića. Treći preko graničnog prelaza za Gradišku Pa u Hrvatsku. Onda sabirni centri za izbjeglice.
Da bi izašli iz Banja Luke morali ste prikupiti čitav niz papira. Naravno, svaki se morao platiti, plus proći velika maltretiranja, omalovažavanja i potcjenjivanja. Svaki taj put je bio užasno skup i neizvjestan, nesiguran.
Ipak, u augustu 1995. godine smo svi uspjeli izaći i to posljednjim konvojem Međunarodnog Crvenog krsta. Ljudi su odlazili bez ičega, ništa nismo mogli ponijeti. Čak smo dobili papir na kojem je pisalo šta smijemo nositi. U suštini, sve je stalo u jednu torbu.

Nismo smjeli ponijeti više od jedne fotografije. Zamislite da ste nekoga izgubili a da ne možete ni fotografiju ponijeti! Da ne govorim o drugim uspomenama.

Borba za nastavak života
Nakon rata smo uspjeli vratiti imovinu, ali sve je bilo devastirano. No, to nije bio kraj naših muka. Tada počinje nova bitka mojih roditelja da našu kuću dovedu u bilo kakav red. Finansijski to sami nismo mogli podnijeti. Dvanaest godina života u izbjeglištvu, kao podstanari, a niko ne radi.

Predavali smo ko zna koliko zahtjeva za donacije, i dobijali jednu po jednu odbijenicu. Moj otac se još uvijek bori da obnovi kuću.
Ja razmišljam o povratku u Banja Luku. Tamo sam se rodila, tamo su moji korjeni. Ali, jedno je želja, a drugo mogućnosti. Kako da se vratim ako sam preživjela sve to i to od ljudi koje znam i koji slobodno šetaju Banja Lukom? Znam da su slobodni oni koji su optuženi za silovanje moje sestre.
Optužnica je, kako su nam rekli, podignuta još dok smo mi bili u Banja Luci, ali smo mi saznali da postoji i da je proces okončan, tek kada nam je došao poziv za obnovljeno suđenje. Za sada, koliko znamo, slučaj miruje jer nemaju svjedoka.
Svo vrijeme, koliko znam, optuženi se brane sa slobode, nikada nije provedena prava istraga. Niko nas nikada nije pozvao do prošle godine kada smo prvi put saznali, nakon trinaest godina, da je održano neko suđenje, ali da su optuženi oslobođeni svake krivice. U optužnici koju smo sada dobili piše da smo napustili Banja Luku.
Ali ja se borim za svoju sestru. Šta god da je ta borba iz moje perspektive.
Borim se tako što odlazim od institucije do institucije. Pokušavam dokazati da je to što je urađeno ratni zločin. Nisam mogla vjerovati da se to sada mora dokazivati. Nešto što je uradila vojska, uniformisana lica srpske nacionalnosti, jednoj Bošnjakinji koja je imala samo 19 godina i koja je bila puna snova. Zar se to može nazvati drugačije nego ratni zločin? Stvarno ne znam. Tu prestaje razum".
(Sestra Maide Medare je željela ispičati ovu priču ali pod uslovom da ne objavimo njeno ime i prezime jer, kako kaže, još uvijek se plaši kako se plašila i za vrijeme rata).

Priču Selma A. zabilježila je Merima Husejnović, praktikant Justice Reporta.
Rubrika «Moja priča» je specijalni dodatak Justice Reporta u kojem nastojimo zabilježiti životne priče ljudi koji su preživjeli strahote rata u Bosni i Hercegovini i koji žive među nama.
Balkanske istraživačke mreže vas pozivaju da nam pošaljete svoje priče o ratu, koje ćemo redovno objavljivati u sklopu našeg magazina. Pišite nam na [email protected]