Vijesti
SAVJETOVAO KARADŽIĆA, SLAVIO ČETNIKE I VELIKU SRBIJU
|
|
Autor: Avaz
Objavljeno: 17. January 2009. 06:01:19
Nedavno povučeni kadrovski potez ministra vanjskih poslova BiH Svena Alkalaja može se, najblaže rečeno, okarakterizirati skandaloznim. Naš vrli šef diplomatije je Ljubu Grkovića, jednog od najbližih saradnika ratnog zločinca Radovana Karadžića, "počastio" većom funkcijom u Odsjeku za Aziju i Afriku u Ministarstvu vanjskih poslova.
Naime, Grkovića je Alkalaj "inaugurirao" u viši diplomatski rang - ministra-savjetnika, na uštrb dosadašnjeg šefa spomenutog odsjeka Ibrahima Efendića, bivšeg ambasadora BiH u Iranu, koji je, po Alkajevoj odluci, od ministra-savjetnika degradiran u savjetnika-ministra.
Ko je, zapravo, Ljubo Grković, čovjek koji se vječito vrzma po Ministarstvu vanjskih poslova BiH i leta s funkcije na funkciju?
Novinar "Oslobođenja"
Riječ je o predratnom novinaru sarajevskog "Oslobođenja", koji se početkom agresije na BiH stavio na raspolaganje režiserima i akterima najkrvavije balkanske drame, prije svega paljanskom krvniku Radovanu Karadžiću, čiji je bio ratni savjetnik za informiranje, odnosno portparol.
Samo je ta činjenica bila dovoljna da se Alkalaj makar zamisli kada se u njegovoj glavi rađala misao da Grkovića unaprijedi, ako već nije zazirao od njegove ratne, ali, zašto ne reći, i poratne prošlosti.
No, Grković, očigledno, uspijeva u svoj profesionalni mozaik ugrađivati fascinantne kockice funkcija u MVP-u, gradeći karijeru na kojoj mu mnogi mogu pozavidjeti.
Njegovo uspinjanje ka vrhu hijerarhije u Ministarstvu vanjskih poslova BiH krenulo je kada je završio misiju šefa predstavništva tzv. ministarstva inostranih poslova Republike Srpske u Australiji nakon rata. Dospio je do prvog sekretara u Odsjeku za statusna pitanja Sektora za međunarodnopravne i konzularne poslove u MVP BiH.
Dakle, povjereno mu je da odlučuje o statusu bh. državljana u inozemstvu, u vrijeme kada su mirnodopski nastavljači Karadžićeve politike željeli završiti ono što tokom agresije na BiH nisu uspjeli, a to je diplomatskom alhemijom otarasiti se što više Bošnjaka u dijaspori, kojima su zemlje u kojima su našli spas od zločinaca zaprijetile oduzimanjem državljanstava ukoliko se ne odreknu matičnog.
Jasne činjenice
Grković je prije nekoliko godina bio predložen za savjetnika u Ambasadi BiH u Maleziji. Međutim, Malezijci su saznali o kakvom je "genijalcu" riječ i koga je on savjetovao i bio mu saradnik, nakon čega mu je bez ikakvog objašnjenja uskraćeno gostoprimstvo.
Osobu koju Malezijci nisu željeli u svojoj zemlji, Alkalaj je očigledno htio u svom timu - da li iz neznanja ili iz nekih "praktičnih" razloga samo on zna.
Ako Alkalaj ne zna detalje o svom "pulenu", podsjetit ćemo ga na samo neke činjenice, Grkovićeve umotvorine u trenucima nacionalnog, bolje reći nacionalističkog zanosa, odnosno šta je Grković govorio i gdje je sve njegova malenkost učestvovala. Ovoga puta se čak nećemo doticati njegovog ratnog savjetovanja svoga šefa, koji je od najtraženijeg bjegunca na planeti postao najpoznatiji stanar Ševeningena.
Šefujući predstavništvom tzv. ministarstva inostranih poslova RS u Australiji, Grković je svojim sunarodnicima odašiljao zapaljive strijele oličene u izjavama sličnim ovoj:
- Sve dok svako našeg roda ne bude zaštićen i branjen veličinom i snagom Velike Srbije, jedne i zajedničke države, niko od nas neće imati potpune sreće ni spokoja. ("Srpski glas", petak, 5. maj 1995. godine, strana 21).
U "Srpskom glasu" (petak, 5. maj 1995. godine, strana 21) Grković je Srbima u Australiji, uz ostalo, poručio i ovo:
- Braćo i sestre, sudnji su časi, dani velike odluke i goleme patnje. Naši su neprijatelji još jednom krenuli u izvršenje svog jedinog i đavoljeg zavjeta - uništenje srpstva... Mi drugog puta nemamo niti trebamo. I nama je danas samo jedno činiti. Ujediniti se pod jednu zastavu, krst pravoslavlja i grb srpstva, te presjeći jednim mahom zmijsko klupko, vijekovima otrovom nadimano i umotavano ili se trovati i krvariti do potpunog izginuća".
Tako je, dakle, govorio Alkalajev kadrovik. Danas, ovaj visoki službenik bh. diplomatije ne mari što ga plaća ista ona država od čijih je dijelova želio napraviti Veliku Srbiju.
Specijalni gost
U njegovu biografiju usidrila se još jedna činjenica koja ide u prilog tvrdnji da je Alkalaj pogriješio. Naime, Grković je bio jedan od specijalnih gostiju na proslavi 13. maja, dana Ravne gore, u organizaciji srpskih četnika iz Brizbena, gdje je održana svečana akademija, koja je, kako je tada (petak, 26. maj 1995., strana 19) napisano u "Srpskom glasu", protekla u "prigodnim govorima i recitacijama o ravnogorskom pokretu". Taj je tekst u dobroj mjeri posvećen tadašnjem šefu predstavništva tzv. ministarstva inostranih poslova Republike Srpske u Australiji Ljubi Grkoviću.
Dakle, biografija Ljube Grkovića toliko je bogata kompromitirajućim detaljima koji bi ga u svakoj normalnoj zemlji zauvijek diskvalificirali za svaku iole značajniju državnu funkciju, pogotovo u institucijama koje treba da grade imidž naše zemlje u svijetu. No, to Alkalaju, izgleda, nije dovoljno.
Nacionalno ratno čedo
Povodom četverogodišnjice izlaženja "Srpskog glasa", Ljubo Grković je 22. februara 1995. godine uputio čestitku u kojoj se, uz ostalo, kaže:
"Srpski glas" je naše nacionalno ratno čedo, rođeno s početkom velikog rata za odbranu zemlje i izgradnju države... Uspjeli ste prozreti sve propagandne trikove, razbiti sve okove, zamišljene i postavljene da nas prvenstveno odvoje i otuđe jedne od drugih...
Šta je Kemal Kurspahić govorio o kolegi Grkoviću
Zanimljivu priču o novinarima Ljubi Grkoviću i Kemalu Kurspahiću u svom reagiranju na napade Kemala Kurspahića napisala je poznata bh. novinarka Adisa Busuladžić, koja je dugo živjela i radila u SAD.
- Kurspahić kao novinar i glavni i odgovorni urednik predratnog Oslobođenja obavio je krajnje traljav posao u vrijeme kada je bosanskohercegovačku javnost trebalo da upozorava na opasnost koja demokratskoj Bosni i Hercegovini prijeti od terorističkog djelovanja SDS-a i prosrpske JNA. Prisjetit ću se ovom prilikom jedne epizode iz novembra 1991., kada sam paralelno radila i kao novinar Slobodne Bosne i kao honorarni saradnik Oslobođenja, za koje sam, uglavnom, pratila rad Liberalne stranke BiH i MBO-a.
U Slobodnoj Bosni od 7. novembra 1991. napisala sam da "Srpska demokratska stranka BiH u posljednje vrijeme ubjedljivo prednjači među ostalim bosanskohercegovačkim strankama po broju objavljenih demantija na vijesti, saopćenja i dokumente koji svjedoče o švercu oružja koje JNA dijeli srpskim dobrovoljcima i rezervistima i drugim sličnim kriminalnim djelatnostima aktivista i čelnika SDS-a BiH" i na kraju teksta - maliciozno, priznajem - konstatirala da "Oslobođenje, opet, prednjači u broju objavljenih SDS-ovih saopćenja i demantija, što ne treba da čudi ako se ima u vidu da je Ljubo Grković, inače stalno zaposleni novinar u ekonomskoj sekciji tog lista, istovremeno i šef kabineta predsjednika SDS-a Radovana Karadžića".
Čim je tekst objavljen, Kurspahić me pozvao u svoju kancelariju da bi mi saopćio kako je "to što sam u Slobodnoj Bosni napisala o kolegi Ljubi Grkoviću i Oslobođenju krajnje nekolegijalno". Na to sam ja rekla da se "ne osjećam krivom, budući da nisam napisala ništa što nije tačno". Kurspahić je, koliko se sjećam, na to rekao da kolega Grković profesionalno i savjesno obavlja svoj posao u Oslobođenju i da ne krši nikakve radne propise time što u slobodno vrijeme obavlja funkciju šefa kabineta u jednoj političkoj stranci, da bi me iz svoje kancelarije ispratio sljedećim riječima: "Vi, Adisa, inače, treba da pripazite šta pišete. Vi se u svojim tekstovima i previše zalažete za suverenu Bosnu i previše pišete protiv JNA. Vi bi trebalo da budete svjesni da se još uvijek ne zna ni šta će biti sa Bosnom, ni šta će biti sa Jugoslavijom", napisala je u svom reagiranju Adisa Busuladžić.
Autor: Ruždija ADŽOVIĆ
Naime, Grkovića je Alkalaj "inaugurirao" u viši diplomatski rang - ministra-savjetnika, na uštrb dosadašnjeg šefa spomenutog odsjeka Ibrahima Efendića, bivšeg ambasadora BiH u Iranu, koji je, po Alkajevoj odluci, od ministra-savjetnika degradiran u savjetnika-ministra.
Ko je, zapravo, Ljubo Grković, čovjek koji se vječito vrzma po Ministarstvu vanjskih poslova BiH i leta s funkcije na funkciju?
Novinar "Oslobođenja"
Riječ je o predratnom novinaru sarajevskog "Oslobođenja", koji se početkom agresije na BiH stavio na raspolaganje režiserima i akterima najkrvavije balkanske drame, prije svega paljanskom krvniku Radovanu Karadžiću, čiji je bio ratni savjetnik za informiranje, odnosno portparol.
Samo je ta činjenica bila dovoljna da se Alkalaj makar zamisli kada se u njegovoj glavi rađala misao da Grkovića unaprijedi, ako već nije zazirao od njegove ratne, ali, zašto ne reći, i poratne prošlosti.
No, Grković, očigledno, uspijeva u svoj profesionalni mozaik ugrađivati fascinantne kockice funkcija u MVP-u, gradeći karijeru na kojoj mu mnogi mogu pozavidjeti.
Njegovo uspinjanje ka vrhu hijerarhije u Ministarstvu vanjskih poslova BiH krenulo je kada je završio misiju šefa predstavništva tzv. ministarstva inostranih poslova Republike Srpske u Australiji nakon rata. Dospio je do prvog sekretara u Odsjeku za statusna pitanja Sektora za međunarodnopravne i konzularne poslove u MVP BiH.
Dakle, povjereno mu je da odlučuje o statusu bh. državljana u inozemstvu, u vrijeme kada su mirnodopski nastavljači Karadžićeve politike željeli završiti ono što tokom agresije na BiH nisu uspjeli, a to je diplomatskom alhemijom otarasiti se što više Bošnjaka u dijaspori, kojima su zemlje u kojima su našli spas od zločinaca zaprijetile oduzimanjem državljanstava ukoliko se ne odreknu matičnog.
Jasne činjenice
Grković je prije nekoliko godina bio predložen za savjetnika u Ambasadi BiH u Maleziji. Međutim, Malezijci su saznali o kakvom je "genijalcu" riječ i koga je on savjetovao i bio mu saradnik, nakon čega mu je bez ikakvog objašnjenja uskraćeno gostoprimstvo.
Osobu koju Malezijci nisu željeli u svojoj zemlji, Alkalaj je očigledno htio u svom timu - da li iz neznanja ili iz nekih "praktičnih" razloga samo on zna.
Ako Alkalaj ne zna detalje o svom "pulenu", podsjetit ćemo ga na samo neke činjenice, Grkovićeve umotvorine u trenucima nacionalnog, bolje reći nacionalističkog zanosa, odnosno šta je Grković govorio i gdje je sve njegova malenkost učestvovala. Ovoga puta se čak nećemo doticati njegovog ratnog savjetovanja svoga šefa, koji je od najtraženijeg bjegunca na planeti postao najpoznatiji stanar Ševeningena.
Šefujući predstavništvom tzv. ministarstva inostranih poslova RS u Australiji, Grković je svojim sunarodnicima odašiljao zapaljive strijele oličene u izjavama sličnim ovoj:
- Sve dok svako našeg roda ne bude zaštićen i branjen veličinom i snagom Velike Srbije, jedne i zajedničke države, niko od nas neće imati potpune sreće ni spokoja. ("Srpski glas", petak, 5. maj 1995. godine, strana 21).
U "Srpskom glasu" (petak, 5. maj 1995. godine, strana 21) Grković je Srbima u Australiji, uz ostalo, poručio i ovo:
- Braćo i sestre, sudnji su časi, dani velike odluke i goleme patnje. Naši su neprijatelji još jednom krenuli u izvršenje svog jedinog i đavoljeg zavjeta - uništenje srpstva... Mi drugog puta nemamo niti trebamo. I nama je danas samo jedno činiti. Ujediniti se pod jednu zastavu, krst pravoslavlja i grb srpstva, te presjeći jednim mahom zmijsko klupko, vijekovima otrovom nadimano i umotavano ili se trovati i krvariti do potpunog izginuća".
Tako je, dakle, govorio Alkalajev kadrovik. Danas, ovaj visoki službenik bh. diplomatije ne mari što ga plaća ista ona država od čijih je dijelova želio napraviti Veliku Srbiju.
Specijalni gost
U njegovu biografiju usidrila se još jedna činjenica koja ide u prilog tvrdnji da je Alkalaj pogriješio. Naime, Grković je bio jedan od specijalnih gostiju na proslavi 13. maja, dana Ravne gore, u organizaciji srpskih četnika iz Brizbena, gdje je održana svečana akademija, koja je, kako je tada (petak, 26. maj 1995., strana 19) napisano u "Srpskom glasu", protekla u "prigodnim govorima i recitacijama o ravnogorskom pokretu". Taj je tekst u dobroj mjeri posvećen tadašnjem šefu predstavništva tzv. ministarstva inostranih poslova Republike Srpske u Australiji Ljubi Grkoviću.
Dakle, biografija Ljube Grkovića toliko je bogata kompromitirajućim detaljima koji bi ga u svakoj normalnoj zemlji zauvijek diskvalificirali za svaku iole značajniju državnu funkciju, pogotovo u institucijama koje treba da grade imidž naše zemlje u svijetu. No, to Alkalaju, izgleda, nije dovoljno.
Nacionalno ratno čedo
Povodom četverogodišnjice izlaženja "Srpskog glasa", Ljubo Grković je 22. februara 1995. godine uputio čestitku u kojoj se, uz ostalo, kaže:
"Srpski glas" je naše nacionalno ratno čedo, rođeno s početkom velikog rata za odbranu zemlje i izgradnju države... Uspjeli ste prozreti sve propagandne trikove, razbiti sve okove, zamišljene i postavljene da nas prvenstveno odvoje i otuđe jedne od drugih...
Šta je Kemal Kurspahić govorio o kolegi Grkoviću
Zanimljivu priču o novinarima Ljubi Grkoviću i Kemalu Kurspahiću u svom reagiranju na napade Kemala Kurspahića napisala je poznata bh. novinarka Adisa Busuladžić, koja je dugo živjela i radila u SAD.
- Kurspahić kao novinar i glavni i odgovorni urednik predratnog Oslobođenja obavio je krajnje traljav posao u vrijeme kada je bosanskohercegovačku javnost trebalo da upozorava na opasnost koja demokratskoj Bosni i Hercegovini prijeti od terorističkog djelovanja SDS-a i prosrpske JNA. Prisjetit ću se ovom prilikom jedne epizode iz novembra 1991., kada sam paralelno radila i kao novinar Slobodne Bosne i kao honorarni saradnik Oslobođenja, za koje sam, uglavnom, pratila rad Liberalne stranke BiH i MBO-a.
U Slobodnoj Bosni od 7. novembra 1991. napisala sam da "Srpska demokratska stranka BiH u posljednje vrijeme ubjedljivo prednjači među ostalim bosanskohercegovačkim strankama po broju objavljenih demantija na vijesti, saopćenja i dokumente koji svjedoče o švercu oružja koje JNA dijeli srpskim dobrovoljcima i rezervistima i drugim sličnim kriminalnim djelatnostima aktivista i čelnika SDS-a BiH" i na kraju teksta - maliciozno, priznajem - konstatirala da "Oslobođenje, opet, prednjači u broju objavljenih SDS-ovih saopćenja i demantija, što ne treba da čudi ako se ima u vidu da je Ljubo Grković, inače stalno zaposleni novinar u ekonomskoj sekciji tog lista, istovremeno i šef kabineta predsjednika SDS-a Radovana Karadžića".
Čim je tekst objavljen, Kurspahić me pozvao u svoju kancelariju da bi mi saopćio kako je "to što sam u Slobodnoj Bosni napisala o kolegi Ljubi Grkoviću i Oslobođenju krajnje nekolegijalno". Na to sam ja rekla da se "ne osjećam krivom, budući da nisam napisala ništa što nije tačno". Kurspahić je, koliko se sjećam, na to rekao da kolega Grković profesionalno i savjesno obavlja svoj posao u Oslobođenju i da ne krši nikakve radne propise time što u slobodno vrijeme obavlja funkciju šefa kabineta u jednoj političkoj stranci, da bi me iz svoje kancelarije ispratio sljedećim riječima: "Vi, Adisa, inače, treba da pripazite šta pišete. Vi se u svojim tekstovima i previše zalažete za suverenu Bosnu i previše pišete protiv JNA. Vi bi trebalo da budete svjesni da se još uvijek ne zna ni šta će biti sa Bosnom, ni šta će biti sa Jugoslavijom", napisala je u svom reagiranju Adisa Busuladžić.
Autor: Ruždija ADŽOVIĆ
