Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
OPSADA SARAJEVA U VREMENU AGRESIJE SRJ - SRBIJE I CRNE GORE 1992. - 1995.
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Historija Sandzak

U Sandžaku na svom topraku, nakon 84 godine - tamo gdje su Crnogorci Bošnjake istrijebili
UNUK JUSUFA MEHONIĆA U SANDŽAKU I RODNIM ŠAHOVIĆIMA
Autor: Almir Mehonić
Objavljeno: 02. December 2008. 05:12:28
On je danas vojno lice u penziji i hadžija, a jedina želja koja mu je ostala prije smrti bila je da posjeti rodno mjesto svog baba i djeda, da vidi svoju braću u Sandžaku, svoje rođake


Muhadžerluk kao sudbina

Koliko se sudbina poigrala sa sandžačkim Bošnjacima i koliko je želja za rodnom grudom jaka najbolje govori primjer Našida Ešlika. Kao dijete Našid je naučio bosanski od svoje nane Zlate, rođene Dautović, koja je zajedno sa dva sina Rašidom i Hajrom davne 1924. godine iz Šahovića krenula put Turske. Pričali su nam da je bio veliki zulum i pokolj, da su se spasili oni koji su pobjegli, a oni koji su ostali bili su ubijeni i poklani, priča uz uzdahe Našid.


Almir i Našid Mehonić

Šahoviće

Grančarevo kod Šahovića

Krst - da se zna ko nakon genocida živi u Šahovićima
- Moj otac bio je mali, sve što je ponio iz Sandžaka bila su dva podatka koja su pisala u njegovim dokumentima, otac Jusuf i mjesto rođenja Akovo, priča srednjovječni čovjek. Oca je zapamtio, ali je često slušao priče od njegovih saboraca o očevim podvizima, oni su poslije Jusufove smrti spas našli u Turskoj.

Našid kaže da u gradu Kajseriji, u mahali u kojoj živi ima oko 300 kuća Bošnjaka, koji su muhadžiri iz Sandžaka. Kada su stigli, te davne 1925. godine Kemal paša Ataturk ih je rasporedio na nekoliko strana. Prezimena nisu mogli zadržati, tako da su Mehonić preinačili u Ešlik: „međutim nikada nismo zaboravili naše prezime“. Od ovih 300 kuća, samo nas nekoliko govori bosanski i ja često tražim Bošnjake da bi pričao sa njima na našem jeziku, da i ovo ne zaboravim, priča Našid Mehonić.

„O svom djedu Jusufu sam slušao od svog baba. Pričao nam je kako ga nije htio običan metak i da je bio najveći junak Sandžaka.“
Našid je danas vojno lice u penziji i hadžija, a jedina želja koja mu je ostala prije smrti bila je da posjeti rodno mjesto svog baba i djeda, da vidi svoju braću u Sandžaku, svoje rođake.

– Da me vidi babo Allah rahmetile, gdje sam došao, - uz suze jeca Našid.

Poslije neprospavane noći zajedno sa svojim rođacima kreće u Šahoviće, rodno mjesto njegovog baba i djeda, tačnije Grančarevo, mjesto odakle su prije 84. godine mnogi Bošnjaci krenuli ostavljajući svoja imanja i kuće i spašavajući živu glavu.
Mjesto, koje je udaljeno oko 20 kilometara od Bijelog Polja, nekadašnjeg Akova izgleda ukleto. Na ulazu, na obližnjoj stijeni postavljen je veliki drveni krst. Nigdje žive duše, a kuća ima. Ima i onih starih pod daskom, bošnjačkih, neke od njih preuređene, neke pretvorene u štale, neke napuštene, a pored njih izgrađene nove. Nekada je ovo bila plodna kotlina, Šahoviće i Vraneš, danas Bijelopoljci kažu da je prokleta, ništa ne uspjeva, mnoga se djeca rađaju sa nedostacima, degenerisana, a samoubistva su česta pojava... Kao da je sa protjerivanjem nedužnih ljudi, sa njihovim svirepim ubijanjem, otišla i nafaka, berićet.

Neka od ovih starih kuća je sigurno i kuća Našidovog baba i djeda, ali o tome u Grančarevu neće niko da priča, jedna starica nam kaže da se plaši da priča o tome: “Ne znam ja ništa” - dodaje starica. Poslije par snimaka i fotografija Grančareva, vraćamo se. Našidu se nije dopalo rodno mjesto, sigurno i zbog toga što je drugačije bilo kada su u njemu živjeli njegov otac, djed, rođaci i drugi dobri ljudi.

Genocid u Šahovićima:

ĐILAS O POKOLJU U ŠAHOVIĆIMA


Milovan Đilas
U noći između 9. i 10. novembra 1924.godine na najstrašniji način je ubijeno i poklano oko 600 nevinih Bošnjaka.
Povod za ovaj krvavi pir bilo je ubistvo Boška Boškovića visokopozicionirane ličnosti ovog kraja. Za njegovo ubistvo bio je optužen Jusuf Mehonić. Zanimljivo je da je otac Milovana Đilasa bio jedan od glavnih učesnika ovog zločina. Međutim njegov sin je jedan od prvih koji je javno progovorio o ovom zločinu. U knjizi «Zemlja bez pravde» Đilas potresno priča priču koju je čuo od svog oca:

“...Nakon što su taoci u Šahovićima bili poklani, izašao je jedan seljak iz našeg sela Sekula, od jednog mrtvaca do drugog i prerezao im žile na nogama. Tako se radi na selu sa volovima nakon što se sjekirom obore, da se ne bi mogli ponovo dići, ukoliko su još živi.... Djeca su bila trgana iz naručja majki i sestara i pred njihovim očima zaklata... Muslimanskim sveštenicima čupali su brade i urezivali krstove u čelo... Jedna grupa napala je jednu usamljenu kuću. Seljak je upravo gulio jagnje. Oni su imali namjeru da ga strenjaju i zapale kuću, ali oguljeno jagnje im je dalo ideju da seljaka objese za noge na šljivu, jedan mesar mu je ogulio lobanju sjekirom pazeći da ne povrijedi tijelo. Onda je žrtvi razrezao grudi. Srce je još tuklo. Mesar je golom rukom istrgao srce i bacio ga psetu. Kasnije se pričalo da ga pseto nije taklo. Jer čak ni pseto neće turskog mesa.

Ako čovjek hladno promisli, može da izgleda da nije bitno na koji način ljudi budu ubijani i šta se poslije toga događa sa njihovim tjelesima. Ali nije tako. Upravo ta činjenica da su oni prolazili tako zaprepašćujuće načine ubistva, da su ljude klali kao životinje, djeluje najužasnije i otkriva cijelu mračnu prošlost njihove duše ubica.
U ovoj zemlji ubistvo nije nešto zastrašujuće. Na to se naučilo..... Da nepravda bude potpuna, nisu Muslimani bili oni koji su ubili Boška, nego crnogorski prvaci iz Kolašina. Moj otac je to kasnije saznao od jednog povjerljivog čovjeka...» (Milovan Đilas, »Zemlja bez pravde»). Danas skoro da ne postoji stariji mještanin ovog kraja koji neće potvrditi da su Boškovića ubile crnogorske komite Radoš i Drago Bulatović iz Rovaca, koji će biti uhvaćeni tek 1928.godine.
Nekada Šahoviće danas Tomaševo nemaju ni jednog Bošnjaka, niti džamije, ni mezarja. Danas je Tomaševo podsjetnik na odnos države, kraljevine SHS spram Bošnjaka i simbol burne, tragične, ali i skrivane istorije Bošnjaka.



Ostali prilozi:
» 20. NOVEMBAR - DAN SANDŽAKA
| 20. November 2013 04:47
» ČETNIČKI POKOLJI U PLJEVALJSKOM KRAJU
Damjan Pavlica | 22. July 2013 00:55
» PLAV - GUSINJE: SMRT ILI KRST
Mehmed Meša Delić | 17. February 2011 20:18
» BOŠNJACI U SANDŽAKU NISU RAVNOPRAVNI!
| 28. September 2009 12:50
» UNUK JUSUFA MEHONIĆA U SANDŽAKU I RODNIM ŠAHOVIĆIMA
Almir Mehonić | 02. December 2008 05:42
» ŠEHADET JAKUPA PEPIĆA 1912. GODINE
Almedin Pepić | 30. August 2008 08:16
» BOSNA I SANDŽAK - CARIGRADSKA KONVENCIJA
Dr. Mustafa Imamović | 11. March 2008 19:08
» NOVI USTAV CRNE GORE
| 12. November 2007 00:00
» DUG PREMA STAROJ ÈARŠIJI
| 22. April 2007 00:00
» PLAVSKO JEZERO PRED IZUMIRANJEM
| 24. March 2007 00:00
Ostali prilozi istog autora:
» (ZA)OKUPIRANI OSLOBODIOCIMA
04. November 2012 23:38
» MEHONIĆ: SULJKO, JESI LI TO TI?
19. November 2010 14:46
» AUTONOMIJA JE CILJ A NE SREDSTVO
14. October 2010 18:55
» USKLIKNIMO SVETOM SAVI
23. February 2010 02:02
» DA LI JE GENOCID SUDBINA NAŠA?
19. September 2009 16:23
» KO TO OPET DIJELI SANDŽAK?
23. June 2009 20:14
» KRIVI SU ŠTO SU
26. February 2009 09:25
» SIKTER VIŠE
04. February 2009 10:14